Lešić Zdenko - Čitanka II - PDFCOFFEE.COM (2025)

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) SADRŽAJ RAĐANJE NOVOVJEKOVNE EVROPSKE KNJIŽEVNOSTI Na kraju srednjeg vijeka Dante Aligijeri: Božanstvena komedija Đovani Bokačo: Dekameron Frančesko Petrarka: Kanconijer HUMANIZAM I HRVATSKA KNJIŽEVNOST NA LATINSKOM JEZIKU Marko Marulić: Davidijada Marko Marulić: Upućivanje na čestit način života Ilija Crijević: Što želiš, Flavijo lijepa? Antun Vrančić: Epistola prijatelju o rodoljublju RENESANSA Događaji koji su izazvali širenje renesansnog duha u Evropi Mišel de Montenj: Eseji Fransoa Rable: Gargantua i Pantagruel Migel Servantes: Don Kihot Viljem Šekspir: Hamlet Viljem Šekspir: Romeo iJulija RENESANSA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI Šiško Menčetić: Prvi pogled Šiško Menčetić: Blažena ti i sva tvoja ljepota Džore Držić: Želja Hanibal Lučić: Jur ni jedna na svit vila Iz Zbornika Nikše Ranjine: Tajne zasjede Iz Zbornika Nikše Ranjine: Djevojka jepodranila Marin Držić: Dundo Maroje EVROPSKA KNJIŽEVNOST VII i XVIII STOLJEĆA Reformacija i protureformacija Evropa u XVI i XVII stoljeću Manirizam i barok u književnosti i umjetnosti Luis de Gongora: Sonet Pedro Kalderon de la Barka: Život je san Ivan Gundulić: Osman Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga Ivan Gundulić: Himna slobodi Klasicizam u književnosti i umjetnosti Žan Rasin: Fedra Molijer: Tvrdica Racionalizam i prosvjetiteljstvo Džonatan Svift: Guliverova putovanja Volter: Kandid Gothold Efraim Lesing: O građanskoj tragediji PROSVJETITELJSTVO U JUŽNOSLAVENSKIM ZEMLJAMA Dositej Obradović: Lav, kurjak i lisica Andrija Kačić Miošić: Razgovor ugodni naroda slovinskog. KNJIŽEVNOST NARODA BOSNE I HERCEGOVINE U XVIIIXVIII VIJEKU

5 6 10 17 22 26 28 29 30 31 33 34 40 43 46 54 62 69 72 73 74 74 77 77 78 87 88 90 92 94 95 102 103 104 106 108 111 114 116 119 122 123 124 126 129 1

Književno stvaranje bosanskih franjevaca Matija Divković: Besjeda o fratru i rajskoj ptici Matija Divković: Besjeda o onima koji uzimaju tuđe Nepoznati franjevac: Ljetopis Nikole Lašvanina Bošnjačka književnost na orijentalnim jezicima Derviš-paša Bajezidagić: Gazel o Mostaru Muhamed Nerkesi Sarajlija: Pjesma peru Muhamed Nerkesi Sarajlija: Pismo Hasan Kaimija: Kasida Alaudin Sabit Užičanin: Iz Zafername Fevzija Mostarac: Bulbulistan Fadil-paša Šerifović: Gazel Prozna književnost na turskom jeziku Mula Mustafa Bašeskija: Ljetopis Bošnjačka alhamijado književnost Muhamed Hevaji Uskufi: Višnjem Bogu koji sve sazda Abdul-Veham llhamija: Kasida Umihana Čuvidina: Čamdži Mujo i lijepa Uma Krajiška pisma Mustafaga Hurakalović, Mustaj-beg Lički: Pismo harambaši Petru Smiljaniću ROMANTIZAM Hronologija događaja 1750. do 1865 Romantizam u književnosti evropskih naroda Johan Volfgang Gete: Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete: Faust Đorđ Gordon Bajron: Childe Harold Đorđ Gordon Bajron: Danas navršavam trideset šest godina Aleksandar Sergejevič Puškin: EvgenijOnjegin.. Aleksandar Sergejevič Puškin: A.P. Kernovoj Aleksandar Sergejevič Puškin: Elegija Aleksandar Sergejevič Puškin: Sužanj Mihail Jurjevič Ljermontov: Sam u noć Viktor Igo: Šta kažu usta sjenke Hajnrih Hajne: Lirski intermeco Hajnrih Hajne: Lorelaj France Prešern: Sonet Ponovimo Romantizam u književnosti južnoslavenskih naroda Romantizam u srpskoj književnosti Branko Radičević: Kad mlidijah umreti Petar II Petrović Njegoš: Luča mikrokozma Jovan Sterija Popović: Rodoljupci Đura Jakšić: Ponoć Jovan Jovanović Zmaj: Đulići uveoci. Laza Kostić: Među javom i med snom Laza Kostić: Santa Maria della Salute Romatizam u hrvatskoj književnosti Ivan Mažuranić: Svaki narod ima pravo na svoj jezik Petar Preradović: Rodu o jeziku

130 131 131 133 134 136 137 137 138 140 141 142 143 143 146 147 148 149 150 150 151 152 154 157 160 163 165 168 170 171 171 173 174 176 177 179 180 181 182 183 185 188 191 193 195 195 201 202 204 2

Petar Preradović: Moja lađa Petar Preradović: Dvije ptice August Šenoa: Zlatarevo zlato Romantizam u bošnjačkoj književnosti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak: Iz Narodnog Blaga Safvet-beg Bašagić: Jesenski uzdasi Safvet-beg Bašagić: Gazel Safvet-beg Bašagić: Hercegovini Avdo Karabegović Hasanbegov: Na mjesečini

206 206 207 215 216 219 220 220 222

Zdenko Lešić ČITANKA za 2. razred gimnazije UREDNICA: Dinka Juričić RECENZENTI Enes Duraković Jasmina Melkić Mirsad Kunić GRAFIČKI UREDNIK Izedin Šikalo Fotoarhiv Sarajevo-Publishinga DIZAJN, SLOG I PRIJELOM DTP studio Sarajevo-Publishinga LEKTURA I KOREKTURA Lektorsko-korektorska služba Sarajevo-Publishinga ŠTAMPANJE Štampa: "GRAFOTISAK” Grude © Sarajevo-Publishing d.d. Sarajevo, 2003. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati niti na bilo koji način reproducirati bez izdavačevog pismenog odobrenja. Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke na osnovu odluke Vijeća za izradu i praćenje nastavnih planova i programa i odabir udžbenika od 11.06.2003. godine, rješenjem broj 0338-2035/03-92 od 1.07.2003. odobrio je ovaj udžbenik za upotrebu. Ovaj udžbenik prošao je provjeru entitetskih komisija za otklanjanje uvredljivih sadržaja. CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821 (075.3) ČITANKA za 4. razred gimnazije / (sastavio) Zdenko Lešić. - Sarajevo : Sarajevo Publishing, 2003. - 228 str. : ilustr. ; 26 cm ISBN 9958-21-204-8 1. Lešić, Zdenko COBISS . BH-ID 12228358

RAĐANJE NOVOVJEKOVNE EVROPSKE KNJIŽEVNOSTI Na kraju srednjeg vijeka (odlike)1 Poslije nadiranja germanskih plemena na jug Evrope i propasti Zapadnog rimskog carstva u 5. stoljeću prestaje dotad dominantno djelovanje stare grčke i rimske kulture, u kojoj su vrijednosti ovozemaljskog života bile toliko naglašene da su i božanstva imala ljudska obilježja. U razdoblju koje je slijedilo, u srednjem vijeku, koji je trajao gotovo deset vjekova, u Evropi je zavladao kršćanski duh, koji je u evropsku civilizaciju unio nove vrijednosti i koji je iz osnova izmijenio i prirodu umjetnosti. Tako je, na primjer, u arhitekturi katedrala postala osnovni i najbogatiji građevinski objekt, koji je i po obliku i po funkciji u potpunosti bio usmjeren k Bogu i božanskom poslanju čovjeka na ovom svijetu. U likovnim umjetnostima teme su uglavnom preuzimane iz Novog zavjeta, naglašavajući asketski karakter likova svetaca koji su prikazivani na zidovima crkava. I u književnosti su teme pretežno uzimane iz Biblije i života svetaca i obrađivane u religioznom duhu, obično u obliku alegorija kojima se sugerira prolaznost i ništavnost ovozemaljskog života. Međutim, i u tim srednjovjekovnim okvirima duboko religiozne misli čovjek je uspijevao izraziti i svoja ovozemaljska i svjetovna stremljenja, brige, nedoumice, čežnje i strahove. Zato u srednjem vijeku nalazimo, s jedne strane, zvanične oblike crkvene kulture, književnosti i filozofije, koji su po cijeloj Zapadnoj Evropi svoj izraz nalazili isključivo u latinskom jeziku, koji je bio zvanični jezik Katoličke crkve. Ali, s druge strane, nalazimo i razne oblike popularne književnosti stvarane na narodnom jeziku, kao što su bili romani u stihovima o junačkim viteškim poduhvatima, ili priče o raznim ovozemaljskim dogodovštinama (tzv. fablio), ili ljubavne pjesme koje su po dvorovima pjevali putujući pjesnici, trubaduri. Te svjetovne tendencije unutar srednjovjekovne kršćanske kulture dale su podstreka razvoju nacionalnih književnosti stvaranih na narodnom, a ne više na latinskom jeziku. One su naročito došle do izražaja u Italiji u 15. stoljeću, kada su talijanski gradovi (Firenca, Rim, Napulj, Venecija, Đenova) postali bogati trgovački, pomorski i bankarski centri, sa začecima građanskog stila života i početkom novih, robno-novčanih oblika privređivanja. U tim gradovima procvjetala je i nova kultura, koja se sve više vezivala za svjetovni život čovjeka i koja je svoje uzore ponovno počela tražiti u velikoj graditeljskoj, umjetničkoj i pjesničkoj tradiciji antičke kulture. Najznačajniji predstavnici te nove kulture koja je nastajala na razmeđu srednjeg vijeka i novog doba bili su Dante (1265.-1321.), Petrarka (1304.-1374.). i Bokačo (1313.-1375.), koji su u svojim djelima na narodnom jeziku izražavali Petrarca svoja vlastita viđenja svijeta. Pored toga, oni su bili veliki znalci i poštovaoci stare grčke i rimske kulture, pa su svojim djelima i kod drugih obrazovanih ljudi u Evropi pobudili interes za tu kulturu u kojoj je u središtu pažnje bio Čovjek (lat. Homo) a ne Bog, život na ovom a ne na onom svijetu. Ta je kultura snažno utjecala na misao svih vodećih evropskih duhova tog doba, na holandskog filozofa Erazma Roterdamskog (1466.-1536.), na engleskog književnika i državnika Thomasa Morea (1478.-1535.) i na mnoge druge evropske pisce, filozofe i učenjake, od kojih su mnogi i dalje pisali na latinskom jeziku, ali su u svojim spisima izražavali jedan novi pogled na svijet, koji je bio utemeljen ne više u teologiji već u tzv. humanističkim znanostima (lat. humaniora).

Lešić, Zdenko Čitanka za 2. razered gimnazije, Sarajevo pablishing, Sarajevo 2003.

Ljudi koji su širili to novo viđenje svijeta nazvani su humanistima, a sam taj pokret dobio je ime HUMANIZAM. Kasni srednji vijek (odlike) propast Zapadnog rimskog carstva teme slikarstava su uglavnom preuzimane iz Novog zavjeta u književnosti iz Biblije i života svetaca Dante (1265.-1321.), Petrarka (1304.-1374.). i Bokačo (1313.-1375.) Erazmo Roterdamski (1466.-1536.) Tomas Mor (1478.-1535.) HUMANIZAM DOGAĐAJI KOJI SU NAGOVIJESTILI NOVO DOBA Osnivanje prvih sveučilišta 1200. osnovan je univerzitet u Parizu, koji se od 1257. naziva Sorbona; 1242. osnovan je univerzitet u Salamanki (Španija), koji je postao centar kulturne razmjene između Arapa i Evrope; Ratovi 1254. - 1273. izbijaju ratni sukobi među njemačkim državicama, čiji vladari pretenduju na prijestol tzv. Svetog Rimskog carstva, koje je već ranije prestalo biti najmoćnija evropska politička sila; Velika svjetska putovanja 1271. - 1295. venecijanski trgovac, porijeklom sa Korčule (?), Marko Polo putuje na dvor Kubla Kana; njegovo putovanje kroz Perziju, Indiju, Burmu i Kinu otvara diplomatske odnose između Evrope i Azije; Dante 1265. rođen je Dante Alighieri, autor spjeva Božanstvena komedija, ispjevanog na talijanskom narodnom jeziku; spjev je odigrao ogromnu ulogu u istiskivanju latinskog kao književnog jezika; Političke promjene 1295. engleski kralj Edvard I ustanovljuje prvi dvodomni parlament u Evropi; oko 1300. nastao je Roman o ruži, satira na srednjovjekovno društvo, napisan na francuskom narodnom jeziku; Nove tehnike ratovanja 1310. barut se prvi put upotrebljava u ispaljivanju granata, čime dolazi do razvoja artiljerije; Boccaccio (Bokačo) 1313. rođen je Giovanni Boccaccio, autor zbirke novela Dekameron, kojom je afirmirana pripovjedna književnost u prozi; Stogodišnji rat 1337. počeo je tzv. Stogodišnji rat između Engleske i Francuske; Chaucer (Čoser) 1340. rođen je Geoffrev Chaucer, "otac engleske književnosti", autor Kenterberijskih priča, prvog značajnog pjesničkog djela na engleskom jeziku; Kuga 1347. - 1350. Evropom vlada crna smrt, kuga, od koje je stradala trećina ukupnog stanovništva Evrope;

Dante Aligijeri (Dante Alighieri, 1265 -1321) BOŽANSTVENA KOMEDIJA2 DANTE ALIGIJERI (Dante Alighieri, 1265.-1321.), slavni talijanski pjesnik, rodom iz Firence. Sudjelovao je u političkim borbama u rodnom gradu na strani Bijelih, tj. onih koji su pružali otpor nastojanjima rimskog pape da pokrajinu Toskanu stavi pod svoju vlast. Kad su se 1302. Crni, tj. papine pristalice, domogli vlasti, Dante je osuđen na progonstvo, pa je do kraja života živio izvan rodnog grada, kušajući gorki okus tuđeg kruha. Umro je u Raveni kao izgnanik. Prvo njegovo pjesničko djelo, Novi život (“La vita nuova”) nadahnuto je ljubavlju prema Beatriči Portinari, koju je upoznao u ranoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovom životu i stvaranju. U idealiziranoj koncepciji ljubavi Dante je u tim stihovima uzdigao Beatriču do simbola božanskog blaženstva, a kasnije ju je, u “Božanstvenoj komediji”, učinio svojim vodičem kroz nebeske sfere Raja. Svoj veliki i slavni spjev La Divina Commedia (“Božanstvena komedija”) Dante je zamislio poslije Beatričine smrti (1307.) i završio ga iste godine kada je i umro (1321.). Po mnogim kritičarima taj spjev predstavlja monumentalnu sintezu sveukupne duhovne kulture srednjeg vijeka, ali i nagovještaj novog doba i nove poezije. BOŽANSTVENA KOMEDIJA Božanstvena komedija je veliki filozofsko-religiozni ep, koji je talijanski pjesnik Dante završio u istoj godini kada je i umro, 1321. Preuzimajući alegorijsku formu popularnih srednjovjekovnih vizija, u kojima se zamišljao zagrobni život u raiu i paklu, Dante je toj srednjovjekovnoj književnoj vrsti dao oblik klasičnog epa, kakav je, po uzoru na Homera, stvorio rimski pjesnik Vergilije u svojoj Eneidi. Ali je Dante, pri tome, napustio nepristrasnu objektivnost homerovskog epskog stila, pa je klasični epski oblik ispunio strastveno izraženim vlastitim duhovnim iskustvom. Zato je za Božanstvenu komediju rečeno da nije ni srednjovjekovna vizija, ni klasični ep, već povijest pjesnikovog vlastitog ispaštanja i njegove težnje ka savršenstvu. A po toj subjektivnosti poetskog izraza Dante je prvi moderni pjesnik. Božanstvena komedija ima tri dijela: Pakao, Čistilište i Raj. Raj - kroz čije nebeske prostore pjesnika vodi njegova umrla ljubav, prelijepa i anđeoski čedna Beatriča - predstavlja poetsku viziju sveopće harmonije čovjeka i kosmosa,. Čistilište - kroz čije strmine pjesnika vodi njegov učitelj Vergilije - predstavlja poetsku viziju mogućeg čovjekovog izbavljenja i iskupljenja. Pakao je uzbudljiva i potresna slika ljudskog ništavila, grijeha, paklenih muka, patnje i očajanja. Pakao Pakao počinje opisom planine u kojoj je pjesnik zalutao i u kojoj ga od strašnih zvijeri spašava duh rimskog pjesnika Vergilija. S njim on obilazi pakao, na čijoj kapiji stoji natpis: Ostavite svaku nadu vi koji ulazite. Pakao je zamišljen kao spiralni ponor koji se u krugovima spušta u dubinu zemlje i u kojem se u strašnim mukama vječno muče duše grešnika.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

Duše grešnih ljubavnika Paola i Frančeske U drugom krugu Pakla muče se duše razbludnika i pohotnika. Među njima su nesretni ljubavnici iz Ravene, Frančeska, žena hromog vlastelina Malateste, i Paolo, njen lijepi djever, koji su zajedno stradali, jer ih je Malatesta zatekao u preljubi i ubio mačem. Tako se spustih iz prvoga kruga u drugi, manji prostorom, al’ koji tim više ječi od plača i tuga. Tu Minos strašan, zubima režeć stoji: na pragu ovdje grijehe ispitiva, sudi i šalje, repom pravdu kroji. To jest kad duša, na nesreću živa, tu stigne, sva se ispovijeda tada, a ovaj znalac svakog djela kriva dade joj u paklu mjesto što joj spada: toliko puta svije rep na tijelu koliko treba stepena da pada. Pred sobom ima uvijek hrpu cijelu; po redu idu da mu sud saznadu: kažu i čuju, i već su u ždrijelu. "O ti, što ideš k ovom bolnom gradu", zaviknu Minos kad me okom srete, u službenom se prekinuvši radu, "pazi kud ideš i na čije sv'jete; ne gledaj što su tu široki puti!" "Što vičeš tako?", moj se vođ uplete; "ti njeg'va puta usudnog ne muti, jer tako hoće ondje gdje se može što god se hoće, zato odsad šuti!" Sad stanu bolni zvuci da se množe u mojem sluhu; sad stigoh na pute, gdje mnogi jauk svu mi dušu prože.

Do mjesta dođoh, gdje sva svjetla šute, što šumi kao more u oluji kada ga vjetri s raznih strana mute. Pakleni vihor što bez stanke huji, tu nosi duše u zamahu punu: muči ih, bije, vrteć ih u struji. Kad bure s njima na rub grotla grunu, stane ih vika uz kuku i lele, i onda božje veličanstvo kunu. Čuh da su kazna takve suze vrele za one što im grijeh puti gove i kojima su strasti razum splele. Ko čvorci kril'ma nošeni što plove zimi u jatu rastegnutu širom, tako i vjetar zle duhove ove vrti i nosi amo-tamo virom; nema im nade da će ikad bijedu smanjiti, kamo l' počinuti s mirom. I ko što ždrali u dugome redu plove, dok bolno glasovi im zvuče, tako i sjene plačući u jadu stižu, a ono zlo ih sobom vuče; pa rekoh: "Meštre, kakvi su to ljudi koje toliko crni uzduh tuče?"

(Vergilije predstavlja Danteu “grešnike puti”, tj. tijela, razbludnike i razbludnice, čije se posmrtne sjene ne mogu nikad smiriti, jer ih stalno goni paklena oluja. Među njima su: asirska kraljica Semiramida, koja je živjela sa svojim sinom, kartagenska kraljica Didona, ili Dido, koja se poslije odlaska Eneje iz Kartage ubila, zatim “slavna razbludnica” egipatska kraljica Kleopatra, pa lijepa Helena, žena spartanskog kralja Menelaja, zbog koje je izbio trojanski rat, te Ahilej, koji se zaljubio u trojansku princezu Poliksenu, pa gaje njen brat Pariš podmuklo ubio na dan vjenčanja.) Kada mi vođa sve te drevne žene i vitezove imenova tako,

mi ćemo slušat ili zborit znati dok vjetar šuti, kao evo sada.

svlada me žalost, mrak padne na mene. "Da mi je", rekoh, "riječ prozborit kako

sa onima u zagrljaju koje, kako se čini, vjetar nosi lako." A on će: "Kad se približi to dvoje, ljubavlju njinom kumi ih i brati, i dozvat će ih zaklinjanje tvoje." Tad viknuh čim ih vjetar k nama svrati:

"O dođite nam, duše pune sjete, zborite s nama, nema l' tko da krati!" Ko golubovi, koja želja krete, što k slatkom gnijezdu s požudama svima

držeći širom mirna krila lete, tako iz čete, gdje je Dido s njima, krenuše k nama po zraku opakom; toliku snagu zov milostan ima. "O dobri, mili stvore, što tim mrakom dolaziš k nama, kojih krv se proli omastivši i zemlju svojim znakom, mi bismo, da nas kralj svemira voli, molili za te, jer zbog zla nam jada srce te, vidim, samilosno boli.

U primorskom me gradu rodi mati, gdje slazi Pad i počinku se nada s pritoka družbom što ga putem prati. Ljubav, što brzo nježna srca svlada, zanese ovog da mi draži želi, otete tako da još srce strada. Ljubav, što ljubit ljubljenom veli zanese mene svim što njega krasi, i još mu, eto, čari nisu sveli. Ljubav nam žice istom smrću zgasi; naš će ubica pasti u Kainu." Takvi su do nas dopirali glasi. Kad čuh te duše i svu muku njinu, ponikoh nikom sve dok pjesnik ćuta i ne reče mi:"Kud se mišlju vinu?" Odvratih na to:"O žalosti ljuta! Kolike slatke misli ih i snovi dovedoše do ovog bolnog puta!" Obratih im se tad uz upit novi: "Frančeska, plačem s tvoje muke vajne

i žalost mi se oko srca ovi. Al' reci mi: za vrijeme čežnje bajne,

Je I'slušat vam il'zborit duša rada: 9

kako i gdje vam ljubav zgode dade da svoje želje upoznate tajne?"

i bljedilo nas uvijek posu živo, al'nas je samo jedna strana svela.

A ona: "Veće boli ne imade već sjećati se svojih sretnih dana u nevolji; i tvoj to vođa znade.

Kad čitasmo baš kako je cjelivo ljubavnik onaj usta željkovana, ovaj što zavijek sa mnom se vezivo

Al' ako li ti prva klica znana ljubavi naše pažnju mami, ispričat ću ti oka rasplakana.

dršćuć mi dade cjelov sred usana. Svodnikje knjiga i njen pisac bio: već ne čitasmo dalje toga dana."

Čitasmo jednom, da s'otmemo čami, O Lanselotu kog je ljubav splela; bez svakog straha bijasmo i sami.

Dok jedan priča, drugi duh je lio tolike suze da se od tog jada ko da ću umrijet obeznanih cio;

Često se naša dva pogleda srela,

i padoh ko što mrtvo tijelo pada.

Minos, mitski kralj sa Krita, kojeg je Vergilije u “Eneidi” smjestio u podzemni svijet kao jednog od sudaca, dok ga je Dante učinio demonom koji sudi na ulasku u pakao; na rub grotla - na unutrašnji rub kruga, tj. na rub provalije koja vodi u sljedeći krug Pakla; u primorskom gradu gdje slazi Pad - Frančeska je rođena u gradu Raveni na ušću rijeke Pad (ili Po) u Jadransko more; Kaina - prvi pojas devetog kruga Pakla, u kojem su izdajnici rođaka; i tvoj to vođa znade - misli se na Vergilijevo izgnanstvo iz Rima; Lanselot - jedan od vitezova legendarnog kralja Artura, koji je bio zaljubljen u kraljicu Ginevru, o čemu govori istoimeni popularni srednjovjekovni viteški roman. čitanka II Lucifer Idući prema dubini, muke grešnika su sve veće jer su i njihovi grijesi sve veći. U zadnjem, devetom krugu Pakla smješteni su izdajnici, tj. oni koji su izdali rodbinu, prijatelje ili domovinu, što je po Danteovom uvjerenju najveći grijeh koji se može počiniti. Tu na dnu Pakla pjesnik vidi Lucifera, kojeg je sam Bog tamo bacio, jer se bio pobunio protiv njegovog poretka. O, što se oči začudile moje, tri lica na njem smotriv iz blizine! Jedno je sprijeda, rumene je boje,

desno je bilo boje žutoblijede, a lijevo boje onih što sa Nila stižu, gdje njeg’ve vodopade slijede.

a od dva druga, što iznad sredine ramena svakog s obje strane glede, te navrh glave sva cjelinu čine,

Pod svakim strše dva ogromna krila, kakva pristoje ptici njeg’va kova; ne vidjeh jedra da bi takva bila.

Bez perja bjehu kao šišmišova, a maše njima tolikom žestinom da dvostruk vjetar stvara uvijek snova i ledi Kocit3 čitavom širinom. Iz šest očiju plače; na tri brade

kaplju mu suze sa krvavom slinom. U svakim ust’ma grešnika imade drobeć ga zub’ma ko trlica kak’a, da trojici najednom bol zadade...

Za interpretaciju 1. Božanstvena komedija ima oblik srednjovjekovne vizije, u kojoj se zamišlja čovjekov zagrobni život. Pri tome je Dante u velikoj mjeri slijedio srednjovjekovna učenja o vrlini i grijehu, o zagrobnoj nagradi i kazni, o čistoj ljubavi kao načinu zbliženja s Bogom. Ali on je u svom spjevu bio preokupiran koliko zagrobnim toliko i ovozemaljskim životom: - Ukažite na one dijelove V pjevanja koji nam govore o ovozemaljskom životu Danteovih suvremenika. Ukažite i na one dijelove u kojima prepoznajemo pjesnikovo saosjećanje s grešnicima i njihovim grijesima. 2. Danteova pjesnička imaginacija došla je najviše do izražaja u vizijama pakla i paklenskih muka grešnika: - Ukažite na one slike u kojima preovladava osjećaj jeze i grozote. - Ukažite na one emotivne crte koje u te slike unose pjesnikovo saosjećanje s mukama grešnika. 3. Ukažite na ona poređenja i epitete po kojima zaključujemo da je Dante bio dobar učenik velikih epskih pjesnika iz antičkog vremena, Homera i Vergilija. 4. Opišite stih i strofu Danteovog spjeva kako ih je u svom prepjevu dao Mihovil Kombol. (Treba imati na umu da je na talijanskom jeziku Dante dosljedno slijedio isti model strofe: trostruko rimovanu jedanaesteračku tercinu).

Kocit - legendarna rijeka u Donjem svijetu.

8. i 9. 9., 10. i 11. 12.

nasilnici

13.

2. 3. 4. 5.

14., 15., 16. i 17. ponor 18.

23. 24. i 25. 26. i 27. 28. i 29. 29. i 30.

8. krug

21. i 22.

varalice

19. 20. 21

Mlitavci - jure za snijegom, a bodu ih obadi i ose Limb - nema muka, samo što ih tišti neuslišena želja da vide Boga grješni ljubavnici - njima vitla paklena oluja proždrljivci - polegli po blatu, rasčvertuje ih Kerber škrtice i rasipnici - kotrljaju teške predmete srditi - uronjeni u blatne vode Stiksa stiks zidine disa krivovjerci, pokopani u gorućim grobovima 1. Protiv bližnjih i uronjeni u vrelu krv Flegetonta pojas 2. Protiv vlastite ličnosti (samoubice) - pretvoreni u trnovito grmlje Protiv vlastitog imetka (rasipnici) - gone ih i razdiru psi 3. Protiv Boga - nepokretni leže nauzak, Protiv prirode - trče, Protiv rada (lihvari) sjede - svi pod vatrenom kišom

oni u koje se nema povjerenja

1. krug

7. krug

3. 4. 5. 6. 7. 7. i 8.

krugovi predvorje

neumjereni

pjevanje

33. 34.

izdajice

32. i 33.

9. krug

31.

1. rov 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

1. zona 2. zona 3. zona 4. zona

Žene zavodnice - kruže u dvije skupine, bičuju ih đavoli Laskavci - uronjeni u ljudsku nečist simonisti - naglavačke zabodeni u šuplje stijene vrači i lažni proroci - hodaju natraške glave naopako okrenute podmitljivci i varalice - zagnjureni u vrelu smolu, čuvaju ih vragovi s kukama licemjeri - hodaju zaogrnuti olovnim kabanicama lupeži - trče među mnoštvom zmija himbeni savjetnici - ovijeni plamenovima sijači nesloge - đavo ih ranjava mačem kovači lažnog novca - muče ih guba i svrab krivotvoritelji osoba - ludački i bijesno trče grizući druge prokletnike bunar orijaša Kaina - izdaja rođaka Antenora - izdajice domovine ili stranke Ptolomeja - izdajice gostiju (osobito uzvanica za stolom Judina - izdajica dobročinitelja

Đovani Bokačo (Giovanni Boccaccio), 1315.-1375. DEKAMERON4 BOKAČO, ĐOVANI (Boccaccio, Giovanni, 1313.-1375.), talijanski književnik. Rođen kao vanbračni sin bogatog firentinskog trgovca, poslan je na školovanje u Napulj, gdje se u živahnoj gradskoj sredini i na dvoru napuljskog kralja posvetio mladalačkim zabavama i književnom radu. Kasnije je lutao Italijom u potrazi za unosnijim poslom. Umro je kao siromah. Njegova mladalačka književna djela namijenjena su zabavi otmjenih čitalaca, s vrlo dotjeranom formom, ali naglašeno erotskom tematikom. Između 1349. i 1353. pisao je svoje remek-djelo, Dekameron. u kojem je u elegantnoj, ali i sasvim originalnoj formi jedne zanimljive okvirne pripovijesti ispričao 100 priča, pruživši u njima sjajne uzorke nove pripovjedačke umjetnosti, zasnovane na realističkom odnosu prema čovjeku i životu. U tim novelama vedro, živo i upečatljivo je naslikan društveni i privatni život u Italiji u 14. stoljeću, na raskrsnici između srednjeg vijeka i novog doba. Dekameron (1358.) prva je zbirka novela u evropskoj književnosti. Nju je Bokačo sačinio na osnovu bogate tradicije usmenih priča i anegdota, ali i prema popularnim srednjovjekovnim stihovanim pripovijestima o ljubavnim zgodama. Namijenio ju je - kako je sam u Proslovu napisao - za razonodu ženama koje se ne boje i ne stide ljubavi: ...naumio sam kao pomoć i pribježište onima koje ljube (drugima je dovoljna igla, vreteno i motovilo) ispripovijedati sto novela, priča, parabola, ili pripovijesti... U tim ćete novelama upoznati zabavne i tužne ljubavne zgode, a i druge pustolovine što su se zbile kako u naše vrijeme, tako i u davno doba. U njima će već spomenute gospe koje ih uščitaju moći uživati u zabavnim zgodama o kojima novele kazuju, a naći i koristan savjet, ukoliko shvate čega se valja klonuti ili kakav primjer valja slijediti, dočim se sve to dosadnim pripovijedanjem ne može postići. Međutim, u Dekameronu su ti primjeri i savjeti vrlo daleko od svakog moraliziranja. Naprotiv, tu se bespoštedno ismijava sve ono što je doskora bilo sveto i neprikosnoveno i umjesto pouke nudi se zdrav smijeh, koji afirmira ovozemaljski život i radosti tijela. Junaci tih novela u stvari su oni grešnici puti čije je duše još Dante vidio u drugom krugu Pakla, a koji su po Bokaču pravi stanovnici Zemlje. Priča o duhu pred vratima ili kako je gospa Tessa izigrala svog muža U uvodnoj, okvirnoj pripovijesti Bokačo govori kako je u vrijeme kuge, koja je 1348. godine pogodila Firencu, grupa mladih ljudi pobjegla iz grada na obližnja imanja, pa tu u zabavi i priči zaboravila na strahote bolesti i pomora. Sedam dama i tri mladića provodili su večeri tako što je svako od njih svake večeri pričao po jednu priču, tako da je ukupno ispričano sto priča za deset dana (dekameron na grčkom znači deset dana). Pri tome je svaki dan jedno od njih bilo izabrano za kralja odnosno kraljicu sa zadatkom da upravlja pripovijedanjem. Sedmog dana se, pod Dioneovim vladanjem, kazuje o tome kako su žene, zbog ljubavi ili da sebe spasu, prevarile svoje muževe, a ovi su to katkad saznali, a katkad i nijesu. Sve su zvijezde na istočnoj strani neba već izblijedjele, samo je još jedna koju nazivamo Danicom sjala u bjelasanju svitanja, kadli glavni sluga ustade i s brojnim prtljagom krene u Gospinu uvalu da tamo sve pripremi kako mu je gospodar zapovjedio i odredio. Ubrzo nakon njegovog odlaska ustane i kralj Dione, kojeg je probudila buka tovarenja i životinja, te naredi da se probude i gospe i mladići. Sunce još pravo ni granulo nije kada svi krenuše na put. Družbi 4

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

se učini da nikad još nijesu slavuji i druge ptice tako radosno cvrkutale kao toga jutra. Njihov ih je pjev pratio sve do Gospine uvale, gdje ih još više ptica pjevačica dočeka, kao da se i one raduju njihovom dolasku. Prošetaše se okolo naokolo uvalom, i ona im se sada učini još ljepša negoli jučerašnjeg dana, jer je rano jutro bilo više u skladu s njenom ljepotom (...Tako dođe i vrijeme jelu, te sluge postaviše stolove pod bujnim lovorikama i drugim krošnjatim drvećem kraj jezerca, pa kad kralj zapovijedi, svi sjednu za stolove. Dok su jeli, pogledom su pratili guste plove riba u jezercu, pa im je to pružalo predmet razgovoru. Pošto poobjeduju, i sluge raspreme i maknu stolove, zapjevaju još veselije nego prije (...) Tko nije htio spavati, mogao se po želji i navici zabavljati. Tako se približi ura kada su svi ustali, i došao čas da se pripreme za kazivanje novela. Po kraljevoj želji sjednu pokraj jezera, na sagove, rastrte po tratini, nedaleko od onog mjesta gdje su toga dana objedovali. Tada kralj zapovijedi Emiliji da počne. Ona veselo se smiješeći započe: - Gospodaru moj, mnogo bi mi milije bilo da ste izvoljeli narediti nekomu drugome, a ne meni, da započne kazivati o ovako krasnu predmetu kao što je ovaj. No kad vam je tako po volji da ja osokolim ostale, rado ću poslušati. I nastojat ću, predrage gospe, kazivati vam ono što bi vam kasnije moglo koristiti. Ako ste sve strašljive kao ja i osobito ako se bojite sablasti (Bog mi je svjedok da niti znam što su niti sam ikad naišla na nekoga tko to zna, a znano mi je da se sve žene plaše), pratite li pozorno moju novelu, naučit ćete izvrsnu molitvu, koja će vam pouzdano koristiti da otjerate duhove, ako vam se kada ukažu. Dakle: Živio nekoć u Firenci, u ulici San Brancazio, suknar po imenu Gianni Lotteringhi (Đani Loteringi), iskusan i vješt u svom zanatu, inače kratke pameti, no kako su ga smatrali za dobroćudna čovjeka, često su ga birali za starješinu bratovštine u crkvi Santa Maria Novella. On je vodio nadzor nad duhovnim vježbama bratovštine i slične službe vršio, te se time jako ponosio. A sve te službe dobivao je stoga što je kao čovjek imućan često znao fratre dobro pogostiti, a i obdariti ih: jednome bječve, drugome kabanicu, trećem kapuljaču, pa škapulare, a oni ga zauzvrat naučili lijepim molitvama i dali mu Očenaš na talijanskom jeziku, pjesmu svetog Aleksija, plač svetog Bernarda i hvalospjev gospe Matelde, i takve slične besposlice, koje je on jako cijenio i čuvao za spas svoje duše. Taj je čovjek, dakle, imao krasnu i ljupku ženu, uz to jako mudru i dosjetljivu. Zvala se gospa Tessa, a bijaše kćerka Mannuncia da la Cuculia (Manunča da la Kukulja). Bila je zaljubljena u Federiga di Neri Pegolotti, kršna i lijepa mladića, a i on u nju. Poznavajući lakovjernost svoga muža, sa svojom je služavkom tako uredila da on njoj na razgovore dođe na lijep posjed što ga je Gianni imao u Camerati, gdje je ona ljeti boravila. Pokatkad bi i Gianni dolazio da večera i konači tamo, a onda bi se ujutru vraćao u svoju radionicu i k zboru svoje bratovštine. Federigo, koji je iznad svega žudio da se sa svojom dragom sastane, pođe u zakazani dan, navečer, k njoj. Pa kako te večeri Gianni nije došao, na svoje veliko zadovoljstvo i bez straha povečera i prenoći kod gospe. A ona, dok mu je po noći ležala u naručju, nauči ga šest hvalospjeva svoga muža. Ni ona ni Federigo nijesu htjeli da to bude posljednji put, pa da ona ne mora slati svaki put sluškinju, dogovore se ovako: kad god on bude išao na neki svoj posjed, koji je bio iznad njihova, ili se vraćao s njega, neka ne zaboravi pogledati na vinograd pored njene kuće, gdje će vidjeti na nekom kolcu nataknutu magareću lubanju. I kada magareća lubanja bude gubicom okrenuta prema Firenci, neka svakako i bez straha one večeri dođe k njoj. A ako nađe vrata zatvorena, neka triput tiho pokuca, i ona će mu otvoriti. No kad gubica bude okrenuta prema Fiesoleu, nek ne dođe, jer to će značiti da je Gianni u kući. Tako su se često sastajali. Jednoć pak, kad je Federigo imao da večera s gospom Tessom, i ona dala prirediti dva debela kopuna (pjetlića), slučilo se da je kasno navečer došao Gianni, koga gospa nije očekivala. Gospa se jako ožalosti, te sa svojim mužem povečera malo

suhog mesa, koje je posebno dala skuhati. Sluškinji, pak, naredi da u bijelu ubrusu odnese ona dva kopuna, nekoliko svježih jaja i staklenku dobra vina u vrt, te da sve to postavi ispod breskve pokraj tratinčice. Toliko je bila srdita da se ni sjetila nije kazati sluškinji da počeka dok Federigo dođe i da mu kaže da je Gianni u kući i nek uzme one stvari koje su u vrtu. Poslije večere ona i Gianni legnu, a sluškinja također, kadli eto ti Federiga, koji polako pokuca na vrata. Kako su vrata bila u blizini odaje, Gianni je odmah čuo, a čula je i gospa. Ali da Gianni ne posumnja na nju, napravi se kao da spava. Domalo Federigo pokuca po drugi put. Iznenađen Gianni gurne malo ženu i upita je: - Tessa, čuješ li to? Kao da je netko pokucao na naša vrata. Žena odvrati: - Šta kažeš, šta je? - Kažem - odgovori Gianni - da mi se čini da netko kuca na naša vrata. Žena odvrati: - Kuca? Jao, Gianni moj, ne znaš li ti što je to? To je duh koji me je prošle noći tako prestrašio da umalo što od straha nijesam umrla. Netom sam čula kucanje, pokrila sam se preko glave i nijesam se usudila izvući, sve dok se nije razdanilo. Tada će Gianni: - Hajde de, ženo, ne boj se, malo prije sam izmolio Te lucis i Intemerata i još tolike korisne molitve, kad smo legli. Još sam postelju od jednoga kraja do drugoga prekrižio u ime Oca i Sina i Duha svetoga, pa nam se nije ničega bojati, niti nam može duh škoditi svojom moći. Nego, da Federigo ne bi možda što posumnjao i na nju se naljutio, gospa odluči ustati i obznaniti mu nekako da je Gianni kod kuće. Mužu pak reče: - Dobro, dobro, moli ti šta hoćeš, ali niti ću se smiriti niti ćutjeti sigurna, dok zakletvama ne otjeramo duha, sad kad si ti kod mene. Na to će Gianni: - A kako ćemo ga otjerati? Gospa odvrati: - Znam ja kako. Prekjučer, baš kad sam bila u Fiesoleu na proštenju, jedna od onih pustinjakinja koje su, Gianni moj, neka ti sam Bog to kaže, najveće svetice, videći me tako prestrašenu, naučila me neku molitvu i rekla mi da ju je više puta iskušala prije nego je postala pustinjakinja, i vazda joj je pomogla. No bogzna, nikad sama ne bih imala srčanosti da je iskušam. A sad, kad si ti ovdje, hajdemo zajedno pa ćemo ga preklinjati. I Gianni se složi. Ustanu i skupa se približe vratima, pred kojima je Federigo obuzet sumnjom čekao. Kad su stigli pred vrata, gospa reče Gianniju: - Pazi, kad ti ja kažem, pljunut ćeš. Gianni odvrati: - U redu. A gospa prozbori svoju molitvu ovako: Dobri duše, što u noći Napeta si repa došo, Napeta ćeš repa poći! U vrt hajde, pod breskvom ćeš Naći nešto fino, slasno. Sve to uzmi, pa se vrati domu Ne čin' zla meni ni mužu momu! Kad je to izgovorila, reče mužu: - Pljuni, Gianni.

I Gianni pljune. A Federigo, koji je pred vratima stajao i to čuo, nije više bio ljubomoran; uprkos svojoj žalosti, gotovo je prasnuo u smijeh. I dok je Gianni pljuvao, tiho mu je rekao: - Sebi u zube! Tri puta je tako gospa zaklinjala duha, pa se onda vratila s mužem u postelju. Federigo, koji se nadao da će s njom večerati, nije bio večerao, pa kad je razumio zakletvu, ode u vrt i pod breskvom nađe dva pečena kopuna, vino i jaja, te se domu vrati i u miru povečera. A kada se kasnije sastajao sa gospom, mnogo su se smijali njenom zaklinjanju. Istina je, neki vele, da je gospa tačno okrenula magareću lubanju prema Fiesoleu, no da je neki težak, prolazeći vinogradom, udario lubanju šakom, i tako se lubanja okrenula prema Firenci, pa je Federigo u uvjerenju da ga je gospa pozvala došao, a da je gospa ovako zaklinjala sablast: Otiđi, duše, Bog ti dao sreću! Netko je okren'o glavu magareću, Bog će mu zato po zasluzi platit, A ti nemoj mene ni Giannia moga strašiti te je on otiš'o i ostao bez konaka i bez večere. No neka moja susjeda, drevna starica, kazivala mi je da su jedna i druga priča istinite; ona ih je kao djevojčica slušala. Ali ono posljednje nije se desilo Gianniju Lotteringhiju već drugome, koji se zvao Gianni di Nello i koji je stanovao kraj vrata San Pietro, a bio je isto takav nevaljanac kao i Gianni Lotteringhi. A sad, drage moje gospe, na vama je da izaberete koja vam se od ove dvije zakletve više mili. A ako hoćete, možete izbrati i obje. Jedna i druga imaju u takvim prilikama veliku moć, kao što ste čuli da je iskustvo pokazalo. Naučite ih, možda će vam koristiti. (S talijanskog prevela Jerka Belan) Za interpretaciju 1. Bokačova novelistika se višestruko suprotstavlja srednjovjekovnom načinu života, ali i srednjovjekovnom modelu književnosti. - Ukažite na one dijelove Bokačovog pripovijedanja u kojima se slavi ovozemaljski život, ovozemaljski užici i slobodan život u prirodi. - Ukažite na ona mjesta u noveli gdje se očituje piščev ironički, podrugljiv odnos prema ostacima srednjovjekovnog načina života, prema licemjernoj pobožnosti, lažnom asketizmu i odricanju od zemaljskog raja . - Kakav je Bokačov odnos prema onom grijehu zbog kojeg se kod Dantea nesretni ljubavnici Paolo i Frančeska vječno muče u drugom krugu pakla? - Ukažite na ono mjesto u pripovijeci u kojem se vidi Bokačov ironični odnos prema djelima srednjovjekovne književnosti. 2. Po čemu se novela razlikuje od starijih epskih formi (epske pjesme i epa)? - Kakvu tematiku Bokačo uvodi u svoje pripovijetke? - Ko su junaci njegovih novela? - Kakvu funkciju u Dekameronu ima tzv. okvirna pripovijest? UPAMTITE POJMOVE NOVELA (vjerovatno prema lat. novellus, nov) u širem smislu označava pripovijetku uopće, pa se u tom smislu može odnositi i na jednu vrstu narodne priče. U užem smislu novela označava jednu specifičnu vrstu umjetničke pripovijetke, koja se kao nova književna forma

afirmirala najprije u Bokačovom "Dekameronu", a zatim u književnosti 16. i 17. st. (naročito sa Servantesovim Uzornim novelama. Za razliku od epske pjesme, ali isto tako i od bajke, novela je sasvim slobodna u izboru teme, ali je po pravilu vezana za savremeni život, i to naročito za privatni život običnih ljudi. Pošto je kratka, teži čvrstoj uobličenosti i cjelovitosti. Pažnja je usredsređena na jedan događaj, koji je karakterističan ili bitan za život neke ličnosti. Izlaganje tog događaja u fabuli sažeto je i čini jedinstvenu radnju, koja ima gotovo dramski tok (s ekspozicijom, zapletom, kulminacijom i raspletom). Zbog toga je svaki detalj vrlo funkcionalan. Toj cjelovitosti novele doprinosi i karakteristična poenta, koja je završava, ali i zaokružuje. Ona se ostvaruje uvođenjem neke neočekivane zgode, ili obrtom u radnji, ili nekim stilskim efektom, ili naprosto nekom zaključnom pripovjedačevom mišlju. Po nekim kritičarima, novela je posebno teška i složena forma, jer zahtijeva da se "cijeli život zbije kao jezgra u orahovu ljusku". OKVIRNA PRIPOVIJEST je naziv za priču koja povezuje ili uokviruje više pripovjedaka u jednu cjelinu. Takav je slučaj sa pričom o Šeherezadi, koja, u 1001 noći, pripovijeda bagdadskom kalifu stalno nove priče i tako odgađa svoje pogubljenje. Po nekim teoretičarima književnosti u okvirnoj pripovijesti se može prepoznati ona izvorna situacija iz koje se razvila pripovjedačka proza: jednom prilikom jedan čovjek priča drugome neku priču. U takvoj situaciji u prvom planu je ne samo priča već i pripovjedač (tzv. narator), koji upravlja pričom i daje joj svoj pečat. Taj pripovjedač nije nužno sam autor, već može biti neka ličnost unutar djela, kako je to u Dekameronu, u kojem se kao pripovjedači smjenjuje čak deset lica.

Frančesko Petrarka (Francesco Petrarca, (1304 -1374) KANCONIJER5 PETRARKA (Francesco Petrarca, 1304.-1374.), veliki talijanski pjesnik. Sin prognanog firentinskog bilježnika, život je proveo u raznim gradovima Italije, Francuske i Njemačke. Još kao dječak oduševio se književnošću, čitajući rimske klasike i provansalske trubadure. Svoje pjesme vezao je za lik i ime ljepotice Laure, koju je prvi put vidio na Veliki petak 1327. godine u crkvi Sv. Klare u Avinjonu. Iako je za života više bio cijenjen po svojim djelima na latinskom jeziku, njegov talijanski Kanconijer (Canzoniere) izvršio je ogroman uticaj na talijansku, ali i evropsku liriku 15. i 16. stoljeća, kada je Petrarka smatran uzorom pjesničke elegancije, produhovljene poetičnosti i modernog senzibiliteta. Kanconijer je veliki zbornik ljubavne lirike, koji je talijanski pjesnik Petrarka sastavljao skoro cijeli svoj život, pišući pjesme u slavu ljepotice Laure. Sastoji se od 366 pjesama različitog oblika (soneti, kancone, balade, madrigali), a podijeljen je na dva dijela: Za života madone Laure i Po smrti madone Laure. Za tu ljepoticu, koju je ugledao jedno jutro u crkvi u Avinjonu 1327. godine, pjesnik je vezao sve svoje misli, iako mu ona nikad nije uzvratila ljubav. Ostao joj je odan i nakon njene smrti (1348.), pretvorivši je u svojim stihovima u nedostižni ideal, koji se može voljeti i za kojim se može samo čeznuti i izgarati u čežnji. Savršena i istančana Petrarkina ljubavna lirika nije nastajala kao neposredan izraz pjesnikove emocije, već kao sjećanje na nju. Jer, većina pjesama u Kanconijeru napisana je kad se već stišala Petrarkina ljubav prema Lauri i kada je ona već bila mrtva. U tim pjesmama pjesnik posmatra vlastitu strast i razmišlja nad njom. Zato je to lirika kontemplacije koliko i ljubavnog osjećanja. U stvari, više nego povijest neuslišane ljubavi, to je ispovijest pjesnika koji se, živeći na izmaku srednjeg vijeka, lomio nad dilemom: kako pomiriti neodoljivu težnju za srećom u ovom životu i iracionalni strah od smrti i vječnog prokletstva, kako uskladiti nove, humanističke ideje sa starom, srednjovjekovnom ideologijom, kako izmiriti tjelesno i duhovno. Po toj unutrašnjoj dramatičnosti, koju spreže u čvrste a prefinjene pjesničke forme Petrarka je preteča moderne lirike. U tom pogledu naročito je veliki utjecaj na kasniju liriku izvršio njegov sonet, pjesnički oblik izuzetne uravnoteženosti i čvrstine. Soneti I Blažen bio dan, mjesec i doba, godina i mjesto i predjel i vrijeme, kad su moje usne zadrhtale nijeme, a njene me oči svezale ko roba.

I blažena nek je moja prva patnja, s kojom me bješe ljubav izmučila, i luk i strijela6 što me oborila, i rane što srcu mom postaše pratnja.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Luk i strijela što me oborila - u antičkoj mitologiji bog ljubavi Amor (ili Eros) predstavljen je kao krilati dječak koji iz svog zlatnog luka strijelama pogađa srca ljudi; velje - velike. 6

I blaženi nek su krici žudnje velje, s kojima sam zvao ime čisto, te obilne suze, uzdasi i želje,

stičem sebi slavu: i mis'o mi, isto, što je samo njena, što njoj samo spada.

čitanka II ko i bijeli papir na kojemu sada II Ne nalazim mira, a za rat sam mlitav,

Bez očiju vidim, bez jezika zborim, poginuti žudim i tražim spas neki, sam sam sebi mrzak, za ostale gorim.

plašim se i nadam, plamtim, komad leda, čas me svod uza se, čas na zemlji gleda,7

i stišćem prazninu i grlim svijet čitav. Hranim se jadom, plačući se smijem, smrt su mi i život jednako daleki, gospo, vi ste krivi nevoljama tijem!

Amor, što me drži svezana sred uza, ne smatra me svojim, nit mi omču driješi,

neće da se smakne, nit da me se riješi, ne voli me živa, stran sam mu bez suza.

III Al'ako vas hoću, zdvajat nemam prava. Suprotni me vjetri, kroz šum i bjesnoću,

Što ćutim, što je, ako ljubav nije? Al'ako je ljubav, Bože, što je ona? Ako je dobra, zašto je zlu sklona? Ako je zla, zbog čega slatka mi je? Gorim li od sebe, čemu plač i tužba? Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi. O živa smrti, slatkoćo u bijedi, ako vas ja neću, čemu ste mi družba?

tjeraju u čamcu vrh bezdana plava. Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti, tako da ne znam sam stvarno što hoću, te se znojim zimi, a cvokoćem ljeti. čitanka II IV Vjetra punog nade, uzdaha i želja.

Prolazi brod moj prepun zaborava, U noći, izmeđ Haribde i Scile, Zimi, njim ravna gospodin pun sile, Neprijatelj meni, a pravac mi dava.

Gustih suza kiša i žalosti magla Nastoji konope da u more svali, Koje je oluja već k palubi sagla.

Na svakom veslu zlu mu miso strijelja,

Skrivaju se meni dva preslatka znaka, Umjetnost i razum, mrtve, nose vali, A luku ne mogu pronaći sred mraka.

Ne tiče se njega ni smrt ni oluja, Jedro kida strašnog, vječnog vjetra struja,

Čas me svod uza sey čas na zemlji gleda - tj. čas me nebeski svod drži uza se, a čas me gleda dolje na

zemlji.

(S talijanskog prepjevao Olinko Delorko) Za interpretaciju 1. Kako shvatate Petrarkin stih iz prvog soneta: “I blažena nek je moja prva patnja”? Šta mislite zašto Petrarka blagosilja svoju nesretnu mladalačku ljubav? (Treba imati na umu da Petrarkina lirika izražava sjećanje na nekadašnja osjećanja, kao i mudrost stečenu u razmišljanju o njima). 2. Obratite pažnju na drugi i treći sonet u ovom izboru. Pokušajte objasniti zašto Petrarka izražava svoja osjećanja pomoću paradoksa, tj. prividno protivrječnih tvrdnji i slika. Ukažite na neki takav neočekivani i neobičan njegov paradoks. 3. Šta Petrarka izražava u četvrtom sonetu pomoću alegorijske slike noćne plovidbe između Haribde i Scile? Koji je to gospodin pun sile koji upravlja njegovim životnim brodom? 4. Na primjerima ovih Petrarkinih pjesama opišite formu pjesme koja se naziva sonet. čitanka II UPAMTITE POJAM Sonet je vrsta lirske pjesme, koja je nastala u Italiji u 13. st. Naročito pod uticajem Petrarkine poezije prihvaćen je u književnosti gotovo svih evropskih naroda. To je pjesma od 14 stihova, koji su raspoređeni u 4 strofe, i to 2 katrena (strofe od četiri stiha) i 2 terceta (strofe od tri stiha). Te strofe se rimuju po određenoj shemi, najčešće ovako: abba, cddc, efe, gfg. Pri tome, stihovi u tercetima misaono zaokružuju i poentiraju pjesničke slike i ideje koje su razvijene u katrenima. Sonet se smatra jednim od najstrožih pjesničkih oblika, jer su u njemu i pjesnička misao i pjesnički izraz podvrgnuti strogim formalnim ograničenjima. Zbog toga je on sve do danas ostao oblik u kojem pjesnici iskušavaju svoj smisao za kondenzaciju i formalno pročišćavanje svoje misli i izraza.

HUMANIZAM I HRVATSKA KNJIŽEVNOST NA LATINSKOM JEZIKU8 Kulturni razvoj, koji se tokom 14. i 15. stoljeća odvijao u okvirima zapadnoevropskog civilizacijskog kruga, našao je odjeka i u hrvatskim gradovima na obali Jadranskog mora - u Zadru, Šibeniku, Splitu, Hvaru, Korčuli i naročito u Dubrovniku, koji je stoljećima čuvao status slobodne, politički neovisne republike. Kako su ti gradovi izbjegli tursko osvajanje, ljudi u njima su u kulturnom i književnom pogledu mogli održavati korak sa onim što se dešavalo u ostalim dijelovima Zapadne Evrope, naročito u Italiji, gdje je već započela nova era u razvoju evropske kulture. Zato su hrvatski primorski gradovi postali mjesta na kojima su slobodno prostrujale ideje koje je u Evropi razvio humanizam. Marko Marulić, humanist, otac hrvatske književnosti, prvi je upotrijebio riječ psihologija za znanost o duši. Neki od najpoznatijih evropskih humanista potekli su upravo iz hrvatskog primorja, kao Šibenčani Juraj Šižgorić (iz 15. st.) i Antun Vrančić (iz 16. st.), Splićanin Marko Marulić (1450.1524.), Dubrovčani Ilija Crijević (1463.- 1520.) i Jakov Bunić (1469.-1534.) i mnogi drugi. Njima treba pridružiti Ivana Česmičkog (1434.-1472.), u svijetu poznatog pod latinskim imenom Janus Pannonius, koji je porijeklom bio iz sjeverne Hrvatske. Kao i drugi evropski humanisti, i oni su svoja filozofska, znanstvena, historijska i književna djela pisali na latinskom jeziku. A sebe su oni nazivali humanistima, jer su u središte svoga interesovanja postavili studije o čovjeku (studia humana) za razliku od srednjovjekovnih teoloških studija, studija o Bogu (studia divina). Iako su svi bili duboko religiozni, i oni su težili da sebe i svoje bližnje oplemene i usavrše kao ovozemaljska bića i postignu vrhunski ideal novog doba: humanitas, tj. najvišu mjeru čovječnosti. Kao i zapadnoevropski humanisti, i oni su se nadahnjivali ljepotom koju su posmatrali oko sebe i mudrošću koju su nalazili u djelima antičkih pisaca. U isto vrijeme, oni su, kao pjesnici, preuzimali pjesničke oblike antičke poezije, pa su pisali ode, elegije, poslanice (ili epistole), epigrame, rasprave (ili traktate) o raznim pitanjima povijesti ili suvremenog života. Neki od njih su na latinskom jeziku pisali i epove, od kojih je najpoznatiji Marulićev ep Davidijada, na temu uzetu iz Biblije. Iako je latinski jezik bio i ostao jezik duhovne elite tog doba, neki od tih hrvatskih humanista nisu ostali u svom isključivom latinizmu, nego su progovorili i na narodnom jeziku, jer su se željeli obratiti širem krugu čitatelja. A na taj način je i potekla hrvatska književna riječ na narodnom jeziku, koja je svoj puni procvat dobila u vrijeme tzv. renesanse, u 16. stoljeću.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

Marko Marulić (1450.-1524.) DAVIDIJADA9 MARKO MARULIĆ (1450. - 1524.) najčuveniji je hrvatski humanistički pisac. Rodio se u Splitu, studirao je u Padovi, ali je veći dio svog dugog života proveo u svom rodnom Splitu. Njegova filozofsko-moralistička djela na latinskom jeziku bila su u ono vrijeme čitana i pretiskavana u mnogim evropskim zemljama. Na latinskom jeziku napisao je biblijski ep Davidijada, traktat Upućivanje u čestit i blažen život, Pedeset priča, u kojima je po uzoru na Isusove parabole davao pouke o dobrom i o rđavom životu. Bio je bio prvi hrvatski pjesnik koji je pisao poeziju i na narodnom jeziku, odnosno na hrvatskom dijalektu svog rodnog Splita. Marulićev spjev Judita, u kojem je obradio jednu biblijsku priču, prvo je veliko pjesničko djelo u hrvatskoj književnosti. Marko Marulić (1450.-1524.) DAVIDIJADA (U ovom svom latinskom epu Marulić je obradio život i djela drevnog izraelskog kralja Davida, o kojem se govori u Bibliji i kojem se pripisuju poznati biblijski psalmi. Kad je David još bio mladić, Izraelci su bili u ratu s nevjernicima Filistejima, ali ih nikako nisu mogli nadvladati, jer je u njihovim redovima bio div Golijat, koji je svakog izraelskog junaka lako u dvoboju pogubio. U odlomku koji slijedi govori se o tome kako je mladi David od kralja Saula zatražio da se okuša u dvoboju s Golijatom.) David i Golijat Kad je David to uporno zahtijevao, kralj mu napokon popusti i dade prikladno oružje: mač, željezni oklop, koplje, sjajnu kacigu i štit od čiste kovine. Ali Išajev potomak baci to i pođe uzevši samo štap od kvrgave hrastovine. Pripremi konopaste uzde balearske praćke i s hrpe kamenja na obližnjoj riječnoj obali uze pet kamenova jednake težine, stavi ih u njedra i odmah navali na Golijata koji ga je iščekivao. Zamahne praćkom, izbaci kamen, a on poleti zviždeći zrakom. Taj snažno udari Golijata, probije kacigu i rascijepi mu čelo po srijedi. Ranjen smrtonosnim udarcem jaukne kao bik pri klanju uz sveti žrtvenik. Po licu i po oružju stade mu teći jadna krv te počne curiti zajedno s mozgom. Posrćući, uzalud se naslanja na čvrsto koplje, uzalud želi ostati na nogama. A zatim odjednom cijelim se tijelom sruši na zemlju. Zadrhta zemlja pod njegovom težinom i dok je padao oružje mu se oglasi strašnom zvekom. David na to brzo dotrča i baci se na oboreno tijelo. Zgrabi umirućeg za kosu i njegovim mačem odmah mu presiječe strašni grkljan na golemom vratu. Odsječenu glavu visoko podiže i pokaže je svojima kao pobjednik. Silna vika Izraelaca ču se do visokih zvijezda. Prestrašene gomile neobrezanoga naroda udariše u bijeg po brdskome bespuću. (S latinskog u prozi preveo Hrvatin Jurišić) Za interpretaciju 9

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

Obratite pažnju na Marulićev epski stil, koji podsjeća na Homerove opise bitaka. Marko Marulić: UPUĆIVANJE NA ČESTIT NAČIN ŽIVOTA (Osim biblijskog epa Davidijada Marulić je na latinskom jeziku napisao i druga djela, od kojih je u svoje vrijeme posebno cijenjen bio njegov traktat pod naslovom Upućivanje u čestit i blažen život, u kojem je on raspravljao o različitim pitanjima kršćanskog morala. To njegovo djelo pokazuje koliko su hrvatski humanisti, uz svu okrenutost ovozemaljskim brigama, ipak bili i duboko religiozni.) Razmatranje o smrti Svaki dan, dakle, razmišljajmo, svaki dan ponovno razmatrajmo kakvi ćemo doskora biti i bit će nam jasno da su zavodljive zemaljske naslade varave. Koga one obuzmu, taj će, baš onda kad bude smatrao da je došao do vrhunca sreće, upasti u krajnju nevolju i onaj neugasivi oganj, odakle se nitko ne može nadati da će se ikada vratiti. Ali tko u sama sebe malo pronikne i počne ispitivati ljudski udes, sam će u sebi zamišljen reći: Jao, kako velik dio moga života iz dana u dan nestaje, kako se brzo moj život primiče svom svršetku! Bijah dječak i ne osjetih kako za čas postadoh zreo; ne mogu znati kad sam počeo živjeti, a evo sam odrastao muž, već mi se glava bijeli od sjedina i naborano mi lice navješćuje starost koja je srodna smrti. Napokon - kako kaže prorok Izaija - dani se moji nagnuše kao sjena i ja se osuših kao sijeno. Što mi preostaje, molim, nego da postanem zemlja, od koje sam sazdan? A kad se tijelo raspadne i zemlja vrati zemlji, što god duše poslije toga ostane, bit će vječno. Pravedni će dobiti blaženstvo, a zli kaznu. Jedno i drugo neće nikada prestati. Zašto se, jadnik, već jednom ne opametim? Zašto preostali dio života tako ne uredim i ne upotrijebim da za kratak trud zadobijem vječni mir, a ne - kako sam dosada radio - da za kratkotrajne naslade u padnem u vječne muke?

Ilija Crijević (1463.-1520.) ŠTO ŽELIŠ, FLAVIJO LIJEPA?10 ILIJA CR1JEVIĆ (1463.-1520.) rodio se u Dubrovniku, a još kao dječak je otišao na školovanje u Rim, gdje se istakao talentom i studioznim radom. Odlučni utjecaj na njega su odigrali talijanski humanisti, koji su upravo u to vrijeme obnovili interes za klasičnu rimsku kulturu, a naročito za stare rimske dramatičare Plauta i Terencija. U izvođenju njihovih komedija s uspjehom je učestvovao i ovaj mladi Dubrovčanin, koji je, uz to, u Rimu objavio i jednu raspravu o Vergiliju, kao i zbirku ljubavnih elegija, koja mu je donijela posebnu slavu i zbog koje je bio lovorom ovjenčan kao poeta laureatis. Kad je imao 30 godina, vratio se u rodni Dubrovnik, gdje je postavljen za rektora gimnazije. Do kraja života bio je oduševljeni humanist, zaljubljen u antičku kulturu. Najznačajniji je od svih dubrovačkih pisaca koji su pisali na latinskom jeziku. Ilija Crijević (1463.-1520.) ŠTO ŽELIŠ, FLAVIJO LIJEPA? Što želiš, Flavijo lijepa, tim ugodnim licem, što će tebi, častohlepnice, moje Muze? Ili želiš da te i moja pjesma slavi ili te veseli da i u mojim knjigama kraljuješ? Tko da bijesne bojeve opjeva i Marsov gnjev, kad se ti sa svojim licem meni prikradaš? Tko da prosipa plamenje, tko da o razjapljenim ranama zbori, tko da doziva bojnim rogom il' izvikuje bojne povike? Tko pjesmom u boju da potiče smione čete, tko se boriti može s dušmanima? Tko da plijen plijeni, tko da valovitu zemlju krvlju masti? Oprosti stoga pjesniku; prestani bjesnjeti lijepim licem; poštedi, Flavijo, srce moje. Kako te vidjeh, tako propadoh, i poput slamke krhke izgorjeh, i živo plamenje vatre neugasive u krvi mojoj potače ljuta ljubav. Na bdijenja grozna goni, prošlo je spokojno vrijeme, i naređuje mi brižnome bdjeti noći cijele. Smiluj se pjesniku svojem; prestani bjesnjeti svojim lijepim licem; i poštedi, Flavijo, srce moje. Ne sjaju se u šumama nikakvi šljemovi, ni oružje, niti ljeska ikakav šiljak mjedeni, dušmanske čete ne smišljaju se penjat na visoke kule, 10

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

niti željeznim kukama opsjedaju zidine. Niti kovač mačeve kuje, bridovima oštrinu dodaje i zatupljene udarcima izoštrava. Štitovi bojni i mači nestadoše iz pjesme naše, i pomirljiva Venera oduže oružje Marsovo. Smiluj se pjesniku svojem; prestani bjesnjeti svojim lijepim licem; i poštedi, Flavijo, srce moje!... (S latinskog preveo Veljko Gortan) Za interpretaciju Zadržite se na značenju stiha I pomirljiva Venera oduze oružje Marsovo. Šta je tradicionalna tema epskog pjesnika? A zašto ovaj pjesnik ne može opjevati slavne ratničke podvige?

ANTUN VRANČIĆ EPISTOLA PRIJATELJU O RODOLJUBLJU11 ANTUN VRANČIĆ (1504. - 1573.) je mlad otišao iz rodnog Šibenika u svijet i proživio buran život. Kao mladić otišao je u Ugarsku, gdje je proveo veći dio života. Studirao je u Padovi, Beču i Krakovu. Kao sekretar ugarskog kralja Ivana Zapolje putovao je po cijeloj Evropi u raznim diplomatskim misijama. Kad je došao u sukob s ljudima oko dvora, preselio se u Beč, gdje je postao savjetnik kralja Ferdinanda I, koji ga je 1553. poslao u Carigrad da sa sultanom Sulejmanom pregovara o miru. U Carigradu je ostao četiri godine. U znak zahvalnosti za uspješno obavljenu misiju kralj ga je imenovao biskupom jegarskim i kraljevskim savjetnikom. Vrančić je pisao pjesme, putopise, rasprave, ali je najznačajnija njegova prepiska s mnogim ondašnjim slavnim ljudima. EPISTOLA PRIJATELJU O RODOLJUBLJU (Ovo je odlomak pisma što ga je 1558. Antun Vrančić, koji je tada bio biskup u Jegru, u Ugarskoj, pisao svom prijatelju, ljubitelju starina, Jakobu Stradu.) ...Jer što je prirodnije i što bi moralo biti čovjeka dostojnije nego ljubiti domovinu i neprestano željeti u njoj boraviti? Primjerom su nam mnogi narodi koji malo kad udobno, a ponekad i nikako ne navikoše živjeti u tuđini. Pa onda, koliko ima ljudi koji su iz takozvanog Novog svijeta u naš dovedeni dugo poživjeli? Priča se da su naočigled iz dana u dan venuli i u veoma kratko vrijeme propadali; ali ako bi ih opet natrag odveli, čak i kad su trpjeli od najteže bolesti, čim bi ih samo dotakao dašak rodne grude, oporavljali su se i ozdravljali. A to se često može vidjeti i u naših ljudi. Da ne duljim, spomenut ću samo Odiseja, čovjeka razborita i mudra, uz to odlična položajem, ugledom i životnim iskustvom. On je više volio svoju Itaku nego tolike znamenite gradove što ih je u životu vidio i samo je zato podnio tolika lutanja i tolike opasnosti da se zdrav i čitav vrati na Itaku i da bude na Itaci sahranjen. A zar se Itaka, zaboga, uopće može uspoređivati s Mlecima? Mleci - to je tržište, pozornica, boravište gotovo čitavog svijeta. Sjeti se njihove veličanstvenosti i ljepote, njihovih zgrada, institucija, uglađenosti, brižnoga nastojanja oko svih umjetnosti i onih nebrojenih umjetničkih djela kojima su tako slavni. Kolik i kakav je grad bila i mogla biti Odisejeva Itaka, koja jedva zaslužuje ime morskog grebena, a kamoli otoka, prosudi sam. Stoga ljubav, koju obično osjećamo prema domovini, ma čime bili zaokupljeni, valja nam stati samoj naravi ljudskoj i taj osjećaj ne smatrati protivnim razumu... (Sa latinskog preveo Zdeslav Dukat) Ljudi iz tzv. Novog svijeta - Vrančić misli na američke Indijance, koje su u ono vrijeme pomorci silom dovodili u Evropu, da ih pokazuju svojim sugrađanima. O HRVATSKOJ HUMANISTIČKOJ KNJIŽEVNOSTI "Po mnogo čemu latinska je humanistička književnost kod Hrvata na razini evropske književnosti toga doba; duboka je književna i istančana je jezična kultura naših pisca, stalno je 11

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

prisutna želja da na internacionalnom latinskom jeziku omjere izvorna nadahnuća s antičkim uzorima ili savremenicima, uočljivo je nastojanje da u grču stvaranja ili u igrarijama pera dokažu sebi i svijetu opravdanost umjetničke riječi u tokovima svakidašnjice. Poneki od naših pisca humanista (npr. I. Česmički, M. Marulić, I. Crijević, J. Bunić, A. Vrančić, F. Petrić) ravnopravno stoje uz bok najznačajnijim stvaraocima u latinskoj književnoj republici suvremene Evrope. U sretnom spoju individualnog izraza s bogatom umjetničkom invencijom, iz sukoba slobodnih uzleta mašte s društvenom zaostalosti naše sredine, pod stalnom prijetnjom turskih najezda - brojni su naši humanisti znali ostvariti autentične vrednote pjesničke riječi i proznog govora. ” (Iz knjige Hrvatski latinisti koju su priredili V Gortan i V. Vratović)

RENESANSA12 DOGAĐAJI KOJI SU IZAZVALI ŠIRENJE RENESANSNOG DUHA U EVROPI Onaj slobodni ispitivački i stvaralački humanistički duh koji se krajem 14. stoljeća javio u bogatim talijanskim gradovima proširio se tokom 15. stoljeća po svim razvijenijim zemljama Evrope, u kojoj je - poslije hiljadugodišnjeg srednjeg vijeka otpočela jedna nova epoha. Bila je to epoha prijelomnih političkih događaja, epoha otkrića novih zemalja i kontinenata, razvoja pomorske trgovine, širenja ljudske misli i kulture kroz štampane knjige, jačanja i bogaćenja gradova i građanske klase i slabljenja vlasti i uticaja Crkve. Osnivanje banaka: 1407. godine u Đenovi je osnovana prva komercijalna banka u Evropi. Izgradnja katedrala: 1420.-1436. katedrala u Firenci dobiva sadašnji izgled: remek-djelo renesansne arhitekture. Izum modernog štamparstva: 1450. Johann Gutenberg u Njemačkoj napravio je prvu pokretnu presu za štampanje knjiga, što je knjige učinilo pristupačnijim; tehnika štampanja knjiga brzo se proširila po cijeloj Evropi. Leonardo da Vinci: 1450. Leonardo da Vinci (1452.-1529.) vrši anatomsku disekciju ljudskog tijela; njegovi eksperimenti u hidraulici, mehanici, inženjerstvu, letenju i optici otkrivaju nove, velike mogućnosti nauke. Nastanak Otomanskog Carstva: 1453. Konstantinopol (Carigrad) pada u ruke Turaka pod vodstvom sultana Mehmeda II; nastaje Otomansko Carstvo. Sandro Botticelli: 1480. Sandro Botticelli je naslikao Rađanje Venere, remek-djelo renesansnog slikarstva. Novi pomorski putevi: 1487. - 1488. portugalski moreplovci plove oko Rta dobre nade i tako nalaze morski put oko Afrike. Ratovi: 1492. kršćanska španska vojska osvaja jug Španije, koji su držali Arapi; Jevreji i muslimani se protjeruju iz Španije. Kolumbo otkriva Ameriku: 1492. Kolumbo je sa svojim lađama pristao na Bahamima i tako počeo otkrivanje Amerike. Kolonizacija: 1497.-1501. Portugalci Vasco de Gama i Pedro Cabril svojim putovanjima omogućuju pomorsku trgovinu s Indijom i osvajanje kolonija u Africi i Aziji; Amerigo Vespući, firentinski pomorac u službi Portugala, istražuje obale Brazila. Erazmo Roterdamski: Erazmo Roterdamski (1466.-1536.) objavljuje svoju polemičku knjigu Pohvala gluposti. Hieronymus Bosch: Hieronymus Bosch slika svoj Vrt užitaka, a Michelangelo izlaže svog Davida, remek-djelo renesansnog kiparstva. Ludovico Ariosto, Thomas More: 1516. Ludovico Ariosto objavljuje ep Orlando Furioso (Bijesni Roland), remek-djelo renesansne epske poezije; Thomas More objavljuje Utopiju; Velika osvajanja: 1519.-1521. Ferdinand Magellan oplovljava Zemljinu kuglu; Španac Hernan Cortes je porazio Acteke u Meksiku; Francisco Pizarro je osvojio Peru; sultan Sulejman 12

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

Veličanstveni je sa svojom vojskom prodro u Evropu, prijeteći da osvoji Mađarsku, Austriju i Italiju; Niccolo Machiavelli: 1532. Niccolo Machiavelli (1469.-1527.) objavljuje politički traktat pod naslovom Vladar, u kojem propituje renesansnu političku misao i praksu; Francois Rabelais: Francois Rabelais (1483.-1553.) objavljuje satirički roman Gargantua i Pantagruel; Nove naučne teorije: 1543. Nicolaus Copernicus (1473.-1543.), poljski astronom, objavljuje svoju teoriju Sunčevog sistema, po kojem planete kruže oko Sunca; početak moderne astronomije; Medicina: 1543. Andrea Vesalis, liječnik cara Charlesa V, objavljuje prvu naučnu studiju anatomije ljudskog tijela zasnovanu na disekciji; Miguel de Servantes: 1547. rođen veliki španski književnik Miguel de Servantes, autor romana Don Kihot William Shakespeare: 1564. rođen veliki engleski dramatičar William Shakespeare; Evropljani uvoze novo povrće: oko 1575. u Evropu su prvi put uvezeni krompir, kukuruz, duhan, kakao i kafa; Prvi eseji: 1580. Michel de Montaigne objavljuje prve dvije knjige svojih eseja; Reforma kalendara: 1582. papa Gregorije reformira kalendar, koji je i danas u upotrebi; Teleskop i mikroskop: 1600. izumljeni teleskop i mikroskop na osnovi optičke tehnike razvijene u Holandiji. U tim velikim i prijelomnim historijskim događajima nastajala je jedna nova epoha koja je dobila naziv RENESANSA (francuski renaissance), preporod. Ta je epoha donijela jedan novi pogled na svijet, koji je bio utemeljen s jedne strane u obnovi antičkih humanističkih vrijednosti života, a s druge strane u neposrednom životnom iskustvu, u kritičkom preispitivanju svih životnih pojava i u empirijskoj filozofiji. Taj renesansni pogled na svijet dolazio je do izražaja u prirodnim naukama, matematici, fizici i astronomiji, ali također i u novoj renesansnoj umjetnosti, u arhitekturi, kiparstvu, slikarstvu i književnosti. A utemeljivači te nove, slobodoumne, humanistički orijentirane evropske civilizacije bili su brojni genijalni mislioci, naučnici i umjetnici, koji su krajem 15 i tokom 16. stoljeća djelovali u različitim evropskim zemljama. I to je - s pravom se može reći - bila epoha svestranih genija. Jer, tada su u Italiji djelovali takvi svestrani umovi kao što su bili veliki umjetnici Leonardo da Vinci (1452.1519.) i Michelangelo Buonarroti (1475.-1564.) i veliki naučnici Giordano Bruno (1548.-1600.) i Galileo Galilei (1564.-1642.). U Holandiji je u to vrijeme djelovao Erazmo Roterdamski (1466.-1536.), čije je slavno satirično djelo Pohvala gluposti za ono vrijeme predstavljalo neku vrstu rušenja brane, poslije čega je voda sve odnijela: pape, kraljeve, skolastičke učenjake i teologiju, tj. same temelje srednjovjekovne kulture i srednjovjekovne slike svijeta. A u Engleskoj su tada svoje ideje razvijali državnik i filozof Thomas More (1478.-1535), autor čuvene Utopije, i filozof, naučnik i književnik Francis Bacon (1561.-1626.), koji je predložio nova sredstva za saznavanje istine: iskustvo i zaključivanje na osnovu iskustva (indukcija). To doba svojim su djelom obilježili i mnogi drugi mislioci, astronomi, matematičari, slikari, kipari

i graditelji. U književnosti najznačajniji izraz zrelog renesansnog duha bila su djela engleskog pjesnika i dramatičara Williama Shakespearea (1564.-1616.), najobuhvatnijeg genija u historiji svjetske književnosti, te španskog romansijera i noveliste Miguela Cervantesa (1547.1616.), autora jednog od najzanimljivijih likova u književnosti, viteza Don Kihota, i autora prvog romana modernog tipa. GLAVNE KARAKTERISTIKE RENESANSNE KNJIŽEVNOSTI Ako su u književnosti srednjeg vijeka dominirale one književne vrste u kojima se čovjekov život pokazivao prvenstveno u odnosu na vječnost onozemaljskog i božanskog (ljetopisi), životi svetaca, molitve i pohvalna slova, crkvene himne i crkvena prikazanja, renesansna književnost je u središte svog interesa ponovno postavila čovjeka i njegov život na ovom svijetu. Zato je ona svoje uzore nalazila ne u epohi koja joj je prethodila, već u davnim i gotovo zaboravljenim vremenima antičke kulture, u čijem je središtu također bio sam čovjek. GLAVNI OBLICI RENESANSNE KNJIŽEVNOSTI Nakon svojih prethodnika humanista, koji su pisali na latinskom jeziku, renesansni pisci su kao književni jezik prihvatili narodni govor, pa su na taj način dali podstreka punom procvatu književnosti na jeziku svog naroda. Pišući na narodnom jeziku, a ugledajući se u antičke pisce, oni su tako u nacionalnu književnost uveli mnoge književne oblike koji su u srednjem vijeku bili zaboravljeni: ep, lirsku ljubavnu pjesmu, tragediju, komediju, satiru, poslanicu, epigram, eklogu (ili pastirski dijalog), iz kojeg je nastala dramska forma koja se zove pastorala, kao i poznoantičke prozne forme, novelu i roman. Imajući u svakom tom žanru pred očima neki klasični uzor (Homera i Vergilija u epskoj poeziji), Plauta u komediji, Sofokla i rimskog pisca Seneku u tragediji itd., renesansni pisci su svjesno oponašali, ali i znatno modificirali svoje antičke uzore, pa su tako na osnovu tih klasičnih modela uobličavali vlastite pjesničke forme, u kojima su dovodili do izražaja svoje estetske težnje i životne ideale. U tom smislu renesansna književnost predstavlja organski dio ukupne renesansne kulture, u kojoj su sve umjetnosti igrale veoma značajnu ulogu. Mogu se izdvojiti četiri osnovna stava koja karakteriziraju renesansnu umjetnost i književnost i suštinski ih razlikuju od umjetnosti i književnosti u srednjem vijeku: Senzualizam i hedonizam. Za razliku od srednjovjekovne okrenutosti problemima onostranosti i života duše u zagrobnom svijetu, renesansna umjetnost se okrenula ovozemaljskom životu, čovjeku kao jedinki i njegovom mjestu u prirodi, historiji, društvu i porodici. A pri tome je čovjek bio shvaćen kao biće prirode, koje ne samo da je okruženo prirodom već u svojoj tjelesnosti afirmira prirodu i njenu nesputanost. Ne stideći se više svoga tijela i ne skrivajući ga, renesansni čovjek je u umjetnosti ponovo uveo tjelesnost, tjelesnu ljepotu i tjelesne porive. Otuda karakteristična senzualnost, putena čulnost, pa i erotičnost renesansne umjetnosti. Individualizam. U renesansi je - prvi put u novoj eri - priznat značaj individue, tj. čovjeka pojedinca. Nakon hiljadugodišnjeg zahtjeva za poniznošću pred Bogom, individua je ponovo

počela dokazivati svoju veličinu slobodom svog duha, snagom svoje individualnosti i svestranom razvijenošću svoje ličnosti. Zato nije čudo što su junaci renesansnog epa, tragedije, pa čak i komedije po pravilu snažne individualnosti, koje se po silini svojih strasti, po snazi svoje volje ili po posebnosti svog karaktera izdvajaju iz svoje sredine. A otuda i karakteristični individualizam renesansne književnosti. Ugledanje na prirodu. Slijedeći svoje antičke uzore, renesansni umjetnici su kao mjerilo svih stvari postavili Prirodu i prirodne zakone. Podražavati prirodu - bio je osnovni zahtjev renesansne teorije umjetnosti. A to je bila i bitna karakteristika renesansne književnosti. U stvari, to je značilo da se svijet u umjetničkom djelu mora upravljati prema odnosima i srazmjerima koji vladaju u prirodi. (Upravo onako kao što je Hamlet savjetovao glumcima: Starajte se da nikada ne prekoračite granice prirode.) Ali to nije značilo da su renesansni umjetnici željeli samo precrtavati i kopirati stvarnost. Naprotiv, oni su htjeli da se u slikanju stvarnosti takmiče s prirodom i da tako stvaraju još ljepše i skladnije stvari i oblike nego što ih nalazimo u prirodi. Artizam. Otuda i četvrta karakteristika renesansne umjetnosti: njen artizam, tj. težnja ka savršenim, lijepim i skladnim formama. I nije čudo što je u to vrijeme u teoriji umjetnosti ponovno na dnevni red stavljeno pitanje umjetničke vještine, tj. sposobnosti umjetnika da stvara na osnovu izvjesnih načela i pravila svoje umjetnosti. Tako je došlo i do obnove klasične poetike, kao onog načina mišljenja o poeziji po kojem pjesnik treba znati koji su najsavršeniji oblici epa, tragedije, komedije itd. i da umije da ih i sam stvara. Naravno, u samom stvaranju kao što to pokazuje Šekspirov slučaj - pjesnikov genij je jedini koji sebi određuje pravila stvaranja. Ali je u teorijskom mišljenju o pjesničkom stvaranju ta vjera u umijeće bila jedna od temeljnih odlika renesansnog shvatanja književnosti i umjetnosti. U doba renesanse, dakle, tj. od kraja 14. do sredine 16, stoljeća, književnost je - kao i sveukupna ljudska misao doživjela istinski preporod, u kojem su čovjek i čovjekov život na ovom svijetu opet došli u središte sveopćeg interesovanja i istovremeno postali glavne teme književnog i umjetničkog stvaranja.

RENESANSA od kraja 14. do sredine 16. stoljeća ep, lirsku ljubavnu pjesmu, tragediju, komediju, satiru, poslanicu, epigram, eklogu novelu i roman četiri osnovna stava; o Senzualizam i hedonizam o Individualizam o Ugledanje na prirodu. o Artizam.

MIŠEL DE MONTENJ13 (MICHEL DE MONTAIGNE, 1533.-1592.) ESEJI14 MICHEL DE MONTAIGNE (Mišel de Montenj, 1533.-1592.) francuski je pisac, čiji su Eseji ustanovili jedan novi književni žanr. Studirao je pravo i jedno vrijeme bio gradonačelnik Bordoa, ali je najveći dio života proveo u zamku Montenj, po kojem i nosi svoje prezime. Njegove četiri knjige Eseja (1580.-1595.) predstavljaju seriju od preko stotinu ogleda o različitim temama, koji očituju izvanrednu duhovnu otvorenost, smjelost i kritičnost prema zabludama i predrasudama savremenog društva. Svoje ideje, međutim, on nije izlagao sistematski, u obliku sustavnih teorijskih rasprava, već konkretnim, slikovitim jezikom, s mnogo ilustrativnih primjera i bogatim asocijacijama. U stvari, Eseji po svojoj duhovnoj otvorenosti daju potpun fizički, emocionalni i intelektualni portret svog autora, na način na koji to niko nikad ranije nije postigao. ESEJI15 13

Michel de Montaigne (Chateau de Montaigne, 28. februar 1533. - Chateau de Montaigne, 13. septembar 1592.), francuski pisac i jedan od najznačajnijih esejista. Inače je esej kao književni žanr popularizirao upravo Montaigne. Puno ime mu je Michel Eyquem de Montaigne i rođen je na imanju Chateau de Montaigne u Blizini Bordeauxa u Francuskoj. Završio je filozofiju u Bordeauxu i pravo u Toulouseu pa je s toga obavljao različite sudske službe najprije u Perigueuxu a onda u Bordeauxu, gdje je 1558. upoznao Etiennea de La Boetiea, pjesnika i slobodoumnog mislioca, koji ga je uputio u stoičku filozofiju i s kojim ga je vezivalo duboko prijateljstvo. De La Boetijeva rana smrt je, po vlastitu priznanju, predstavljala za Montaignea najveći udarac, koji je rezultirao u piščevoj odluci da više nikad ne ulazi u tako duboke emocionalne veze. Za oca je s latinskoga preveo Prirodnu teologiju Reymonda de Sebondea (objavljenu 1569), preko koje se upoznao sa skepticizmom. Intenzivno je u svojoj biblioteci čitao stare pjesnike, historičare i moraliste; 1572. počeo je skupljati i sređivati bilješke iz tih čitanja, a ti primjeri, anegdote i izreke poslužili su mu kao potvrda i provjera vlastitih razmišljanja. U Bordeauxu je 1580. objavio prve dvije knjige Ogleda ili Eseja (Essais, sv. 1, 57 poglavlja; sv. 2, 37 poglavlja). Te je godine pošao na putovanje po Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji, a u Rimu je ostao nekoliko mjeseci. O tom je putovanju svomu tajniku kazivao u pero Dnevnik s putovanja. Godine 1588. u Parizu je ponovo izdao prve dvije knjige Eseja, ali im je dodao i treću (13 poglavlja). Posljednjih se godina zbog slaba zdravlja zadržavao uglavnom na svom imanju čitajući, prvenstveno djela Platona, Tita Livija, Herodota i Sv. Aurelija Augustina; u Parizu je upoznao Marie de Gournay, koja mu je postala "duhovna kći" i koja je 1595. objavila posmrtno izdanje Eseja s Montaigneovim posljednjim dopunama. Montaigneove posljednje godine su protekle u studiju i pisanju, podalje od građanskoga rata koji je bjesnio u Francuskoj, a u koji su bili upleteni, i na katoličkoj i na protestantskoj strani, najbliži autorovi rođaci. Pobjedom njegova prijatelja i zemljaka, Gaskonjca Henrika IV., koji je prešao s prostestantizma na katolicizam da dobije potporu većine stanovništva, no istovremeno dao vjerske slobode manjinskim protestantima, Montaigneu je ponuđeno mjesto kraljevog savjetnika. No, smrt je omela pisca u mogućem povratku u javni život. (https://bs.wikipedia.org/wiki/Michel_de_Montaigne) 14 Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) 15 Eseje nije pisao ni prema kakvu planu, nije u njima želio razvijati unaprijed formuliranu filozofsku teoriju. U toj velikoj (oko 1.500 stranica) knjizi mudrosti Montaigne vodi imaginarne dijaloge sa samim sobom, antičkim mudracima, filozofima i historičarima, raspravlja o svim mogućim životnim temama: smrti i besmrtnosti, seksu i ljubavi, prijateljstvu i Bogu, tijelu i duši, politici i prolaznosti, strastima i bolestima, vjeri i fanatizmu, lijenosti i suzdržanosti. Eseji ostavljaju dojam potrage za smislom sekularnoga moralista, naravnoga ireligioznoga temperamenta koji u praksi provodi Sokratov diktum iz «Apologije» da neistražen život nije vrijedan življenja: katolika čiji Bog formalno opstoji, ali, lociran i nedostupan u svijetu Platonovih ideja, ostavlja Montaignea i čitalaca da slobodno i skeptično žive ovozemaljski život bez vjerskih muka i zanosa. Vječno promjenljiva, živa i ispitujuća svijest autora je glavni «junak» ove jedinstvene knjige: sebstvo koje nesumnjivo opstoji, ali ga je nemoguće petrificirati i ograničiti. Montaigneov sud o esencijalnoj ljudskoj naravi je da je njena bit u tome da nije zadana ni statična, jer pisac kroz samoispitivanje stalno ne samo otkriva, nego i stvara nove slojeve jastva - često ukorijenjene u tjelesne nelagode poput bubrežnoga kamenca ili probavne smetnje. Kritičari Eseja, tog temeljnoga djela

Lažna znanost Kad nas tako obrazuju, nije nikakvo čudo ako ni učenici ni učitelji ne postaju na taj način sposobniji, ma da su svaki dan učeniji. I zaista, briga i trošak naših roditelja idu samo za tim da nam snabdiju glavu znanošću; za rasuđivanje i krepost se tu i ne pita. Zaviknite pred našim ljudima o nekom prolazniku: "O, učena li čovjeka!", a o drugom: "O, dobra li čovjeka!", vidjet ćete da bi neko treći povikao: "O, glupih li glava!" Mi se često propitujemo: "Umije li grčki i latinski?" Piše li u stihu ili u prozi? - ali da li je postao bolji i razboritiji, a to je ono glavno, o tome nitko ne tare glavu. Treba se propitivati tko je bolje učen, a ne tko je više učen. Sav naš rad teži k tomu da napunimo pamćenje, a razbor i savjest ostavljamo prazne. Baš isto tako kao što ptice idu u potragu za zrnjem i ne okusivši ga nose ga u kljunu da bi njima napitale svoje mlade, tako i naši nazovi učenjaci kljucaju znanost po svojim knjigama i nose je samo na usnama, da bi je što prije istresli i na zrak izložili. No što je najgore, ni njihovi đaci ni omladina njome se ne hrane i ne krijepe, već ona ide od ruke do ruke, s jedinom svrhom da se njome kočopere i hvastaju kao s nevaljalim novcem, koji nije za drugu upotrebu i korist nego da njime računamo i brojimo. Mi znamo reći: "Ovako veli Ciceron; evo običaja Platonova; to su ti riječi Aristotelove." Ali mi sami, što mi kažemo? Što mi mislimo? Jer onoliko bi i papiga mogla reći. To me podsjeća na onoga bogatog Rimljanina koji je nastojao da uz teške novce prikupi ljude vješte u svim znanostima; on ih je uvijek držao oko sebe, kako bi ga, kad mu se među prijateljima ukaže prilika da što reče, zamijenili i bili spremni da mu pomognu, jedan govorom, drugi kakvim Homerovim stihom, već prema vlastitoj sposobnosti. - Tako je on mislio da je to znanje njegovo kad je u glavi njegove čeljadi! A isto je tako i s onima kojima znanje leži u njihovim sjajnim knjižnicama! Mi uzimamo u pohranu misli i znanje drugih - i to je sve. Ali te misli i to znanje valja usvojiti. Zaista smo nalik na one kojima kad ustreba ognja pođu da ga traže u susjeda i kad tamo nađu lijepu i rasplamsalu vatru sjednu pa se pri njoj griju i ne misle da im je valja kući nositi. Koja nam korist od toga da nam je želudac pun hrane, ako je ne prokuhamo, ako se u nama ne razmijeni, ako nas ne ojača i ne okrijepi? Pa ako i možemo biti učeni tuđom učenošću, mudri možemo biti samo svojom vlastitom mudrošću. Ako nam duh znanošću ne kreće boljim putem, ako naš sud tim ne biva zdravijim, svejedno bi mi bilo da moj učenik provodi vrijeme u loptanju; barem bi mu se tijelo ojačalo. Samo ga pogledajte kad poslije provedenih petnaest, šesnaest godina dođe iz takve škole: nema ničega što bi bilo teže korisno upotrijebiti negoli je on! Jedino što možete o njemu jasno zaključiti je to da su ga njegova latinština i njegovo poznavanje grčkog učinili glupljim i uobraženijim nego li je bio kad je od kuće odlazio. Iz škole se morao vratiti s duhom punijim, a on je došao s nadutim: mjesto da ga učini jedrim, on ga je napuhao. evropske misaone književnosti, nalaze u njima tri autorova stava koji se neprimjetno pretaču jedan u drugi: skeptički u stoički, stoički u epikurejski, epikurejski u skeptički. Montaigne je izumitelj moderne sebesvijesti, zapadnoga introspektivnoga duha sekularnoga uklona, tvorac bitno zdrave i duhovite vizije života koja zrači slobodom ličnosti. Utjecao je na niz pisaca, od Shakespearea i Molièrea do Emersona i Prousta, i ostaje nenadmašenim tvorcem nefikcionalne misaone umjetničke proze koga niko nije nadmašio. (https://bs.wikipedia.org/wiki/Michel_de_Montaigne)

(Sa starofrancuskog preveo Vojmir Vinja) O nepostojanosti naših djela Oni koji se bave uporednim ispitivanjem ljudskih djela nigdje se ne nađu u tolikoj neprilici kao kad imaju da ih povežu i predstave u jednoj istoj svjetlosti, jer su ona obično protivrječna na tako čudan način da izgleda nemoguće da su iz istog dućana. Papa Bonifacije VIII stupio je, vele, na svoj položaj kao lisica, ponašao se na njemu kao lav, a umro kao pas. A ko bi povjerovao da je to bio Neron, pravo oličenje svireposti, koji je rekao, kada su mu po utvrđenom redu podnijeli da potpiše presudu nekom zločincu: "Kamo sreće da nikad nisam naučio da pišem!", toliko mu se srce stezalo što osuđuje jednog čovjeka na smrt! Svuda je toliko puno ovakvih primjera, štaviše, svaki čovjek ih u tako velikom broju može navesti iz sopstvenog iskustva, da se čudim što ponekad vidim pametne ljude kako se trude da usklade te sastavne dijelove, budući da je neodlučnost, čini mi se, najobičniji i najupadljiviji nedostatak naše prirode, što dokazuje onaj čuveni stih od Publija, pisca lakrdija: Loš je plan onaj koji se ne može mijenjati. Izgleda razložno suditi o jednom čovjeku po najpoznatijim odlikama njegova života; ali s obzirom na prirodnu nestalnost naših navika i naših mišljenja, često mi se činilo da čak i dobri pisci griješe što uporno od nas prave čvrstu i postojanu tvorevinu. Oni se uhvate za jedno opće obilježje neke ličnosti, pa prema toj predstavi udešavaju i tumače sve njene postupke, a ukoliko ih ne mogu izvrtati koliko im odgovara, oni ih odbacuju i prave se da ih ne vide. Car August im se izmakao, jer u tom čovjeku nailazimo, kroz cio tok njegova života, na tako upadljivu, neočekivanu i stalnu raznolikost u djelima da su i najodvažnije sudije digle od njega ruke i ostavile ga nerazjašnjenog. Od svega mije najteže vjerovati u stalnost ljudi, a najlakše u njihovu nestalnost. Kad bi ih neko proučavao u pojedinostima, dio po dio odvojeno, češće bi mu polazilo za rukom da dozna istinu. U cjelokupnoj historiji starog doba teško je izdvojiti dvadesetak ljudi koji su upravljali svojim životom u određenom i utvrđenom pravcu, što je glavni cilj mudrosti. Ako bismo se svjesno odlučivali za određeni put, pošli bismo najljepšim, no niko o tome ne misli. Ono što je tražio, s prezirom odbacuje; ponovo traži ono što je tu skoro napustio; on se koleba, a njegov život je u stalnim protivrječnostima. (Horacije, "Poslanice", I) Naše uobičajeno ponašanje jeste da idemo u onom pravcu u kome nas vuku naše sklonosti, lijevo, desno, gore, dolje, prema tome kako nas vjetar okolnosti nosi. Mi ne mislimo na ono što hoćemo, osim u trenutku kad to hoćemo, i mijenjamo se kao ona životinja koja prima boju mjesta na koje se postavi. Ono što smo naumili ovog časa ubrzo mijenjamo, a ubrzo se opet vaćamo na isto; samo kolebanje i nepostojanosti Vođeni smo kao drvena lutka koju pokreću tuđi mišići. (Horacije) Mi ne idemo, nas nose, kao stvari koje plove, čas polagano, čas nemirno, prema tome da li je voda uzburkana ili tiha:

Zar ne vidimo da čovjek ne zna šta hoće i da neprestano traži, i stalno mijenja mjesto, kao da se može osloboditi svoga tereta? (Lukrecije) Mi se kolebamo između raznih mišljenja; mi ništa ne želimo nezavisno, ništa bezuslovno, ništa stalno. Mi smo svi sačinjeni od komadića, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra za svoj račun. A postoji ista onolika razlika između nas sada i nas u drugoj prilici koliko između nas i drugih: Pomisli da je velika stvar biti uvijek isti čovjek (Seneka). Kako slavoljublje može ljude naučiti hrabrosti, i umjerenosti, i darežljivosti, pa čak i pravednosti! Kako lakomost može usaditi u srce nekog dućandžijskog šegrta, koji je rastao u sjenci i neradu, odvažnost da se otisne tako daleko od domaćeg ognjišta, na milost i nemilost valova i jarosnog Neptuna, u trošnom čunu! Kako i sama Venera daje odlučnost i smjelost mladiću koji je još podčinjen disciplini i prutu, i podbunjuje nježno srce djevojaka: Kad ju ona, boginja ljubavi, vodi, djevojka kradomice prolazi između zaspalih čuvara i sama u tmini nađe put do svog dragana. (Tibul) Nije znak staložene pameti suditi o nama jednostavno po našim djelima spolja; treba ispitati ono što je unutra i vidjeti koje su pokretne sile koje nas pokreću! (Sa starofrancuskog prevela Mila Đorđević) Za interpretaciju Ukažite na modernost Montenjovih ideja o obrazovanju, kao i na pronicljiva zapažanja o nestalnosti ljudske prirode. Posebno obratite pažnju na jasnost, lapidarnost i elegantnost njegovog stila. UPAMTITE POJAM Esej, ili ogled, kraći je književni oblik koji ima karakter rasprave. Ime mu je dao francuski književnik Montenj svojom knjigom Eseji (1580.) U eseju pisac može obrađivati različite teme, ne nastojeći da ih svestrano obradi, već da ih osvijetli iz nekog posebnog ugla. U eseju nalazimo ne samo intelektualnu, znanstvenu obradu određene teme već i osobni odnos pisca prema njoj, i ne samo njegove ideje već i njegovo raspoloženje, ne samo njegovo znanje već i njegov lični stav. Dobar esej se odlikuje briljantnim stilom, živim asocijacijama, inventivnim usporedbama, duhovitim i pronicljivim opaskama. Esejistički karakter često imaju književne kritike, što nije slučajno, jer ih pišu ljudi široke kulture, pronicljivog duha i izrazitog dara za jezičko uobličavanje svojih zapažanja i misli. Ali esejistički karakter mogu imati i tekstovi koji postavljaju neki znanstveni, ili filozofski, ili moralni, ili društveni problem. Uostalom, još je Montenj u svojim esejima pisao o najrazličitijim temama: o dokolici, o lažljivcima, o vaspitanju djece, o prijateljstvu, o samoći, o mirisima, o ljubavi očeva prema djeci, o knjigama, o vještini razgovaranja, o taštini, o iskustvu itd.

Fransoa Rable (Francois Rabelais, 1494. - 1553.) GARGANTUA I PANTAGRUEL16 Francuski pisac koji je za svoje suvremenike bio ugledni liječnik i humanist, a za potomstvo prije svega autor komičkog remek-djela, velikog četverodijelog romana Gargantua i Pantagruel, u kojem se očitovalo nevjerovatno bogatstvo pučkog, narodnog jezika, u vrijeme kada se tek zasnivala francuska nacionalna književnost. Koristivši se narodnim legendama, farsama i srednjovjekovnim viteškim romanima, kao i građom iz antičke kulture i suvremene talijanske književnosti, Rable je načinio monumentalno komičko djelo, koje se razvija od fantastične burleske preko groteske do oštre društvene satire. Njegova komička pretjerivanja, nepoštedna ismijavanja dogmatskog srednjovjekovnog mišljenja i ponašanja, živopisan način pripovijedanja, izuzetna žanrovska raznovrsnost pojedinih dijelova teksta, neobično bogat rječnik, pun kovanica i neologizama, sve to čini da mnogi s pravom smatraju da je Gargantua i Pantagruel jedno od najznačajnijih djela s kojim je otpočela nova era. GARGANTUA I PANTAGRUEL17 16

François Rabelais (Poitou, oko 1494. - Pariz, 9. april 1553.), francuski pripovjedač. Prvi je veliki francuski prozaist, uz Montaignea najkrupnija figura francuske renesanse. U mladosti je bio redovnik (franjevac pa benediktanac). Već rano je pokazao interes za antičke jezike (grčki, latinski, hebrejski) i prirodne znanosti. Osumnjičen da čita "heretičke" knjige, napušta samostan ("brlog lijenosti i pohote"), studira medicinu i sprijateljuje se s istaknutim humanistima. Rabelais je imao bezgranično povjerenje u prirodu i nauku. Poklonik je antike, erudit, uvijek žedan novih spoznaja. Epikurejski je zaljubljen u život i zemaljske radosti, slavi dobrotu prirodu te vjeruje u napredak i divne mogućnosti koje stoje pred čovjekom. Godine 1532. je liječnik u Lyonu i profesor anatomije. Tu objavljuje u prijevodu Hipokratove aforizme i "Medicinska pisma" Giovannija Manardija, te zapažen šaljivi almanah ("La Pantagrueline prognostication"). Životno mu je djelo fantastično - satirični roman "Gargantua i Pantagruel" kojim je izrazio ideje pravde, dobrote, čovječnosti, kulture i tolerancije. Kao osobni liječnik kardinala Jeana du Bellaya, ambasadora pri Vatikanu, boravi u više navrata u Rimu, gdje proširuje svoje znanje studijem arheologije, botanike i arhitekture. (https://bs.wikipedia.org/wiki/Fran%C3%A7ois_Rabelais) 17 Gargantua i Pantagruel, romaneskni ciklus u pet svezaka francuskog književnika, redovnika i liječnika Francoisa Rabelaisa, nastao između 1532. i 1564. Kombinacija je pučke kulture i humanističke učenosti i pogleda na svijet, te vrhunski primjer groteske u književnosti. Smatra se pretečom forme romana i remek-djelom galskog humora. Ciklus opisuje podvige i doživljaje obitelji divova poznate iz srednjovjekovne literature. Prva dva toma objavljena su pod anagramskim pseudonimom Alcofribas (Alcofrybas) Nasier. Izvori ciklusa su u narodnoj predaji i folkloru, poglavito u anonimnom djelu "Veliki i neprocjenjivi ljetopisi velikoga i golemoga diva Gargantue" iz 1532. Glavni likovi Rabelaisovog ciklusa su div Gargantua, njegov sin Pantagruel, i Pantagruelov pratitelj, lukavi nevaljalac Panurge. Prve dvije knjige "Pantagruel" (1532.) i "Gargantua" (1534.) opisuju porijeklo svojih junaka. Pritom parodiraju genealogiju iz Evanđelja. Opisuju njihovo rođenje, djetinjstvo, školovanje, gozbe i ratovanja. Pantagruel je div goleme snage i apetita, a djetinjstvo mu je puno čudnovatih zgoda. Školuje se na sveučilištu u Parizu, gdje prima pismo od oca, u kojem se izlažu temeljni ideali francuske renesanse. U Parizu Pantagruel susreće lukavog bitangu Panurgea, koji će ga pratiti tokom čitavog ciklusa. U dijelu "Gargantua" čija radnja hronološki prethodi "Pantagruelu" Rabelais ismijava starinsku skolastičku pedagogiju, i suprotstavlja je novim, humanističkim idealima kralja Franje I., koji je nastojao reformirati francusku crkvu. Treća knjiga (Le Tiers Livre, 1546.) smatra se najdubljim i najučenijim ostvarenjem ciklusa. Najizrazitije je obilježena humanističkim duhom. U njoj je Pantagruel postao mudrac, a Panurge je opsjednut samim sobom i pitanjem treba li se oženiti. Savjetuje se s različitim prorocima i mudracima. Rabelais progovara o ljubavi, braku i bračnim odnosima. Ismijava vračare, suce i pjesnike. U potrazi za odgovorom na svoju dilemu, Panurge nagovara Pantagruela i prijatelje da otputuju s njim k proročištu Svete boce. "Četvrta knjiga" (Le Quart Livre, 1552.), najizrazitije satirična, prati junake na putu k Svetoj boci. Odražava zanimanje Rabelaisovog vremena za istraživanjem dalekih krajeva, i parodija je Odiseje i mita o Argonautima. U "Petoj knjizi" (Le Cinquième Livre, 1564.) družina stiže u hram Svete boce, a Panurge na svoje pitanje dobiva tek odgovor "Pijte!". Autentičnost "Pete knjige" dovodi se u pitanje; neki smatraju da se sastoji od Rabelaisovih nedovršenih rukopisa i tekstova drugih autora. (https:// hr.wikipedia. org/wiki/ Gargantua_i_Pantagruel

(Odlomak) (Prva knjiga romana Gargantua i Pantagruel ima - u izvanrednom prijevodu Stanislava Vinavera - naslov Prejezovito žitije Velikoga Gargantua, oca Pantagruelova, dok je II knjiga naslovljena Pantagruel, kralj žeđara, i njegovi jezoviti podvizi. Ovdje se donosi odlomak s početka II knjige.) O rođenju strah-i-trepet-ulivajućega Pantagruela Kad je Gargantui bilo četiri stotine osamdest i četiri godine rodi mu se sin, koga mu je podarila gospa Niskokljunka, ćerka kralja Smrklica u zemlji Gdejci, bolje poznatoj pod imenom Utopija. Ona je umrla od porođajnih muka: dete je bilo za čudo krupno i takva grdosija, da nije moglo doći na svet, a da to njegovu majku ne stane života. Ali, da bismo potpuno shvatili uzrok i razlog imena koje mu je na krštenju dato, znajte da je te godine suša bila tako velika u celoj Africi, da je prošlo čitavih trideset šest meseci, tri nedjelje, četiri dana i trinaest sati, pa i nešto malo jače, bez kiše, uz tako žestoku sunčanu pripeku da se sva zemlja spekla. Ni u doba proroka Ilije nije se većma zapalila nego tada, jer u taj mah nije bilo ni jednog jedinog drveta sa listom ili cvetom. Trava bez zelenila, reke presušile, česme preciknule; jadne ribe, ostavljene od svoje rođene stihije, vuku se po zemlji i deru iz glasa; ptice padaju sa neba, jer nebo rose nema; kurjaci, lisice, jeleni, divlje svinje, košute, zečevi, kune, lasice, jazavci i druge životinje leže mrtve po poljima sa raščepljenom njuškom. Što se ljudi tiče, to vam je tek žalost, pokor i užas. Videli biste ih kako su isplazili jezik, kao hrtovi koji su šest sati jurili. Mnogi su skakali u bunare; drugi legali kravi pod trbuh, da budu u osoju - njih Homer zove Alibanti, sasušeni. Čitav se kraj umrtvio. Stuži ti se kad vidiš šta sve ljudi ne čine da se odbrane od grozne žeđi. Moralo se mnogo zapeti da se sačuva sveta vodica po crkvama i da ne bude potrošena; ali, po savetu gospode kardinala i Svetoga Oca, izdadoše tako stroga naređenja da niko nije smeo da srkne više od jednog gutljaja. Pa čim bi ko u crkvu ušao, da vidite sve te žedne, kako se guraju iza onoga što vodu razdaje; usta razjapili, da prime koju kap, kao onaj opaki bogataš koji se boji da mu ništa ne propadne. Srećan lije i blažen onaj koji te godine imađaše podrum hladan i dobro snabdeven! Postavljajući pitanje zašto je morska voda slana, filozof nam ovo kazuje: U doba kada je Feb (Mesec) predao svoju svetlozarnu kolesnicu sinu svom Faetonu (Suncu), ovaj isti Faeton, nevešt poslu i veštini, ne znajući da se drži ekliptike, koja razdvaja dva obrtna kruga sunčeve sfere, udari drugim putem, i zemlji se toliko približi da osuši sve predele pod sobom, spalivši veliki deo neba, onaj što ga filozofi zovu Via lactea (Mlečni put) a fukara Kumova slama, iako pesnici najvišega reda kažu da je to onaj deo neba gde je Junona prosula mleko kada je Herkula podojila. Dakle, zemlja se toliko zagrejala, da se počela već preznojavati, pa taj silni znoj ode sav u more, od čega je ono slano, jer svaki znoj je slan. Što vam kažem, videćete da je tačno ako liznete svoj znoj ili - što je meni svejedno - znoj frengičavih ljudi kad ih preznojavaju. E, istovetno se nešto i te godine dogodilo. Jednog petka, kada se sve molilo i pravilo litije sa bezbrojnim molitvama i psalmima, preklinjući Boga Savaota da im se smiluje i pogleda ih pogledom milostivim u nevolji ljutoj, najednom svako vide kako iz zemlje izbijaju krupne kapi vode, kao kad se neko preznojava. Jadni puk udari u radost, kao da će mu od toga biti bogzna

kakva vajda, jer neki rekoše da u vazduhu ni kapi vlage nema i da nije ni misliti na kišu, pa eto zemlja grešku ispravlja. Drugi, zjelo mudri, govorahu da je to kiša sa antipoda, kako to Seneka pripoveda u četvrtoj knjizi Questionum naturalium, govoreći o poreklu i o izvoru reke Nila. Ali prevariše se. Jer čim se litija završila i svako pohita da pokupi rose i napije se punom gušom, a ono salamura! Još gora i još slanija no sama morska voda! Pa kako se baš u taj dan rodio Pantagruel, otac mu nađenu to ime, jer panta na grčkom znači sve, a gruel na jeziku agarjanskom znači žedan, čime je hteo da kaže da je u času kad se rodio svet bio preko mere žedan. Video je on, proročkim duhom, da će jednoga dana Pantagruel nad ožednelim žeđarima vladati, što se pokazalo u isti čas i drugim očevidnim znamenjem. Jer dok se porađala Niskokljunka i babice čekale da dete prime, iziđoše iz njene utrobe prvo šezdeset osam mazgara; svaki na ularu vodi po jednu mazgu s tovarom soli; posle njih ispade devet dvogrbih kamila, natovarenih šunkom i sušenim jezikom, pa sedam običnih kamila sa suvonm sitnom jeguljom, pa dvadest i pet kola punih luka svakojaka, crna, bela, praziluka - što zaprepasti i poplaši već pomenute babice. Ali neke od njih rekoše: - Dobra zaliha! Dosada se i inače pilo kao od bede, a ne velikim gutljajima. Ovo može biti samo dobar znak; to čoveka podstiče da pije vino. I dok one tako čavrljaju, evo ti ga Pantagruel, sav rutav kao medved, te jedna babica zavika proročanski: - Rođenje sa dlakama: počiniće čudesa, a ako poživi, može i lepe godine dočekati. Kada je rođen Pantagruel, ko zbunjeniji, ko zaprepašćeniji od Gargantue, oca njegova. Ovamo, umrla mu žena Niskokljunka, onamo, rodio mu se sin Pantagruel, tako lep, tako krupan - šta da radi, šta da kaže? Sumnja mu je pamet smutila: da li da plače od žalosti za ženom, da li da se smeje od radosti zbog sina. Sofistički razlozi i sjedne i s druge strane prosto ga guše. On je umeo divno da ih postavlja in modo et figura; ali nije bio vešt da ih rešava, te se tako zapleo kao miš uhvaćen na lepak ili jastreb u mrežu. Da plačem?, govoraše on. Da, imam i zašto! Umrla mi žena, tako dobra, najtakvija, najonakvija na svetu. Nikad je videti neću, nikad drugu takvu naći neću, to je gubitak nenadoknadiv. O, gospode Bože, šta sam ti učinio da me tako kažnjavaš? Što nisi prvo meni smrt poslao, jer živeti bez nje, to je čama i jad. Avaj, Niskokljunka, draga drugo, jamice moja malecna (bogami, ta je jamica malecna bila koliko tri jutra zemlje!), milje moje, nakitnjaku moj, cokulice moja, papučice moja bračna, nikada te videti neću. Teško tebi, jadni Pantagruele, izgubio si majčicu, dadicu, gospu vozljubljenu! Ej, podla smrti, koliko si mi jad zadala; toliko me mrziš da si mi otrgla onu koja ima puno pravo na besmrće. Pa naričući tako, plače kao kiša! Najednom, stade ga smeh; smeje se kao da ga sunce ogrejalo, kada pomisli na Pantagruela. Ehej! Sinčiću moj, mošnjica moja, nožice moja, što si lep! I koliko sam zahvalan Bogu što mi je dao tako lepog sina, tako veselog, tako vedrog, tako ljupkog! Jujuju! Blago meni! Pijmo. Ostavimo se svake sete! Donesi najbolje, isperi čaše, postavi sofru, oteraj te kučiće, podstakni

vatru, zapali sveću, zatvori tu kapiju, nadrobi hleba u tu supu, oteraj one siromahe, daj im šta traže, hoću da se svečano udesim, jelek da navučem. Nije šala - tolike strine, tetke i ujne! To govori a sluša popovska molitvanja i Mementos - ženu mu popovi u zemlju nose, rastuži se, pa mu opet dođe nešto milo, te uzviknu: - Gospode Bože, zar još da tužim? To me ljuti, nisam ja više mlad, omatorilo se, vreme je opasno, groznica može da me sklepta, prosto sam izgubio pamet. Vere mi moje plemićke, bolje manje plakati, a više piti! Umrla mi žena, pa šta? Suzama je neću varskrsnuti! Dobro je njoj, u najmanju ruku ona je u raju, a možda joj je još i bolje! Ona se Bogu molila za nas, srećna je i presrećna, nije je briga za naše bede i stradanja! I nama je to pisano! Moram da pomislim da drugu nađem! - Evo šta da radite - reče babicama. - Idite na njen pogreb, a ja ću ovde sina da ljuljam, jer me žeđ spopala, tek što se nisam razboleo. Ali povucite najpre vi podobro, to vam škoditi neće, verujte mi na času reč. One ga poslušaše, odoše na pratnju i na ukop, a jadni Gargantua ostade u svojim dvorima... (Sa francuskog preveo Stanislav Vinaver) Za interpretaciju Rable se u svom romanu suprotstavio zvaničnim, ozbiljnim i svečanim tonovima srednjovjekovne crkvene i feudalne kulture. Svojim humorom on je afirmirao jednu suprotnu kulturu, zasnovanu na pučkom, narodskom, demokratskom uživanju u ovozemaljskom životu, u neobuzdanom smijehu, u igri kao vitalnoj životnoj funkciji. Zbog toga se njegovo djelo upoređuje sa onim raspoloženjima naroda koja dolaze do izražaja u vrijeme karnevala. Ukažite na te karnevaleskne tonove Rableove maštovite komike, na burleskne i groteskne slike, na travestiranje srednjovjekovnih vizija, u kojima se ozbiljno dočaravaju prirodne nesreće koje pogađaju ljude zbog njihovih grijeha. UPAMTITE POJMOVE Burleska je vrsta književnog, pozorišnog ili filmskog djela koje karakterizira komičko pretjerivanje i karikaturalno iskrivljavanje stvari s ciljem da se izazove smijeh: ozbiljne stvari prikazuju se na šaljiv način, a smiješnom se daje ozbiljan izgled. Zbog toga je bitna karakteristika burleske nesklad između predmeta koji se prikazuje i načina na koji se on prikazuje. Groteska je izraz koji se prvobitno upotrebljavao za dekorativne forme u skulpturi, slikarstvu i arhitekturi koje su bile karakteristične po fantastičkom predstavljanju ljudskih i životinjskih oblika, obično s apsurdnim, ružnim ili karikaturalnim izopačenjima. Ime je nastalo prema antičkim slikama koje su pronađene u podzemnim odajama (grotte) srušenih rimskih građevina. Kasnije je taj naziv počeo označavati sve one oblike u umjetnosti koje imaju neprirodne, nenormalne, izopačene, čudne (bizarne), ružne ili apsurdne karakteristike, a posebno na one u kojima se spaja nešto što je u isto vrijeme i ružno i uzvišeno. Travestija - književni tekst koji svojim namjerno neusklađenim stilskim postupkom ismijava nešto što je samo po sebi ozbiljno ili čak uzvišeno. Ona se u književnosti obično javlja

kao reakcija nove generacije koja se podsmijeva ozbiljnim temama starih.

MIGEL DE SERVANTES (MIGUEL CERVANTES), 1547.-1616. DON KIHOT18 Migel Servantes (puno ime Cervantes Miguel de Saavedra, 1547.-1616.), španski komediograf, novelist i romansijer. Nakon što je u bitki s Turcima kod Lepanta (1571.) izgubio ruku, a zatim bio više godina zatočen u sjevernoj Africi, nastanio se u Madridu i posvetio književnom radu, i to najprije pisanju za pozorište. Propavši novčano, zbog neisplaćenih dugova dopao je u zatvor, gdje je napisao prva poglavlja svog budućeg slavnog romana. Prvi dio romana objavio je 1605. godine pod naslovom Oštroumni vitez Don Quijote. Drugi dio izišao je 1615. g. Objavio je i zbirku pripovjedaka Uzorite novele (1613.), koje su znatno uticale na popularnost i dalji razvoj novele kao nove književne vrste, koju je svojim Dekameronom ustanovio Đovani Bokačo. Potkraj života Servantes je sakupio i objavio svoje pozorišne igre. Slavu je stekao romanom o Don Kihotu i Sanču Pansi, ličnostima koje su - kao i cijelo čovječanstvo - stalno rastrzane između iluzija i stvarnosti. DON KIHOT Španski pisac Servantes sam je izjavio da je svoj roman Veleumni plemić Don Kihot od Manče napisao s namjerom da ismije onda popularne viteške romane i suzbije njihovo pogubno djejstvo na čitatelje, koji su se zaluđivali besmislenim i nevjerovatnim fabulama tih romana. Međutim, u svom krajnjem umjetničkom dometu Don Kihot je znatno premašio značenje parodije jedne vrste trivijalne književnosti, postavši jedno od najmnogoznačnijih djela svjetske književnosti. Glavni junak romana, provincijski plemić Don Kihot bio je strastven čitatelj viteških romana, pa je pod njihovim uticajem odlučio da i sam krene kao lutajući vitez u svijet pustolovina. Sa zamišljenim likom lijepe Dulsineje u svom srcu, na svom izgladnjelom konju kome je dao zvučno ime Rosinante i u pratnji prostodušnog, a lakoumnog, ali na svoj način i razboritog seljaka Sanča Panse, Don Kihot je poduzeo da u svijetu štiti nemoćne i potlačene, da se suprotstavi zlim čarobnjacima i svakom zlu i nasilju i da tako raznosi slavu izabranice svog srca, koja ga nadahnjuje za velike podvige. Ali on nije u stanju da razlikuje stvarnost, koja je uvijek prozaičnija, od vizija svoje raspaljene fantazije, pa zbog toga stalno i sebe i druge dovodi u sve nove i nove neprilike. Kad Don Kihot štiti slabije Nije dugo išao, kad mu se učini da zdesna, iz šipraga jednoga gaja koji je bio tamo, dopire slab glas, kao da neko plače. Čim je to čuo, a on reče: - Neka je hvala nebu na milosti koju mi ukazuje, kad mi tako brzo pruža priliku u kojoj ću moći ono vršiti što sam dužan po svome zanimanju, te brati plod mojih blagih namjera. Ovaj glas bez sumnje dolazi od kakva nevoljnika ili nevoljnice, čija nevolja traži moju milost i pomoć. Pa navi uzdu i okrenu Rosinantu onamo odakle mu se činilo da dolaze glasovi. I kad zađe nekoliko koraka u gaj, vidje kobilu privezanu za jedan hrast, a za drugi vezana, gola do pola tijela, dječaka od svojih petnaest godina, koji je ono jaukao, i to ne bez razloga, jer snažan 18

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

jedan seljak udaraše ga kaišem, a svaki udarac je propraćao opomenom i savjetom, jer govoraše: - Jezik za zube, a oči otvori! A dječak odgovaraše: - Neću više, gospodaru! Tako mi milosti Božje, neću više! Obećavam ti da ću odsad bolje paziti na stado. Kada Don Kihot vidje šta se čini, reče gnjevno: - Grubi viteže, ružno ti dolikuje tući onoga koji ne može da se brani. Vidjeći seljak protiv sebe ovu priliku punu oružja, kako mu pod nosom mlati kopljem, ljuto se prepade i poniznim glasom odgovori: - Gospodine viteže, ovaj deran, koga ovde bijem, moj je sluga, koji mi čuva stado ovaca što ga imam ovdje, pa je tako nepažljiv da mi svaki dan nestane po koja, pa jer mu kažnjavam nepažnju ili nevaljalstvo, on veli da to činim iz tvrdičluka, da mu ne bih morao izdati platu, a laže, tako mi boga i moje duše! - Nevaljali seljače! - reče Don Kihot. - Tako mi sunca koje nas osvjetljava, hoću ti skroz i skroz probiti ovo koplje! Odmah ga isplati bez svaka odgovora, inače, tako mi Boga koji nas je sazdao, hoću te ovoga časa uništiti. Odmah ga odriješi! Seljak obori glavu i bez svaka pogovora odriješi svoga slugu, koga Don Kihot zapita koliko mu duguje njegov gazda. Odgovori mu ovaj da duguje za devet mjeseci po sedam reala na mjesec. Don Kihot proračuna, i nađe da to iznosi šezdeset i tri reala, pa reče seljaku da ih onoga časa položi, ako neće da pogine. - Nezgoda je ta, gospodine viteže, što nemam uza se novaca: neka Andres dođe sa mnom kući, pa ću mu položiti sve do posljednjeg reala. - Ja da idem s njim? - reče dječak. - Nanovo? Da ne da Bog! Ne, senjore, to ni misliti nije, jer kad bismo ostali sami, on bi mi kožu oderao! - Neće on to činiti - odgovori Don Kihot - dosta je da mu ja zapovijedim pa da me sluša, i da mi se zakune zakonom viteštva koje je primio da će te pustiti slobodna i zacijelo te isplatiti. - Ama gledajte, milostivi gospodine - reče dečko - jer ovaj moj gazda nije vitez - kad mi odriče moju platu i moj znoj i moju muku. - Ne odričem, brat Andresu - prihvati seljak - nego učini mi zadovoljstvo i pođi sa mnom, ja ti se kunem svima viteškim redovima što ih ima na svijetu da ću te isplatiti, kako rekoh, real po real, pa još nove novcate. - Ne tražim ti nove - reče Don Kihot - daj mu reale, pa sam tim zadovoljan. Pa gledaj da učiniš kao što si se zakleo. Inače ti se kunem istom kletvom da ću se vratiti da te potražim i kaznim, pa ću te naći sve da se bolje sakriješ nego gušterica. I rekavši to, obode svoga konja i zamalo udalji se od njih. Seljak ga pratijaše očima, i kada vidje da je izišao iz šume i da se više ne može dogledati, okrenu se svome sluzi Andresu i reče mu: - Odider amo, sinko, da ti platim što ti dugujem, kao što mi je zapovjedio onaj uništitelj uvreda. - Uistinu - reče Andres - tako je, i ako ti zaista ne učiniš po zapovijesti onoga dobroga

viteza, koji neka poživi tisuću ljeta, jer je zaista hrabar i dobar sudija, tako mi Roka, ne budeš li me isplatio, hoće se vratiti i učiniti kako je rekao. - Isto tako i ja ti se kunem - reče seljak - pa kako ti želim dobro, hoću da povisim dug, kako bih povećao plaćanje. Pa ga uhvati za ruku i nanovo priveza za hrast, te ga izdeveta na mrtvo ime. - Sad viči, senjor Andresu, uništitelja uvreda - govoraše seljak - vidjećeš da ovo neće uništiti, premda mi se čini da sa ovim nije sve svršeno, jer bih imao volju da te živa oderem. Ali najposlije odriješi ga i dade mu slobodu da traži svog sudiju, neka izvrši izrečenu presudu. Andres ode prilično zlovoljan i kunući se da će potražiti hrabrog Don Kihota od Manče i sve mu od početka do kraja pričati šta je bilo, pa će mu već sve to gorko platiti: ali uza sve to on ode plačući, a gazda mu osta smijući se. I na taj način uništi uvredu hrabri Don Kihot, koji ushićen zbitijem, jer mu se činjaše da je svoje viteštvo počeo što može sretnije i uzvišenije, posve zadovoljan sam sobom, jahaše prema svome selu i u pola glasa govoraše: - Zaista se možeš nazvati najsretnija od sviju na svijetu, o, nad ljepoticama ljepoto, Dulsinejo od Toboza, jer ti je sudbina dala da imaš podložna i predana svoj tvojoj volji i ćudi tako hrabra i tako slavna viteza kao što jeste i kao što će biti Don Kihot od Manče, koji, kao što zna cijeli svijet, juče primi viteški red, a danas je uništio najveću uvredu i nepravdu kakvu je igda izmislila ludost a svirepost izvršila. Danas sam istrgnuo kaiš iz ruke onom nemilosrdnom neprijatelju koji je onako bez razloga udarao nedužnoga dječaka. (Poslije dužeg vremena i mnogih avantura, Don Kihot je još jednom - u 31. glavi II knjige romana - sreo nesretnog momka Andresa, koji mu je, međutim, rekao: - Tako vam boga, gospodine viteže i skitnico, ako biste me još kadgod sreli, pa da vidite da me na komade sijeku, ne pritičite mi, niti pomažite, nego me ostavite sa mojom nesrećom, jer ma kakva ona bila, opet će manja biti od one koja bi mi došla od vaše pomoći, a vas ubio Bog i sve vitezove skitnice što ih je bilo na svijetu! Za interpretaciju Ukažite na nesklad između stvarnosti i onoga što Don Kihot vidi u stvarnosti: Šta se stvarno dogodilo, a šta Don Kihot misli da se događa? Kakav je seljak, a kakvog ga vidi Don Kihot? Objasnite smisao kasnije Andresove osude Don Kihotovog istjerivanja pravde. U čemu je dvosmislenost Don Kihotovog plemenitog lika i junačkog ponašanja. Šta je u njemu privlačno, a šta neprihvatljivo? (Vrativši se u svoje selo Manču poslije svog prvog podviga, Don Kihot se osokolio za nove viteške poduhvate, ali je sada sa sobom poveo kao konjušara dobrodušnog seljaka Sanču Pansu. Tako je nastao najupečatljiviji i najčuveniji par sveukupne svjetske književnosti: mršavi, visoki Don Kihot i ugojeni, niski Sančo Pansa, jedan koji živi od svojih iluzija i drugi koji je sav od zdravog razuma. Suprotni u svemu, njih dvojica se ipak dopunjuju kao da su dvije strane

jednog istog lika - lika čovjeka koji je neprestano rastrzan između zamišljenih ideala i surove stvarnosti.) Don Kihotov boj sa vjetrenjačama U taj par ugledaše trideset ili četrdeset vjetrenjača što su stajale u tom polju, a Don Kihot, čim ih opazi, reče konjušaru: - Sreća nam rukovodi stvari bolje no što možemo da želimo; jer pogle tamo, brat Sančo Pansa, gdje se pojavljuju trideset ili nešto više grdnih divova, sa kojima sam voljan da bijem bojak i da ih sve pogubim, i s njihovim plijenom počećemo da se bogatimo; jer je to pravedan rat i Bogu se puno ugađa kad se takva pogana bagra tamani sa lica zemlje. - Kakvi divovi? - zapita Sančo Pansa. - Oni što ih vidiš tamo - odgovori mu gospodar - oni sa rukama dugim, da ih gdjekoji imaju dugačke i dvije milje. - Ama pogledajte - na to će Sančo - ono što se tamo vidi nisu divovi, nego vjetrenjače, i što vam se na njima čini da su ruke, to su krila, koja vjetar okreće, te ondje ide žrvanj. - Vidi se sasvim - odgovori Don Kihot - da se ne razumiješ u pustolovinama; ono su divovi, a ako se bojiš, a ti se skloni na stranu i moli se Bogu dok ja budem otišao da se s njima upustim u ljut, nejednak boj. Pa rekavši to, obode svoga konja Rosinanta, ne slušajući viku svoga konjušara Sanča, koji ga opominjaše da su ono bez svake sumnje vjetrenjače, a ne divovi, na koje hoće da udari. Ali on bješe sebi tako uvrtio u glavu da su to divovi da niti čujaše viku svoga konjušara Sanča, niti ih viđaše, ako se već i bio prilično njima približio, nego još vikaše: - Ne bježite, podli i pudljivi gadovi, jer na vas udara samo jedan vitez! U taj par podiže se malko vjetar i velika krila počeše da se kreću, što kad opazi Don Kihot viknu: - Ta da mičete i više rukama negoli div Brijareo, opet ćete mi za to platiti. I rekavši to, preporuči se od sveg srca gospi Dulsineji, moleći joj se da mu u takvu strašnu času bude u pomoći, dobro se zakloni svojim štitom, koplje okomi, pojuri na Rosinantu u najvećem trku, navali na prvu vjetrenjaču pred sobom i kad je udari po krilu, vjetar ovu okrenu s tolikom silinom da se koplje izlomi na komade, konj i konjanik biše oboreni i vitez se dobro otkotrlja po zemlji. Prihita mu Sančo Pansa u pomoć što je brže mogao na svom magarcu, a kad dođe do njega, nađe da ne može da se makne, tako se bio ugruvao sa Rosinantom. - Aman zaboga! - reče Sančo - ta zar vam nisam kazao da dobro pazite šta radite, jer su to vjetrenjače, i to samo onaj nije vidio ko ih i sam ima u glavi! - Lakše, brat Sančo - odgovori Don Kihot - jer ratne stvari izložene su vječitoj promjeni većma nego druge koje, tim većma što mislim, a tako i jeste, da je onaj oholi Freston, čarobnjak, ove divove preokrenuo u vjetrenjače kako bi me lišio slave da sam ga pobijedio: toliko je kivan na mene; ali najposlije slabo će mu njegove proklete majstorije pomoći protiv moga dobroga mača. - Neka bi dao jaki Bog! - odgovori Sančo Pansa.

Pa pomogavši mu da se podigne, pope ga na Rosinanta, koji gotovo da je bio oronuo, i govoreći o ovom zbitiju, uputiše se prema klisuri Lapisu, jer tu, reče Don Kihot, ne može biti da prođe bez mnogih i različitih pustolovina, pošto tim mjestom prolazi mnogi svijet; samo je bio vrlo neraspoložen što nije imao koplje, pa pomenuvši to svome konjušaru, reče mu: - Sjećam se da sam čitao kako je jedan španski vitez po imenu Dijego Pereš Vargas slomio u nekom boju mač, pa je od hrasta odlomio tešku granu ili stablo i sa ovim tog dana takva čudesa počinio i tolike Arape pocmekao da su ga prozvali Mačuka ("cmekalo"), te tako on, kao i njegovo koljeno, prozvaše se od toga dana i dalje Vargas i Mačuka. To ti zato kažem što od prvog hrasta na koji naiđem mislim da odlomim kakvu granu, toliku i takvu kao i ona, jer sam voljan da s njom izvršim takva djela da ćeš se ti držati za vrlo sretna što si se udostojio da ih gledaš i da budeš svjedok takvih stvari koje će se jedva moći vjerovati. - U Božijoj smo ruci - reče Sančo - sve to vjerujem kako mi kažete; ali ispravite se malo, jer kao da ste se naherili, a to će biti što ste se ugruvali kad ste pali. - Tako je zaista - odgovori Don Kihot - a ako ne jaučem od bola, to je zato što lutajućim vitezovima nije slobodno žaliti se ni na kakvu ranu, ako će na nju kuljati i crijeva. - Ako je tako, onda nemam šta da kažem - na to će Sančo - ali, bogami, pravo bi mi bilo kad biste se tužili kako vas boli. Ja, bogme, toliko znam da jaučem kod najmanjeg bola, već ako se ne razumije i za konjušare skitnica vitezova da se ne smiju žaliti. Don Kihot ne mogaše da se ne nasmije prostoti svoga konjušara, pa mu reče da može do milog boga jaukati kako i kad hoće, bilo mu volja ili ne, jer do toga dana nije ništa protivno tome čitao u viteškim romanima. Sančo sad primijeti da je vrijeme da se ruča. Gospodar mu odgovori da on zasad ne osjeća potrebu, a on neka jeda ako ima volju. Sa ovim dopuštenjem namjesti se Sančo kako je bolje mogao na svome magarcu, pa vadeći iz bisaga što je u njih bio metnuo, jedući jahaše dobar komad puta za svojim gospodarom, a ovda-onda nategao bi mješinu s takvim uživanjem da bi mu mogao zavidjeti i najsavršeniji gostioničar u Malagi. I tako na taj način ubrzavajući gutljaje, ne padaše mu na um nikakvo obećanje koje mu je njegov gospodar bio dao, niti je smatrao za kakvu muku, nego za veliku zabavu, da ide tražiti pustolovine, ma kako opasne one bile. Najposlije onu noć provedoše pod nekim drvetom, i od jednog od njih odlomi Don Kihot jednu suhu granu, koja bi mogla podnijeti za kopljište, i na njoj namjesti gvožđe od koplja koje se izlomilo. Cijelu tu noć nije trenuo Don Kihot, misleći na svoju sinjoru Dulsineju, da bi se prilagodio onome što je bio čitao u svojim knjigama kako su vitezovi ne spavajući provodili tolike noći po šumama i pustinjama, obuzeti sjećanjem na svoje senjore. Nije je tako proveo i Sančo Pansa, koji kako je bio napunio stomak, i to ne vodom vodopije, jednim cipom cijelu je prespavao, i da ga nije vikao gospodar, ne bi ga probudili ni sunčevi zraci koji su mu bili uprli u lice, niti pjesma mnogih ptica, koje su što veselije pozdravljale dolazak novoga dana. Kad se probudi, pomilova mješinu i nađe da je dosta splasnula spram sinoć, te mu se stuži srcu, jer mu se činjaše da nisu udarili putem na kojem bi se ova mana tako brzo izliječila. Don Kihot ne htjede da doručkuje, jer, kako rekosmo, on se hranio sočnim uspomenama.

Oni nastaviše svoj započeti put prema klisuri Lapisu, i poslije trećeg časa po svanuću, ugledaše je. Kad je opazi, Don Kihot reče: - Tu ćemo, brat Sančo Pansa, moći do lakata turiti ruke u ono što se zovu pustolovine; ali te opominjem, sve da me vidiš u najvećoj opasnosti na svijetu, da nisi uzeo svoj mač da me braniš, već ako ne bi vidio da su oni koji me vrijeđaju lupeži i prostaci, jer u tom slučaju možeš mi sasvim pomagati; ali ako bi bili vitezovi, ni na koji način nije to po viteškim zakonima dopušteno i dozvoljeno da mi pomažeš, dokle god ne budeš zaređen za viteza. - Ne brinite, senjore - odgovori Sančo - jer u tome hoću sasvim da vas poslušam, i to tim radije što sam ja po sebi miran čovjek i ne marim da se pačam u kijamete i kavge; ali je i to istina, ako bude trebalo da sebe branim, bogme neću mnogo pitati za te zakone, jer božiji i ljudski zakoni dopuštaju svakome da se brani od onoga koji ga napastvuje. - Ne velim ni ja drukčije - na to će Don Kihot - ali što se toga tiče da meni pomažeš protiv vitezova, tu moraš obuzdavati svoju prirodnu bujnost. - Kažem vam da ću tako činiti - odgovori Sančo - i da ću se toga propisa držati kao i svete nedjelje. Dok se oni tako razgovaraše, ukazaše se na drumu dva fratra reda svetoga Benedikta, jašući na dva dromedara (jednogrbe kamile, jer nisu bile manje one njihove dvije mazge). Imali su putničke naočare i štitove od sunca. Iza njih dolažahu kočije sa četiri ili pet ljudi na konjima, koji su ih pratili, i dva mazgara pješaka. Kao što se poslije vidjelo, u kočijama je bila neka gospa iz Biskaje, koja je išla u Sevilju, gdje joj bješe muž, koji iđaše u Indiju na važno mjesto. Fratri nisu s njom putovali, ako su i išli istim drumom. Ali Don Kihot, tek što ih opazi, reče svome konjušaru: - Ili se varam, ili će ovo biti najslavnija pustolovina, što je igda bilo, jer one crne prilike što se onamo ukazuju moraju biti bez svake sumnje kakvi čarobnjaci koji u onim kočijama vode krišom kakvu princezu, i zato treba da ja svom silom stanem na put tom nasilju. - Biće, bogme, ovo gore od vjetrenjača - reče Sančo - ma pogledajte, senjore, ono su fratri benediktini, a u kočijama biće kakvi putnici. Kažem vam, pazite se, uzmite se na um šta radite, da vas ne bi đavo opet prevario. - Ja ti već rekoh, Sančo - odgovori Don Kihot - da se ti slabo razbiraš u poslu oko pustolovina. Onako je kako ja kažem, pa ćeš odmah vidjeti. Izgovorivši ovo, pohita naprijed, namjesti se na sredinu druma kojim su fratri dolazili, i pustivši ih toliko da su mu mogli riječi razabrati, priviknu im: - Vraški i grdni rode! Ovoga trenutka puštajte uzvišene princeze koje silom vodite u onim kočijama; inače spremite se da odmah primite smrt, kao pravednu kaznu za vaša zlodjela. (Sa španskog preveo Đorđe Popović) Za interpretaciju Ukažite na ona mjesta u ovom odlomku u kojima se vidi da Don Kihot doživljava stvarnost isključivo kao svijet iz knjiga koje je čitao. Objasnite kakva je bila njegova lektira i zbog čega ju je Servantes izložio porugama i kritici. Da li je i sam Don Kihot izložen ruglu kao i lektira čija je on žrtva? Je li on prikazan

isključivo kao smiješna ličnost, koja se samo zbog svoje gluposti ne snalazi u stvarnosti? U čemu vidimo plemenitost njegovog idealizma, a u čemu - bezumnost njegovog ponašanja? Kakav je lik Sančo Pansa? Ukažite na one njegove crte po kojima je on antipod (suprotan tip) Don Kihotu. Na koji način se gospodar i sluga dopunjuju? Šta oni zajedno simboliziraju? UPAMTITE POJMOVE Parodija (grčki: pjesma koja prati drugu pjesmu) - književno djelo u kojem se oponašaju stilske karakteristike, manir i konvencije nekog autora, ili grupe autora, s ciljem da se učine smiješnim. Još od antičkih vremena pisci su često parodirali djela drugih pisaca, da bi im se narugali ili s njima našalili. I to su obično činili s djelima koja su kod šire čitateljske publike stekla veću popularnost. Jer, da bi parodija imala efekta, njen čitatelj mora prepoznati djela koja ona ismijava. Parodičko izobličenje može se ticati samo stilskih karakteristika jednog pisca, ali može pogađati i sam duh jedne vrste književnosti, kao što je to slučaj sa Servantesovim romanom Don Kihot, koji je izvrgao ruglu onovremene vrlo popularne viteške romane. Efekat parodije je ponekad čisto humoristički, ali često znači i kritički obračun s određenim književnim stilom ili manirom. Zato se parodije često koriste u tzv. književnim borbama mladih sa starim, pa predstavljaju značajan faktor u razvoju književnosti. Trivijalna književnost (prema latinskom trivialis, običan, prost) - tim nazivom se označavaju ona književna djela koja čitateljima nude isključivo zabavu pomoću jeftinih uzbuđenja i bez ikakvih umjetničkih pretenzija. Kada se želi istaći bezvrijednost takvih djela, obično se upotrebljava izraz šund (njemački Schund, nevrijedna roba, otpad). Naravno, književnost je oduvijek imala i cilj da zabavi čitatelje, a i čitatelji su oduvijek čitali književna djela i samo radi zabave. Ali kada ta zabavnost postane jedini cilj i smisao nekog književnog djela (obično su to romani), ono nužno gubi umjetnički karakter, jer pisci tada nude čitateljima uzbuđenja isključivo na nivou fabule: uzbudljivim, napetim, nevjerovatnim ili samo golicavim zgodama koje se s lakoćom nižu jedna za drugom bez dubljeg opravdanja i smisla. Takva djela su bili još oni viteški romani koje je ismijao Servantes u Don Kihotu, a takvih djela je sve više otkako se razvila tehnika štampanja knjiga, pa su pojedini romani mogli biti štampani u stotinama hiljada primjeraka i prodavani za pet para (otud izraz petparački romani). U toj vrsti književnosti razvili su se brojni posebni žanrovi, koji imaju svoje konvencije, ali i svoju čitalačku publiku: avanturistički romani, kriminalistički romani (krimići), romani s Divljeg zapada (western-romani), erotski i pornografski romani, sentimentalni ljubavni romani (ljubići), naučnofantastični romani (science fiction) i sl. Naravno, dobri pisci takvih romana i u okvirima njihovih žanrovskih konvencija mogu naći načina da svojim djelima dignu umjetničku vrijednost i tako ih približe tzv. ozbiljnoj ili umjetničkoj književnosti. RAZVOJ I OSNOVNE ODLIKE PRIPOVJEDAČKE PROZE Epu i epskoj pjesmi, koji su se njegovali u starijoj književnosti, odgovaraju u novijem vremenu roman i pripovijetka, koje zajedno nazivamo pripovjedačka proza. (Ona se nekad

naziva i epska poezija u prozi, čime se želi istaći njen epski karakter, jer i u njoj, kao i u epici, nalazimo pričanje o ljudima i događajima, opširnost u izlaganju pojedinosti i kazivanje u prošlom vremenu, što je od ranije bilo karakteristično za epsku poeziju). Ali za razliku od epa i epske pjesme, koji su prvobitno bili upućeni skupu slušatelja, roman i pripovijetka se od početka upućuju pojedinačnom čitatelju. (U stvari, te književne vrste su se i počele razvijati kada se počela širiti pismenost, a naročito onda kada se počela razvijati štampa i kada su i širi krugovi čitatelja mogli nabavljati knjige.) Zbog toga se pripovjedačka proza zasniva na prisnijem odnosu između pisca i njegovog čitatelja nego što je to bio slučaj u epskoj poeziji. Pisac se sada neposredno obraća čitatelju kao pojedincu. A upravo iz toga proizlaze i glavne odlike pripovjedačke proze. Dok se u epskoj poeziji u uzvišenom tonu govori o događajima i ličnostima značajnim za cijeli narod, u pripovjedačkoj prozi se u intimnom tonu govori o životu čovjeka kao pojedinačne ličnosti. Likovi u pripovjedačkoj prozi zato nemaju onaj općenarodni značaj kakav imaju epski junaci. Likovi u romanima i pripovijetkama su sasvim individualizirane ličnosti sa sopstvenim životnim sudbinama. Čak i ako se obrađuju neki historijski događaji i prikazuju neke historijske ličnosti, u pripovjedačkoj prozi pažnja je ipak posvećena prvenstveno intimnom čovjekovom životu, tj. onome o čemu ne govori historija i što ne zanima historičare. Pričajući o događajima u spoljnjem svijetu, kao što čini i ep, roman i pripovijetka prije svega se zanimaju za ličnost čovjeka i njegovu ličnu sudbinu, a naročito za njegov unutarnji život i intimni svijet njegovih osjećanja, snova, želja, težnji i sl. A to najviše zanima i samog čitatelja, kao osamljenog pojedinca, koji u tišini svoje sobe čita neki roman ili pripovijetku. NOVELA Kraći oblik pripovjedačke proze naziva se pripovijetka ili novela. Nju je u umjetničku književnost uveo talijanski pisac iz 14. st. Đovani Bokačo. U njoj se - zbog kratkoće - obrađuje samo jedan poseban i izdvojen događaj, koji obično predstavlja bitan ili bar karakterističan momenat u životu glavne ličnosti. U tom jednom događaju (ili u kratkom slijedu nekoliko događaja) otkriva se priroda jedne ličnosti ili se prelama njena životna sudbina. Iako pripovijetka često predstavlja samo isječak iz života, ona po pravilu teži da suoči čitatelja s nekim suštinskim pitanjima čovjekova života. ROMAN Duži oblik pripovjedačke proze predstavlja roman. Za razliku od pripovijetke, koja je usredsrijeđena na jedan lik ili jedan događaj, u romanu susrećemo mnoge likove, čije su životne sudbine isprepletene, i mnoge događaje, koji zajedno čine jedinstvenu i složenu sliku jednog ljudskog života, ili - šire - jednog društva, pa čak i cijelog jednog vremena. Roman je nastao još u kasnijoj helenskoj književnosti, u I vijeku nove ere, ali je tada, kao i dugo vremena kasnije, prvenstveno imao zabavni karakter: u njemu se pripovijedalo o ljubavnim zgodama i neobičnim pustolovinama koje su doživljavali nesretni i obično silom rastavljeni ljubavnici. (Takvi poznohelenistički romani su Teogen i Herakleja Helidora i Dafnis i Hloe Langa.) Ti su pozni grčki romani bili uzori i u srednjem vijeku, kad je nastao tzv. viteški roman, u kojem se govorilo o ljubavi i ratničkim podvizima vitezova, o njihovim borbama s fantastičnim čudovištima i o njihovim uzbudljivim avanturama u dalekim i čudesnim zemljama.

Najpoznatiji romani tog tipa su Persifal njemačkog pisca Volframa fon Ešenbaha iz početka 13. st. i Amadis Galski nepoznatog španskog pisca. (Taj je roman, po Servatesu, najviše sludio Don Kihota.) U srednjem vijeku roman je dobio i svoje ime, i to u Francuskoj, prema izrazu lingua romana (romanski, tj. francuski jezik), jer su već tada ta djela bila pisana na narodnom jeziku, za razliku od drugih, učenih spisa, koji su redovno bili pisani na latinskom jeziku. Prvi romani su po tipu bili romani zbivanja. U njima je najvažniji strukturalni element bila fabula, koja je trebalo da bude što uzbudljivija i koja se obično sastojala u savladavanju zapreka što stoje na putu junakovoj sreći ili nekom unaprijed postavljenom cilju. Pri tome se fabula razvijala tako što se glavni junak vodio iz jedne pustolovine u drugu. Takav karakter je imao i poznogrčki ljubavni roman (tzv. erotikon), i srednjovjekovni viteški roman i kasniji pikarski roman, čiji je junak bio neki avanturist (piccaro, španski probisvijet). Roman zbivanja ostao je popularan sve do danas. Takve romane rado čitaju svi oni koje u književnosti zanima jedino fabula i obrti u njenom razvoju. Pitanje Šta će biti dalje? drži čitatelja u napetosti i iščekivanju ishoda pojedine situacije i radnje u cjelini. A to je često i jedino pitanje koje se nameće u čitanju takvih romana. (Po pravilu oni spadaju među djela tzv. trivijalne književnosti.) Parodiju romana zbivanja u njegovom srednjovjekovnom obliku, tj. u obliku viteškog romana, dao je Servantes u svom Don Kihotu. On je u tom romanu ismijao apsurdne podvige junaka viteškog romana, a narugao se i čitateljima tih romana. Međutim, on je u isto vrijeme stvorio i prvi roman modernog tipa, koji se može nazvati roman ličnosti. Jer svog junaka Don Kihota i njegovog pratioca Sanču Pansu Servantes je prikazao u nizu situacija u kojima se otkriva njihov karakter i ispoljavaju njihove životne težnje. Tako je u središte romana prvi put došla ljudska ličnost u svoj složenosti njene prirode. A ta složena ljudska priroda ostaće do danas osnovni predmet interesiranja i romansijera i čitatelja. Dok u romanu zbivanja fabula ima značaj sama za sebe (kao uzbudljiva, zapletena, napeta priča), u romanu ličnosti fabula služi piscu kao sredstvo prikazivanja likova i njihovih odnosa i za prikazivanje njihove životne sudbine. Jer, pošto se čovjekova ličnost najvidnije očituje upravo u njegovom djelovanju i u njegovim postupcima, onda upravo fabula omogućava piscu da otkrije dublju prirodu ličnosti kojima govori. Zato je američki romansijer Henri Džejmz s pravom rekao: Šta je slikanje karaktera ako ne objašnjavanje događaja? A šta je prikazivanje događaja ako ne razvijanje karaktera? Roman kakav danas poznajemo počeo se razvijati tek od 18. st., kada je potpuno potisnuo ep i kada je svijetu epskih junaka suprotstavio intimni svijet običnog čovjeka. Za razliku od prvobitnih oblika romana, koji su uglavnom bili namijenjeni razonodi dokonih čitatelja, roman je u 17. vijeku postao ozbiljna književna vrsta, kakav je do tada bio ep. Ali za razliku od epa, roman je počeo govoriti o svakodnevnom životu čovjeka, o njegovim preživljivanjima i o onim njegovim iskušenjima u koje ga dovodi vlastiti karakter ili pak sredina u kojoj živi. I bez obzira da li se radi o historijskom romanu, ili o društvenom romanu, ili o psihološkom romanu, ličnosti romana u 19 stoljeću postaju onoliko zanimljive koliko u sebi i u svom životu otjelovljuju općeljudsku prirodu i sudbinu, tj. prirodu i sudbinu svakoga od nas. Otvoren za svaki mogući ljudski karakter i za sve moguće pojave života, roman je i po

svom obliku najotvorenija književna vrsta. Na to je još u 18. stoljeću upozorio njemački estetičar Johan G. Herder: Nijedan rod poezije nije širi od romana; u poređenju sa svim drugim rodovima on može preuzeti najraznovrsnije oblike. Što god zanima ljudski razum i srce: strast i karakteri, likovi i zemlje, umjetnost i mudrost, ono što je moguće i ono što je zamišljeno, pa čak i ono što je nemoguće, - sve to može ući u roman ako interesira naš razum naše srce. Ta vrsta književnosti dozvoljava i najveće suprotnosti, jer ona je poezija u prozi.

VILJEM ŠEKSPIR (WILLIAM SHAKESPEARE 1564. - 1616.) HAMLET19 WILLIAM SHAKESPEARE (Viljem Šekspir, 1564.-1616.) - veliki engleski dramski pisac i pjesnik. Rođen je u Stratfordu na Avonu, u obrtničkoj porodici; već kao mladić posvetio se pozorištu i radi toga se preselio u London, gdje je glumio i pisao pozorišne komade. Njegova družina je na obali rijeke Temze podigla glasovito pozorište “Globe”, u kojem je scena bila pod krovom, a gledalište pod vedrim nebom. Nakon smrti kraljice Elizabete I na prijesto je stupio Čarls I, koji je bio veliki ljubitelj pozorišta i Šekspirova trupa postala je “Kraljevsko pozorište”, a predstave je počela izvoditi na dvoru. Godine 1611. Šekspir se povukao u rodno mjesto, gdje je poslije pet godina i umro. Osim knjige “Soneta” i dvije lirsko-epske poeme, Šekspir je pisao samo drame, i to najprije komedije i historijske hronike, a zatim tragedije, problemske drame i tzv. romantične drame. Njegovo plodno dramsko stvaralaštvo se može podijeliti na dvije faze. Do 1600. godine nastale su sve njegove historijske drame o engleskim kraljevima (“Henrik VI”, “Ričard III”, “Kralj Džon”, “Ričard II”, “Henrik IV”, “Henrik V” i dr.). U istom razdoblju nastale su i sve njegove prave komedije, među kojima su najpopularnije: “San ljetne noći”, “Ukroćena goropad”, “Vesele žene vindzorske”, “Kako vam drago” i “Bogojavljenska noć”. U tom razdoblju nastale su samo dvije tragedije: krvava drama “Tit Andronik” i dramska poema o nesretnim ljubavnicima “Romeo i Julija”. Poslije 1600. godinee Šekspir je napisao osam svojih velikih tragedija: “Julije Cezar”, “Hamlet”, “Otelo”, “Kralj Lir”, “Magbet”, “Timon Atinjanin”, “Antonije i Kleopatra” i “Koriolan”. Svoj dramski opus Šekspir je završio nizom “romantičnih drama”, koje sadrže elemente tragičnog, ali se sretno završavaju (“Zimska priča”, “Bura” i dr.). Bez obzira na žanr, sve njegove drame imaju istu slobodnu, otvorenu formu, koja se odlikuje unutarnjim ritmom same radnje, bez ikakvih spoljnih ograničenja. S obzirom da je njegov teatar bio otvorena scena, bez dekora i zavjese, drama se izvodila u kontinuitetu, a promjene u vremenu i prostoru označene su u govoru ličnosti, pa je gledateljima prepušteno da u svojoj mašti slijede te promjene i zamišljaju prostor i vrijeme radnje. Za svoje drame Šekspir je fabule nalazio u engleskim historijskim hronikama, u talijanskim renesansnim novelama, u djelima antičkih pisaca, ali ih je preobražavao u svom duhu i mašti, pretvarajući ih u duboko osmišljene i uzbudljive priče o čovjeku u historiji i o ljudskoj duši na vjetrometini historijskih zbivanja. HAMLET (Odlomci iz tragedije) Priča o danskom kraljeviću Hamletu potiče iz jedne stare legende, koju je u 12. st. zabilježio danski historičar Saxo Gramaticus, čiji je tekst, u latinskom originalu ili u prijevodu na francuski, vjerovatno imao u rukama i veliki engleski dramski pjesnik Viljem Šekspir. On je 1602. g. po toj priči napisao jedno od najslavnijih djela engleske književnosti, tragediju “Hamlet”. 19

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

U osnovi te drame je motiv zločina i kazne. A glavni junak je mladi, tanano osjetljiv i duboko misaoni princ Hamlet, koji je prinuđen da i protiv svoje volje i ubjeđenja izvrši krvavi čin osvete. Drama počinje kada se zločin već dogodio: danskog kralja iz potaje je ubio njegov brat Klaudije, zauzeo je njegov prijesto i oženio se njegovom ženom, kraljicom Gertrudom. Duh ubijenog kralja javlja se mladom kraljeviću Hamletu i zahtijeva osvetu. Smućen strašnim saznanjem o stricu i majci i isto tako strašnim zadatkom koji mu je postavljen, Hamlet se sklanja u ludilo, krijući tako od svoje okoline teret koji nosi na duši i plan koji ima na umu. Kraljev prvi ministar Polonije pripisuje to ludilo Hamletovoj ljubavi prema njegovoj kćerki Ofeliji, pomoću koje želi otkriti pravu prirodu Hamletovog čudnog ponašanja. To isto nastoje na kraljev zahtjev - doznati i Hamletovi prijatelji Gildenstern i Rozenkranc. Osjetivši da je okružen doušnicima, Hamlet sve više očajava i gubi vjeru u ljude i smisao života. Dolazak jedne glumačke trupe Hamlet koristi da na dvoru priredi predstavu o ubistvu koje se dogodilo na isti način kao i ubistvo njegovog oca. Iako se u toku predstave, po reakcijama majke i strica, konačno uvjerio u njihovu krivicu, Hamlet još jednom odgađa čin osvete, ali ga događaji ponesu tako da on na kraju ipak kažnjava ubicu, ali i sam gine. Hamlet predstavlja možda najdublji poetski prodor u duh i dušu čovjeka koji je, sklon više meditaciji nego akciji, prisiljen da djela, i to u svijetu u kojem vidi samo zločin, pokvarenost, licemjerje i izdajništvo. Treći čin PRVI PRIZOR. Soba u dvorcu. Ulaze KRALJ, KRALJICA, POLONIJE, OFELIJA, ROSENKRANTZ i GUILDENSTERN KRALJ: Zar ne možete, putem zaobilaznim, Iz njega izvuć'zašto na se navlači Pometnju, i grubo muči svoje mirne dane Neobuzdanom, pogibeljnom mahnitošću? ROSENKRANTZ: Priznaje da se rastrojenim osjeća; Al'nikako da kaže što je tome uzrok. GUILDENSTERN: Nimalo nije sklon da ga ispitujemo; U lukavu se ludilu po strani drži Kad bismo htjeli navesti ga da nam prizna Što je to s njim. KRALJICA: Je li vas lijepo primio? ROSENKRANTZ: Kao savršen gospodin. GUILDENSTERN: No, boreći se protiv svog raspoloženja. ROSENKRANTZ: Nesklon da pita, al' na naša pitanja U odgovoru rječit. KRALJICA: Jeste li ga zvali na kakve zabave? ROSENKRANTZ: Da, gospo; desilo se da smo neke glumce Na putu stigli. O njima mu pričasmo, I činilo se kao da pokazuje veselje

Što to čuje. Glumci su negdje tu u dvorcu, A mislim da su već i nalog dobili Da noćas pred njim glume. POLONIJE: To je istina. I molio me da vaša veličanstva Pozovem da taj komad slušaju i vide. KRALJ: Od svega srca; i silno me veseli Što čujem da je toliko raspoložen. – Vi, draga gospodo, potaknite ga dalje I skrećite mu misli na te razonode. ROSENKRANTZ: Hoćemo, gospodaru. (ROSENKRANTZ i GUILDENSTERN izlaze) KRALJ: I vi nas ostavite, Gertrudo mila; jer smo tajno poslali Po Hamleta da bi se, kao slučajno, Tu našao s Ofelijom. Njen otac i ja - zakonite uhode – Povući ćemo se da, videć' neviđeni, Prosudit uzmognemo o tom susretu I saznati po njegovu ponašanju Je Il to, ili nije, tuga ljubavna Od koje tako pati. KRALJICA: Ja ću vas poslušati. – A što se vas tiče, Ofelijo, željela bih Da je časna ljepota vaša sretan uzrok Tog Hamletov divljanja. I tako će Vrline vaše vratiti ga na pravi put, Na čast i vama i njemu. (Izlazi KRALJICA) OFELIJA: O, kamo sreće! POLONIJE: Ofelijo, tuda šetaj. (Kralju) Molim, gospodaru, Tu skrijmo se. - (Ofeliji) Ti čitaj ovaj molitvenik, Tako da izgled pobožnosti oboji Tvoju samoću. - Često krivo činimo – I to je dokazano - kad s licem svetosti I djelom pobožnim, mi zašećerujemo I samog vraga... Čujem gdje dolazi. Povucimo se, gospodaru. (KRALJ i POLONIJE odlaze. Ulazi Hamlet.) HAMLET: Biti, ili ne biti - to je pitanje. Da li je časnije u duši trpjeti

Metke i strelice silovite sudbine, II' pograbit oružje protiv mora jada, Oduprijeti im se i pobijediti? - Umrijet - usnut Ništa više; dokončamo li u tom snu Bol srca i tisuće drugih udaraca Koje tijelo baštini, tad je to svršetak Što pobožno ga treba željeti. Umrijet - usnut Usnut! I možda sanjat! Da, tu je smetnja! Jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći, Kad stresemo sa sebe vrtlog taj zemaljski, Oklijevati nas čine. Zbog tog obzira Ta nesreća života tako dugo traje. Jer tko bi podnio i bič i prezir svijeta, Nepravdu silnika, od bahatog sramotu, Prezrenje ljubavi, odlaganje pravice, Na vlasti bezočnost, i grube uvrede Što krotka zasluga ih od nevrijednih prima, Kad mogao bi sebi sam od bodeža Smirenje naći? Tko bi breme nosio, U znoju stenjući pod dosadom života, Da strah od nečega što vreba iza smrti – U zemlji neotkrivenoj iz koje se Ni jedan putnik ne vraća - ne koči volju I čini da je mudrije podnositi Sadašnja zla nego srljati u nepoznata? I tako prirođena boja odlučnosti Bljedoćom nezdravom se misli prelije; A pothvati od važnosti i značenja S tog opreza u stranu skrenu svoje struje I gube ime djela. - (Ugleda Ofeliju u molitvi.) Sad tiho! Lijepa Ofelija! - Nimfo, u svojim molitvama spomeni se svih mojih grijeha! OFELIJA: Gospodaru, Kako je vaša milost bila sve to vrijeme? HAMLET: Ponizno zahvaljujem. Dobro, dobro, dobro. OFELIJA: Moj gospodaru, imam vaših darova Što dugo već sam dužna da ih vama vratim. Sad molim uzmite ih natrag. HAMLET: Ne, ja neću;

Ja nikada vam ništa nisam dao. OFELIJA: Gospodaru, vi dobro znadete da jeste; Uz riječi tako mirisave da su dare Dragocjenijim činile. Kad mirisa nesta, Natrag ih primite; jer dari cijenu gube Kada darovatelji prestanu da ljube. Evo, moj gospodaru! (Vraća mu darove.) HAMLET: Ha, ha! Jeste Il kreposni? OFELIJA: Moj gospodaru? HAMLET: Jeste li lijepi? OFELIJA: Mislim, ako ste kreposni i lijepi, vaša se krepost ne bi smjela družiti s vašom ljepotom. HAMLET: Može li ljepota, moj gospodaru, imati boljeg društva od kreposti? OFELIJA: Može li ljepota, moj gospodaru, imati boljeg društva od kreposti? HAMLET: Dakako da može; jer će moć ljepote prije od kreposti učiniti svodnicu nego što će sila kreposti pretvoriti ljepotu u svoju priliku. To je nekada bio paradoks; ali vrijeme sad pokazuje da je istina. - Ja sam vas jednom zbilja ljubio. OFELIJA: Uistinu, gospodaru; dali ste mi povod da to vjerujem. HAMLET: Uistinu, gospodaru; dali ste mi povod da to vjerujem. OFELIJA: To sam više bila prevarena. HAMLET: Idi u samostan! Zašto da rađaš grešnike? - Ja sam prilično pošten. No ipak bih sebe mogao optužiti zbog takvih grijeha da bi bolje bilo da me majka nije rodila. Vrlo sam gord, osvetoljubiv, častohlepan; sa više prijestupa na raspolaganju nego imam misli u koje da ih odjenem, mašte da ih oblikujem ili vremena da ih ostvarim. Šta rade ljudi poput mene koji puze između zemlje i nebesa? Svi smo mi prave lopuže - svi! Ne vjeruj ni jednom od nas! Pođi svojim putem u samostan! - Gdje vam je otac? OFELIJA: Kod kuće, moj gospodaru! HAMLET: Nek su vrata za njim zatvorena, da nigdje osim u svojoj kući ne može igrati ludu. Zbogom! OFELIJA (za se): O, blaga nebesa, pomozite mu! HAMLET: Ako se udaš, dat ću ti u miraz ovu kletvu: bila ti čista kao led, bijela kao snijeg, nećeš izbjeći kleveti. - Pođi u samostan, idi! Zbogom! Ili ako se moraš udati, udaj se za budalu; jer pametni ljudi znadu jako dobro kakve nemani od njih činite. U samostan, idi; i to brzo. Zbogom! OFELIJA (za se): O, sile nebeske, izliječite ga! HAMLET: Čuo sam i za vaše lickanje, da. Bog vam je dao jedno lice, a vi sebi pravite drugo. Vrckate se, gegate, šušketate, i dajete nadimke božjim stvorovima, a svoju razbludu pravdate neznanjem. Gubite se, dosta mi je svega; to me je natjeralo u ludilo. Velim vam, neće više biti brakova. Oni koji su već vjenčani, svi će, osim jednog, živjeti; drugi će ostati kako jesu. U

samostan, idi! (Odlazi.) OFELIJA: O, kakav plemenit je um tu uništen! Mač, oko, jezik učenjaka, dvoranina, Vojnika; nadanje i ruža lijepe zemlje, Ogledalo za modu, uzor vladanja, Od čašćenika čašćen - posve, posve skršen! A ja, od gospa svih najtužnija i jadna, Što sisah med njegovih zvučnih zavjeta Sad gledam uzvišen i plemenit taj razum K'o skladna zvona reska sva i razgođena; Jedinstven taj oblik mladosti u cvatu Pogođen ludilom. O, nesretna sva se tresem, Jer vidjeh to što vidjeh, gledam to što gledam! (Vraćaju se KRALJ i POLONIJE) KRALJ: Ljubav? - Ne, čuvstva mu ne kreću u tom smjeru; Ni to što reče, premda donekle smeteno, Ne bješe ludilo. U duši ima nešto čemu melankolija mu tajno snuje sve se bojim da će ishod i otkriće Biti pogibelj neka; da je otklonim, U hitroj odluci odredio sam ovo: On mora bez odlaganja u Englesku, Da tamo ište naš zanemareni danak. Možda će morski zrak i različite zemlje. Sa svakojakim prizorima, istjerati To nešto uvriježeno u njegovu srcu Po čemu njegov mozak neprestano kopka drukčijeg ga čini. Što mislite o tom? POLONIJE: To će pomoći. No ipak vjerujem da je Praizvor i početak boli njegove Neuzvraćena ljubav. - Hajde, Ofelijo! Ne moraš pričat što je rekao knez Hamlet; Sve smo čuli - (Kralju): Gospodaru, radite što znate; No, ako vam se čini zgodnim, nakon glume Nek' majka kraljica ga moli da joj bol Nasamo otkrije. Nek bude otvorena. A ja ću skriven slušat njihov razgovor. Ne otkrije li se pred majkom, neka pođe U Englesku, ili ga prognajte u mjesto gdje vaša mudrost misli da je najbolje. KRALJ: Neka tako bude. Velike treba nadzirati kad su ludi.

(Odlaze) Drugi prizor Dvorana u dvorcu (Ulazi HAMLET i NEKOLIKO GLUMACA) HAMLET: Govorite taj govor, molim vas, kako sam ga ja vama izgovorio; okretno, slakoćom; jer ako ga afektirano izgovorite, kao što mnogi glumci čine, bilo bi mi draže da gradski telal viče moje stihove. I nemojte odveć sjeći zrak, ovako (pravi kretnje rukama po zraku); nego budite odmjereni u svemu. Jer u samoj bujici, oluji i, da tako da kažem, u vrtlogu strasti, morate steći i razviti pravu mjeru, koja će joj dati glatkoću.20 O, vrijeđa me do dna duše kad čujem gdje grozan klipan s vlasuljom na tikvi trga strast u krpe, u same dronjke, da bi rasporio uši gomile u parteru, koja većinom ne cijeni ništa do besmislene pantomime i galamu. Takvog bih čovjeka dao bičevati zato što u deranju nadmašuje i samog boga Saracena; to je irodskije od Iroda. Klonite se toga, molim vas. PRVI GLUMAC: Ja vam to obećajem. HAMLET: Nemojte biti ni suviše ukočeni; dajte da vas vodi rasuđivanje. Uskladite radnju s riječima, a riječi s radnjom; i naročito pazite da ne prekoračite granice prirode. Jer sve što je pretjerano protivi se cilju glume, kojoj je svrha i u početku i sada, bila i jeste, da drži, tako reći, zrcalo prirodi: da bi pokazala vrlini njezine osobine, poroku njegovu sliku, a samom svijetu i srži vremena njihov otisak i lik. I sada, ako se u tome pretjera, ili ako nešto ostane nedorečeno, premda će neuke natjerati u smijeh, ne može da ne rastuži upućene; a dopustit ćete da će sud jednoga od ovih posljednjih prevagnuti cijelo gledalište prvih. - O, ima glumaca koje sam vidio gdje glume - a čuo sam kako ih drugi hvale, i to visoko, da ne reknem bogohulno - koji su se, jer nisu imali ni glas kršćana, a ni držanje kršćanina, ni poganina, ni čovjeka, tako šepurili i rikali, te sam pomislio da ih je nekakva šeprtlja prirode stvorila, i da ih nije stvorila dobro; tako su nečovječno oponašali čovječanstvo. (S engleskog preveo Josip Torbarina) Za interpretaciju Na osnovu navedenih prizora objasnite zašto se Hamlet sklanja u ludilo (ili čak zaista pravi lud). Kakav je odnos kralja prema njemu? Ukažite na ono mjesto po kome se vidi da Hamletu zaista prijeti opasnost ako se otkrije teret saznanja koji nosi. Kakav utisak ostavljaju na vas Hamletovi “prijatelji” Rozenkranc i Gildenstern? Šta nam oni kažu o svijetu u kojem Hamlet živi? Koje nedoumice Hamlet izražava u monologu Biti ili ne biti? (Objasnite kakve funkcije u dramskom djelu može imati monolog.) Na osnovu navedene scene ocrtajte lik Polonija s njegovim negativnim i s njegovim pozitivnim ljudskim crtama. Na osnovu kojih njegovih riječi i postupaka ste donijeli takav sud 20

Saracenski bog (Termagant), predstavljen je u srednjovjekovnim crkvenim prikazanjima kao nadmen siledžija, hvalisavac, svađalica i ubica; Irod je kralj Judeje, u starim vjerskim dramama predstavljen je kao bučan, razmetljiv i nadmen čovjek.

o njemu? (Objasnite na koji način mi u drami upoznajemo neku ličnost. Može li dramski pisac objasniti lik sopstvenim opisom, kao romansijeri?) Kakva je, po vašem mišljenju, Polonijeva kćer Ofelija? Šta mislite zašto se Hamlet prema njoj ponaša onako grubo i cinično? (Treba imati na umu da se oko tog pitanja kritičari stalno razilaze, jer je i u drami odnos između Hamleta i Ofelije ostao djelimično nerazjašnjen i dvosmislen.) Šta mislite zašto u jednom dijelu Hamletovog dijaloga s Ofelijom Šekspir sa stiha prelazi u prozu? Da li u tom dijelu osjećate i neku dublju promjenu u stilu? Koje su osnovne ideje o glumi i pozorištu koje Šekspir izlaže u Hamletovom razgovoru s glumcima? (Razmislite na koji način dramski pisac može izraziti vlastite misli o stvarima i pojavama.) Hamlet je jedan od najsloženijih likova u svjetskoj književnosti. Po svojoj izuzetnosti on prevazilazi okvire renesansnog vremena i renesansnog doživljaja svijeta. A upravo zato što je tako složen lik mogli su ga evropski romantičari u 19. st. smatrati svojim junakom, a čitatelji i pozorište našeg vremena doživljavati ga kao čovjeka modernog doba. U stvari, tumači tog Šekspirovog lika nikad se nisu sasvim složili oko toga kakav je on zapravo: • osjećajni intelektualac, nesposoban za akciju? • pobunjenik protiv zla u državi i porodici? • skeptik koji sumnja da se svijet može popraviti? • čovjek bez volje kojem je povjeren pretežak zadatak? • oklijevalo koji stalno traži nova opravdanja za odlaganje onoga što treba da učini? • plemenit duh kojeg je zagušila njegova niska, poročna i zla okolina? • sanjar u svijetu u kojem se traži djelanje? To su samo neka od tumačenja slavnog Šekspirovog junaka. U svim tim tumačenjima danskog kraljevića oprobavali su se mnogi veliki svjetski glumci. Ako ste gledali “Hamleta” u pozorištu, na filmu ili na televiziji, pokušajte se sjetiti kako je on bio interpretiran. Pokušajte ga sami protumačiti na osnovu pročitane drame.

WILLIAM SHAKESPEARE ROMEO I JULIJA21 (Odlomak) Radnja drame događa se u Veroni pod kraj srednjeg vijeka. Po gradu se neprestano sukobljavaju članovi dviju najuticajnijih obitelji, Capulettija i Montecchija, koji su do krvi zavađeni. U toj, mržnjom ispunjenoj atmosferi događa se ljubav dvoje mladih: Romea iz obitelji Montecchi i Julije iz obitelji Capuletti. Uprkos mržnji koja razdvaja njihove obitelji oni se tajno vjenčavaju. Međutim, već sutradan u jednoj uličnoj svađi Romeo je izazvan na dvoboj i u tom dvoboju je ubio Julijinog rođaka, zbog čega je morao pobjeći iz grada. Stvari su se završile loše po dvoje zaljubljenih i oni su našli smrt jedno kraj drugog. Tek nad njihovim mrtvim tijelima veronski knez je uspio izmiriti njihove obitelji. Ovdje se donosi čuvena scena s početka II čina, kad se Romeo po noći uvukao u vrt Capulettija, da bi vidio djevojku u koju se bio zaljubio na prvi pogled. ROMEO: Tko nije nikad osjetio rana, I brazgotini taj se podsmijeva – Al'tiho! Kakva svjetlost prodire Kroz onaj prozor tamo? To je istok, A Julija je sunce. - Sunašce, Izađi sada i udavi mjesec, Što zavidan je, smućen već i blijed Od bijesa što si ljepša ti od njega... (Julija se pojavi na prozoru) Ah, evo moje gospe, I ljubavi! O, kad bi znala da je! Gle, sada zbori, al' ne veli ništa! Što zato? Njeno oko govori I njemu ja ću odgovoriti. O, drzak sam! Ne govori to meni – Dvije ponajljepše zvijezde na nebu U nekom poslu sad odlaze I mole oči njene neka sjaju Na njinoj stazi, dok se ne vrate. Ej, da su njene oči tamo gore, A zvijezde tu u glavi njezinoj Od sjaja njenih obraza bi zvijezde Potamnjele ko svijeća od sunca, A njezine bi oči na nebu Obasjale sav svemir takvim sjajem, 21

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

Te ptice bi k'o obdan zapjevale. Gle, na ruku sad lice naslanja – Ah, da sam joj rukavica na ruci I da joj diram lice! JULIJA: Ah! ROMEO: Sad zbori! Govori jošte, svijetli anđele, Jer tako sjaješ u noći nada mnom K'o krilati nebeski glasnici Što zadivljenom sjaju smrtniku, Te on izvrnuv oči prema gore I nazunakse baciv promatra, Po tromim kada jašu oblacima I kad na zračnim jedre grudima. JULIJA: Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo? O zataji oca svog, Odbaci ime to - ii'ako nećeš, Prisegni da me ljubiš, pa ću ja Poreći da se zovem Capuletti. ROMEO: (za se): Da slušam još ii'da odgovorim? JULIJA: Tek tvoje ime moj je dušmanin, Jer ti si ti i bez tog imena. "Montecchi" nije ruka niti noga, Ni lice niti trup ni drugo ništa Što pripada muškarcu. Drugo ime Na sebe uzmi - ime nije ništa! Što nazivljemo ružom, slatko bi Mirisalo i s drugim imenom. Baš tako bi Romeo, da i nije Romeo, svu milinu svoju divnu Sačuvao i bez tog imena. Romeo moj, odbaci svoje ime, Jer ono nije dio bića tvog, I mjesto njega uzmi mene svu! ROMEO: (primakne se): Za riječ te držim. Ljubavi me svojom Nazovi, pa sam kršten iznova I nikad više neću biti Romeo! JULIJA: A tko si ti što pod plaštem noći U tajne mojih misli prodireš? ROMEO: Po imenu ti ne znam reći tko sam I meni samom to je ime mrsko,

Jer dušmansko je tebi, svetice, I da ga imam gdjegod napisano, Pocijepao bih ga. JULIJA: Moje uho nije Ni stotinu još riječi popilo, Što izviru iz tvoga jezika, Pa ipak te po glasu poznajem. Zar nisi ti Romeo i Montecchi? ROMEO: Ni jedno niti drugo ako ti je I jedno mrsko, krasna djevice. JULIJA: Al' kako dođe ovamo i zašto? Jer vrtni zid je visok - teško ga je Preskočiti - a ovo mjesto smrt, Kad uzmeš na um tko si - ako te Zateče tko od mojih rođaka. ROMEO: Na ljubavničkim lakim krilima Preletio sam zid - jer pregrade Od kamena ne ustavljaju ljubav. Što ljubav može, to i kušat smije I zato rod tvoj zapreka mi nije. JULIJA: Al' ubit ćete, ako li te spaze! ROMEO: U tvome oku veća je opasnost No u pedeset mača njihovih, Jer ako ti me slatko pogledaš, Očeličen sam protiv njina bijesa. JULIJA: Ja ne bih htjela ni za čitav svijet Da tu te nađu. ROMEO: Noć je meni plašt I krije me od oči njihovih – Al' nek me nađu, ako ne ljubiš me, Jer volim umrijet s mržnje njihove No ginut bez tvoje ljubavi. JULIJA: A tko li uputi te amo? ROMEO: Tko? Moja ljubav. Ona me potakla, Da tražim, ona savjet mi je dala, A ja njoj oči. Nisam pomorac, Al'da si ti ko pusti žal daleko, Što najdalje ga more plače, ja bih Za takvo blago sreću kušao. JULIJA: Na licu mi je krinka noći, znaš, Jer inače bi djevičanska rumen

Obojila mi obraze za ono Što čuo si večeras od mene. Po pravilima htjela bih se vladat' I što sam rekla, htjela bih zanijekat'Da, htjela bih, al'zbogom pravila! Ah, ljubiš li me? Znadem što ćeš reći, I vjerujem ti, al'se nemoj kleti, Jer mogo bi iznevjerit, a vele – Kad ljubavnik se lažljivo zakune Da Jupiter se smije. Mili moj Romeo, ako ljubiš iskreno, Izreci to - ii'ako misliš da je Pridobiti me lako, pa me staneš Salijetat, ja ću namrgoditi se I hladno reći:"ne!" -al' inače Ma ni za čitav svijet... Ja bih bila, znaj, stidljivija, Da nisi čuo - prije no te spazih – Svu čežnju moga srca iskrenog. Oprosti zato i ne traži razlog Mom pristanku - što tamna ti je noć ga Prokazala - u lakoj ljubavi... Za interpretaciju “Romeo i Julija” je tragedija velike i čiste ljubavi u svijetu u kojem vlada mržnja. Nakon što je u prvom činu - u ekspoziciji - prikazao situaciju koja vlada u Veroni, s krvavim uličnim sukobima i mladalačkim neobuzdanostima, Šekspir je odmah uspostavio zaplet: dvoje mladih iz dviju zakrvljenih porodica zaljubili su se jedno u drugo na prvi pogled, možda utoliko više što su znali da je to za njih bila zabranjena ljubav. U sceni koja je ovdje navedena Šekspir je s izvanrednom pjesničkom snagom pokazao čistotu, ljepotu i moć te ljubavi. Ukažite na prefinjenu poetičnost s kojom Šekspir to čini. Upravo zato što je njihova ljubav bila tako čista i jaka u okolnostima koje su bile protiv nje, neizbježan je bio tragički rasplet, do kojeg nas je Šekspir doveo kroz sve veće komplikacije zapleta. O TRAGEDIJI I TRAGIČNOM Tragedija je nastala u antičko doba i svoj veliki umjetnički uspon dostigla je već u djelima starih grčkih tragičara Eshila, Sofokla i Euripida. Na toj klasičnoj tradiciji tragedija je obnovljena u renesansi. Tada je na jednoj strani (prije svega u Italiji oponašan sofoklovski model čvrsto komponirane dramske forme, sa potpunim jedinstvom radnje, mjesta i vremena; a na drugoj strani (naročito u Engleskoj stvoren je - ne bez uticaja srednjovjekovnog pozorišta - jedan otvoren dramski oblik, u kojem se radnja slobodno odvija u vremenskoj isprekidanosti i na

različitim mjestima i u kojem se isto tako slobodno miješa uzvišeno sa prostim i patetično sa komičnim. Međutim, bez obzira na način komponiranja, na tu zatvorenost ili otvorenost dramske forme, tragedija je i u renesansnoj književnosti ostala ona vrsta drame u kojoj najpotpunije dolazi do izražaja ono osjećanje svijeta koje nazivamo tragičkim. U tragediji se junaci nalaze u sukobu sa silama koje su daleko jače od njih, pa je njihovo stradanje neizbježno. Zato u tragediji radnja izaziva osjećanje sudbonosnog i kobnog toka zbivanja, koji čovjeka neminovno vodi u propast. A ukoliko su junaci uzvišeniji utoliko je i njihova propast strasnija. I ukoliko ih više nosi kobni vrtlog zbivanja utoliko je i njihova sudbina tragičnija. Tragična je, na primjer, sudbina Eshilovog Prometeja, koji radi ljudi i njihove sreće dolazi u sukob s bogovima, pa zbog toga neizbježno strada. Tragična je sudbina Sofoklovog Edipa, koji ne može izbjeći što mu je sudbina odredila, pa i protiv svoje volje - ne znajući to - ubija oca i ženi se majkom, tako da - saznavši za svoj grijeh - mora duboko patiti. Tragična je i sudbina Antigone, koja ne može izaći iz kobnog kruga: ako sahrani brata, ona će prekršiti zabranu kralja Kreonta, a ako ga ostavi nesahranjenog, ona će se ogriješiti o neke više, i božije i ljudske zakone, pa je njeno stradanje u svakom slučaju neizbježno. U svim tim dramama prikazuje se nesretna sudbina neke ličnosti koja mora stradati ili zbog svoje težnje za nekim ciljem koji se ne može doseći bez žrtvovanja (Prometej), ili zbog sudbinske predodređenosti tokova života (Edip), ili zbog sticaja okolnosti koji dovodi do neminovnog a nerazrješivog sukoba (Antigona). Takve slike čovjekove sudbine ne nalazimo samo u tragediji kao dramskoj vrsti nego i u mnogim drugim književnim, a danas i u filmskim djelima. Tragični duh osjećamo, na primjer, i u sudbini Omera i Merime i u sudbini Hasanaginice. Mnogi pisci u svjetskoj književnosti govorili su u svojim djelima o tamnim stranama života, o stalnoj i kobnoj prijetnji čovjekovom miru i sreći, o neminovnom njegovom stradanju u sukobu sa silama koje su jače od njega. Međutim, to tragičko osjećanje života najpotpunije dolazi do izražaja u prikazu takvih zbivanja u kojima vidimo kako jedan plemenit i uzvišen čovjek srlja u propast, kako mora patiti i stradati. Jer, tragično ne dolazi toliko do izražaja u samom raspoloženju koliko u tokovima zbivanja u koje se čovjek zapleo i koji neminovno dovode do njegovog stradanja. A pri tome je tragična ne samo konačna propast glavnog junaka već i patnja koja joj prethodi, a koja je i sama nesretan ishod onih tokova događaja što ih je sam junak pokrenuo ili u čiji je vrtlog i protiv svoje volje upao. U tome je tragika velikih Šekspirovih likova: Otela, Romea i Julije, Hamleta, Lira, Magbeta. Svi su oni u isto vrijeme i krivci i žrtve događaja u kojim su stradali. Pošto se u tragediji prikazuje neminovnost čovjekove nesretne sudbine i nerazrješivost njegovih sukoba sa svijetom ili sa samim sobom, onda se na osnovu takvog prikaza života rađaju u nama složena i mješovita osjećanja: strah pred onim što čovjeka može zadesiti u životu, sažaljenje prema ljudima koji zaslužuju bolji život, a bezizlazno srljaju u propast, strahopoštovanje prema veličini njihove patnje. Uistinu, tragička slika svijeta, koja je na tako potpun način izražena u velikim

tragedijama, izaziva kod čitatelja (i kod gledatelja) najdublji i nasloženiji estetski doživljaj, doživljaj katarze, kako gaje nazvao grčki filozof Aristotel. Treba napomenuti da je tragedija kao dramska vrsta u modernoj književnosti znatno izmijenila svoj karakter i u velikoj mjeri se izjednačila sa dramom (u užem smislu riječi), u kojoj su junaci postali obični ljudi i izgubili onaj uzvišeni status koji su imali u tragediji. Međutim, to ne znači da u modernoj književnosti ne dolazi do izražaja tragičko osjećanja svijeta. Naprotiv, ono je sada podjednako izraženo u dramskoj formi kao i u romanu, ili pjesmi, ili čak eseju.

PONOVITE I. 1. Koji kulturni pokret u evropskoj historiji nazivamo humanizam? Koje su njegove glavne karakteristike. 2. Šta znači riječ renesansa? Koja dva stoljeća evropske kulture ona označava? U kom smislu je renesansa zaista značila potpun preokret u društvenom i duhovnom životu onog vremena? 3. Koja se tri velika talijanska pisca iz 14. st. smatraju pretečama renesansne književnosti? Navedite njihova imena i istaknite u čemu je značaj svakoga od njih posebno! 4. Po čemu se renesansna književnost razlikuje od književnosti u srednjem vijeku? II. 1. Šta je u književnost unio francuski pisac Montenj? 2. Šta su osnovne karakteristike Rableovog romana “Gargantua i Pantagruel”? šta znače riječi: karnevaleskno, burleskno, groteskno? 3. U čemu je trajni smisao Servantesovog romana “Don Kihot”? 4. Šta znate o razvoju romana? Po čemu se roman razlikuje od novele? III. 1. U čemu je veličina Šekspirove dramske poezije? Koje njegove komedije, a koje tragedije poznajete? 2. U čemu je umjetnička vrijednost njegove tragedije Hamlet? 3. Po čemu se tragedija razlikuje od komedije? Kakvi su tragički junaci? Šta je to tragički sukob? Šta je to tragička krivica? U čemu je specifična složenost estetskog doživljavanja tragedije?

RENESANSA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI U 15. stoljeću na Balkan su došli Turci, koji su u nezadrživim naletima osvojili najprije Konstantinopol (Carigrad), prijestolnicu Bizanta (1453., a onda i Srbiju (1458.), Bosnu (1463.), Hercegovinu (1482.) i veliki dio Hrvatske. U uslovima turske vladavine, koja je donijela ne samo jednu drukčiju kulturu nego i drukčiji društveni poredak, drukčiji način života i drugu religiju, prekinut je u tim krajevima onaj kulturni razvoj koji se odvijao u okvirima zapadnoevropskog civilizacijskog kruga. Jedino su hrvatski gradovi na obali Jadranskog mora - Zadar, Šibenik, Split, Hvar, Korčula i naročito Dubrovnik, koji je stoljećima čuvao status slobodne, politički neovisne republike – izbjegli tursko osvajanje, pa su u kulturnom i književnom pogledu održavali korak sa onim što se dešavalo u ostalim dijelovima zapadne Evrope, naročito u Italiji, gdje je započela nova era u razvoju evropske kulture, poznata pod imenom renesansa. Baveći se uglavnom pomorstvom i trgovinom, stanovnici hrvatskih primorskih gradova počeli su se tokom 15. stoljeća sve više bogatiti. Razvojem robno-novčanih odnosa u privredi i trgovini novac je dobio presudnu ulogu u postizanju ekonomske i političke moći. Bogata vlastela i najugledniji građani počeli su ulagati višak svoga kapitala u građenje raskošnih ljetnikovaca, palata, trgova, parkova, kao i u duhovno više oblike života - u znanost, umjetnost, književnost. Iz mnogih krajeva svijeta u te gradove su stizali graditelji i umjetnici, znanstvenici, liječnici i profesori, a mladi Zadrani, Splićani, Dubrovčani odlazili su na školovanje na najuglednija sveučilišta u svijetu. Na taj način ti su primorski gradovi postali mjesta na kojima su slobodno prostrujale ideje koje je Evropi bio razvio humanizam. A neki od najpoznatijih evropskih humanista potekli su upravo iz hrvatskog primorja, kao Šibenčanin Juraj Šižgorić (iz 15. st.), Splićanin Marko Marulić (1450.-1524.), Dubrovčani Ilija Crijević (1463.-1520.) i dr. Kao i drugi evropski humanisti, i oni su svoja filozofska, znanstvena, historijska i književna djela pisali na latinskom jeziku. Ali kako je latinski jezik bio jezik duhovne elite tog doba, već su neki od tih hrvatskih humanista progovorili i na narodnom jeziku, jer su se željeli obratiti širem krugu čitatelja, kao Marko Marulić, koji je, osim djela na latinskom jeziku, napisao u govoru svog zavičaja spjev Judita, koji se smatra prvim hrvatskim velikim pjesničkim djelom napisanim na narodnom jeziku. Uporedo sa humanističkom riječju na latinskom jeziku, u hrvatskim primorskim gradovima potekla je i renesansna pjesnička riječ na narodnom jeziku. Sasvim prirodno, to je bio jezik njihovog užeg zavičaja, tj. ikavski govor čakavskog narječja. Samo u Dubrovniku, i to tek na početku 17. stoljeća, preovladao je ijekavski govor štokavskog narječja, koji će kasnije dati osnovu suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Pišući na jeziku svog zavičaja, ti hrvatski pjesnici koristili su i izražajne elemente umjetnički nedotjerane, ali stvaralački svježe i iskrene usmene književnosti, tj. lirske i epske narodne pjesme. Ali su oni u svoja djela unosili i elemente klasične grčke i rimske književnosti, a naročito suvremene talijanske književnosti, koju su visoko cijenili i u kojoj su nalazili svoje pjesničke uzore, nastojeći na jeziku svog naroda postići onu profinjenost, eleganciju i ljepotu koju su, na talijanskom jeziku, ostvarili najprije Petrarka, a zatim i renesansni pjesnici. U stvari,

oni se nisu ni trudili da budu originalni po svaku cijenu, pa su rado preuzimali pjesničke slike, epitete, poređenja, metričke oblike, ali i teme, motive i ideje svojih književnih uzora. Ipak, oni su u svojim djelima izražavali uvijek i nešto svoje, nešto osobno i specifično, uspijevajući ostvariti jednu visoku umjetnost pisane riječi, koja predstavlja najvrjednije književno blago hrvatskog kulturnog naslijeđa. GLAVNI OBLICI HRVATSKE RENESANSNE KNIŽEVNOSTI Nasuprot srednjovjekovnim hagiografskim pričama i molitvenim pjesmama, u vrijeme renesansne književnosti su se njegovale one pjesničke vrste u kojima je do izražaja dolazila vedrina duha, radost života i čovjekova okrenutost ovozemaljskoj sreći i nesreći. Te karakteristične književne vrste koje su u doba renesanse bile najviše njegovane i u hrvatskoj književnosti jesu: ljubavna lirika, poslanice ili epistole, pokladne pjesme ili maškerate, pastorale i komedije. Ljubavna lirika Ljubavna lirika, u kojoj se slavi ženska ljepota i veliča ljubavno osjećanje, čak i onda kada je ono bolno i kad donosi razočarenja. Prvi renesansni pjesnici bili su petrarkisti tj. sljedbenici Petrarke, i u njihovoj poeziji voljena žena je bila idealizirana: kao otjelovljenje ne samo ljepote djela nego i svakog drugog dobra, ona je pjesniku bila personifikacija Ljubavi koja usrećuje i oplemenjuje. (Tim svojim stavom petrarkisti su, u stvari, pjesnički realizirali suvremeni filozofsko-idealistički odnos prema Ljepoti.) Pjesan hrvatskih petrarkista obično je bila ispjevana u dvostruko rimovanim dvanaestercima, povezanim u distihe. Broj stihova je uveliko varirao: od 2 do preko 100 stihova. Od utvrđenih pjesničkih formi voljeli su kratke pjesme od 8 do 10 stihova, koje podsjećaju na strambotto, koji su talijanski pjesnici preuzeli iz narodne poezije. A kao i talijanski pjesnici, i hrvatski petrarkisti su svoje ljubavne pjesme voljeli slagati u kanconijer (tj. u zbirku međusobno povezanih pjesama, kancona), u kojem su iskazane sve faze ljubavnog romana, od ljubavi na prvi pogled preko sreće u ljubavi do žalosti za izgubljenom ljubavlju. Najplodniji hrvatski petrarkistički pjesnici bili su Džore Držić (1461.-1501.), Šiško Menčetić (1457.-1527., Hanibal Lucić (oko. 1485.-1553.), Dinko Ranjina (1536.-1607.) i Dominko Zlatarić (1558.-1613.). Poslanice Poslanice (ili epistole), koje su pjesnici - kao pjesnička pisma - upućivali svojim prijateljima, obično drugim pjesnicima. To dopisivanje u poslanicama uveliko su uobičajili humanisti, a taj običaj su prihvatili i renesansni pjesnici, koji su u tim pismima odbacivali manir i konvencije petrarkističke lirike i otvorenije govorili o suvremenim zbivanjima ili, pak, o svojim intimnim težnjama, raspoloženjima i sklonostima. Između ostalih te su poslanice izmjenjivali naročito Hvaranin Petar Hektorović (1487.-1572.) i Dubrovčani Nikola Nalješković (oko. 1500.-1587.) i Mavro Vetranović (1483.-1576.).

Pokladne pjesme ili maškerate Pokladne pjesme, ili maškerate, koje su bile pjevane na karnevalima, uličnim svečanostima pod maskama, koji su se održavali prije velikog proljetnog posta. Napisane za te razuzdane pokladne dane, kada su stege propuštale, a maske dopuštale da se kaže i pokaže i ono što bi u drugim prilikama bilo previše slobodno i nepristojno, te pjesme su pružale izvanredne mogućnosti pjesničke igre, ali i slobodnog očitovanja najintimnijih želja. Najpoznatija takva pjesma je Jeđupka hvarskog pjesnika Mikše Pelegrinovića (oko 1500.1562.): u šest pjevanja (koje je nazvao sreće) pjesnik, maskiran u ciganku-vračaru (jeđupka), kazuje gospođama njihovu sreću, da bi posljednjoj, šestoj gospođi kazao svoju ljubav u maniru petrarkista. Pastorale Pastorale, u kojima se - u dramskom obliku - slavi slobodan život u prirodi, koja je predstavljena kao Arkadija, idealna zemlja vječnog proljeća, gdje pastiri i pastirice, vile i satiri uživaju u prirodnim ljepotama i slobodi i gdje čovjeku može nanijeti bol samo nesretna ljubav. Preuzimajući tu formu iz talijanske književnosti, hrvatski renesansni pjesnici su u nju unosili mnoge detalje iz svakodnevnog života svog zavičaja. A ta njihova realistička sklonost lišila je njihove pastorale one apsolutne nadzemaljske idiličnosti kakvu nalazimo u talijanskoj renesansnoj književnosti. Pastorale su, između ostalih, pisali Nikola Nalješković (oko 1500.1587.) i Marin Držić (1508.-1567.). A naročito je zanimljiv pastoralni roman Planine Zadranina Petra Zoranića (1508.-?), koji je pisan mješavinom proze i stiha i koji predstavlja prvi originalni hrvatski roman. Komedije Komedije, u kojima se, uglavnom po uzoru na velikog rimskog komediografa Plauta, ismijavaju poroci, mane i slabosti ljudske, ali bez jetkosti, oštrine i zlobe. Pomoću komičnih likova i situacija renesansni komediograf kod gledatelja izaziva vedar i razdragan smijeh. Istovremeno, razotkrivajući čovjekove mane, on ih navodi da utoliko više cijene vrlinu i razboritost. Najznačajniji komediograf iz tog vremena je Marin Držić (1508.-1567.), čiji su komedije Dundo Maroje, Skup i Novela od Stanca i danas na repertoaru mnogih kazališta. Sve te glavne i najomiljenije vrste koje su njegovane u hrvatskoj renesansnoj književnosti već i same po sebi - svojim tematskim i idejnim preokupacijama - pokazuju koliki je prijelom u razvitku književnosti, ali i općenito u ljudskom životu, nastao u tom dobu u kojem je u središte pjesničkog i ljudskog interesa ponovno došao sam Čovjek i njegov život na ovom svijetu. Tabla RENESANSA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI dolazak Osmanskog Carstva Zadar, Šibenik, Split, Hvar, Korčula i naročito Dubrovnik GLAVNI OBLICI HRVATSKE RENESANSNE KNIŽEVNOSTI Ljubavna lirika Džore Držić, Šiško Menčetić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić,

Poslanice Petar Hektorović, Nikola Nalješković, Pokladne pjesme ili maškerate Mikše Pelegrinovića Jeđupka Pastorale Nikola Nalješković, Marin Držić, Petar Zoranić Planine Komedije Marin Držić

IZ HRVATSKE RENESANSNE LIRIKE22 Šiško (Sismundo) Menčetić (1457.-1527.) PRVI POGLED ŠIŠKO MENČETIĆ (1457.-1527.) najstariji je poznati dubrovački pjesnik. Zajedno sa Džorom Držićem (1461.-1501.) on je bio prvi hrvatski petrarkist. Pripadao je staroj dubrovačkoj vlasteoskoj porodici. U mladosti je bio nemiran i raskalašan, pa se njegovo ime često pominje u analima disciplinskih prijestupa, koje je tako mnogo činila dubrovačka omladina u doba renesanse. U zrelim godinama se smirio, pa je čak bio izabran i za kneza Dubrovačke Republike. Umro je od kuge, koja je harala u Dubrovniku 1527. godine. Njegov opsežni kanconijer čini ga najplodnijim pjesnikom hrvatske renesansne književnosti. Šiško (Sismundo) Menčetić (1457.-1527.) PRVI POGLED Zovijaše23 zora dan, a slavno prolitje travicu drobnu van, zelen lis i cvitje, ja kad bih uhićen od ove gospoje, ke obraz nakićen u slavi vas poje. S jutra, dim, na prozor pogledat općah ja, ter tada moj pozor taj čas pozri tja: meni bi viditi još lipšu ner vilu gospođu sjediti u rušcu pribilu. Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosu niz bijelo ter grlo kosice sve prosu; Na čelu ostavi dva prama od zlata, ostalo sve zavi okolo, dim, vrata, da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip rukami zahitri na glavi venčac lip; ozriv se jak jelin ter ončas pođe tja, ter gorči ner pelin i čemer ostah ja. Za interpretaciju Obratite pažnju na historijske faktore koji su uvjetovali pjesničke slike i pjesnički oblik Menčetićeve pjesme Prvi pogled. Objasnite kako je svaki od njih konkretno djelovao na tu pjesmu. (Ako ne možete odmah odgovoriti na ovo pitanje, pročitajte Književnohistorijsko objašnjenje pjesme: a) stanje književnog jezika; b) književna tradicija; c) pjesničke konvencije; d) općeprihvaćeno shvaćanje ljubavi i općeprihvaćeni ideal ženske ljepote.) U historijski

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Zovijaše - zvaše; prolitje - proljeće; droban - sitan; lis - list; uhićen - uhvaćen; ke - koje; vas - sav; dim - kažem; općah- običavah; pozor - pogled; pozri - pogleda; tja - tamo; meni bi viditi - ugledah; ner - nego; u rušcu pribilu - u prebijelom ruhu; hrlo vaze - hitro uze; ozriv se jak jelin - obazrijevši se kao jelen. 23

uvjetovanom okviru ove pjesme prepoznajemo jedno živo ljudsko srce, koje nam iz udaljenosti od preko 500 godina govori o sopstvenim osjećanjima i o svojoj potrebi da ih pjesnički izrazi. Sto je to što se u ovoj pjesmi i nama danas može dopasti? KNJIŽEVNOHISTORIJSKO OBJAŠNJENJE PJESME Čitajući ovu pjesmu starog dubrovačkog pjesnika Menčetića, istovremeno naslućujemo vremensku udaljenost koja nas dijeli od pjesnika i od trenutka u kojem je pjesma nastala. Da bismo osjetili njenu vrijednost, moramo savladati tu udaljenost i izbliza otkrivati umjetnička svojstva ove pjesme, pošto je ona višestruko uvjetovana vremenom, sredinom i tradicijom u kojoj je nastala. Prvo zapažamo da poneke riječi i neki oblici nisu isti kao u suvremenom hrvatskom književnom jeziku. A moramo znati da je u dubrovačkoj književnosti 15. i 16. stoljeća preovladavao ikavski govor čakavskog narječja. Zatim zapažamo da pjesnički postupak nije isti kao kod pjesnika našeg vremena. Menčetić je, kao i svi njegovi suvremenici, pjevao po ugledu na velikog talijanskog pjesnika iz 14. st. Frančeska Petrarku, zbog čega ga i zovemo petrarkistom. A i ova njegova pjesma proizlazi iz konvencija petrarkističke poezije. A prema petrarkističkom maniru, Menčetić je u njoj opjevao onaj čas kad je prvi put ugledao svoju gospoju i kad ga je ona uhitila svojom ljepotom. Opis njene ljepote je uobičajen, konvencionalan: ona se pojavljuje u bijelom ruhu, bijelog tena, a s glave joj se prosula obilna plava, od zlata kosa koju ona spliće u vjenčac, ostavljajući na čelu dva zlatna prama. To se dogodilo u proljeće, jer ono u petrarkističkoj poeziji treba da uz dragu djevojku poveže sve lijepe i mladalačke osobine probuđenog života. Sve je to dato u uobičajenom obliku stiha, koji se naziva dvostruko rimovani dvanaesterac, a početna slova svakog drugog stiha daju tzv. akrostih, u kojem čitamo pjesnikovo ime: Sismundo (u starom pravopisu se na isti način pisalo “s” i “z”, “i” i “j”, “u” i “v”). Sve je to uobičajeni pjesnički manir tadašnjih pjesnika petrarkista. Pa ipak, u svemu tome ima nečeg svježeg, dražesnog i neposrednog, naročito u slici “gospođe” koja je pobjegla s prozora ugledavši pjesnika, pa se obazrela kao uplašeni jelen. Prihvatajući pjesničku tradiciju, pjesnik je uspio neposredno se izraziti, tako da osjećamo kako je raskošna slika lijepe žene ostala prisutna u njegovim mislima. BLAŽENA TI I SVA TVOJA LJEPOTA Blaženi čas i hip24 najprvo kad sam ja vidil tvoj obraz lip od koga slava sja. Blažena sva mista kada te gde vidih, dni, noći, godišta koja te ja slidih. Blaženi čas i vrime najprvo kada čuh Ijeposti tve ime kojoj dah vas posluh Blažene boljezni ke patih noć i dan cić tvoje ljuvezni za koju gubljah san.

Blaženi jad i vapaj ki stvorili do sade želeći obraz taj sve moje dni mlade. Blaženo vapinje kad ime tve zovih i gorko trpinje u željah kad plovih. Blažen trak od uze ljuvene u kojoj stvorih plač i suze, želeći da sam tvoj. Blažena ljepos tva, blažena tva mlados, pokli se meni sva darova za rados.

Hip - trenutak; lip - lijep; tve - tvoje; vas posluh - svu poslušnost; cić - radi, zbog; uza - veza, stega; pokli - pošto, jer.

Za interpretaciju Uporedite ovu pjesmu sa sličnim Petrarkinim sonetom koji ste ranije pročitali. Da li je ova samo njen prepjev? Zašto ju je Menčetić s pravom smatrao svojom umjetninom? Objasnite kakav je bio odnos pjesnika petrarkista prema njihovom velikom uzoru. Obratite pažnju na promjenu u izraženom osjećanju u odnosu na Petrarkinu pjesmu, a naročito na promjenu do koje je došlo u poenti Menčetićeve pjesme. Ukažite na muzikalnost narodnog govora u kojem je Menčetić uspio izraziti tanana i složena ljubavna osjećanja.

Džore Držić (1461.-1501.) ŽELJA25 DŽORE DRŽIĆ (1461.-1501.) jedan od je prvih dubrovačkih pjesnika petrarkista, koji je iza sebe ostavio brojne pjesme, iako nije dugo živio. O njegovom životu se ne zna mnogo, osim da je studirao pravo (vjerovatno negdje u Italiji, te da je umro kao svećenik. Osim petrarkističkih pjesama napisao je i pastirsku eklogu “Radmio i Ljubmir”, u obliku dijaloga dva pastira, jednog koji hoće da napusti stado i ode u svijet da nađe svoju “vilu” i drugog koji ga nastoji urazumiti. Tim djelom Džore Držić je postao ne samo pionirom hrvatskog petrarkizma već i pastoralnih pjesničkih oblika, koji su bili veoma popularni u renesansnoj Italiji. Džore Držić (1461.-1501.) ŽELJA Pridrago sej lito26 i svi dni ostali, S veseljem čestito, često t'se zbirali! Rajski mir da t'je dan s nebes u tve krilo I pokoj ugodan ter zdravlje primilo. Jak lipim prolitjem kad se polja diče S razlicim gdi cvitjem zelen po njih niče, Tač dobro razliko da bi t' se stjecalo, Gizdava ma diko i moja sva hvalo, Neka se dreseli svak tko zavidi, A dragi veseli tvu lipos ki slidi. Za interpretaciju Ljubav je petrarkističkog pjesnika znala i rastužiti i nanijeti mu bol, ali ga usrećiti i razdragati. A upravo je taj sretni čas ljubavi u kojem ovdje pjesnik svojoj “gizdavoj diki’upućuje najljepše želje. Ima li u tim željama i nečeg za samog pjesnika? Šta on kaže u posljednjem stihu?

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Sej lito - ovo ljeto; u tve - u tvoje; jak - kao; s razlicim cvitjeni - s različitim cvijećem; tač- tako; ma - moja; dreseli se - žalosti se; lipost - ljepota; ki slidi - koju slijedi, za kojom ide. 26

Hanibal Lucić (oko. 1435. - 1553.) JUR NI JEDNA NA SVIT VILA27 HANIBAL LUCIĆ (oko. 1485. - 1553.) rodio se i živio u gradu Hvaru. O životu mu se malo zna. Kao vlastelin bio je pobjegao s Hvara u vrijeme bune pučana pod vodstvom Matije Ivanića (1510.-1514.). Kad je buna ugušena, vratio se na otok i do smrti obavljao različite javne funkcije. Kao pjesnik slijedio je talijanskog petrarkistu Pietra Bemba (1470.-1547.), koji je nastojao da ljubavnu liriku oslobodi manira i učini je prirodnijom. Osim ljubavnih pjesama, Lucić je napisao i dramu u stihu Robinja, koja se uglavnom sastoji od dijaloga između viteza Derenčina, unuka slavnog hrvatskog bana, i voljene djevojke, koja je, pošto su je oteli gusari, dovedena na dubrovački trg kao robinja, gdje ju je Derenčin našao i otkupio. Nastala na početku 16. st., drama Robinja ima posebno historijsko značenje, jer se ubraja među prva hrvatska dramska ostvarenja. Hanibal Lucić JUR NI JEDNA NA SVIT VILA Jur28 nijedna na svit vila lipotom se već ne slavi, jer je hvale sve skupila vila ka mi šarce travi. Ni će biti nije bila njoj takmena ka se pravi. Lipotom se već ne slavi jur nijedna na svit vila. Varhu njeje vedra čela vridna ti se kruna vidi od kosice ku je splela kojjonn zlatu ne zavidi. Svakomu je radost vela kad ju dobro razuvidi. Vridna ti se kruna vidi varhu njeje vedra čela. Obarve su tanke i čame nad čarnima nad očima, čame oči kada svarne, človiktugu premda ima, tuga mu se sva odvarne

za veselje koje prima. Nad čarnima nad očima obarve su tanke i čarne. Od svih gospoj ke su godi gospodšćina njoj se prosi, meju njimi jer kad hodi toli lipo kip uznosi bi reć tanac da izvodi, tim se ona ne ponosi. Gospodšćina njoj se prosi od svih gospoj ke su godi. Grihota bi da se stara ova lipost uzorita, Bože, ki si svim odzgara, čin da bude stanovita, ne daj vrirne da ju shara do skončanja sega svita. Ova lipost uzorita grihota bi da se stara.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Jur - već; već - više; ka - koja; šarce - srce; travi - očarava; njoj takmena ka se pravi - za koju bi se reklo da joj je ravna; varhu - vrh, iznad; gospodšćina njoj se prosi - prvenstvo se njoj pristoji; kip - figura, tijelo; čin - učini; stanovita - postojana, trajna; shara - shrva, uništi, njeje - njezina. 28

Za interpretaciju Opis ljepote voljene žene pjesnik je dao u okvirima konvencionalnog petrarkističkog portreta, opisujući kosu i čelo, oči i obrve svoje drage (a zatim još i njeno lice i usne, vrat i grudi), ali je pri tome uspio izraziti svoju vlastitu treperavu emociju, posluživši se kratkim živahnim osmercima i melodioznim strofama, u kojima se prva dva stiha ponavljaju obrnutim redom. Ova pjesma ubraja se među najljepše pjesme starije hrvatske lirike. Ukažite na ona njena svojstva koja opravdavaju takav sud. UPAMTITE POJAM Petrarkizam je naziv kojim se označava ugledanje na Petrarku u lirskoj poeziji 15. i 16. stoljeća, kako u Italiji, tako i u drugim evropskim književnostima. Petrarkisti su svoja ljubavna osjećanja poistovjetili sa onim ljubavnim iskustvom koje je Petrarka izrazio u svom Kanconijeru, prihvatajući obično i njegove pjesničke oblike, i njegovu platonističku ideju ljubavi i njegov ideal ženske ljepote. Pri tome su i oni izražavali svoja osjećanja uz pomoć pjesničkih slika i oblika koje su nalazili kod svog velikog uzora. Isto tako, oni su i razvoj svoje ljubavi (svoj ljubavni roman) iznosili u zadatoj formi kanconijera, u kojem se izražavaju sve faze ljubavnog osjećanja, od prvog susreta i ljubavi na prvi pogled do tugovanja za izgubljenom ljubavlju ili umrlom dragom. Kao i Petrarka, tako i petrarkisti variraju sve nijanse ljubavnog osjećanja: slatku čežnju, bolnu ljubomoru, erotski nemir, oduševljenje ljepotom, razočarenje u ljubav, gorko sjećanje na ljubavna uzbuđenja, kao i mudrost stečenu kroz ljubavno iskustvo i patnju. Iako su mnogi imitatori ovu liriku pretvarali u praznu pjesničku igru, petrarkizam se proširio po cijeloj Evropi, utječući da se poezija oslobodi srednjovjekovne religioznosti i da na narodnom jeziku izrazi duh i dušu ovozemaljskog čovjeka. Mnogi hrvatski pjesnici iz Dalmacije i Dubrovnika (Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Hanibal Lucić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić i dr.) prevodili su Petrarku i pjevali pod njegovim utjecajem, ili, pak, pod utjecajem talijanskih petrarkista (među kojima je najutjecajniji bio Venecijanac Pietro Bembo, (1470.-1547.). Prenesen iz Italije na istočnu jadransku obalu, petrarkizam je odigrao veliku ulogu u izgradnji hrvatske poezije na narodnom jeziku.

Nepoznati pjesnici iz Zbornika Nikše Ranjine29 TAJNE ZASJEDE Moja košutice, krij se po sve strane, liskom od ružice, da mi te ne rane, er nam su stražice potajne zasjele, da mene, krunice, s tobom razdijele. DJEVOJKA JE PODRANILA Djevojka je podranila, ružicu je brala, s bosiljkom ju razbirala, trudna30 je zaspala. Nad njom poju dva slavica, djevojku su zvala:

"Ustan gori, djevojčice, sanka ne zaspala. Maglica se brijegom krade, sad je na te pala,

cvitje hoće opaliti koje si nabrala; još te hoće privariti, ako nis' dobrala za vjenčace drobnu ružu i cvitja ostala." Djevojka se razbudila, slavicom se ozvala:

"A vi, slavji lužanini, velika vam hvala, koji ste me razbudili, jurve bih zaspala, razbiraje drobnu ružu i cvitja ostala. Sinoć me je moja majka mladu hrabru dala, prid kojim sam vas večerale svezav ruke stala. Ži mi majka, ži mi bratac, prije ga nisam znala,

niti mu sam rosnu travu prid konja metala, razma sinoć. Mila majko, tebi hvala, ka si meni djevojčici mlada hrabra dala."

Za interpretaciju Čime su inspirirane ove pjesme nepoznatih renesansnih pjesnika? Da li i u njima preovladava uticaj petrarkističke poezije? Iz kakvih izvora je njihova metaforika? Što je to što je u lirskoj narodnoj pjesmi odgovaralo duhu i težnjama renesansnog pjesnika? O ZBORNIKU ZBORNIK NIKŠE RANJINE je opsežna zbirka pjesama, u koju je jedan mladi dubrovački vlastelin počeo 1507. godine unositi pjesme svojih sugrađana (Šiška Menčetića, Džora Držića i dr.). Ta rukopisna zbirka sačuvana je, a s njom i mnoge pjesme starih dubrovačkih pjesnika, čija imena Ranjina, na žalost, nije zabilježio. Više pjesama u tom zborniku ispjevano je na narodnu, tj. pod uticajem narodne lirske pjesme.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Trudna - umorna; slavic- slavuj; drobnu - sitnu, krhku; slavicom - stari dativ plurala: slavujima; jurve - jer; razbiraje - razbirajući, odabirajući; hrabar - momak, mladić; ži mi - neka mi je živ(a); razma - osim. 30

MARIN DRŽIĆ (1503. -1567.) DUNDO MAROJE31 MARIN DRŽIĆ (1508. - 1567.) najveći je hrvatski pisac iz vremena renesanse. Rođen je u Dubrovniku u građansko-trgovačkoj obitelji 1508. godine. Od dubrovačke vlade je dobio novčanu pomoć, pa je otišao na studije u Sijenu, u Italiju, gdje je trebalo da se spremi za svećenika. Upoznavši talijansku književnost i kazalište, Držić se opredijelio za zvanje slobodnog književnika. Živio je nemirno, lutajući po mnogim zemljama, baveći se različitim poslovima i boreći se s vječitom oskudicom. Umro je u Veneciji 1567. godine. Najviše je pisao komedije, od kojih su se sačuvale samo neke, i to ni one ne u cjelini: Dundo Maroje, Skup, Arkulin i Mande ili Tripče de Utolče, te pokladna komedija u stihu Novela od Stanca. Pisao je i pastoralne drame: Tirena, Venera i Adon i Grižula ili Plakir. Pisao je, također, i lirske pjesme u petrarkističkom duhu. (Odlomci iz komedije) Ova komedija prvi put je izvedena u Dubrovniku 1551. godine. Izveli su je za vrijeme karnevalskih svečanosti kazališni amateri, čija je grupa nosila naslov Pomet družina. Pred gledaoce najprije izlazi negromant (čarobnjak) DUGI NOS i priča im o svom putovanju u daleku zemlju zvanu Velike Indije. DUGI NOS: Tuj nađoh pravi život, veselo i slatko brijeme od prolitja, gdje ga ne smeta studena zima, i gdje ruži i razlikom cvijetju ne dogara gorušte ljeto... A vode bistre, studene, odasvud tekući, vječnu hranu zelenijem travam i gustom dublju daju, a bogata polja ne zatvaraju dračom slatko, lijepo zrelo voće, ni ga lakomos brani Ijudem, ma otvoreno sve svakomu stoji. Tu ne ima imena moje i tvoje, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju, ljudi su blaži, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav kako ih je uresila pameti, tako ih je ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena, njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada, njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava, srce nose prid očima da svak vidi njih dobre misli, i za dugijem mojijem besjeđenjem ne domorit vam - ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj.32 (Ali u tu sretnu zemlju, u kojoj je bilo i mnogo zlata, došli su trgovci i negromanti, pa su stvorili jednu drugu vrstu ljudi, s likom od majmuna, papagaja, žvirata, tj. nakaza, barbaćepa, tj. strašila, ukratko - ljude nahvao, tj. tobožnje ljude.) Ljudi nahvao toliko se počeše umnažati, er poče veće broja bit od ljudi nahvao neg od ljudi nazbilj. I ti ljudi nahvao htješe da iz gospodstva izagnu ljude nazbilj. Ljudi nazbilj uzaznavši skočiše, uzeše oružje, izagnaše sve te ljude nahvao i ne htješe da jedan ciglovit za lijek u tizijeh stranah ostane. Ljudi nahvao zajedno sa negromantima priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, čovuljci, žvirate, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, ljudi nahvao useliše se u ovi naš svijet... Minu vrime od zlata, počeše ljudi nahvao bit boj s ljudima nazbilj za gospodstvo. Njegda ljudi nahvao dobivahu, a njegda nazbilj. Ma za rijet istinu, i današnji ljudi nazbilj su pravi ljudi, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) brijeme - vrijeme; nenavidos - mržnja, zloba, zavist; njih - njihov(e); domorit vam - dotužiti vam, dosaditi; ciglovit - cigli, cijeli; tizijeh - stari lokativ plurala od “taj”, tih; minu vrime od zlata - minu zlatno doba (kako su u renesansi nazivali zamišljeno drevno doba opće ljudske sreće), negromancija - čarolija. 32

Sada moji uzmožni vlastele, svijetla krvi, stari puče, mislim ukazat vam od moje negromancije kugodi lijepu stvar... Neka se govorenjem punim nenavidosti ukažu i otkriju ljudi od ništa i ljudi nahvao. Sada ja mislim ovdi prid vama ukazati Rim, i u Rimu učinit da se tu prid vama, kako sjedite, jedna lijepa komedija prikaže. A komedija će vam otkriti koje je to sjeme tugljivo od mojemunskih obraza i ljudi od ništa, nahvao, a koji li su ljudi tihi, dobri i razumni, ljudi nazbilj. (Poslije negromanta na scenu izlazi PROLOG, koji okupljenim gledaocima ukratko saopćava o čemu se u komediji govori: stari dubrovački trgovac Maroje poslao je jedinca sina Mara u Firencu da za pet tisuća dukata nakupuje robe, koju je namjeravo prodati u Bugarskoj.) PROLOG: Ma prije nego vam ostalo izrečem, uzmite nauk od Pomet družine večeras, i nigda ni sinu ni drugome ne dajte dinare do ruke dokle mladića nijeste u druzijeh stvari probali, er je mladost po svojoj naravi nesvjesna i puna vjetra, i prignutija je na zlo nego na dobro, i pamet nje ne raširuje se dalje neg koliko joj se oči prostiru. Da vam ne intervenja kako će dundu Maroju večeras intervenjat,33 koji davši sinu Maru pet tisuć dukata u ruke otpravi ga put Fjerence, a on ne otide u Fjerencu nego u Rim i tu spendža dukate. A dundo Maroje, čuvši toj, ko mahnit otide u Rim s Bokčilom, svojijem tovjernarom. Što će se segvitat komedija će vam sama rijet, koja će svršiti u veselje. Ma vi na tom nemojte stat. Od lude djece čuvajte dinara, er se ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo nazbilj u vašem gradu, koje su svršile u trađediju, er nije svak srjeće dunda Maroja... Ma oto vam dunda Maroja, stav'te pamet na komediju i zbogom! Za interpretaciju U renesansnoj književnosti često nalazimo slike neke idealne zemlje, kakva je Utopija o kojoj je pisao Englez Thomas More (1478.-1535.), zamišljajući zemlju društvene pravde, zajedničke svojine, imovinske jednakosti, ravnopravnosti i vjerske tolerancije (Utopija, 1516.) U dugom nizu renesansnih razmišljanja na tu temu značajno mjesto zauzima i Držićev uvod u komediju Dundo Maroje. - Kako Držić zamišlja idealni svijet i u čemu on vidi pravo čovještvo (humanitas)? - Da li, po Držiću, taj društveni i moralni ideal mogu ostvariti ljudi koji žive u njegovo doba? Jesu li oni ljudi nazbilj? - Kao u mnogim starijim komedijama, i u Dundu Maroju značajnu ulogu ima prolog, koji predstavlja jedan vid ekspozicije u razvoju dramske radnje. Držić u prologu najavljuje samu radnju svoje komedije, ali iznosi i neke svoje stavove. - Da li, po njemu, komedija samo zabavlja gledatelje? - Po čemu zaključujete da je radnja njegove komedije najtješnje povezana sa dubrovačkim životom onog doba? - Prepoznajete li u riječima Prologa nešto od bezbrižnog, raskalašnog i razigranog renesansnog života?

intervenjat - dogoditi se; spendzati - potrošiti; tovjernar - podrumar; segvitat - slijediti, arecitat - odigrati se. 78

POČINJE PRVI ČIN Scena prva (Dundo Maroje, Bokčilo tovjernar, Tripče od Kotora) MAROJE: Ajmeh, ajmeh, moja starosti na što si me dovela da se po svijetu tučem za dezvijenijem sinom, za haramijom, da iz morske pučine izvadim zlato, da iz jame bez dna izmem imanje. Pet tisuć dukata dah djetetu u ruke! Vuku dah u pohranu meso. Jaoh, valjalo bi mi dat dvaes i četiri konja na dan za eror ki sam učinio. BOKČILO: Bogme bi ti se, gospodaru, konjic jedva donio doma ako bi ga hranio kako i mene. Jaoh si ve meni, u koji ve ti čas pođoh iz grada! MAROJE: Bokčilo, jesam li ti rekao: "Ne davaj mi fastidija, ne pristaj mi tuzi". Ti se, pijanico, rugaš mnom! BOKČILO: Tebi sam pijan, a tvoj tobolac najbolje zna kako stoji moj trbuh. MAROJE: Nevoljna mene, tužna mene! Veće sam ja otišao, veće mene pokri grob! Sin mi uze dukate, a ovi mi život uzimlje! Oči, što ne plačete, ali ste doplakale? Ma zadosta je, da srce za vas plače. BOKČILO: Bog zna tko koga kolje i tko će prije umrijeti. Duša mi odhodi i od glada i od žeđe, tvojijem tugama hoćeš Bokčila hraniti. Dukate plačeš, a dukati ti hrđave u škrinji. Brižni ti dukati kad se ne umiješ njima hranit. Plače, er mu je sin spendžao od svoga. Za česa su dukati neg da se pije, ije i trumpa? MAROJE: Od svoga, pjanče, veliš, od svoga spendžo! Ajme, ubode me, ajme! BOKČILO: Ubodoše ga, rekoše mu istinu. TRIPČE (ušao je i čuo razgovor): Svetoga mi Tripuna, vi ste našijenci! MAROJE: Vi ste našijenac? Drago mi je. TRIPČE: Ja sam od Kotora. MAROJE: Susjed si naš! Susjede, prikloni obraz da mi se je s tobom pozdraviti... Duša mi se vrati, missermiol Kad te čuh govorit, rekoh: "Ovi je od našijeh". TRIPČE: Che bone nove? Imate li ča novo otuda? Ča se ono boljahote? MAROJE: Misser, vidim te dobra čovjeka, rad bih se malahno s tobom razgovorit, pokle te je moja srjeća k meni dovela. TRIPČE: Gospodine, ovo sam, na vašu sam zapovijed. Što mogu, zapovjeđ mi kako bratu. I ne gledaj me ovako u spelanoj dolami, jer, svetoga mi Tripuna, ja ne kuram se da sam u tuđem mjestu signor i misser, gdje me ne znaju, ma da sam na mom domu gospodar poštovan, gdje sam poznan. MAROJE: Nađoh čovjeka! Svete riječi, zlatom bi ih valjalo pisat. Jaoh meni, da budem znao da je ta dotrina u Kotoru, u Kotor bih sina na studijo poslao, sina koji me je ruinao, koji me je raščinio, sina koji je zlu skulu naučio. Jaohi, pet tisuć dukata! BOKČILO: Iznašao je s kijem će plakati! Naplačite se, plakali vazda, er se ni moj trbuh ne smije uz vas. Jaohi mene, stranjci dubrovački, moje hranice, daleko ti mi ste! TRIPČE: Nije, bogme, ta mala riječ pet tisuć dukata! To je što se boljaše? MAROJE: Sin, dezvijan34 sin, pet tisuć dukata mi splavio!... Život mi je uzeo! Vjerismo ga, er ne imam neg toga jednoga sina. 34

dezvijan - razbludan, raskalašan; haramija - razbojnik; dati konje - tako su se kažnjavali đaci u ondašnjim školama: stavili bi se preko klupe i išibali (to se zvalo “staviti na konja”); eror - pogreška; Grad - Dubrovnik; fastijade - brige, nevolje; tobolac - kesa s novcima; trumpat - uživat; sveti Trifun - zaštitnik grada Kotora; misser mio - tal. gospodine moj; che bone nove - tal. što ima dobroga?; spelan - otrcan; kuram se - brinem se, staram se; dotrina - doktrina, učenje, nauk; skula - škola; inspiritan - u koga je ušao zao duh; delicijozo - prijatan, ugodan; skapulat - spasiti, izvaditi; amaro - tal. gorak (igra riječima: Maro je svom ocu amaro); kortid&ana - kurtizana, žena u renesansi koja živi od ljubavi, obično otmjena, uglađena i obrazovana; velut - kadifa; kolana - zlatna ogrlica; liberal- široke ruke,

TRIPČE: Bolje je nijednoga na ti način imat, bolje je da ne živi taki. MAROJE: Smrt mi je, misser mio, a ne sin! Mori me na prješu! Jesu tri godišta, vjerivši ga, a ja lud dah mu u ruke pet tisuć, ajme! TRIPČE: Ne djeci u ruke dinare! Dinar u mladu djetetu bjesni kao zli duh u inspiritanu čovjeku. MAROJE: Otpravih ga na put da ide u Fjerencu i da obuče te dinare u svite, vrativši se da ga otpravimo u Sofiju. Ako bi se dobro ponio, bijah odlučio sve mu u ruke dat. Jaoh, dezvijanik jedan! Ne otide put Fjerence, ma put Rima, u ovo mjesto toliko delicijozo. Tko se u ovizijeh raskošah ne bi ištetio? Rekli su mi da je u zle žene poplavio, ter sam došao jeda bih što mogao skapulat. TRIPČE: Gospodine, ako je u Rimu te dinare splavio, očisti veće ruke od njih... Žao mi je er ćeš i sina izgubit. MAROJE: Njega li? Za njega ja ne hajem! Žao mi je dukata, a on mi veće ne bude na oči: živi i umri, hodi zlo kako je i počeo. TRIPČE: Misser, ne bih ja tako učinio, našao bih ga, ko zna je li sve splavio. MAROJE: Tako i ja mislim učinit, nać ga. TRIPČE: Bože, znam li ga ja ovdi u Rimu? Kako je njegovo ime? MAROJE: Maro je njegovo ime. TRIPČE: Maro, amaro, bogme ti je tebi amaro i grk, ma koji godi kortidžani ovdi u Rimu vele sladak. MAROJE: Jaohi, zbog toga i plačem. BOKČILO (prekida ih): Jeste li se vi tamo našaptali? Jaohi se ve meni, jao, na koje ti me je ljude srjeća namjerila, ki ni jedu ni piju. Gosparu, umrijeh od glada, svršite! MAROJE: Bogo, Bokčilo, postrpi se malo, sad smo tvoji. TRIPČE: Ja znam ovdi jednoga vašeg Dubrovčanina, vlastelina kao perla, vas u velutu, s koianom na grlu, gospodar čovjek i zove si signor Marin, a vele da mu je ocu Maroje ime, od bogatijeh ljudi od Dubrovnika. MAROJE: Od koje je dobi? TRIPČE: Tako dijetac od dvadeset jedno godište. MAROJE: Koliko je da je u Rimu? TRIPČE: Misser mio, jesu tri godišta. Liberal je kao jedan ćesar, a istom mu se naušnica prima. MAROJE: To je on, on je "Signor Marin". Ajme. "Signor Marin" ga veće zovemo! To je moj sin! TRIPČE: Svetoga mi Tripuna, imaš sina gospodara čovjeka... MAROJE: Ja sam siromah čovjek, ti je sinjor i gospodar, to nije moj sin! TRIPČE: Eto mu tu sinjore. Ovdi prem stoji njegova gaiantina, njegova namuroza. Ovo je prva kortidžana od Rima. MAROJE: Ajme, zlo mi srce sluti! TRIPČE: Misser, ako t'para, pođ'mo na ovu voštariju... I kad sinjor Marin dođe, vidjet ćeš, poznat ćeš je Ii tvoj sin ali nije. MAROJE: Moji sinovi nijesu sinjori. Neće bit to moj sin, ma pođ'mo! Za interpretaciju - Kako Držić na početku svoje komedije karakterizira Dunda Maroja, a kako njegovog slugu Bokčila? Obje ličnosti u toku prve scene više puta ponavljaju svoje žalopojke. (U takvom darežljiv; galantina - ljubavnica; namuroza - voljena; parati se - činiti se; voštarija - gostionica.

ponavljanju često i jeste izvor komike.) Zbog čega jadikuje Maroje, a zbog čega Bokčilo? Šta Bokčilo prebacuje svome gospodaru? - Navedite neke dijelove dijaloga u kojim je Marojev karakter bespoštedno izložen podsmijehu. Ali navedite i neka mjesta gdje Maroje izaziva naše simpatije. Razmislite da li Držić jednostrano prikazuje Maroja. Je li on samo smiješni škrti starac? - Ukažite na one Marojeve riječi po kojima se vidi da on, zajedno s piscem, ima razumijevanja za Marovo ponašanje u Rimu, tom gradu toliko delicioznom. Da li vam te riječi sugeriraju nešto od renesansnog života, oslobođenog stega srednjovjekovnog društva? Dok Marojev sin Maro uživa naklonost lijepe kurtizane Laure i troši na nju očeve dukate, oko njene kuće oblijeće njemački plemić Ugo Tudešak (Tedesco, tal. – Nijemac), nastojeći da uz pomoć zlata i svog domišljatog sluge Pometa zadobije Laurinu ljubav. Pomet je tipičan sluga iz renesansne komedije: bistar i okretan, on upravlja zapletom komičke radnje; ali je kod Držića on i oličenje renesansne odanosti tjelesnim uživanjima. (Na scenu izlazi POMET TRPEZA) POMET: Reče se: "Tko je namuran35 nije sam." Sad ja to po mom Tudešku poznam. Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijehu donijeli: pjat, u njemu kopun, gledam ali je guska, ali što drugo. Onoliko velika kopuna moje oči nijesu prije vidjele. Ispečen. Gledah ali je isprigan ali je ispečen. Imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvaraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iz njih rosi. Pjat urešavahu peča vitelja mesa, koja pora da govoraše: "Jeđ me, jeđ me", i polovica zadnja od zečića, lardica okolo nazadijevana, a garofalići neistučenim nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago prolitje, a na krajijeh od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića, drazijeh kosovića, koji paraše da se uokolo uhitili bijehu i da u veras pojući govorahu: "Blaženi, uzmite!" I u tjezijeh delicijo stojeći u kontemplacijoni, bijeh otišao in estasis. Tako istom Tudešak moj uzdahnu, uzdahnu drugu votu, a mene dozva: "Pomet!" Ja se osvijestih. Mnjah da će mi rijet: "Što činiš? Rježi da se triunfa, kako je njegovo učano rijet mi. Reče mi: "Ajme, Pomet, mi miror, se non aver la signora. Mi star melanconico. Mi non poter mongiar. Tu mangiar presto, anter la signora, prometter ducati mille, do mila. Meglio spender ducati che perder vita. Ubi me kad mi to reče! Ma ne mogoh srcu odoljet, otkinuh krilo od onoga kapuna, stavih ga prida nj, drugo otkinuh, stavih ga prida me... On me soličita: "Pomet, antar!", a ja s galantarijom: "Antar, signor!" Napih se, otidoh iz raja zemaljskoga, dviže me iz onjezijeh delicija gdje se ima što se žudi. Ma se trijeba s bremenom akomodavat, trijeba je bit vjertuoz tko hoće renjat na svijetu. Čovjek je kralj od ljudi kad se umije vladat. Nije ga imat dinar, er vidim mnoge s dinarmi potištene. Nije ga bit doktur, er vidim mnoge te brigate fantastike. Nije ga bit junak s mačem u ruci, er su ti većekrat ali ubijeni ali ih su pune tamnice. Nije ga bit poeta ni komedije umjet 35

namuran - zaljubljen; bareta - kapa; kapun - pjetlić;peča vitelja mesa - komad teletine; parati - činiti se; lardica slaninica; garofalići - klinčići, karanfilčići (vršta začina); u veras - u stihovima; u tjezijeh delicijah - u tim slastima; in ekstazis - u ekstazi, u zanosu; kontemplacijon - razmišljanje; drugu votu - drugi put; triunfati - uživati; učano je uobičajeno je; Mi minor, se non aver... - Tudešak rđavo govori talijanski. Trekao je otprilike; “Ja umrijeti ako nemati gospođa. Ja biti tužno. Ja ne moći jesti. Ti jesti brzo, ići na gospođa, obećati tisuća dukata, dvije tisuće. Bolje potrošiti dukata no izgubiti života.”; soličitat - požurivati; antar - odlaziti; galantarija - ljubaznost; Ma se je trjeba s brjemenom akotnodavat, trjeba bit vjertuoz tko hoće renjat na svijetu - Treba se vremenu prilagođavati, treba biti vitruoz da bi se vladalo svijetom; brigate fantastike - družina koja je u oblacima, zanesena; tizijem svak ore - njima svatko ore (kao plugom, tj. s pjesnicima svak grubo postupa); iždeni - istjeraj ga; bit pacijent - biti strpljiv; bareta - kapa; čijerom volontijero - naizgled dobrovoljno; meritat - zaslužiti; profumani- profinjen; fačenda - posao, zadatak; naufradžijo - brodolom; grintavci - šugavci, ušljivci.

činit, er tizijem svak ore, a umjesto zahvaljenja reku mu: "Ne valja ništa, iždenil" i neprijatelji mu ostanu. Nije ga bit muzik, er tizijeh druzi čine pjevat kad veću volju plakat imaju. Trijeba je bit pacijenti ugodit zlu bremenu da se pak dobro brijeme uživa. Maro mi prijeti, a ja mu se s baretom u ruci klanjam, Tudešak me dviže s trpeze, s delicija, srcem mučno idem, čijerom volontijero. I tko k meni dođe: "Pomete, opravi mi" opravljam. "Podza mene", idem. Psuje me, podnosim. Ruga se mnom, za dobro uzimljem. Ovaki ljudi renjaju! A merita moj profumani trbuh da mu vjerno služim. Sve sam ove galanterije za njega naučio, er me nigda ne izdava na dobru obroku... Ma sam zaljezao u veliku konsideracijon, a imam danaska fačende velike činit, fačende dostojne od Pometa. Imam Mara tisnut iz kuće sinjore Laure. Dinare ćemo prosut, a sinjoru Marinu je otac došao. Pričuo sam da je dundo Maroje u Rim došao za skapulat dinare od noufradžija Marova, ma je sve s vragom otišlo. Nadvor, grintavci bez dinara, s dukatmi kraljevi idu!... Za interpretaciju U renesansnoj komediji, koja se oslanjala na komediografsko djelo rimskog pisca Plauta (250-184. g. p.n.e.), dosjetljive sluge su bile tipizirane ličnosti, čija je uloga bila da zapliću i raspliću komičku radnju. Tom tipiziranom liku iz plautovskih komedija Držić je umio udahnuti život i prikazati ga kao zbiljskog čovjeka renesanse. - U čemu Pomet nalazi životna zadovoljstva (zemaljski raj)? Kakva je njegova životna filozofija? - Kakvu ulogu Pomet igra u razvoju radnje? ZADATAK: Pročitajte Držićevu komediju Dundo Maroje. 1. Obratite pažnju na odnos dunda Maroja i njegovog sina Mara. Kakav je jedan a kakav drugi? U čemu vidite vječni sukob generacija? Kakav je Držićev stav prema tom sukobu? Ukažite na neke situacije i scene u kojima Držić prikazuje amoralnost (tj. odsustvo strožih moralnih principa) renesansne omladine. Da li je Držić strog u osudi takvog ponašanja mladih? Ukažite na neka mjesta koja pokazuju da se Držić svemu tome više smije nego što to osuđuje. 2. Obratite pažnju na likove slugu (Pomet, Popiva, Petrunjela, Bokčilo.) Kakva je njihova životna filozofija? A kakvu ulogu ti likovi imaju u dramaturškom smislu, tj. u razvoju dramske radnje? 3. Obratite pažnju na razvoj radnje u toj komediji i na njenu kompoziciju. Šta saznajemo iz prologa i prve scene koja predstavlja njenu ekspoziciju? Kako Držić postiže komične efekte u zapletu radnje? Šta predstavlja kulminaciju toga zapleta? Kakav je prirodan rasplet svih tih sukoba i komičnih obrta u toj vrsti drame kojoj pripada Dundo Maroje? O DUNDU MAROJU Dundo Maroje je Držićevo najbolje i najpoznatije djelo. Spolja gledano, to je tipična komedija pisana po uzoru na rimskog komediografa Plauta. Kao i inače u plautovskoj komediji, u njoj se strogo poštuju sva pravila jednog utvrđenog komediografskog oblika: ona ima svoj prolog i pet činova, ona poštuje sva tri tzv. jedinstva - jedinstvo radnje, mjesta i vremena (cijela radnja se događa u jednom danu pred Laurinom kućom na jednom trgu u Rimu), likovi su tipizirani (Dundo Maroje - škrti starac, Maro - lakomisleni i rasipan sin, Pomet - dosjetljivi sluga, Ugo Tudešak - smiješni stranac i dr.). Međutim, Držić je u svemu tome nalazio svoj put i svoja rješenja, pa je stvorio jedno od najoriginalnijih djela hrvatske renesanse i jednu od najboljih

komedija u hrvatskoj književnosti. Sve njegove ličnosti (a ima ih ukupno oko trideset) živi su ljudi, sa vlastitim, reljefno istaknutim karakteristikama. Radnja komedije je uskovitlana, puna tempa, šarenila i izvanredno uočenih i živo oslikanih trenutaka ondašnje stvarnosti. A sve je to prožeto izvanrednim smislom za komiku, pa ličnosti, njihov govor i situacije u kojim se nalaze izazivaju smijeh, zdrav i glasan. Zbog svega toga ova komedija se i danas često nalazi na repertoaru mnogih kazališta u svijetu. ZA PONAVLJANJE KOMEDIJA i KOMIČNO Komedija se, za razliku od tragedije, bavi onim što je prosječno i obično u životu, tj. običnim ljudima i njihovim slabostima, manama i porocima, i to s namjerom da im se nasmije ili naruga. Jer, komedija je vrsta drame koju prije svega odlikuje težnja da izazove smijeh. A ono što izaziva smijeh nazivamo komičnim. Bit komedije upravo i čini taj kumički duh, koji provejava i u likovima, i u situacijama, i u govoru. Likovi komedije se mogu svesti na dva osnovna komička tipa, koji su se pojavili još u antičkoj komediji i koji se u raznim varijantama održavaju i u modernoj komediji (kako u pozorištu/kazalištu tako i na filmu). Prvi komički tip, koji su Grci zvali alazon, smiješan je u apsurdnosti svojih pretenzija, kao neznalica koji se pravi učen, prostak koji se pravi otmen, strašljivac koji se hvališe svojim podvizima, tvrdica koji leži na parama, a stalno se jada da je siromah i sl. Takvi likovi postaju smiješni upravo onda kada otkrijemo nesklad između njihovih pretenzija i njihovih stvarnih osobina, između onoga kakvim se žele predstaviti i onoga što uistinu jesu. Drugi komički tip je veseli šaljivdžija i lukavi lakrdijaš, koji svojim šalama i lukavstvima stvara smiješne situacije i vodi komičku radnju. (U tzv. učenoj ili eruditnoj komediji, koja je u renesansi stvarana po uzoru na rimskog komediografa Plauta, takvu ulogu obično su imali sluge i sluškinje.) Situacije u komediji bitno su drukčije nego u tragediji, jer se zasnivaju na neočekivanim i iznenadnim preokretima, na stalno novim peripetijama (obrtima) i na brzom smjenjivanju prizora, što čini da je ritam komičke radnje brži, življi, dinamičniji nego u tragediji. Komično u situacijama najčešće se zasniva na jednom od dva komička efekta. Prvi se naziva efektom prevarenog očekivanja: kad očekujemo nešto veliko i značajno, a umjesto toga se pojavi nešto malo i beznačajno, pa nesklad između nagoviještenog i ostvarenog izaziva smijeh. Drugi efekat je onaj koji je francuski filozof Anri Bergson opisao kao kontrast između organskog i mehaničkog: kad se umjesto nečeg što je pokretno, promjenljivo, prilagodljivo i živo (tj. organsko) pojavi nešto kruto, ponovljeno, neprilagođeno i automatizirano (tj. mehaničko). Po Bergsonu, komedija se najčešće bavi onim što je u životu i ljudskom društvu umrtvljeno, ukalupljeno i mehanizirano, umjesto da bude živo, slobodno i u svom prirodnom oraganskom razvoju. Zato je smijeh koji izaziva komedija uvijek pomalo i izraz osjećaja slobode u odnosu na uočene društvene i životne stege i kalupe. Govor u komediji je i sam izvor smijeha. Komedija izbjegava duge monologe i više voli kratke, brze replike, u kojima se duhovito igra riječima i obrće smisao, ili se, pak, u živi tok govora unose mehanička ponavljanja, koja daju na znanje da je organski život opet zaustavljen i savladan, a da je do riječi došla glupost, tupost, lijenost, uobraženost ljudskog duha. Komično - u komediji, ali i u književnosti uopće - može imati različite vidove u zavisnosti od piščevog odnosa prema pojavama o kojima govori. Pisac može samo izazivati smijeh, kao što je to u lakrdijama i farsama. Pisac može svojim ličnostima prići s humorom, što podrazumijeva blagonaklonost i vedru nasmijanost nad ljudskim postupcima i nedostacima.

Pisac, opet, može istovremeno i ismijavati i žaliti ličnosti koje prikazuje, osjećajući pri tome tugu zbog nesavršenosti ljudske prirode. (To je ono osjećanje koje izaziva smijeh kroz suze). Međutim, pisac može u ljudskim nedostacima vidjeti krupne mane, koje ne dolikuju čovjeku i unižavaju njegovu ličnost ili koje ometaju društvo u njegovom razvitku. Pisac tada izvrgava ruglu mane pojedinca i društva, pa njegovo djelo postaje satira. A u satiri se ismijavaju, ali i oštro osuđuju pojave koje se prikazuju. Kako je komedija slobodan i otvoren dramski oblik, u njoj možemo često pronaći u isto vrijeme i satirične, i humorne i farsične elemente. A to je slučaj i sa djelima gotovo svih velikih komediografa, kao što su bili u staroj Grčkoj Aristofan, u Rimu Plaut, a u kasnijoj evropskoj književnosti Marin Držić, Molijer, Goldoni, Gogolj, Nušić i dr. VRSTE KOMEDIJE Komedije se dijele na tri vrste, prema tome šta je osnova dramske forme: Komedija intrige je naziv za komediju u kojoj se radnja zasniva na zamršenom zapletu (intrigi), punom neočekivanih obrta i smiješnih situacija. U komedijama toga tipa komično je ponajviše u samim situacijama, pa se takve komedije nazivaju i komedijama situacija. (U takve komedije spadaju i tzv. farse) Komedija karaktera je naziv za komediju u kojoj se ismijavaju poroci pojedinca, i to obično oni koji predstavljaju općeljudske mane i koje od pojedinca prave tipičan komičan lik: tvrdicu, hvalisavca, licemjera, umišljenog bolesnika, pomodara, lažljivca, lažnog rodoljuba, nadri-filozofa i sl. Komedija naravi je naziv za komediju u kojoj se ismijavaju negativne pojave u društvu ili u pojedinim slojevima društva. Zato se taj tip komedije naziva i društvena komedija. U njoj je najčešće na udaru moral društva ili, pak, maniri društvenog ponašanja. A obično je prema negativnim društvenim pojavama zauzet oštar satirički stav.

EVROPSKA KNJIŽEVNOST U 17. I 18. STOLJEĆU36 REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA Tokom 16. st. Zapadnu Evropu su potresali dugi i teški vjerski ratovi. U Njemačkoj, Švicarskoj, Češkoj, Holandiji, Engleskoj i skandinavskim zemljama naraslo je nezadovoljstvo protiv Katoličke crkve, njenog moćnog višeg svećenstva, njenog uplitanja u sve oblasti društvenog i kulturnog života, njenog nastojanja da se očuvaju stari feudalni društveni odnosi. Renesansno shvatanje života srušilo je onaj autoritet koji je Crkva imala u srednjem vijeku; ljudi su naučili da žive na nov i slobodniji način, pa su težili da isto tako reformiraju i preobraze svoj religiozni život. Vladari i građanstvo u centralnim i sjevernim dijelovima Evrope odbijalo je da se pokori dotad neprikosnovenoj vlasti pape iz dalekog Vatikana. Tako su nastale nove kršćanske zajednice (protestanti, luterani, kalvinisti, metodisti i dr.), koje su se odvojile od Crkve. Njihovi osnivači, Martin Luther (1483.-1546.) u Njemačkoj, Jean Calvine (1509.-1564.) u Švicarskoj i dr. odbili su da priznaju isključiv papski autoritet, insistirajući da je Sveto pismo jedini izvor kršćanskog učenja i da u odnosu pojedinca prema Bogu nije potrebno nikakvo posredovanje. Isto tako, oni su zahtijevali da ljudi u crkvi slušaju službu Božiju na svom jeziku, a ne na latinskom, koji je bio i ostao jezik društvene elite. Zato su se u mnogim evropskim zemljama svete knjige počele prevoditi na narodni jezik, što je dovelo do stvaranja novih nacionalnih književnosti i do procvata književnog stvaranja na modernim evropskim jezicima. Taj vjerski pokret, koji je doveo do ogromnih promjena u društvenom životu zapadnoevropskih zemalja, pa i do preformuliranja same kršćanske religije, naziva se reformacija. Kao i u većini srednjoevropskih zemalja, reformacija je i u nekim južnoslavenskim zemljama utjecala na širenje pismenosti na narodnom jeziku. U njenom duhu djelovao je, naprimjer, Slovenac Primož Trubar (1508.-1586.), koji se smatra osnivačem slovenačke književnosti. Protjeran iz Slovenije kao propovjednik protestantizma, Trubar je našao utočište u Njemačkoj, gdje je pisao, prevodio i štampao knjige na slovenačkom jeziku, želeći pomoću njih djelovati na duhovni život svog naroda. U Tibingenu, u Njemačkoj, on je 1550. g. objavio prve knjige na slovenačkom jeziku, Abecedarium i Katehisis, kao i prijevod Svetog pisma. U duhu reformacije u to vrijeme su radili i neki pisci iz sjeverne Hrvatske. Oni su svoje knjige tiskali na sva tri tadanja slavenska pisma, na glagoljici, ćirilici i latinici. A da bi prodrli do širih čitateljskih krugova, oni su nastojali da slijevanjem svih dijalekata kojim govore Hrvati stvore jedan zajednički književni jezik, koji bi bio podjednako razumljiv i čakavcima u Primorju, i kajkavcima u Zagorju i štokavcima u Slavoniji i Bosni. Međutim, njihovi napori nisu urodili plodom, najviše zato što je narod, kojem su namijenili svoje knjige, uglavnom bio nepismen. Prodor reformatorskih ideja izazvao je snažnu reakciju Katoličke crkve, koja je uvela niz nasilnih mjera da bi suzbila ne samo protestantizam, kao vjerski pokret, već i svako ono shvaćanje kršćanske vjere koje nije bilo u saglasnosti s njenim učenjem. Tako nastaje period protureformacije ili katoličke reakcije, koji počinje velikim crkvenim saborima (koncilima) u Tridentu i Bolonji. Ti koncili su zasjedali više godina (1545.-1563.). Na njima su poglavari Katoličke crkve strogo definirali što je prava vjera i koje crkvene dogme vjernici moraju prihvatiti. Jezuitski (isusovački) red preuzeo je na sebe da odluke Tridentskog koncila sprovede u djelo. S tim ciljem uvodi se inkvizicija, jezuitski istražni sud, koja je oštro kažnjavala svaku slobodnu misao. U katoličkim zemljama Evrope došlo je do masovnih progona protestanata (Bartolomejska noć 36

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

u Francuskoj, 1572.), javnog spaljivanja nepoćudnih knjiga, kao i do suđenja najvećim umovima onog doba. Tako je veliki talijanski fizičar i astronom Đordano Bruno osuđen na smrt zbog svojih učenja, dok se Galileo Galilej morao javno odreći heliocentričnog tumačenja svemira, da bi mu bio pošteđen život. Ali protureformacija se nije mogla uspješno razvijati samo zabranama, uništavanjem i progonima. Bilo je potrebno uložiti napore da se obnovi vjerski život među narodom. Zato su se katolički propovjednici dali na isti posao kojim su se već bavili protestanti. Naime, i oni su počeli njegovati religiozno-didaktičku književnost na narodnom jeziku, što je dovelo do procvata književnog stvaranja i u zemljama koje nije bio zahvatio protestantski pokret. U takvim historijskim okolnostima slobodoumni i svestrani renesansni duh je sve više slabio, a s njim je nestajao i onaj vedri, slobodni i često raskalašni život kojim su ljudi živjeli u vrijeme renesanse. Obnova religioznog života na osnovama katoličke vjere dovela je i do značajnih izmjena u književnosti i umjetnosti, u kojima su zavladali novi stilovi stvaranja: najprije se renesansna umjetnost do krajnosti formalizirala (manirizam), a zatim se ispunila pesimizmom i odricanjem od ovozemaljskih radosti (barok). Ti novi stilovi su se, doduše, razvili na tekovinama renesansne umjetnosti. U njima su, štaviše, preuzeta i razvijena mnoga stvaralačka rješenja renesansnih umjetnika i pjesnika (naročito tehnika slikanja u perspektivi). Ali se u njima bitno izmijenio sam duh stvaranja. Umjesto vjere u čovjeka preovladala je briga za njegovu sudbinu. Tome su, naravno, mnogo doprinijeli suvremeni historijski događaji, koji su u velikoj mjeri izmijenili duhovnu i političku kartu Evrope. EVROPA U 16. I 17. STOLJEĆU Luther i protestantizam 1517. njemački svećenik Martin Luther (1483- 1546) pribija svojih “95 teza” na vrata katedrale u Wittenbergu, optužujući visoko katoličko svećenstvo za zloupotrebu vjere, a naročito zbog prakse plaćenog opraštanja grijeha; tim protestom započinje vjerski, društveni i politički pokret poznat kao reformacija. Seljački ratovi 1524.-1525. bjesni seljački rat u Njemačkoj, podstaknut Lutherovim protestom; u isto vrijeme u Evropi se pojavila i raširila epidemija kuge, koja je usmrtila više stotina hiljada ljudi. Anglikanizam u Engleskoj 1527. engleski kralj Henry VIII, da bi se mogao razvesti od žene, odbija da prizna autoritet pape i osniva nezavisnu anglikansku crkvu. Osnivanje Družbe Isusove 1534. Ignatio Loyola (1491-1556) osniva Družbu Isusovu, koja ubrzo postaje udarna idejna snaga Katoličke crkve. Veliki crkveni koncili 1545. papa Pavao III, kao odgovor na prijetnje protestantizma, saziva Tridentski koncil, prvu veliku konferenciju o reformama Crkve; tako započinje pokret poznat pod imenom protureformacija, koji nastoji obnoviti i ojačati utjecaj Katoličke crkve; Tridentski Koncil se povremeno sastajao sve do 1563. godine. Protestantsko-katolički sukobi 1550. započinje rat Luterovih pristalica protiv katoličkih prinčeva u Njemačkoj. Vjerski ratovi 1562. dolazi do progona protestanata u Francuskoj, s čime počinju žestoki vjerski ratovi, koji traju sve do 1698. godine. Slabljenje Španije 1588. poslije dugogodišnjih pobuna Holanđani protjeruju Špance iz Holandije i proglašavaju nezavisnost. 1588. Španska armada doživljava težak poraz od engleske flote, čime počinje slabljenje dotad najveće i najmoćnije katoličke države u Evropi. Naseljavanje Sjeverne Amerike 1607. počinje naseljavanje sjeverne Amerike, koje postaje sve masovnije.

Tridesetogodišnji rat 1618.-1648. traje krvavi Tridesetogodišnji rat, u kojem veliki dio protestantske Evrope vodi bitku protiv katoličkih režima.

MANIRIZAM I BAROK U KNJIŽEVNOSTI I UMJETNOSTI37 Obnova religioznog života na osnovama katoličke vjere zahvatila je krajem 16. stoljeća naročito sredozemne zemlje, sve više suzbijajući renesansni duh u njima i onaj vedri, bezbrižni, često raskalašan način života kojim su ljudi živjeli u doba renesanse. Toj obnovi religioznog života pogodovali su i izmijenjeni ekonomski i društveni uvjeti. Jer, otkrićem novog pomorskog puta za Indiju i Daleki istok, oko Rta dobre nade, Sredozemlje se odjednom našlo na periferiji ondašnjeg privrednog i trgovačkog života. Vjerski ratovi u Zapadnoj Evropi i pojačani pritisak Otomanskog carstva onemogućili su trgovinu kopnom, pa su izvori nekadašnjeg basnoslovnog bogatstva mediteranskih gradova počeli naglo presušivati. U uvjetima tog ekonomskog propadanja plodno tlo našle su sve one ideje s kojima je Katolička crkva nastupala poslije Tridentskog koncila. Nekada bogata i moćna vlastela shvatala je svoje siromašenje kao “kaznu Božiju” za raskalašnost i raskošnost svog ranijeg života, pa se počela vraćati načelima kršćanskih vrlina, na koje je bila gotovo zaboravila u renesansno vrijeme. Osim toga, stare humanističke škole su akcijom jezuitskog reda zamijenjene vjerskim školama, u kojima su se širile kršćanske ideje o ništavnosti ovozemaljskog života i o nužnosti vjere kao izbavljenja od smrtnih grijeha. U toj obnovi katoličkog duha na Sredozemlju, pa i u hrvatskim primorskim gradovima, a naročito u Dubrovniku, nastao je u umjetnosti i književnosti jedan novi stil, po mnogo čemu drukčiji od stila renesansne umjetnosti. Taj novi stil će kasniji pisci, pomalo podrugljivo, nazvati barok (od portugalsko-španske riječi baroque, koja označava sitnozrnaste, neobrađene biserne perle). Taj stil se javio već u drugoj polovini 16. stoljeća, u vrijeme najjačeg djelovanja katoličke protureformacije, a onda se proširio po cijeloj Evropi. U stvari, baroku je prethodio jedan drugi stil, koji se razvio najprije u Italiji, koji je bio zasnovan na imitiranju formalnih aspekata velikih renesansnih umjetnika, naročito Raphaela i Michelangela. Taj stil je nazvan manirizam, jer je formalno savršenstvo renesansnih umjetnika samo po sebi postalo predmet oponašanja, pa je pretvoreno u umjetnički manir, u kojem su dekorativni smisao umjetničkog djela i virtuozna izrada postali važniji od njegove sadržine. Kad je francuski kralj Francis I pozvao firentinske umjetnike, slikara Rossa i zlatara i kipara Cellinija, da dekorišu njegov dvorac Fontainebleau, taj se stil iz Italije proširio i po drugim zemljama Evrope. Njegovi najveći predstavnici bili su venecijanski slikar Jacopo Tintoretto (1518.-1594.) i slavni španski slikar grčkog porijekla E1 Greco (1541.-1614.). Nakon manirišta barokni umjetnici (slikari Caravaggio, Velazquez, Rubens, Van Dyck, Rembrandt kipar Bernini i dr.) još su odlučnije odbacili mirnu i jednostavnu skladnost i proporcionalnost renesansne umjetnosti, težeći ka dinamičkoj neuravnoteženosti formi, što njihovim djelima često daje karakter fantastičnih snoviđenja, kao na čuvenoj Michelangelovoj slici Strašni sud u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu. Rastrzani između senzualnosti, koju su naslijedili od renesanse, spiritualnosti (tj. naglašavanja nadmoći duha nad prirodom i interesa za tajanstvene porive duše), umjetnici više nisu željeli podražavati Prirodu, smatrajući da su oni i sami moćni demijurzi (stvaratelji) novih oblika prirode. Odbacujući želju za podražavanjem prirodnih oblika, oni su pokazivali sklonost prema neočekivanom, bizarnom (neobičnom i čudnom) i opskurnom (tamnom i nejasnom). Tako je jedan od najpoznatijih baroknih pjesnika, Giambattišta Marino, isticao da pjesnik “treba da začudi čitatelje”. A pjesnički izraz je zaišta postao vrlo kićen, pretjerano patetičan, 37

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

dekorativno raskošan, s neobičnim poređenjima, čestim antitezama, paradoksima i igrama riječi, kao i svim drugim stilskim efektima koje imaju za cilj da iznenade svojom neobičnošću i neočekivanošću. Takvim stilom pjesnici su najčešće obrađivali religiozne teme, jer je protureformacija obnovila interes za probleme čovjekovog života shvaćenog kao pripremu za vječnost. Zbog toga je karakteristična religiozna poema postala jednim od najpopularnijih pjesničkih žanrova. Naravno, kao što je to uvijek u poeziji, pjesnici nisu odustajali ni od ovozemaljskih tema. Ljubav, i to upravo čulna, senzualna ljubav, čiju je vrijednost otkrio renesansni čovjek, ostala je poetska preokupacija i u doba baroka, ali se ona tada stilski drukčije obrađivala, s naglašenom pažnjom prema dekorativnoj izvedbi pjesničke forme. Osim ljubavi u poeziji se izražava naročito rodoljublje. A kako je Otomansko Carstvo u to vrijeme svojom ekspanzionističkom politikom ugrožavalo naročito mediteranske zemlje, sloboda je postajala sve aktuelnija poetska tema, a rodoljublje sve snažnije osjećanje. Kao tipično baroknu pojavu u teatru treba spomenuti tzv. melodramu, koja je predstavljala spektakularan spoj drame, muzike, baleta i scenske raskoši. Glavni predstavnici baroka u evropskoj poeziji bili su: u Italiji Giambattišta Marino (1569.-1625.), čijim imenom je označen čitav jedan pjesnički pokret (marinizam), u Španiji Luis Gongora (1561.-1627.), koji je također osnivač jednog pjesničkog pokreta (gongorizam), te veliki dramski pisac Pedro Calderon de la Barca (1600-1681). Najznačajniji hrvatski barokni pjesnik bio je Dubrovčanin Ivan Gundulić (1589.- 1638.). Tabla REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA protestanti, luterani, kalvinisti, metodisti Martin Luter (1483.-1546.), Žan Kalvin (1509.-1564.) reformacija protureformacije crkvenim saborima (koncilima) u Tridentu i Bolonji (1545.-1563.) inkvizicija manirizam i barok MANIRIZAM I BAROK U KNJIŽEVNOSTI I UMJETNOSTI siromašenje kao “kazna Božija” Đanbatišta Marino, Luis Gongora, Pedro Kalderon de la Barka religiozna poema

LUIS DE GONGORA (1561.-1627.) SONET38 LUIS DE GONGORA (1561.-1627.), španski pjesnik, rodom iz Kordobe. Bio je kapelan kralja Filipa III. U svojim pjesmama izražava jako osjećanje rastrzanosti između čežnje za ovozemaljskim radostima i saznanja da je ovozemaljski život samo “ništavilo i sjena”. U stihove unosi mitološke slike, arhaične izraze, smjele rečeničke obrte i neočekivane stilske figure, stvarajući tzv. “hermetičku poeziju”, čija su značenja teško razumljiva i zatvorena u vlastitim slikama koje liče na snove. Njegovi podražavaoci učinili su da je pojam “gongorizam” postao sinonim za nejasnost i izvještačenost u poeziji. SONET Dok ti zlato glatko, kosu, sunce vrelo nadmašiti sjajem uzalud se kani, dok zavidno nasred polja rascvjetani bijeli ljiljan gleda bijelo tvoje čelo; i dok usne tvoje, koje mame smjelo, oči privlače više no karanfil rani, i dok ti se gordo na plećima stani vrat plemenit kao od mramora djelo; uživaj u vratu, čelu, usni, kosi, prije no to što mladost dade ti u trenu: krin, karanfil, zlato, mramor - sve što si – ne postane srebro il cv'jet koji svenu, i ne ode s tobom, slično ljetnoj rosi, u zemlju, dim i prah, ništavilo, sjenu. Za interpretaciju Obratite pažnju na to kako se tradicionalni petrarkistički motiv divljenja ženskoj ljepoti ovdje pretvara u tipično barokno upozorenje da je sve na ovom svijetu, pa i ljepota, prolazno.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

Pedro Kalderon dela Barka (Calderon dela Barca, (1600. - 1681.)39 PEDRO CALDERON DE LA BARCA (1600. -1681.) rođen je u Madridu u porodici nižeg plemstva. Obrazovao se kod isusovaca, učestvovao u ratovima u Holandiji i Italiji, a 1651. se zaređuje i povlači iz svjetovnog života. Drame je počeo pisati još kao mladić i napisao je oko 200drama, uglavnom komedija i “misterija”. Najveći značaj ima poetska drama “Život je san”, psihološka alegorija o izbavljenju od strasti pomoću razuma, koja se smatra jednom od najznačajnijih drama ne samo baroknog teatra već i ukupne svjetske dramske baštine. ŽIVOT JE SAN (Odlomci iz drame) Poljski kralj Bazilije saznao je od astrologa da će ga sin Sigizmund zbaciti s prijestola, pa ga je već kao dijete zatvorio u jednu osamljenu kulu. Tu je Sigizmund proveo cijelu svoju mladost u poludivljem stanju, ne znajući ništa o vanjskom svijetu. Jednog dana u njegovo stanište dolazi dvoje ljudi, koje užasava tajanstveno mjesto na koje suslučajno naišli. Rosaura: Ta pogledaj, vrata otvorena su, a iz njih iznutra navire tama, k'o da je to mjesto gdje noć se rađa. Klarin: Bože, što to čujem! Rosaura: Mene prožima sad led, sad vatra. Klarin: Čuj, lanci zvone! Nek'mi glavu skinu, ako to nije neka podla hulja u teškoj kazni, strah moj to mi kaže. Sigizmund: (iznutra): Jao meni, nesretniku! Rosaura: Tužna li glasa! Evo, nove patnje. I nove muke u duši me muče. Klarin: I novi strah. Rosaura: Bjež'mo kud bilo od te strašne kule! Klarin: Pravo da kažem, nemam snage da bježim. Rosaura: Zar to nije neka slabašna svjetlost, to jadno drhtanje, ta blijeda zvijezda, koja izdišući katkada sijevne, katkad zatreperi, te od nje ovo tamno boravište još mračnije se čini? Ta po sjaju zaključiti se može da je ovo tamnica mračna, koja je grobnica živoga leša; još i gore slutim: Tu čovjek leži u zvjerinjoj koži, sputan u lance, a ta svjetlost mu je jedina družba. No kad ne možemo pobjeći nikud, poslušajmo malo 39

njegove patnje da znamo šta kaže. (Otvaraju se vrata i ukazuje se Sigizmund, okovan u lance i obučen u kožuh.) Sigizmund: Jao meni, nesretniku! Kad me bijes vaš tako slama, o nebesa, znati hoću, rodivši se, kakvu zloću ja ispoljih prema vama? No već time što sam rođen znam kakvim sam zlom pogođen. Zato dobar razlog vodi vašu strogost - moram reći – jer čovjekov grijeh najveći u tome je što se rodi. Jedina su moja htijenja, o nebesa: zbog svog mira želim znati (bez obzira na taj zločin mog rođenja) da l'još čime vas uvrijedih, te me takva kazna slijedi? Jer i drugi rođeni su kao i ja - to svi znate – pa ih mnoga dobra prate, koja meni nisu dana. Ptić u gnijezdu se izvali i čim bude pun biserja, šaren kao cvijet od perja

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

i krilati buket mali, odmah leti leta laka kroz odaje bistra zraka i ostavlja blagostanje svoga gnijezda u stablima, a ja više duše imam, no slobode mnogo manje. Zvijer se rodi: kožu čistu čim joj ospu pjege divne što se kao zvijezde čine (zahvaljujuć umnom kistu), po nagonu svom je ona već opasna i smiona i, okrutna prema svima, po svom labirintu hara, a ja, s mnogo više dara, ja slobode manje imam. Dođe riba što ne diše, rođena u mulju sama; čim, ko brodić u ljuskama, morem počne da se njiše, s valima se poigrava i slobodno premjerava prostor u svim smjerovima, plivajući gore-dolje,

a ja, s darom ljudske volje, ja slobode manje imam. Potok teče, guja duga, među cvijećem što se svija i dočim ta sjajna zmija kroz cvjetnjake zavijuga, već žuborom punim sreće blagodarno slavi cvijeće i to polje što ga prima da po njemu tekuć bježi, a ja, što za višim težim, ja slobode manje imam. Kad me prožme jad taj hudi, kao vulkan gorim cio i srce bih svoje htio iščupati van iz grudi. Tko i zašto tako sudi i otima ovdje nama naša ljudska prava sama, povlastice i nagrade što ih nebo vodi dade, ptici, zvijeri i ribama? Rosaura: Njegove riječi u meni su Strah i samilost izazvale...

(Sažalivši se na Sigizmundovo tamnovanje, kralj odluči da provjeri istinitost proročanstva. Starac Klotaldo uspavljuje princa i prenosi ga iz kule u dvorac. Probuđen, okružen sjajem i počastima, Sigizmund misli da sanja. Ali njegova zla narav se brzo ispoljava: baca s balkona jednog slugu, nasrće na dvorkinju Rozauru, napada mačem na Klotalda i vrijeđa oca. Razočaran istinitošću proročanstva, kralj naređuje da Sigizmunda opet uspavaju i vrate u ktdu. Klotaldo probuđenog princa uvjerava da je sve to bilo samo njegov san, pa Sigizmund zaključuje da su sve ljudske težnje uzaludne, jer je život lažna stvarnost.) Ta nećeš cijeli dan spavati? Sigizmund: Zar sam zaišta ovo ja? Zar se nijednom nisi probudio? Da li to sebe vidim ovdje Sigizmund: Ne! Čak ni sada nisam budan, u teške lance okovana? jer, kako vidim, moj Klotaldo, A ova kula, zar to nije još uvijek spavam; ne varam se, grobnica moja? - O nebesa, jer ako li sann prosanjao Kakve sam samo snove snio! ono što vidjeh bjelodano, Klotaldo: (za sebe): A sad mu moram onda je ovo što sad vidim pristupiti, sasvim daleko i nestvarno; Da ga posvema razuvjerim. i sve to nije ništa čudno Sigizmund: Je li već vrijeme da se budim? za me, u ovom teškom stanju, Klotaldo: Da, da, vrijeme je da se budiš. da vidim onda kada spavam,

ako sam savim budan snio. Klotaldo: Pi, ispričaj, što si snio? Sigizmund: Klotaldo, čak uz pretpostavku da je zaišta bio san, neću ti reći što sam snio, već samo ono što sam gled'o. Kad se probudih, zatekoh se (kakva okrutnost zamamljiva!) gdje u postelji divnoj ležim, bila je puna šarenih boja kao daju je svojim cvijećem proljeće mlado izatkalo. Tu mnogi ljudi plemeniti meni se zdušno pokloniše i prozvaše me svojim knezom, i pomogli mi da odjenem divne odore i ukrase. Bio sam miran i začuđen, a ti si tada pristupio i ulio mi silnu radost objasnivši mi sreću moju, i ja sam bio knez Poljaka, iako sad ovako čamim. Klotaldo: Mora da si mi obećao dobru nagradu. Sigizmund: Ne baš dobru. Smatrao sam te izdajnikom, i dva sam puta svom žestinom kušao da ti glavu skinem. Klotaldo: Takva okrutnost prema meni? Sigizmund: Ja sam imao vlast nad svima i svima sam se osvećiv'o. A volio sam jednu ženu; nju jedino. I sada mislim da je sve bilo istinito, jer je sve bilo i sve prošlo, samo ta ljubav ne prolazi. Klotaldo: Sigizmunde, i u snima treba činiti dobro svima. (Odlazi) Sigizmund: Da, treba da ukrotimo ovu našu ćud opaku,

pomamu i čežnju svaku, ako opet san usnimo. Tako treba, jer živimo u tom svijetu čudne ćudi, gdje življenje san je hudi te me znanje moje uči: čovjek sanja ono što je, sanja dok se ne probudi. I kralj koji vlada svima, sanja kako zapovijeda, u toj varci sebe gleda kako mnoge časti prima, a na vjetar sve ih piše, jer smrt strašna sve ih briše, i u prah će sve to strti. Tko je, dakle, željan vlasti kad zna da će jednom pasti čim se prene - u snu smrti. Gavan sanja blago svoje i posvuda strah ga prati, bijednik sanja kako pati sve tegobe i nevolje. Sanja, kom se uspjeh nudi, Sanja, koji časti žudi, i tko vrijeđa bližnjeg svoga. Tako eto stvari stoje: Svaki sanja ono što je samo nije svjestan toga. I ja sanjam da sam tu, sputan u tom kutu bijednom, a snio sam da sam jednom uživao sreću svu. Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje, pozna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan, jer sav život – to je sa, a san su i sami snovi.

Pobunjeni vojnici oslobađaju Sigizmunda i dovode ga na prijesto. Ali on misli da ponovno sanja, pa u strahu da se opet ne probudi u tamnici, nastoji da postupa razumno, “jer se iz sna sreće moramo probuditi u najslađem trenutku”. Kao staloženi kraljevski nasljednik, miri se s ocem i postaje vladar, poručujući svima da je “najveća pobjeda savladati samoga sebe”.

Za interpretaciju Obratite posebnu pažnju na dva velika Sigizmundova monologa, koji se smatraju vrhunskim stihovima barokne poezije. Ukažite na koji način je izražena pobuna glavnog junaka protiv Proviđenja u prvom monologu. Objasnite kakve sumnje počinju mučiti glavnog junaka u drugom monologu. Upozorite na dramske situacije u kojima su ti monolozi izgovoreni i u kojim su dobili svoje duboko opravdanje.

IVAN GUNDULIĆ (1539. -1653.) OSMAN40 IVAN (DŽIVO) GUNDULIĆ (1589. - 1638.) najveći je hrvatski barokni pjesnik. Živio je u Dubrovniku i pripadao uglednoj vlastelinskoj obitelji. U mladosti je napisao velik broj ljubavnih pjesama i melodrama, ali ih se u zrelim godinama odrekao, pa se - uništivši ih kao mladalačke “grijehe” - posvetio “ozbiljnijim temama”. Glas velikog pjesnika stekao je epom “Osman”, koji nije stigao dovršiti. U tom epu opjevao je događaje poslije tursko-poljske bitke kod Hoćima 1621. i smrt sultana Osmana II, videći u tim događajima predznake propasti Turskog carstva i oslobođenja Južnih Slavena. Drugo značajno Gundulićevo djelo je pastirska igra Dubravka, čija se radnja odvija u idiličnim, arkadijskim predjelima izmišljene Dubrave, ali se u biti odnosi na dubrovačku zbilju, predstavljajući himnu dubrovačkoj slobodi, i slobodi uopće, ali i odlučnu kritiku moralnog propadanja vladajućih slojeva dubrovačkog društva. Treće značajno Gundulićevo djelo je refleksivna poema Suze sina razmetnoga, u kojoj je obrađena biblijska priča o bludnom sinu, njegovom sagrešenju, spoznanju grijeha i pokajanju. U njoj je Gundulić uspio svoja kršćanska shvaćanja života izraziti potresno kao svoj vlastiti doživljaj istinske tragike čovjekovog postojanja, ostvarujući svojim stihovima toplu i čistu liriku. OSMAN (Odlomak iz epa) U ovom junačkom epu u 20 pjevanja veliki hrvatski pjesnik Gundulić obradio je suvremene događaje: pohod na Poljsku turskog sultana Osmana II, pobjedu Poljaka pod vodstvom kralja Vladislava kod Hoćima 1621. godine, pobunu janjičara u Carigradu i ubistvo sultana Osmana. Ali u prikaz tih historijskih zbivanja Gundulić je, po uzoru na spjev “Oslobođeni Jerusalim” talijanskog pjesnika Torkquata Tassa (1544. -1595.), unio mnoge i različite epizode, kao i svoja razmišljanja o životu, historiji, vlasti, slavi, slobodi i ropstvu, sukobu kršćanstva i islama itd., stvorivši obimno pjesničko djelo, koje se po mnogim svojim odlikama izjednačava sa najznačajnijim književnim ostvarenjima u evropskoj književnosti 17. stoljeća Kolo od sreće (Početak I pjevanja)41 Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholosti? Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti! Vjekovite i bez svrhe nije pod suncem krepke stvari, a u visocijeh gora vrhe najprije ognjeni trijes udari. Bez pomoći višnje s nebi svijeta je stavnos svijem bjeguća: satiru se sama u sebi

silna carstva i moguća. Kolo od sreće uokoli vrteći se ne prestaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje. Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada, sad na carstvo rob se uzvisi, a tko car bi - rob je sada. Proz nesreće sreća iznosi,

40 41

čijem - čime; stereš - širiš; paka - potom; bez svrbe - bez kraja; krepke - čvrste, postojane; trijes - grom; stavnos - postojanost; proz nesreće - kroz nesreće; kijeh - kojih; ugleda se - dogodi se; ograđena je - zaštićena je; od ke ne hi pametara - kakve niko nepamti.

iz krvi se kruna crpe, a oni kijeh se boje mnozi strah od mnozijeh i oni trpe.

ograđena je glava u cara, a u čas se zgoda ugleda od ke ni bi pametara.

Od izdajstva i od zasjeda Za interpretaciju Stara istina o nepostojanosti svijeta i čovjeka bila je jedna od najhitnijih komponenti baroknog doživljaja života u vrijeme protureformacije, pa je postala i jedna od najčešćih tema u književnosti. Gundulić ju je uzeo kao polaznu misao svog spjeva o poraženom i svrgnutom sultanu Osmanu. - Objasnite smisao stihova: “U visocijeh gora vrhe najprije ognjeni trijes udari.” - Ukažite na metafore i antiteze pomoću kojih Gundulić izražava ideju o nestalnosti svega što postoji na svijetu, a naročito sile i vlasti.

IVAN GUNDULIĆ SUZE SINA RAZMETNOGA42 (Odlomak poeme) Plač drugi: Spoznanje43 Ah, sad imam pamet hitru: sve je što svijet gleda i dvori na ognju vosak, dim na vitru, snijeg na suncu, san o zori, trenutje oka, strila iz luka kijem potegne snažna ruka. Ah, nije život ljudski drugo neg smućeno jedno more, neg plav jedan ku udugo biju vali kako gore; i sred ovijeh netom tmina čo'ek se rodi, mrijet počina. Bježi kud znaš, što hoš čini, zapad i istok vas ophodi, i beskrajnoj po pučini svijet kružeći Indije brodi; krij se u jame gorskijeh hridi, smrt svuda te slidom slidi. I nije stvari koja može ubjegnuti togaj suda: u pokoju sred raskoše stoj bez misli i bez truda, bran'se oružjem, zlato trati – nećeš joj se odhrvati! Smrt ne gleda ničije lice: jednako se od nje tlače siromaške kućarice i kraljevske tej polače; ona upored meće i valja stara i mlada, roba i kralja.

Vedre krune, teška rala jednom kosom ona slama; ljepos, blago, snaga i hvala – sve je prid njom na ognju slama; gluha i slijepa bez ozira, kud prohodi, sve satira... Gdi su istočna carstva stara, gdi gospodstvo od Rimljana? Svi pod plugom kijem svit hara od bremena su uzorana; jes'tko njegda svijetom vlada, a ne zna mu se ime sada! Mru kraljevstva, mru gradovi, njih plemstvo trava krije, a er je umrli život ovi, čo'ek u srcu miran nije; a svaki dan vidi očito da nije ništor vjekovito.

Brijeme hara stanac kami žestoko gvozdje izjeda, a hoćemo mi da nami ki smo od zemlje svrhe ne da? A ako život naš je zgledan, vas nije drugo neg hip jedan. Što je bilo prošlo je veće, što ima biti, još nije toga, a što je sada za čas neće od prošastja ostat svoga;

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Počina - počinje; slidom slidi - tragom slijedi; bez obzira - bez obzira (ne osvrćući se); i njih - i njihovo; brijeme - vrijeme; kami - kamen; svrhe - kraja (konca); zgledan - promatran; veće - već; od prošastja - zbog prolaznosti. 43

na hipu se brijeme vrti, jedan hip je sve do smrti...

Za interpretaciju - Kakvo je Gundulićevo razmišljanje o životu? U kom smislu se ono razlikuje od ranijeg, renesansnog osjećanja života? - Izdvojte one stilske efekte koji nam govore o pjesnikovoj sklonosti ka dekorativnoj raskošnosti poetskog izraza: poređenja, alegorijske slike, epiteti, kontrasti. - Analizirajte stih i strofu ove Gundulićeve poeme i uporedite ih sa stihovima i strofama njegovog spjeva “Osman”. HIMNA SLOBODI (Završni stihovi “Dubravke”) O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o,44 uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti.

d'o - dao; uzroče istini - istiniti uzroče; tvoj - tvojoj.

KLASICIZAM U KNJIŽEVNOSTI I UMJETNOSTI45 Kao reakcija na dinamički i razigrani stil baroka, na njegovu čestu izvještačenost i na pretjeranu sklonost prema neobičnom i čudesnom, u umjetnosti 17. stoljeća razvio se jedan drukčiji stil, koji je težio “mirnoj ljepoti”, uravnoteženosti, skladnosti i pravilnosti. Taj stil je nazvan klasicizam, jer su se umjetnici ponovno, kao u renesansi, okrenuli klasici, tj. velikim djelima antičke umjetnosti, i u njoj tražili inspiraciju za vlastito stvaranje. Ali dok je u renesansi to dovelo do preporoda cjelokupnog duhovnog života, u klasicizmu je klasika poslužila samo kao uzor umjetničkog savršenstva, tj. kao uzor pravilnog i skladnog umjetničkog oblikovanja. Zato klasicizam samo po nekim formalnim odlikama podsjeća na renesansnu umjetnost. U suštini on nije imao ništa zajedničko s renesansnom filozofijom života, koja je u klasici vidjela izraz slobodne ljudske individue, a ne samo lijepe forme. U književnosti klasicizam je najviše došao do izražaja u Francuskoj, jer je bio u skladu sa dominantnim filozofskim učenjem toga doba, tzv. racionalizmom. Naime, francuski mislioci 17. st., a naročito Rene Descartes, naučavali su da je razum (lat. ratio) i razumsko, racionalno mišljenje glavni instrument spoznaje i da se pomoću njega, analitičkim putem, mogu otkriti univerzalni, vječni i nepromjenljivi zakoni istine, morala i ljepote. Klasicisti su također vjerovali da postoje vječna i nepromjenljiva načela umjetnosti i da se ona mogu racionalno izvesti iz remek-djela klasike. U tom pogledu klasicizam karakteriziraju dvije osnovne odlike: racionalno oblikovana i savršeno pravilna forma, te ugledanje na antičke uzore, i to kako u pogledu pjesničkih vršta i oblika, tako i u pogledu tema i sižea. Tako je, na primjer, Žan Rasin (Jean Racine, 1639.-1699.) u svojim tragedijama Andromaha, Ifigenija, Fedra i dr. obrađivao iste priče koje su u svojim tragedijama obradili grčki tragičari Sofoklo i Euripid. Zajedno sa idejama francuske racionalističke filozofije, klasicizam se širio i u drugim zemljama Evrope, pa je još i u 18. stoljeću bio vodeća umjetnička škola u Njemačkoj, Engleskoj, Rusiji i nekim drugim evropskim zemljama. Nasuprot baroku, koji je afirmirao slobodu fantazije, klasicizam je isticao značaj razuma, tj. jasnog i logičkog mišljenja, koje treba da upravlja svime, pa i pjesničkim stvaranjem. “Učite se misliti, pa potom pisati” - savjetovao je pjesnicima Nikola Boalo (Nicolas Boileau, 1636.-1711.), autor poznate Poetike (1674.), u kojoj su, u stihovanoj formi, izložena sva klasicistička “pravila”, tj. ona načela pjesničkog stvaranja koje razum može izvesti iz prirode poezije, a na osnovu velikih djela antičke književnosti, pa ih tako ustanoviti kao stalne zakone pjesničke umjetnosti. (U pojmu umjetnost klasicisti su prvenstveno isticali “umijeće”, artizam). Osim općih pravila pjesništva, Boalo je u svojoj Poetici izložio i sva ona posebna “pravila” koja su utvrđena za pojedine pjesničke vrste: tragediju, ep, komediju, elegiju, idilu, eklogu, odu, satiru i neke druge tzv. “male forme”. (Roman i novela bili su prezreni kao nesavršene, nepravilne i proste književne vrste). U tom pogledu za klasicističku poetiku naročito je karakteristično pravilo tri jedinstva, koje je važilo za dramska djela. Naime, u svojoj težnji za redom i disciplinom, kao i 45

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

100

prirodnošću i uvjerljivošću, klasicisti su u drami zahtijevali ne samo jedinstvo radnje (bez epizoda, paralelnih zapleta i višestrukih sukoba) već i da se radnja od početka do kraja odvija na jednom mjestu (jedinstvo mjesta) i u što kraćem vremenskom periodu, najduže u jednom danu (jedinstvo vremena). To pravilo o tri jedinstva, kao racionalno i zato, po njima, nužno, prihvatali su svi veliki dramski pisci klasicizma, kao Pjer Kornej (Pierre Corneille, 1606.-1684.) i Žan Rasin u svojim tragedijama, a u velikoj mjeri i Molijer (Moliere, 1622.-1673.) u svojim komedijama. Upravo zbog prihvatanja tri jedinstva klasicistička drama je dobila specifičan karakter: ona predstavlja čvrsto zatvorenu dramsku strukturu, koja je koncentrirana na jedan središnji sukob, u koji je uključen mali broj ličnosti; u njoj se strogo održava jedinstvo tona (uzvišenost i patos tragedije, običan život i komika komedije); u njoj se izlaže jasna misao i jasna moralna pouka (uzdiže se vrlina, a kažnjava porok). Smatrajući da je ta njihova “pravilna” struktura drame jedino ispravna, klasicisti su prezirali Šekspira kao “barbarina” koji nije znao pravila svoje umjetnosti i nije poštivao ni zakon o tri jedinstva, ni zakon o jedinstvu tona u tragediji i komediji, ni druge tobože “vječne zakone” savršenstva i ljepote. Kasnije, međutim, dogodilo se da su pjesnici 19. stoljeća prezreli klasiciste upravo zbog tih “zakona”, kojima su ograničili slobodu pjesničkog stvaranja, i suprotstavili im upravo Šekspira kao primjer nesputane stvaralačke snage genija. Klasicističkoj vjeri u mogućnost racionalnog stvaranja na osnovu antičkih uzora i na osnovu vječnih zakona umjetnosti, savršenstva i ljepote odlučno se suprotstavio romantizam, sa svojom vjerom u snagu osjećanja, u originalnost genija, u vrijednost individualne vizije, u stvaralačku maštu. Za romantičare 19. stoljeća klasicizam je bio samo ispražnjena kopija klasične umjetnosti, koja je svojim pravilima sputavala sve ono u što su sami vjerovali: maštu, individualnost, osjećanja.

101

Žan Rasin (Jean Racine, (1639. -1699.) FEDRA46 ŽAN RASIN (Jean Racine, 1639. -1699.), francuski dramatičar, najbolji predstavnik klasicističkog teatra. Bio je odgojen u strogom religioznom duhu francuskih jansenista, koji su ispovijedali da je grešna misao kažnjiva koliko i grešno djelo i da čovjeku nema spasenja bez Božije milosti. Najveći dio života proveo je u Parizu, krećući se u pozorišnim krugovima. Napisao je veliki broj tragedija, najčešće sa sižeima preuzetim iz onih antičkih legendi koje su obrađivali i starogrčki tragički pjesnici. Među njegovim tragedijama najpoznatije su: “Andromaha”, “Britanikus”, “Berenika”, “Ifigenija” i “Fedra”. Rasin je klasicističku tragediju doveo do najvećeg rafinmana i postao je jedan od najvećih svjetskih tragičkih pjesnika. Fedra, kći kralja Minosa i unuka boga Zeusa, smrtno se zaljubila u svog pastorka, mladog i lijepog Hipolita, sina njenog muža Tezeja. Tu ljubav je krila i nosila kao svoj grijeh sve dok joj nije stigla vijest da joj je muž poginuo u ratu. Smatrajući da sada smije otkriti svoja osjećanja, Fedra, sa stidom, izjavljuje Hipolitu ljubav, ali je on s ogorčenjem odbija. A vijest o Tezejevoj smrti je bila lažna, i Fedra se morala suočiti sa svojim mužem. Zbunjena i očajna, ona pristaje da njena družbenica Enona optuži Hipolita da je htio zavesti svoju maćehu. U bijesu Tezej proklinje sina i priziva boga Neptuna da ga kazni. Fedra želi umilostiviti muža, ali kad sazna da Hipolit zapravo voli princezu Arisiju, obuzme je ljubomora i bijes. Tezej na kraju saznaje istinu, ali je sve već bilo kasno: morska neman mu je ubila sina. Fedra se otruje i pred smrt prizna Tezeju svoj grijeh. Taj je siže Rasin preuzeo iz tragedije “Hipolit” grčkog tragičara Euripida. A glavnom junakinjom je učinio nesretnu Fedru, koja nije mogla savladati svoje strasti, uprkos snažnoj volji da poštuje moralne zakone. U njenoj sudbini Rasin je vidio onaj sukob razuma i strasti koji je bio jedna od središnjih tema ne samo klasicističke književnosti nego i racionalističke filozofije, jer, po tom učenju, jedino razum treba da upravlja ljudskim životom, dok prepuštanje strastima nužno vodi grijehu i stradanju. Tu temu Rasin je obradio prema svim “pravilima” klasicističke tragedije: u pet činova, s jedinstvom radnje, vremena i mjesta, s uzvišenim govorom junaka, u pravilnim dvanaesteračkim rimovanim stihovima (aleksandrincima). Ta formalna strogost mu je omogućila da se potpuno usredsredi na unutrašnju dramu glavne junakinje, čija duševna stanja predstavljaju glavnu temu svakog prizora. Fedra otkriva Hipolitu svoju grešnu ljubav Pošto se poslije vijesti o Tezejevoj smrti Hipolit spremio da krene u Atinu i stupi u borbu za vlast sa svojim polubratom, Tezejevim i Fedrinim sinom, Fedra ga je htjela zamoliti da se smiluje na njenog rođenog sina, ali je u susretu s njim iznenadno otvorila svoje srce i priznala mu svoju nesavladivu ljubav. (II ČIN, 5. SCENA) HIPOLIT: O, bozi, što sam čuo! Ta drž'te na pameti, Taj Tezej mi je otac! S njim brak vas veže sveti! FEDRA: Što mislite? Po čemu da zaboravljam te stvari? 46

Za svoje dostojanstvo da Fedra malo mari? HIPOLIT: Oprostite mi, gospo, ta ja se stidim živo. Bezazleni vaš govor prosudio sam krivo. Ne mogu gledat u vas, stid, teški stid mi priječi. Stog

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

102

idem. FEDRA: Okrutniče! Razumio si riječi! Govorila sam jasno i došta rekoh tu. Upoznaj, dakle, Fedru, tu Fedru mahnitu. Ja ljubim. Nemoj mislit da pri tom misli mutim, Da sebi sve oprostih, da nedužnom se ćutim; Ugađajući sebi da podižem i krijepim Taj otrov lude strasti što razum čini slijepim. Na bijednoj, jadnoj Fedri osvećuju se bozi. Ah, što je tvoja mržnja gdje nad sobom se zgrozih! Svjedoci su mi bozi! Taj kobni plamen krvi, što bukti u mom krilu, zapalili su prvi. Da, glavno im je bilo da slabu smrtnu ženu Na krivi put navedu, ovako užeženu. U prošlost zimi, premda ovo vrijeme prošlost briše: Jest, klonih te se pomno i prognah te, štoviše. U odbojnome liku prikazat sam se htjela Da mržnju izazovem, da spriječim tamna djela. Pa kakva mi se korist u svemu tome zače? Zamrzio si žešće, a ja te ljubljah jače. Baš nesreća ti dade privlačljivost još jaču;

Te venuh sama, tužna, u plamenu i plaču. G, došta bi ti bilo da pogled svrneš na me, Da sav moj jad pročitaš, težinu moje čame. Što kažem? To priznanje, to sramotno priznanje, Dragovoljno je, misliš, ko i to moje stanje? Zbog svojeg sina dršćem, napustit ga ne mogu, Pa dođoh za nj da molim, da stišaš srdžbu strogu, No ti me prože cijelu, ne mogu se tu borit, U ovom času mogu tek o svom žaru zborit. Daj, kazni bestidnicu i olakšaj teret sebi Ko dični sin junaka što život dade tebi. Udovicu svog oca ukloni s ovog svijeta! Hipolita da ljubi ta neman, da mu smeta? Zvijer, strašna zvijer je ovo. Ne, ne smije ti kliznuti Gle, tu je moje srce. Krv mora ovdje briznut. Nestrpljivo već čeka da okaje rugobu: Već ide k tvojoj ruci, u susret svojem grobu. No, udri! Ako misliš da nisam vrijedna toga, Da takva teška kazna još nije došta stroga, Da ne smiješ uprljat svoj lik krvlju tom gadnom, Daj mjesto svoje ruke svoj mač tom stvoru jadnom!

(S francuskog preveo Tomislav Prpić) Za interpretaciju Kako se Hipolit odnosi prema izlivu ljubavi svoje maćehe? Kako se sama Fedra odnosi prema strasti koju osjeća? Razmislite šta znači stih: “Na bijednoj, jadnoj Fedri osvećuju se bozi!” Šta u ovom Fedrinom monologu nagovještava njeno samoubistvo na kraju tragedije? Zašto je u ovoj drami neizbježan takav tragički raspleti UPAMTITE POJAM Klasicistička tragedija (franc. tragedie classic) je onaj model drame koji su stvorili francuski klasicisti. To je drama čvrste, zatvorene forme, zasnovana više na riječi nego na radnji, s težnjom ka uzvišenom. U njoj se obrađuju sižei koje pjesnik nalazi u historiji ili, pak, u antičkim legendama. Za razliku od renesansne i Šekspirove tragedije, u kojoj se obično cijela radnja prikazuje na sceni, uključujući i one njene dijelove koji sadrže grubosti i nasilje (tuče, dvoboje, mučenja, ubistva i sl.), u klasicističkom teatru ličnosti samo govore, a o događajima koji su se dogodili izvan scene saznaje se iz njihovih monologa. Zato je dramski interes pomjeren sa fizičkih zbivanja na psihološka stanja, koja same ličnosti analiziraju u svom govoru. A taj govor je visoko poetiziran, u jedinstvenom uzvišenom tonu, u pravilnim rimovanim stihovima od dvanaest slogova (tzv. aleksandrincima). Dramska radnja je od početka usmjerena prema tragičkom ishodu, jedinstvena i bez epizoda, a odvija se u kratkom vremenskom razdoblju i na jednom mjestu (tzv. pravilo “tri jedinstva”). Stekavši popularnost u 103

Francuskoj u 17. st., naročito s djelima Pjera Korneja i Zana Rasina, tragedie classic je brzo osvojila aristokratska pozorišta u Engleskoj, Italiji, Njemačkoj, Rusiji i drugim evropskim zemljama. Tek u 19. st. protiv njenih “pravila” s uspjehom su se pobunili romantički pjesnici i dramatičari. Tabla KLASICIZAM U KNJIŽEVNOSTI I UMJETNOSTI 17. stoljeće racionalno mišljenje okrenuti klasici Rene Dekart Žan Rasin, Pjer Kornej, Molijer Nikola Boalo Poetika (1674.) maštu, individualnost, osjećanja

104

Molijer (Moliere, 1622. -1673.) TVRDICA JEAN BAPTISTE POQUELIN, 1622. -1673.), franuski komediograf i glumac. Studirao je pravo, ali se odrekao pravničke karijere i u Parizu osnovao svoju glumačku družinu. Poslije novčanog sloma, zbog kojeg je dospio u zatvor, sa svojim pozorištem odlazi u provinciju i putuje po Francuskoj punih 12 godina, prikazujući najčešće svoje vlastite komedije i farse. Proslavivši se u provinciji, trijumfalno se vratio u Pariz, gdje je igrao za kralja Luja 14.. Umro je na pozornici, u glavnoj ulozi svoje posljednje komedije “Uobraženi bolesnik”. Napisao je tridesetak komedija, u prozi i stihu, među kojima i remek-djela: “Škola za žene”, “Tartif”, “Don Žuan”, “Mizantrop”, “Tvrdica”, “Građanin-plemić”, “Učene žene”. U svojim komedijama Molijer je na genijalni način razobličavao ondašnje francusko društvo, šibajući klasne predrasude, pokvarenost aristokracije, gramzivost buržoazije, licemjerje klerikalaca, šarlatanstvo ljekara, kaćiperstvo i praznoglavost žena iz visokog društva itd. Te društvene i karakterne nedostatke i mane on je izlagao smijehu i poruzi kako u veselim i razigranim farsama tako i u tzv. visokim komedijama, koje se zasnivaju na produbljenim psihološkim opservacijama ljudskih karaktera i na filozofskoj refleksiji o manama i slabostima ljudske prirode. Među brojnim komedijama velikog francuskog komediografa Molijera značajno mjesto zauzima “Tvrdica” (L’Avare, 1688). To je komedija napisana u prozi, u kojoj su uspješno isprepleteni elementi komedije karaktera i farse. U njenom središtu je Harpagon, stari lukavi škrtac, koji zbog svoje škrtosti tiranizira i sluge i svoju djecu. Ta njegova mana duboki je motiv svakog njegovog postupka. U isto vrijeme ona opravdava sve podvale koje njegova djeca i sluge smišljaju da bi ostvarili svoja prava. Zaplet nastaje kad Harpagon hoće da se oženi mladom i skromnom Marijanom, koju voli njegov sin Kleant, i kad kćerku Elizu, koja voli Valera, hoće da uda za bogatog trgovca Anselma samo zato što on za nju ne traži miraz. Rasplet komedije je, naravno, sretan: plemeniti Anselmo otkriva da su Marijana i Valer njegova djeca, koju je davno izgubio u jednom brodolomu, i on blagosilja vjenčanje onih koji se vole: Valera i Elize, Kleanta i Marijane. Ali i Harpagon je na kraju sretan: on je došao do svojih skrivenih dukata, za koje je povjerovao da su mu ih pronašli i ukrali. “Tvrdica” je komedija karaktera, jer je glavni junak izložen poruzi zbog jedne dominantne karakterne crte, koja ga čini neprirodno krutim i zato smiješnim: sve što čini i misli on čini i misli kao nepopravljivi izopačeni škrtac. Međutim, ta komedija ima i došta farsičnih elemenata, jer se njena radnja razvija u nizu peripetija, neočekivanih novih zapleta i obrta radnje, sa zabunama, skrivenim identitetom ličnosti itd. A ta mješavina komedije karaktera i farse dobro se vidi u završnoj sceni I čina, u kojoj Harpagon objašnjava Valeru zašto svoju kćer Elizu hoće da uda za starog Anselma, a Valer se mora pretvarati da mu odobrava odluku, iako sam voli Elizu. (Odlomak iz komedije) Čin I, pojava V (Valer, Harpagon, Eliza) HARPAGON: Dođi ovamo, Valere. Izabrali smo te da nam kažeš ko ima pravo, moja kći ili ja. VALER: Vi, gospodine, bez pogovora. HARPAGON: Znaš li o čemu razgovaramo? VALER: Ne znam, ali vi morate biti u pravu, vi ste oličenje razuma. HARPAGON: Hoću večeras da je udam za čovjeka bogata i pametna, a ova nevaljalica kaže mi u oči da neće ni da čuje za njega. Šta kažeš na to? VALER: Šta kažem na to? 105

HARPAGON: Da! VALER: Aj, aj! HARPAGON: Šta? VALER: Kažem da u stvari mislim kao vi, i da vi morate biti u pravu. Ali ni ona nije sasvim u zabludi, i... HARPAGON: Kako to? Gospodin Anselmo je odlična prilika, rođeni plemić, ozbiljan, pametan, i vrlo bogat, a iz prvog braka nije mu ostalo nijedno dijete. Može li naći bolju partiju? VALER: Tako je, ali ona bi vam mogla reći da ste prenaglili, i da treba malo pričekati dok ne vidi hoće Il moći da ga zavoli... HARPAGON: To je prilika koju treba odmah iskoristiti. On ima jedno preimućstvo koje ne bih mogao naći kod drugih ljudi: pristaje da je uzme bez miraza. VALER: Bez miraza? HARPAGON: Da. VALER: E, onda nemam što da kažem. To je jak razlog. Treba pristati. HARPAGON: To je za mene velika ušteda. VALER: Svakako. Tu ne može biti nikakvog prigovora. Istina, kćerka bi vam mogla reći da je brak važnija stvar no što se obično misli, da je tu u pitanju sreća ili nesreća za cio život, i da treba biti veoma oprezan pri davanju obaveze koja traje do smrti. HARPAGON: Bez miraza! VALER: Imate pravo. To je presudno, razumije se. Ima ljudi koji bi vam mogli reći da u takvim prilikama treba voditi računa o kćerkinoj naklonosti, da velika razlika u godinama, naravi i osjećanjima može imati neprijatnih posljedica u braku. HARPAGON: Bez miraza! VALER: Naravno, tu se ne može ništa prigovoriti. Ko bi se, dovraga, tome protivio? Istina, ima roditelja koji bi više voljeli da im kćerke budu sretne no da prigrabe njihov miraz; koji ih ne bi nipošto žrtvovali svojim računima, nego bi, prije svega, gledali unijeti u njihov brak onaj ljupki sklad koji u njemu stalno održava čast, mir i radost, i koji... HARPAGON: Bez miraza! VALER: Tako je. Tu čovjek mora zanijemiti. Bez miraza! Ko bi tome odolio! HARAPAGON (za sebe, gleda ka vrtu): Oho, čini mi se da pas laje. Da neće da mi ukradu novac? (Valeru) Ne miči se odavde, odmah ću se vratiti. (Izlazi) ELIZA: Zbijate li šalu, Valere, kad tako razgovarate s njim? VALER: Neću ga ljutiti, da bih imao više uspjeha. Ako mu prkosim sve ću pokvariti. Ima ljudi koji se pridobijaju samo zaobilaznim putem, karaktera koji ne vole da im se protivimo, jogunastih priroda koje istina jedi, koje uvijek i uporno izbjegavaju pravi put razuma, i koje stranputicama možemo odvesti tamo gdje želimo. Pravite se kao da pristajete na sve što želi, jer ćete tako lakše doći do cilja, i... ELIZA: Ali to vjenčanje, Valere? VALER: Gledaćemo da se pokvari. ELIZA: Ali šta da izmislimo, ako večeras treba da se obavi? VALER:Treba tražiti da se odloži, a vi se napravite bolesni. ELIZA: Ali, uhvatiće me u laži ako pozove liječnika. VALER: Šalite se. Zar oni išta znaju? Bez brige, možete im reći da bolujete od bilo čega, oni će uvijek naći uzrok vaše bolesti. HARPAGON (za sebe, u dnu pozornice): Hvala bogu, nije ništa bilo.

106

VALER: Najzad, u krajnjoj nevolji, spasit ćemo se bjekstvom, ako je naša ljubav, divna Elizo, toliko jaka da... (Spazi Harpagona). Dabogme, kći mora slušati oca. Ne treba da gleda je li muž naočit; a kad se nađe i onaj jaki razlog bez miraza, onda se mora uzeti sve što se daje. HARPAGON: Tako. Tako se govori. VALER: Oprostite mi, gospodine, što sam se malo uzrujao i usudio da joj ovako govorim. HARPAGON: Šta? Pa ja sam očaran i želim da zadobiješ nad njom neograničenu vlast. (Elizi) Da, uzalud bježiš. Ja mu ustupam vlast koju mi je Bog dao nad tobom, i zahtijevam da radiš sve što ti se kaže. VALER: Bunite se sada protiv mojih savjeta! Gospodine, odoh za njom da nastavim započetu lekciju. HARPAGON: Dabome. Učinit ćeš mi uslugu. Zacijelo... VALER:Treba je malo pritegnuti. HARPAGON:Treba, treba... VALER: Ne brinite vi ništa. Vjerujem da ću izići s njom na kraj. HARPAGON: Tako, tako. Odoh malo u grad i odmah ću se vratiti. VALER: Da, novac je najveće blago na svijetu, i budite zahvalni Bogu što vam je dao za oca ovako valjana čovjeka. On dobro poznaje život. Kad neko hoće da uzme djevojku bez miraza, tu nema razmišljanja. To je glavno, bez miraza zamjenjuje ljepotu, mladost, porijeklo, čast, mudrost i poštenje. HARPAGON: Divan mladić! Kako pametno govori! Blago onom ko ima u kući ovakvog momka! Za interpretaciju 1. U čemu je komičnost Harpagonovog karaktera? Kako on reagira na sve razumne prigovore njegovoj odluci da kćerku uda za starog čovjeka? Zašto se on potpuno oglušuje o savjete razuma? Šta upravlja njegovim ponašanjem? 2. U čemu je u ovom prizoru komičnost situacije? U kakvom se položaju nalazi mladi Valer i kako se on u tome snalazi? 3. Ukažite na one dijelove dijaloga u kojima se komičnost postiže u govoru ličnosti. Objasnite u čemu je komičnost Harpagonove replike “Bez miraza!” Gdje nalazite igru riječima, a gdje efekt ironije? 4. Zašto je u sukobu Harpagona i njegove djece Molijer s pravom na strani mladih? 5. Ukažite na one karakteristike Molijerove komedije po kojim ona prevazilazi ograničenja klasicističke drame i ima trajnu vrijednost.

107

RACIONALIZAM I PROSVJETITELJSTVO47 Još u humanizmu i renesansi često se javljala misao da čovjekov ratio (čitaj: “racio’, lat. razum) treba da postane osnovna pokretačka sila ljudskog progresa. Ova misao je ponovno oživjela među ljudima iz mlade i sve snažnije građanske klase, koja se od sredine 17. stoljeća počela odlučno suprotstavljati i apsolutizmu vladajuće aristokracije i slijepom vjerovanju u dogme Crkve. Nasuprot bespogovornom prihvatanju crkvenog učenja, mislioci 17. i 17. stoljeća su počeli racionalno (tj. uz pomoć svoga razuma) shvatati život čovjeka i njegovu prirodnu okolinu i izvoditi svoje zaključke iz vlastitog promatranja prirode i života i iz vlastitog slobodnog razmišljanja o čovjeku i svijetu. Taj duh misaone smjelosti i racionalističkog tumačenja svijeta otvorio je novu veliku epohu u razvoju evropske misli, koju nazivamo dobom prosvijećenosti ili prosvjetiteljstva. Francuski filozofi Pol Holbah (Paul Holbach, 1723. - 1789.) i Deni Didro (Denis Diderot, 1713. 1784.) tumačili su svijet i prirodu kao rezultat složenih procesa same materije. A kao ishod takve misaone smjelosti došlo je do naglog razvoja filozofske misli, koji je značio istinski trijumf ljudskog razuma. Tom razvoju filozofske misli u 17. i 17. vijeku najviše su doprinijeli Francuz Rene Dekart (Rene Descartes, 1596. -1651.), Englezi Džon Lok (John Locke, 1632. - 1704.) i Dejvid Hjum (David Hume, 1711.-1767.), Holanđanin Baruh de Spinoza (Baruch de Spinoza, 1632.- 1677.) i Nijemac G. V. Lajbnic (G. W. Leibniz, 1646. - 1716.). Kao rezultat iste te misaone smjelosti došlo je i do snažnog razvoja prirodnih nauka, naročito nakon brojnih otkrića velikog engleskog naučnika Isaka Njutna (Isaac Newton, 1643. - 1727.). Jedna od ideja mislilaca tog doba bila je da se čovjek rađa po prirodi dobar i da mu je duša čišta kao neispisan list papira (“tabula rasa”), a da od njegovih iskustava u životu i od društva u kojem živi zavisi čime će taj “list” biti ispisan, tj. kakav će čovjek postati. Zato su ti tzv. prosvijećeni mislioci smatrali da pravilan odgoj predstavlja glavno sredstvo formiranja čovjekove ličnosti, uređenja njegovog života i uspostavljanja razumnog poretka u društvu. I oni su postavili sebi zadatak da obrazuju i odgajaju čitaoce, da im proširuju vidike i da ih na taj način oslobode neznanja, religiozne isključivosti i duhovne potčinjenosti. U tom smislu je karakterističan i posebno značajan poduhvat francuskih prosvjetitelja, tzv. enciklopedista, među kojima su bili najveći umovi onog vremena Deni Didro (Denis Diderot), Žan D’Alamber (Jean D’Alambert), Monteskje (Montesquieu), Volter (Voltaire) i Žan Žak Ruso (Jean Jacques Rousseau), koji su u 35 knjiga prvi put sakupili i sredili sva dotad stečena znanja o čovjeku i prirodi (Enciklopedija, 1751.- 1772.), cjelokupnu književnost 17. stoljeća. Dosljedni postavljenom zadatku, pisci su najviše pisali didaktičke spise, filozofske rasprave, traktate o odgoju i uređenju društva. U isto vrijeme, oni su naročito njegovali satiru, jer su shvatili da ona predstavlja efikasno sredstvo obračunavanja sa svim ljudskim i društvenim manama, a naročito s glupošću, zaostalošću, mračnjaštvom i tiranijom. Najznačajniji satiričari tog vremena svakako su engleski romansijer Džonatan Svift (Jonathan Swift, 1667. - 1745.), sa svojim satiričnim i fantastično- alegorijskim romanom Guliverova putovanja (1726.), francuski pisac i filozof Volter (Voltaire, 1694. - 1778.) i ruski basnopisac Ivan A. Krilov (1768. - 1844.). 47

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

108

Pošto je na historijsku scenu stupilo građanstvo, kao nova i snažna društvena klasa, u književnosti su se javila mnoga djela koja govore o životu građana. Upravo u to vrijeme došlo je do punog procvata romana i tzv. građanske drame, koji su postepeno sasvim potisnuli velike klasicističke forme u stihu: ep i tragediju. Jedan od prvih romansijera, Danijel Defo (Daniel Defoe, 1660. - 1731.) objavio je 1719. svoj poznati roman Robinson Crusoe, u kojem je u priči o brodolomniku na pustom ostrvu izložio osnovnu tezu prosvijećenosti: čovjek svojim razumom i iskustvom može savladati sve prepreke u životu. Osim Defoa razvoju romana kao sve popularnije književne vrste doprinijeli su i drugi engleski romansijeri tog vremena: Samujel Ričardson (Samuel Richardson), čija je roman Pamela (1740) postao najčitanije štivo engleske građanske klase 17. st., Henri Filding (Henry Fielding), čiji je roman Tom Jones (1749), postao uzor kasnijih pikarskih romana, koji govore o skitnicama i probisvjetima i prikazuju različite sredine kroz koje se kreće njihov glavni junak, i Tomas Sterm (Thomas Sterne), čiji je roman Tristram Shandy (1764) postao prototip romana o odgoju. U isto vrijeme u Francuskoj je djelovao Žan Žak Ruso (Jean Jacque Rousseau, 1712.-1778.), oštar protivnik feudalizma i apsolutizma i neumoljivi kritičar društvene nejednakosti, koji je objavio niz romana (Emil ili O odgoju, Nova Eloiza i dr.), u kojima se zalagao za čovjekovo oslobođenje od svih stega i predrasuda suvremene civilizacije zasnovane na nejednakosti i društvenim nepravdama. Tu svoju ideju on je dosljedno razvio, pa se založio za čovjekov povratak u prirodno stanje, tj. u slobodnu prirodu, u kojoj vladaju prirodni odnosi među bićima. (Te ideje su po njemu dobile ime rusoizam). Svojim učenjima Ruso je zapravo nagovijestio ideje vođa Francuske revolucije iz 1789. godine, kada je u Francuskoj konačno srušen feudalni poredak i kada su se pred cijelim svijetom otvorile perspektive novog, građanskog društva. Tabla RACIONALIZAM I PROSVJETITELJSTVO od sredine 17. stoljeća Pol Holbah i Deni Didro svijet i prirodu kao rezultat složenih procesa same materije (Rene Dekart, Džon Lok, Dejvid Hjum, Baruh, G. V. Lajbnic) “tabula rasa” enciklopedisti Deni Didro, Žan D’Alamber, Monteskje, Volter i Žan Žak (Enciklopedija, 1751.1772.) satira Džonatan Svift Guliverova putovanja (1726.), Volter, Ivan A. Krilov došlo je do punog procvata romana i tzv. građanske drame Danijel Defo Robinson Kruso, Samujel Ričardson Pamela, Henri Filding Tom Jones i Tomas Sterm Tristram Šandi, Žan Žak Ruso Emil ili O odgoju, Nova Eloiza

109

DŽONATAN SVIFT (JONATHAN SWIFT, 1677.-1745.) GULIVEROVA PUTOVANJA48 DŽONATAN SVIFT (Jonathan Swift, 1667. - 1745.) irski književnik koji je romanom “Guliverova putovanja”, postao najistaknutiji satiričar koji je ikad pisao na engleskom jeziku. U romanu je izrazio svoje viđenje dvosmislenog položaja čovjeka stalno razapeta između bestijalnosti i razboritosti. Sviftovo satiričko remek-djelo “Guliverova putovanja” objavljeno je 1726. godine pod naslovom “Putovanja u nekoliko dalekih zemalja svijeta”. U svakoj od četiri “knjige” tog romana glavni junak Lemuel Guliver, koji se predstavlja kao “pisac”, kreće na putovanje morem, ali se zbog brodoloma ili neke druge nezgode mora iskrcati na kopno gdje upoznaje neke čudne zemlje. U Prvoj knjizi to je Liliput, kamo gaje more poslije brodoloma onesviještenog izbacilo na obalu: idućeg jutra probudio se kao čvrsto svezani zatočenik patuljastih Liliputanaca. On nekako uspije da odobrovolji male, ali uobražene i u svojim očima vrlo važne Liliputance i njihovog samoljubivog i despotskog cara, pa ga oni najzad oslobode. Guliver među Liliputancima Kad sam postao slobodan, prva mi je molba bila da mi dopuste da vidim prijestolnicu Milendo. Ovu mi je molbu car rado uslišio, samo me je naročito opomenuo da pazim da ne učinim nikakvog kvara ni ljudima ni kućama. Narod je proklamacijom obaviješten da namjeravam posjetiti grad. Zid koji je opasivao prijestolnicu visok je dvije i po stope, a debeo bar jedanaest palaca, tako da se po njemu lijepo mogu voziti upregnuta kola, a na svakih deset stopa odstojanja dizala se sa strane po jedna jaka kula. Prekoračim preko velike zapadne kapije i prođem vrlo polagano i iskosice kroz dvije glavne ulice. Da ne bih krajevima kaputa oštetio krovove i oluke na kućama, na sebi sam imao samo kratki prsluk. Koračao sam vrlo oprezno, pazeći da ne nagazim kojeg stanovnika, zaostalog na ulici uprkos strogim naređenjima da svi moraju ostati u kućama i da onaj ko prekrši naredbu sam snosi odgovornost za posljedice. Tavanski prozori i krovovi kuća bili su tako krcati svijeta, da mi se činilo da na svim svojim putovanjima nisam vidio mnogoljudnijeg mjesta. Grad je u obliku pravilnoga kvadrata, svaka strana gradskog bedema duga je pet stotina stopa. Dvije glavne ulice, koje se ukrštaju, dijele grad na četiri dijela; svaka od tih ulica široka je šest stopa. Sokaci i uličice, u koje nisam mogao ući, imali su dvanaest do osamnaest palaca širine. Varoš može da broji pet stotina hiljada duša. Kuće su bile na tri do pet spratova; dućani i pijace puni su robe. Careva palata leži u centru grada, na mjestu gdje se sijeku one dvije glavne ulice. Ograđena je zidom, koji je visok dvije stope i dvadest stopa udaljen od zgrada. Dobio sam dopuštenje od njegovog veličanstva da taj zid prekoračim, i kako je bilo došta prostora između njega i palate, mogao sam osmotriti palatu sa svih strana. Spoljni dvor je kvadrat od četrdeset stopa i obuhvata druga dva dvora. Naročito sam želio vidjeti kraljevske odaje u posljednjem, unutrašnjem dvoru, ali je to bilo neobično teško, jer su velike kapije koje vode iz jednog kvadrata u drugi bile svega osamnaest palaca visoke i sedam palaca široke, a gomila zgrada spoljnjeg dvora imala je bar pet stopa visine, pa tako nisam nikako mogao bez goleme štete da pređem preko njih, mada su im zidovi bili jaki, od tesanog kamena i debeli četiri palca, lako je u isto vrijeme i sam car osobito želio da mi pokaže veleljepnost 48

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

110

svoga dvora, to je bilo moguće ostvariti tek tri dana kasnije. Za ta tri dana ja sam posjekao svojom britvom nekoliko najmoćnijih stabala u kraljevskom parku, udaljenom oko sto koraka od grada. Od njih sam napravio dvije stolice oko tri stope visoke i dovoljno čvrste da podnesu moj teret. Pošto je građanstvo po drugi put upozoreno, ja nanovo, sa svojim stolicama u rukama, prođem kroz cijelu varoš sve do palate, pa se kod spoljnjeg dvora popnem na jednu stolicu, a drugu uzmem u ruke, podignem je preko krova i polako spustim na prostor između prvoga i drugoga dvora, širok oko osam stopa. Onda vrlo lako prekoračim preko zgrade s jedne stolice na drugu, pa prvu stolicu privučem k sebi jednim kukastim štapom. Na taj način dospijem do posljednjeg dvora, legnem porebarke i prislonim lice uz prozore srednjega sprata, koji su namjerno bili ostavljeni otvoreni. Tu sam vidio caricu i mlade prinčeve u njihovim stanovima, okružene najvažnijim članovima njihovog doma. Njeno carsko veličanstvo blagoizvoljelo je da mi se vrlo milo nasmiješi i pruži kroz prozor ruku da je poljubim. Ali o svemu ovome neću da već sad pričam čitaocu, jer želim da tu vrstu opisa zadržim za jedno veće djelo, koje je već spremno za štampu. Ono sadrži opću historiju ovoga carstva od njegovog osnivanja, prateći dugi niz njegovih vladara, sa naročitim prikazom njihovih ratova, politike, zakona, nauke i religije, kao i sa opisom njihovih biljaka i životinja, njihovih samosvojnih običaja, i drugih zanimljivih i korisnih stvari. Za sada mi je glavna namjera da samo izložim one događaje i djela koja su se dogodila bilo ovome narodu, bilo meni lično za moga devetomjesečnog boravka u ovoj carevini. Jednoga dana, nekih petnaest dana poslije moga oslobođenja, dođe mojoj kući Reldresal, državni sekretar (kako oni to kažu). On naredi da ga kola čekaju na izvjesnoj udaljenosti od kuće i zamoli me da mu poklonim jedan sat pažnje, na što ja vrlo rado pristanem, kako iz obzira prema njegovom dostojanstvu i ličnom ugledu, tako i zbog mnogih usluga koje mi je učinio dok sam Dvoru podnosio molbe da me oslobode. Ponudim mu da legnem, da bi mogao ugodno da dopre do moga uha, ali on je više volio da ga za vrijeme razgovora držim u ruci. Počeo je time što mi čestita slobodu, pa reče da bi se i on mogao pohvaliti nekom zaslugom u toj stvari; onda dodade da se to, i pored svega, ne bi možda tako brzo ostvarilo, da prilike na Dvoru nisu ovakve kakve su. Jer, reče, ma koliko naše stanje izgledalo sjajno strancima, mi se borimo s dva velika zla, - jedno je žestoka podvojenost u zemlji, a drugo opasnost najezde od strane vrlo moćnog spoljnog neprijatelja. Što se onog prvog tiče, treba da znate da u ovoj carevini postoje već više od sedamdest mjeseci dvije zavađene stranke - trameksani i slameksani - tako nazvani po visokim, odnosno niskim potpeticama na obući, po kojima se međusobno razlikuju. Tvrdi se, istina, da stranka visokih potpetica najviše odgovara našem starom ustavu, no bilo kako mu drago, tek njegovo veličanstvo je odlučilo da na vladu i upravu države, kao i na sve položaje kojima kruna raspolaže, postavlja samo niske potpetice. To ste i sami svakako već morali primijetiti, kao i to da njegovo carsko veličanstvo nosi potpetice bar za drur niže od ma čijih na Dvoru (drur je mjera dužine, otprilike četrnaesti dio palca). Mržnja između te dvije stranke ide tako daleko da oni neće jedni s drugima ni da jedu, ni da piju, ni da razgovaraju. Mi računamo da su trameksani, ili visoke potpetice, brojniji od nas, ali sila je potpuno na našoj strani. Bojimo se samo da njegovo Carsko Visočanstvo Nasljednik Krune nije unekoliko naklonjen visokim potpeticama, jer nam svima pada u oči da mu je jedna potpetica viša od druge, zbog čega gegucka u hodu. I sad nam usred ovih unutrašnjih razdora prijeti najezda s ostrva Blefusku, druge velike 111

carevine na svijetu, skoro isto toliko prostrane i moćne kao što je naša carevina. Jer to što smo vas slušali kako tvrdite da postoje druge kraljevine i države koje su naseljene ljudskim bićima velikim kao vi, u to naši filozofi vrlo sumnjaju i radije su skloni vjerovati da ste pali sa Mjeseca ili sa koje druge zvijezde, pošto je izvjesno da bi stotine smrtnih vaše veličine za kratko vrijeme utamanili svu stoku i sve plodove na posjedima Njegovog Veličanstva. Osim toga, naša historija od prije šest hiljada mjeseci pa na ovamo ne spominje nijednu drugu zemlju osim ove dvije carevine - liliputansku i blefuskijansku. Ove dvije moćne sile, kako sam vam htio reći, zaplele su se u vrlo ogorčen rat, koji traje već trideset i šest mjeseci. Rat je započeo ovim povodom: opće je poznato da su se jaja, kad hoćemo da ih jedemo, prvobitno razbijala na širem kraju, na šotki; ali djeda njegovog sadašnjeg veličanstva, dok je još bio dijete, želeći da pojede jedno jaje, razbije ga shodno starome običaju >i posječe se po prstu. Na to car, njegov otac, izda ukaz kojim naredi da svi njegovi podanici, pod prijetnjom teških kazni, razbijaju jaja sa užeg kraja, sa vrha. Narod je bio tako ogorčen zbog ovog zakona da nam naše historije vele da je tim povodom izbilo šest pobuna, u kojima je jedan car izgubio život a drugi krunu. Vladari Blefuska neprestano su podsticali ove unutrašnje raspre, a kada bi one bivale ugušene, onda bi se prognanici uvijek sklanjali i nalazili utočišta u toj carevini. Računa se da je u toku vremena jedanaest hiljada ljudi radije otišlo u smrt nego da se pokori i da na vrhu razbija jaja. O tom spornom pitanju objavljeno je nekoliko stotina debelih knjiga, ali su knjige šotkaša već odavno zabranjene, a svima pripadnicima te stranke zakonom je oduzeto pravo obavljanja javnih službi. U toku ovih nemira blefuskijanski carevi su često slali predstavke preko svojih poklisara, optužujući nas da stvaramo vjerski raskol time što smo se ogriješili o jedno od osnovnih učenja našeg velikog proroka Lustroga, u pedeset četvrtoj glavi Blundekrala (to je njihova Biblija). U stvari, smatra se da je to samo jedno natezanje u tumačenju smisla teksta. Jer te riječi ovako glase: svi pravi vjernici razbijaće jaja sa pogodnije strane; a koja je strana pogodnija, izgleda, po mome skromnome mišljenju, da je prepušteno savjesti svakog pojedinca da sam riješi, ili bar vlasti vrhovnog suca da o tome odluči. Elem, prognani šotkaši imaju takav upliv na dvoru blefeskijanskoga cara i uživaju toliko mnogo tajne pomoći i podrške od svoje stranke ovdje u zemlji, da se između ova dva carstva vodi krvav rat sa promjenljivom srećom već trideset i šest mjeseci. Za to vrijeme mi smo izgubili četrdeset velikih brodova i još mnogo više manjih brodova, kao i trideset hiljada najboljih naših mornara i vojnika, a računa se da su gubici neprijatelja nešto iznad naših. Ali su sada oni opremili brojnu i moćnu flotu i baš se pripremaju da izvrše desant na našu obalu. Njegovo Carsko Veličanstvo, imajući veliko povjernje u vašu hrabrost i snagu, naredilo mi je da vam prenesem ovaj izvještaj o njegovome položaju. Zamolim sekretara da caru izrazi moju pokornu odanost i da mu saopći da smatram kako meni, koji sam stranac u ovoj zemlji, ne priliči miješati se u partijske raspre, ali da sam gotov po cijenu svoga života braniti njegovu ličnost i državu od svih spoljnih zavojevača. (Preveo dr. Sreten Marić) O GULIVEROVIM PUTOVANJIMA Guliver je pomogao Liliputancima da se odupru najzedi Blefeskijanaca, potopivši im brodove, pa je postao njihov nacionalni junak. Ali je pao u nemilost kad je ugasio požar koji je izbio u kraljičinim odajama, pomokrivši se na vatru. Zbog toga je morao pobjeći iz Liliputa. U Drugoj knjizi Guliver se našao u Brobdingnagu, čiji su stanovnici divovi i gdje je on postao 112

mezimac devetogodišnje djevojčice Glumdalclitche, ali mu je njena divovska veličina stvarala mnoge neprijatnosti i nezgode. S tog mjesta ga je odnio džinovski morski orao i ispustio ga u more, ali se on uspio vratiti kući. U Trećoj knjizi Guliver posjećuje ploveću zemlju Laputu, čiji su stanovnci uvijek odsutni duhom i potpuno rasijani, jer su zabavljeni neki “visokim mislima”, daleko od stvarnog života. U Četvrtoj knjizi on posjećuje utopijsku zemlju Houyhnhnm, koju naseljavaju ozbiljni, razboriti, spokojni i čestiti konji. Njih neprestano ugrožava jedno vrlo čudno, zloćudno i divlje pleme Yahoo, u kojem Guliver na kraju prepoznaje ljudska bića. Želio je ostati s konjima, ali su oni na skupštini odbili njegovu molbu, pošto je on samo malo napredniji Yahoo. Kad se vratio u Englesku, shvatio je da više nije u stanju podnositi ljudsko društvo.) Za interpretaciju Sviftove ideje se podudaraju s idejama engleskog racionalizma s kraja 17. st., s njegovim isticanjem “zdravog razuma” kao osnovnog principa koji bi morao upravljati i ponašanjem pojedinca i uređenjem društva. Njegova originalnost je u neponovljivoj satiričkoj imaginaciji, s kojom je izmišljao svoje čudne, sasvim izokrenute svjetove, koji su, uprkos tome, sasvim nalik na svijet u kojem je on sam živio. Ukažite na satiričke crte, koje uspostavljaju sličnost između Liliputanskog carstva i evropskih država Sviftovog (a možda i našeg) vremena. Objasnite zašto su “Guliverova putovanja”, iako su satirička slika suvremenosti, postala omiljeno štivo u dječijoj književnosti.

113

VOLTER (VOLTAIRE, 1694.-1773.) KANDID49 VOLTER (VOLTAIRE, rođen kao Fracois-Marie Arouet, 1694. - 1778.) jedan od najvećih francuskih umova, koji je širom svijeta stekao ugled hrabrog i beskompromisnog borca protiv tiranije, duhovne zaostalosti, surovosti i gluposti. Njegovo cjelokupno djelo zalagalo se za progres čovječanstva, za koji su, po njemu, podjednako odgovorni svi ljudi i svi narodi. Njegov dugi i dinamičan život pokrivao je period od posljednjih godina klasicizma do predvečerja revolucionarne ere, a njegova mnogobrojna i raznovrsna djela (poezija, drame, priče, historijski i filozofski spisi, prilozi u “Enciklopediji”, polemike, pisma), kao i njegova politička aktivnost u više zemalja Evrope, utjecali su na pravac u kojem je u tom prijelaznom periodu krenula evropska civilizacija. Danas je najčitaniji njegov roman “Kandid” (objavljen 1758), koji neki opisuju kao “filozofsku fantaziju”, ali koji mnogi čitaoci doživljavaju kao zanimljivu i duhovitu avanturističku priču o čovjeku koji kroz svoje nevjerovatno stradanje dolazi do saznanja da ovaj svijet nije “najbolji od svih svjetova”, kako su naučavali neki filozofi racionalizma, kao Leibnitz. VOLTER (VOLTAIRE, 1694.-1773.) KANDID (Odlomci iz romana) Mladi Kandid, učenik Doktora Ponglosa, nepokolebljivog sljedbenika filozofije životnog optimizma, protjeran je iz dvorca u kojem je odrastao zbog ljubavi prema kćerci vlasnika dvorca, lijepoj Kunigundi. Poslije toga život ga baca iz jedne nevolje u drugu, pa je u prilici da posumnja u filozofsku tezu kako je “ovaj svijet najbolji od svih svjetova”. Čim je bio izgnan iz zemaljskog raja u kojem je proveo djetinjstvo, Kandid se, nasilno mobiliziran, suočio sa strahotama rata, pošto je “kralj Bugara zametnuo boj s kraljem Abara” (obasu kralja i oba naroda, naravno, izmišljeni). Ništa nije bilo tako lijepo, tako sjajno, tako okretno i tako dobro uređeno kao te dvije vojske. Trube, svirale, oboe, doboši, topovi, sve je to činilo takvu harmoniju kakva se ni u paklu nikad nije čula. Najprije topovi sastaviše sa zemljom oko šest hiljada ljudi, sjedne i s druge strane. Zatim puške zbrisaše s najboljeg od svih svjetova otprilike devet do deset hiljada hulja koje su mu kužile površinu. Bajonet bi isto tako dovoljan razlog smrti nekoliko hiljada ljudi. Sve je to moglo iznositi oko trideset hiljada glava. Kandid, koji je drhtao kao pravi filozof, sakri se što je bolje mogao i umio za vrijeme ove viteške klanice. Najzad, dok su oba kralja, svaki u svom logoru naređivali da se pjeva Te Deum, on odluči da ode i na drugom mjestu razmišlja o uzrocima i posljedicama. Pređe tako preko mnogo mrtvaca i samrtnika i dospije najprije u jedno obližnje selo. Ono je ležalo u pepelu. To je bilo neko abarsko selo koji Bugari bjehu spalili, prema propisima javnoga prava. Najednom su mjestu isprebijani starci gledali svoje zaklane žene kako umiru držeći djecu na svojim iskrvarenim dojkama; na drugom su djevojke rasporena trbuha izdisale, pošto su zadovoljile prirodne potrebe nekolicine junaka. Druge, poluizgorjele, preklinjale su naglas da im neko prekrati muke. Kandid pobježe što je brže mogao u drugo jedno selo: ono je pripadalo Bugarima i abarski junaci bjehu uradili s njim to isto. Neprestano gazeći preko udova koji su se trzali u ropcu, ili kroz 49

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

114

ruševine, Kandid dospije najzad izvan ratnog poprišta, noseći nešto malo hrane u torbi i ne zaboravljajući nikako gospođicu Kunigundu. Nestade mu hrane kad se nađe u Holandiji, ali, kako je slušao da su u toj zemlji svi bogati i da su tamo ljudi hrišćani, ni za čas ne posumnja da će se prema njemu isto tako lijepo pokazati kao i u zamku gospodina barona prije no što je odatle bio istjeran zbog lijepih očiju gospođice Kunigunde. On zamoli milostinju od nekoliko dostojanstvenih ličnosti koje mu sve odgovoriše da će ga ako produži s tim zanatom poslati u neki zatvor za popravak, da nauči kako se valja ponašati. Zatim se obrati jednom čovjeku koji je govorio sam, pun čas bez prestanka, o milosrđu, na nekom velikom skupu. Odmjerivši ga oštro, taj ga govornik upita: "Jeste li vi za pravednu stvar? Šta je uzrok vašeg dolaska ovamo?" - "Nema posljedica bez uzroka", odgovori Kandid smjerno, "sve je neizbježno vezano jedno s drugim i najbolje uređeno. Moralo se desiti da me otjeraju od gospođice Kunigunde, da se nađem u ratu i da sad molim za komad hljeba dok ne uzmognem da ga sam zarađujem." - "Prijatelju", reče mu govornik, "vjerujete li vi da je papa antihrist?"-"To nisam još nikad čuo, ali bio on to ili ne, ja nemam hljeba!" - " I ne zaslužuješ ga da jedeš!", viknu onaj. "Dalje, dalje, bjedniče, i da mi nisi više prišao dok si živ!" Govornikova žena promoli glavu kroz prozor, pa ugledavši čovjeka koji još sumnja da je papa antihrist, izruči mu na glavu pun noćni lonac. Blagi Bože, do kakvih krajnosti može ići pobožna revnost kod žena! Nekakav čovjek koji nije bio kršten, neka dobričina, anabaptist, po imenu Jakov, vidje taj svirepi i sramni postupak prema jednom od svojih bližnjih, stvoru s dvije noge, bez perja a koji ima dušu. Povede ga sa sobom kući, očisti ga, dade mu hljeba i piva, pokloni mu dvije forinte i naumi štaviše da ga nauči raditi u njegovim tvornicama perzijskih tkanina koje prave u Holandiji. Kandid se skoro bacio pred njega na zemlju i uzviknuo: "Pravo mi je rekao doktor Panglos da je sve u svijetu u najboljem redu, jer je mene daleko više potresla vaša beskrajna plemenitost nego okrutnost onog gospodina u crnom ogrtaču i njegove gospođe supruge." Kandidaje život vodio u razne zemlje svijeta, po moru i kopnu, iz jedne nevolje u drugu, ali je on ostajao i dalje uvjeren da je u svijetu sve uređeno na najbolji mogući način. Najednom od putovanja, koje je poduzeo kad je nekim čudom dobio kesu zlata i dijamanata, Kandidje upoznao novog saputnika. Stari naučnik, koji se zvao Martin, ukrca se dakle sa Kandidom za Bordo. Obojica su mnogo vidjela i mnogo propatila; i kad bi brod imao da plovi od Surinama preko Rta dobre nade u Japan, imali bi oni na cijelome putu šta da razovaraju o moralnom i fizičkom zlu. U nečem je ipak Kandid mnogo bolje stajao od Martina: on se još neprestano nadao da će vidjeti gospođicu Kunigundu, a Martin se nije imao čemu više nadati. Povrh toga, on je imao zlata i dijamanata, pa je bez obzira na sve što ga je tištalo u duši, naginjao filozofskom sistemu svog učitelja Panglosa svaki put kad bi govorio o Kunigundi, a naročito na kraju objeda. "A vi, gospodine Martine, šta vi mislite o svemu tome?", upita on naučnika. "Kakvo je vaše mišljenje o moralnom i fizičkom zlu? - "Gospodine", odgovori Martin, "ja sam u istini manihejac." "Vi zbijate šalu sa mnom", reče na to Kandid, "nema više manihejaca na svijetu." - "Ima, ja sam to", reče Martin. "Šta ćete, ali ja drukčije ne umijem misliti." "Mora da imate đavola u tijelu", reče Kandid. - "On se toliko miješa u stvari ovoga svijeta", odgovori Martin, "da bi se mogao naći i u mome tijelu, kao i na svakom drugom mjestu, ali ja moram reći da, kad bacim pogled na ovu zemljinu loptu, 115

ili bolje reći lopticu, mislim da ju je Bog ostavio na milost i nemilost nekom pakosnom biću. Još nisam našao grad koji ne želi propast kojem susjednom gradu, ni porodicu koja ne želi da iskopa grob drugoj kojoj porodici. Svugdje se slabi groze moćnih, pred kojima puze, a moćni postupaju s njima kao sa stadom čija se vuna i meso prodaju. Milion ubica postrojenih u pukove jure s jednog kraja Evrope na drugi i disciplinovano vrše ubistva i pljačke, da zarade sebi koru hljeba, jer nisu naučili drugi, pristojniji zanat. A u gradovima za koje bi se reklo da uživaju blagodeti mira i u kojima cvjeta umjetnost i vještine, ljude gore raspinju zavist, briga i nespokojstvo nego što ima da podnese kakav opsjednuti grad od svih svojih zala. Sakriveni jadi još su bolniji nego bijede koje se iznose na javnost. Jednom riječi, ja sam toliko vidio i toliko iskusio da sam manihejac." "Ali ipak ima i dobra", odgovori Kandid. - "To može biti", reče Martin, "ali ja ne znam za njega." Usred ove prepirke začu se topovski pucanj. Grmljavina je svakog trenutka bila sve jača. Dohvatiše svi doglede. Spaziše dva broda koji se bore na odstojanju koje je iznosilo otprilike tri milje. Vjetar dotjera i jednu i drugu lađu tako blizu francuskog broda da su svi natenane i s uživanjem mogli pratiti borbu. Na kraju, jedan od ta dva broda ispali bočni plotun na drugi tako nisko i tačmo da ga probi i posla na dno. Kandid i Martin primijetiše jasno oko stotinu ljudi na palubi broda koji je tonuo: svi su dizali ruke nebu i užasno zapomagali. Trenutak kasnije sve proguta more. "Eto vam", reče Martin, "kako ljudi postupaju jedni s drugima!" - "Nema sumnje", odgovori Kandid, "da ima nečeg đavoljeg u svemu tome." Francuski brod nastavi put, a Kandid nastavi razgovore s Martinom. Prepirali su se petnaest dana uzastopce i poslije petnaest dana bili su još tamo gdje i prvog dana. Ipak su bar razgovarali, saopćavali jedan drugom misli i uzajamno se tješili A Kandid se nadao da će jednog dana ipak naći svoju Kunigundu. Kandid se zaišta našao i sa svojom Kunigundom i sa svojim učiteljem Panglosom. Na kraju je zajedno s njima našao smirenje na obalama Propolisa, gdje je otkrio da je tajna sreće u tome da svak “obrađuje svoj vrt”, što je i glavna ideja Volterove praktične filozofije, koja se grozila i krajnosti idealizma i nebuloza metafizike. Za interpretaciju Za Voltera ključno pitanje njegovog vremena bilo je da se prosvijetljen čovjek najzad suoči sa stvarnošću i da potraži put koji vodi napretku cijelog čovječanstva. Ukažite na ironiju s kojom se on u “Kandidu” obračunava s onovremenom idealističkom filozofijom, koja se okretala od stvarnosti i u sferi “čistih ideja” gradila svoje zamišljene idealne sisteme, prema kojima se svijet zasniva na vječnoj “harmoniji suprotnosti” i na jednoj “višoj pravdi”. Skrenite pažnju na ona mjesta u kojima ta ironija dobija oblik jetkog i žestokog sarkazma.

116

GOTHOLD EFRAIM LESING (GOTIHOLD EPHRAIM LEESING, 1729. -1731.) O GRAĐANSKOJ TRAGEDIJI50 njemački dramatičar, kritičar, estetičar i naučnik; najznačajnija je ličnost njemačkog prosvjetiteljstva. U svom estetičkom spisu “Laokon” (1766.) izložio je shvatanje umjetnosti koje se uvjerljivo suprotstavilo klasicističkoj estetici, a u “Hamburškoj dramaturgiji” (1769.) zastupao je novo shvatanje drame i teatra, koje je nagovijestilo pojavu moderne drame. I sam je pisao drame (“Mis Sara Sampson”, “Emilija Galoti”, “Natan Mudri” i dr.), a popularne su mu bile i basne, u kojima je kroz priče o životinjama ukazivao na prirodu neznanja, sujevjerja, duhovne zaostalosti, političke sile i tiranije. O GRAĐANSKOJ TRAGEDIJI U svojim dramaturškim spisima Lesing je doveo u pitanje uvjerenje klasicišta da u tragedijama glavne ličnosti mogu biti samo ljudi na visokim položajima (kraljevi, prinčevi, heroji), jer je, kako su oni držali, samo “pad s visine” istinski tragičan. Nasuprot tome, Lesingse odlučno založio za dramu u kojoj je glavni junak običan čovjek, jer nas stradanje nekoga koji je sličan nama još jače pogađa. Posluživši se primjerom tada popularne “građanske tragedije” engleskog dramatičara Edwarda Moora “Kockar”(1753.), Lessingje uvjerljivo branio svoj antiklasicistički stav. Imena knezova i junaka mogu nekom komadu dati sjaj i veličajnost, ali ništa ne doprinose dirljivosti. Po prirodi stvari mora se naše duše najviše dojmiti nesreća onih čije su prilike najsličnije našima. Osjetimo li samilost s kraljevima, onda je imamo s njima kao ljudima, a ne vladarima. Ukoliko već njihov stalež češće čini njihove nezgode važnijima, on ih zato ne čini zanimljivijima. Sve ako su i cijeli narodi umiješani u te nevolje, naša simpatija zahtijeva pojedinačni objekt, dok je država odviše apstraktan pojam za naše osjećaje. Pogrešno se shvaća priroda ako držimo da ona treba zvučnih naslova da bi potresla i dirnula. Posvećena imena prijatelja, oca, ljubavnika, muža, sina, majke, uopće čovjeka, patetičnija su od svega ostaloga. Ona će uvijek i vječno zadržati svoja prava. Zar je važan stalež, ime roda i podrijetlo onog nesretnika (junaka Moorovog "Kockara") kojega je susretljivost prema nedostojnim prijateljima i zamamni primjer zapleo u igru, pa sad uzdiše u tamnici, slomljen stidom i kajanjem? Ako me netko upita tko je to, reći ću mu: bio je čestit čovjek, a na svoju je nesreću muž i otac. Njegova žena, koju ljubi i koja njega ljubi, životari u najvećoj bijedi. Djeci, koja traže kruha, ne može dati ništa osim suza. Pokažite mi u povijesti heroja dirljiviju, moralniju, jednom riječju: tragičniju situaciju! I kad se taj nesretnik konačno otruje, pa nakon što se otrovao, doznaje da ga je nebo ipak htjelo spasiti: što bi se još moglo dodati tim bolnim i užasnim časovima, u kojima se strahoti smrti pridružuju bolne predodžbe kako je mogao sretno živjeti. Pitam, čega još nedostaje, dostojno tragedije? "Ono neobično", odgovorit će mi netko. Kako? Zar u nenadanom prelazu iz časti u sramotu, iz nevinosti u zločin, iz najslađeg mira u očaj, ukratko, u najstrašnijoj nesreći nastaloj samo iz čiste slabosti nema dovoljno "neobičnog"? 50

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

117

(S njemačkog preveo Vlatko Sarić) Za interpretaciju Lesingov stav izražen ovdje potpuno je izmijenio tradicionalnu koncepciju “ozbiljne drame” (odnosno tragedije) i otvorio perspektivu njenog razvoja ka modernoj drami. Razmotrite njegove argumente u prilog tog stava da junaci tragedije mogu biti i obični ljudi.

118

PROSVJETITELJSTVO U JUŽNOSLAVENSKIM ZEMLJAMA51 Sredinom 17. stoljeća prosvjetiteljske ideje su počele prodirati i među Južne Slavene. U uvjetima krajnje zaostalosti i nepismenosti širokih slojeva naroda, pisci su preuzeli na sebe ulogu prosvjetitelja, pa su nastojali popularizirati napredne ideje suvremenih zapadnoevropskih mislilaca, kako bi prosvjećivanjem naroda omogućili njegov ekonomski i kulturni napredak i učinili ga svjesnijim vlastite historijske sudbine. Tako je Dositej Obradović, najznačajnji predstavnik prosvjetiteljstva kod Srba, isticao: “Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce! Knjige, predragi i neprecenjeni dar neba, prosveštenih umova ponosite kćeri!” PROSVJETITELJSTVO U HRVATSKOJ U to vrijeme su mnogi hrvatski pisci pisali i tiskali knjige namijenjene narodu, s ciljem da ga izvedu iz neukosti i bijede. Tako je Slavonac Antun Matija Reljković (1732. - 1763.) objavio moralističko-didaktički spjev Satir iliti divji čovik (Drezden, 1762.), kojim je htio da u svojoj Slavoniji “ukloni s puta pridsude i zle običaje, koji, duboko ukorijenjeni, ovaki plemenit vilajet naružili jesu”, kako je sam pisao u svom predgovoru. A karakteristično je da ni Reljković, kao ni drugi hrvatski prosvjetitelji, nije ostao pri čisto književnom radu: on se posvetio podizanju škola i unapređivanju seoskog gospodarstva, a napisao je i Novu slavonsku i njemačku gramatiku (1767.), da bi svoje Slavonce naučio pisati maternjim jezikom, jer je znao da samo obrazovani ljudi mogu svoju zemlju unaprijediti i u kulturnom i u gospodarskom pogledu. U istom duhu djelovao je i dalmatinski franjevac Andrija Kačić Miošić, koji je 1756. u Veneciji objavio svoj Razgovor ugodni naroda slovinskog, namijenjen “siromasima, težacima i čobanima naroda slovinskog”, s ciljem da tim svojim prostim čitateljima približi burnu povijest slavenskih naroda, i to u privlačnoj formi narodske epske pjesme. Racionalistički i prosvjetiteljski karakter ima i književno djelo Zagorca Tita Brezovačkog (1757. - 1805.), čije su komedije Matijaš grabancijas dijak (1804.) i Diogeneš (1823.) napisane u živom narodnom govoru kajkavskih krajeva oko Zagreba. A kako je imao istinski dramski talent, te su njegove komedije preživjele svoje prvobitne didaktičko-prosvjetiteljske namjere, pa se i danas igraju u kazalištu. PROSVJETITELJSTVO U SLOVENIJI U Sloveniji su se prosvjetiteljske ideje pojavile oko 1750. g., izazvavši pravi procvat književnog stvaranja na narodnom jeziku. Slobodoumni pravnik Anton Tomaž Linhart (1756. - 1795.) posvetio se proučavanju slovenske povijesti, a slavu je stekao kao prvi slovenski dramatičar, premda su njegove komedije Matiček se ženi i Županova Micka zapravo prerade stranih komada (Rihtera i Bomaršea). U to vrijeme djelovao je i Valentin Vodnik (1758. -1819.), koji se razvio u vrlo plodnog pisca i najboljeg slovenskog pjesnika tog vremena. On je skupljao i narodne pjesme, pripremao različite knjige za narod, pisao udžbenike za škole, a pokrenuo je i prve slovenske novine (“Ljubljanske novice”, 1797. - 1800.). Svi slovenački prosvjetitelji ulagali su mnogo truda da bi postigli jedinstven književni jezik i pomoću njega ujedinili svoj narod, koji je tada bio podijeljen, jer je živio u više austrijskih pokrajina. PROSVJETITELJSTVO U SRBIJI 51

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

119

Stavljajući se u službu naroda i njegovog napretka, prosvjetitelji su nastojali svoja djela pisati na narodnom jeziku. A to je na poseban način bilo značajno za srpske pisce, jer je srpski književni jezik dotad bio tuđ narodu. Naime, srpska književnost je do početka 17. stoljeća bila pisana na srpskoj redakciji staroslavenskog jezika, a onda je, pod uticajem ruskih učitelja koji su došli u južnu Ugarsku (današnju Vojvodinu), u upotrebu ušla ruska redakcija staroslavenskog jezika, tzv. ruskoslavenski jezik. Pošto su u taj književni jezik ušle i mnoge srpske riječi, pisci su ga nazivali slavjanoserbski jezik. Njim su pisali i govorili obrazovani slojevi srpskog društva, naročito u Vojvodini, koja je tada bila centar srpske kulture. Tek s prodorom prosvjetiteljskih ideja srpski pisci su počeli svoj jezik prilagođavati narodnom govoru, iako se nisu mogli potpuno osloboditi uticaja slavenosrpskog jezika, jer oni jezik svog naroda nisu dobro ni poznavali. Čak ni najznačajniji književnik među njima, Dositej Ohradović, nije uspijevao pisati na čistom narodnom jeziku, već je upotrebljavao mnoge izraze iz “slavjanoserbskog jezika”.

Tabla PROSVJETITELJSTVO U JUŽNOSLAVENSKIM ZEMLJAMA Sredina 18. st. Antun Matija Reljković (1732. - 1763.) Satir iliti divji čovik (Drezden, 1762.) Nova slavonska i njemačka gramatika (1767.) Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskog (1756.) Tito Brezovački (1757. - 1805.), komedije Matijaš grabancijaš dijak (1804.) i Diogeneš (1823.) Anton Tomaž Linhart (1756. - 1795.) Valentin Vodnik (1758. -1819.) Dositej Obradović (1742. - 1811.) Život i priključenija (1783.)

120

DOSITEJ OBRADOVIĆ (1742.-1811.) LAV, KURJAK I LISICA52 DOSITEJ OBRADOVIĆ rodio se u Čakovu, u Banatu, koji je tada bio u sastavu Ugarske. Rano je ostao bez roditelja, pa je najprije otišao na zanat u Temišvar, a zatim u manastir Hopovo, na Fruškoj gori, gdje se zakaluđerio i dobio ime Dositej. Kao mladi đakon napušta manastir, nezadovoljan životom kaluđera, i počinje svoja putovanja i stranstvovanja. Tri godine je bio učitelj u Dalmaciji, a zatim putuje u Grčku, Carigrad, Požun, Italiju i Njemačku. Na Zapadu usvaja ideje prosvjetiteljskog racionalizma i vezuje ih za praktične potrebe i mogućnosi svoga naroda. U Lajpcigu štampa svoje glavne spise: “Pismo ljubeznom Haralampiju” (1783.), u kojem je izložio svoj program društvenih reformi i kulturno-prosvjetnog rada, te “Život i priključenija” (1783.), u kojem je opisao svoje djetinjstvo i svoja putovanja po svijetu, s željom da ukaže na nužnost promjena u sistemu obrazovanja i da svoje zemljake upozna s kulturnim progresom evropskih naroda. Nakon svoje autobiografije Dositej je objavio “Sovjete zdravago razuma” (1784.). Poslije boravka u Parizu i Londonu štampao je u Rusiji svoje “Basne” (1788.), za vrijeme 13-godišnjeg boravka u Beču štampao je “Sobranije raznih naravoučitelnih veščej” (1793.), a za vrijeme četverogodišnjeg boravka u Trstu napisao je i u Veneciji štampao svoju “Etiku” (1803). Na vijest o srpskom ustanku stupio je u vezu s Karađorđem i pet posljednjih godina života proveo u oslobođenoj Srbiji, gdje je osnovao Veliku školu (1808.) i djelovao kao prvi srpski ministar prosvjete. LAV, KURJAK I LISICA (Basna) Kao i neki drugi evropski prosvjetitelji 17. st. Dositej Ohradović je, među brojnim djelima, pisao i basne (“Basne”, Lajpcig, 1788.), koje su uglavnom bile prerada Ezopovih, Fedrovih, Lafontenovih i Lesingovih “priča o životinjama”. Ali je on uz svaku basnu dodavao svoja poučna objašnjenja (“naravoučenija”), u kojima je izlagao prosvjetiteljske ideje. Lav, prvi i najstariji od sviju lavova i car sviju životinja, nahodeći se slaba zdravlja, ne izlažaše iz svoje peštere. Mnogi lavovi, carski ministri, pročizverinja knezovi i poglavari, i sami majmun, majmunski birov, krome jedne lisice, sakupe se za posetiti i nagledati lava, cara svog. Kurjak, prvi kurjački muselim, odavno pametozlopstvovaše na jednoga komšiju svoga, staroga lisca, zato što ovi, najdeblje guske hvatajući, sebe samoga čašćaše bez najmanjeg kurjaku peškeša. I tako ovi neprestano vrebljaše sposobno vreme kako će liscu skuvati poparu. Sada, dakle, ne videći ga u skupštini, počne na njega klevetati, govoreći da sam on ne samo ne poštuje, no i prezire i za poruganije drži lava gospodara. U to vreme prispe i lisac, i čuje s vrata kurjačju pohvalu; no čineći se kao da ništa ne zna, derznoveno uđe, stane nasred peštere i učini lavu poniznjejšu reverenciju. Lav, sav razjaren, ne gledajući na njegov poklon i komplimente, s gromovitim glasom: "Tako li je to"- načne govoriti - "kad sam ja zdrav, ti si prvi pri meni; kad sam bolestan, onda si poslednji!""Sama ljubav i vernost moja k tebi i popečenije o tvojem zdravlju, pričina su što ja kasno dolazim i lekarstvo ti nosim.""Koje je to? Kazuj, i ne sumnjaj o mojej blagodamosti" reče lav."Živa kurjaka zapovedi oderati"- odvrati lis - "i 52

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

121

vrućom se njegovom obloži kožom, i u malo vremena, tako mi lisca i njegove kože, biće ti lakše!" Makne car glavom, skoče lavovi na kurjaka, ščepaju ti nam ga i počnu derati. Bedni kurjak stane kurjački drečati, a lisac k njemu:"Kako si svirao, komšija, tako sad igraj."53 Naravoučenije Ovo isto biva ljudima kojih um nije prosvešten čistom naukom, koji živu u gluposti i varvarstvu, i kojih su kačestva i sklonjenija svojstvam četveronožnih životinja podobna. Car, koji ne obilazi zemlje i ne traži daleko od sebe daže do samih najudaljenijih granica prognatu i sakrivenu istinu, koji ne ište da pozna one koji ga okružavaju, i veruje onom ko pre dođe i onom koji ume lepše govoriti, hitrije lagati i iskusnije laskati, - podoban je ove basne lavu, koji veruje sve što mu kurjak kaže. A kad dođe lisac, samo ume Il on bolje slatkosloviti i lagati, nek' se onda drži kurjak! Čovek ljubokoristan i lakom priličan je našem kurjaku, koji zlobi na lisca ne zato što on krade i tuđe otima, nego što njega krađe svoje učesnikom ne udostojava. Lisac nam ovde ne igra sasvim dostojnu osuždenija personu, i on laže kako najbolje zna i može, al' valja mu oprostiti jer mu je do glave. Malo je Sokrata i Katona na svetu koji, u ovako kritičeskim okresnostima, ne bi ovoga istog lisca sebi za priklad uzeli. No ovoga se onom narodu nije bojati kojim pravdoljubiv i prosvešten vladatelj upravlja i gdi pravedni zakoni ovu silu imadu, gde su i sami podanici prosvešteni i dobrodjeteljni, i znadu šta su oni svom caru, kako opštemu ocu, dužni, i šta je njihov car njima kako svojim sinovima i familiji dužan. Pitali su jednog starca Ingleza: gdi ljudi najbolje živu? "Onde" odgovori starac - "gdi se slabi ne boji silnoga, nit' se seljanin plaši pred spahijom, gdi se siromah bogata ne stidi, niti pošten čovek mari što nepošten o njemu govori, i gdi nepošten javni žig na čelu nosi". Jedan bosanski vezir pitao starce Bošnjake: "He, kmetovi, kažite mi pravo, koji vam je najbolji paša bio otkad je car Bosnu osvojio?""Čestiti veziru, oni koji je otud pošao a k nami ne došao", odgovoriše prostosrdečni starci. Za interpretaciju Kakav, po mišljenju Dositeja Obradovića, treba da bude idealni vladar? Navedite neke od “prosvijećenih monarha” 18. st., koje je i Dositej smatrao važnim činiocima narodne prosvijećenosti. U čemu Dositej Obradović vidi idealni društveni poredak? UPAMTITE POJAM Basna je kratka poučna priča, u stihu ili prozi, koja govori o životinjama, a podrazumijeva ljude i ljudsko ponašanje. Pri tome pojedine životinje predstavljaju ljudske osobine: lisica - lukavost, lav silu, vuk - samoživost i krvožednost, svinja - nezgrapnost i prostotu, magarac - glupost, mrav radinost itd. Na taj način, jedan krug pojava (ljudsko ponašanje) predstavlja se pomoću drugog kruga pojava (životinjskim postupcima), tako da basna uvijek ima oblik alegorije. A kako joj je često cilj da se naruga manama i porocima, ili nekim negativnim pojavama u društvu, basna često ima i satirički karakter. Još od antičkog vremena basne su omiljeno sredstvo moralnog odgoja, zbog čega obično podrazumijevaju neku pouku. Nju su basnopisci ponekad razrađivali u dodatku basne (kao što je 53

proči - ostali, drugi; krome - osim; birov - seoski pisar; muselim - okružni starješina; peškeš - dar, poklon; reverencija dubok naklon; popečenije - briga, staranje; pričina - uzrok.

122

činio i Dositej Obradović u svojim “naravoučenijama”). Najpoznatiji basnopisci su Ezop i Fedar u antičkoj književnosti, te Francuz Lafonten (Jean de la Lafontaine, 1621. -1695.) i Rus Ivan A. Krilov(1769. - 1844.).

123

Andrija Kačić Miošić (1704. -1760.) RAZGOVOR UGODNI NARODA SLOVINSKOG54 hrvatski književnik. Rodio se u Bristu u makarskom primorju, a školu je učio u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, gdje se i zaredio 1720. god. Kao redovnik studirao je filozofiju i teologiju u Budimu od 1721. do 1727. god. Službovao je na župi u Opuzenu, na teološkom učilištu u Šibeniku i u franjevačkom samostanu u Sumartinu na Braču. Posljednju deceniju života proveo je u samostanu u Zaostrogu, gdje je i umro. Najveće i najznačajnije mu je djelo “Razgovor ugodni naroda slovinskog”, koje je objavio u Veneciji 1756. god. i koje je vrlo brzo postalo jedna od najpopularnijih hrvatskih knjiga. Zamišljena kao “pismarica za narod”, ona je zaišta postala narodna knjiga. RAZGOVOR UGODNI NARODA SLOVINSKOG Namijenivši svoju “pismaricu” najširim slojevima naroda, ovaj “Starac Milovan” - kako je sam sebe nazivao oponašao je narodne guslare i u formi narodne pjesme opjevao je događaje iz dalje i bliže historije “naroda slovinskog”, i to sa širokog prostora “od Skadra do Zadra, od Mostara do Kotara”, kako je to sam označio. Ali za razliku od narodnih pjevača, on je sižee svojih pjesama nalazio u historijskim dokumentima i starim ljetopisima, pa je opjevao uglavnom istinite događaje, i to s težnjom da o njima kaže punu istinu. Neke od pjesama on je čak popraćao komentarima u prozi, s ciljem da im da što veću historijsku autentičnost. Ipak, duh narodne pjesme i narodne predaje najčešće je bio jači od njegove težnje za historijskom istinom, pa većina pjesama u njegovom “Razgovoru ugodnom naroda slovinskog” ipak najviše naliči na usmene narodne legende. Iz “Predgovora prvom izdanju” (Venecija, 1756.) Po naravi je čovika svakoga svoj narod hvaliti, uzdizati i uzveličavati, i zato vide se mnoge knjige na svitlost iznesene, u kojim se štiju kralji, duke, markeži, knezovi, gospoda, vitezovi junaci i njihova junaštva. Ma narod slovinski vazda je bio, kako se vidi, u tome malo pomljiv, jer se malo stvari štije i nahodi od starih kralja, bana, gospode i događaja koji su se događali u našim stranam. I da se posve ne izgube od starih vitezova uspomene, gospodin Bog dao je našemu narodu pamet naravnu, da ono što drugi narodi uzdrže u knjigam, oni uzdrže u pameti pivajući - na sobetim, dernecim i po svim mistim kuda putuju pisme svojih kralja, bana, vitezova i vrsnih junaka, koje premda nisu posve istinite, ništa ne manje ima svaka dobar temelj od istine. Želeći dakle ja da siromasi, težaci i čobani naroda slovinskoga, koji se naslađuju u takizim pismam, mogu doći u poznanje da njihove pisme i davorije nisu brez temelja istinita, na službu istih siromaha dajem na svitlost ove knjižice skupljene, složene i prinesene iz različitih knjiga talijanskih u jezik slovinski, njihovi rati, junaštva i sva dilovanja dobra i zla.55 Pisma od Kotoromanovića Tri su bora uporedo resla, već su ono tri mila brajena, među njima jela tankovita: tri brajena Kotromanovića, nisu ono tri bora zelena, i Danica, njihova sestrica, nit je ono jela tankovita, usrid Jajca grada odgojena.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Štiti - čitati; duke - vojvode; na sobetim - (tur.) na gozbama; na dernecim - (tur.) na vašarima i sajmovima; u takizim u takvim; rati - ratovi. 55

124

"Udat ćemo Danicu divojku za mladoga kralja ungarskoga, krunit ćemo brata Vladislava usrid Jajca grada bijeloga. Skupit ćemo ungarske katane isićemo bosansku gospodu; otet ćemo polja i livade i gosposka sela i varoše." Kada oni vilu razumiše, sve se skače malo i veliko, svoje brze konje posidoše, k Jajcu gradu hitro poletiše, da pogube tri mila brajena, tri brajena Kotromanovića, i Danicu, Bosanku divojku, koja biće skoro isprošena. Ali njima Bog i srića dade, dokaza im Bogom pobratime, pobigoše Kotromanovići, utekoše, vesela im majka! Dva odoše k banu od Karlovca, Stipe dite gradu Dubrovniku, a Danica k Rimu bijelomu ter pohodi crkve i oltare. Al'je malo vrime postajalo, razboli se Danica divojka od groznice, bola velikoga, od bolesti pribolit ne može. Latini je lipo ukopaše i na grebu pismo učiniše: "Ovde leži Danica Bosanka, od slavnoga naroda divojka." Tri se braca lipo milovaše

i zajedno skladno pribivaše; gledale ih iz gorice vile, gledale ih, ter su besidile: "Ko bi onu braću zavadio, zavadio oli pogubio, njegova bi bila banovina od Dunaja do sinjega mora." To je čula vila Slovinkinja, ter je njima tiho besidila: "Dajte meni lipu banovinu od Dunaja do sinjega mora. Ja ću onu braću zavaditi, zavaditi oli pogubiti." Pak odleti k Jajcu bijelomu, ter nahodi tri mila brajena. Meće na njih teške mađinluke, ne bi li ih vila zavadila: mađinluci kripost izgubiše, tri se braca nigda ne svadiše. Kad vidila vila Slovinkinja, da ne može braće zavaditi, leti ona gori na planinu pak zavika s visokih planina. Viče tanko, ali glasovito, ter dozivlje po Bosni gospodu: "Zlo vam jutro, bosanska gospodo! Al' ne znate, ali ne hajete? Viće čine tri mila brajena, tri brajena Kotromanovića, usrid Jajca, grada bijeloga, često zbore, ovako govore: Koga nije, da kruha ne jide, a mi, pobre, da se veselimo

125

sve u strahu Boga velikoga!56

ungarski- ugarski, mađarski; katune - (mađ.) vojnici, konjanici; isić ćemo - (ikavski) isjeći ćemo; dokaza -

dojavi, Mađinluci - čarolije, mađije; kripost- krepost, snaga; viće - vijeće;

126

Za interpretaciju Kakav je odnos pjesnik imao prema narodnoj pjesmi? Sto on sam o tome kaže u svom predgovoru? A što nam o tome govori stil i stih njegove pjesme? (Ukažite na one pjesničke postupke koje je pjesnik preuzeo iz narodne pjesme). Razmislite zašto je pjesnik opjevao tu epizodu iz povijesti srednjovjekovne Bosne. Kakva je povijesna pouka tih događaja? Razmislite zašto je Kačić svojoj pjesmarici dao naslov Razgovor ugodni naroda slovinskog. (Ko s kim tu razgovara? I zašto im je taj razgovor ugodan?) PONOVIMO Do kakvih promjena u društvenom i kulturnom životu Evrope dolazi krajem 16. stoljeća? Šta je reformacija, a što protureformacija? Šta je barok? U kakvom je on odnosu prema renesansnoj umjetnosti? Koje najveći hrvatski barokni pjesnik i koja su njegova najznačajnija djela? Što je klasicizam? U kakvom je on odnosu prema baroku, a u kakvom prema renesansnoj umjetnosti? Koje su književne vrste najviše njegovane u klasicizmu? Koje najveći komediograf klasicizma? Nabrojte naslove bar tri njegove komedije, šta je njihova glavna odlika? Što je to klasicistička tragedija? Koje su njene karakteristike? Koje njen najbolji predstavnik? Koja se epoha naziva “epohom prosvijećenosti”? Navedite imena nekoliko evropskih filozofa koji su svojim idejama nagovijestili novo, moderno doba. Koje su se književne vrste počele razvijati u toj epohi? Navedite bar tri evropska pisca iz 18. stoljeća, i naslove njihovih najpoznatijih djela. Zašto je satira bila popularan književni oblik evropskih prosvjetitelja? Navedite imena nekih od onih autora koji su medu Južnim Slavenima širili ideje evropske prosvijećenosti.

127

KNJIŽEVNOST NARODA BOSNE I HERCEGOVINE U 17. i 17. VIJEKU57 KNJIŽEVNO STVARANJE BOSANSKIH FRANJEVACA Značajan doprinos razvoju pismenosti i književnosti u Bosni i Hercegovini dali su fratri iz reda sv. Franje, koji su od svog dolaska u Bosnu (krajem 13. st..), pa sve do naših vremena veliku pažnju posvećivali književnom radu. Iako su živjeli u teškim uslovima turske vlasti, bosanski franjevci su uvijek vodili veliku brigu o školovanju katoličke mladeži. Njihovi samostani, osim što su služili za vjerske potrebe, bili su centri prosvjete. U njima su bile organizirane i osnovne škole (na maternjem jeziku) i srednje škole (na latinskom jeziku). U tim školama obrazovanje su sticali mnogi mladi ljudi, koji su potom često odlazili na studije u Italiju, Ugarsku, Francusku, Englesku i druge evropske zemlje. Neki od njih su nakon završenih studija ostajali na tim stranim sveučilištima po više godina kao profesori, ističući se ne samo kao vrsni učitelji već i kao istaknuti latinski pisci, čija su se djela iz oblasti teologije, filozofije, retorike, crkvenog prava, pa i medicine čitala po cijeloj Evropi. Takav je bio Juraj Dragišić s kraja 15. i s početka 16. st., najznačajniji humanist porijeklom iz Bosne. Među franjevcima koji su pisali na latinskom jeziku naročito su popularni bili ljetopisi, u kojima su oni bilježili ne samo događaje iz historije pojedinih samostana (u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici i dr.) već i iz historije Bosne. Ti su ljetopisi u velikoj mjeri nastavljali srednjovjekovnu tradiciju tog žanra, po kojoj se događaji o kojima se govori zahvataju od “početka svijeta”, tako da se suvremenost ljetopisca uključuje u veliki neprekinuti tok historije svijeta. Među sačuvanim ljetopisima koji su pisani na latinskom jeziku najznačajniji su: Kronika samostana u Kraljevoj Sutjesci i Kreševska kronika. Tokom 17. st. bosanski franjevci su počeli sve češće pisati na narodnom jeziku. Naime, oni su tada - u duhu protureformatorskog katoličkog pokreta - poduzeli da obnove i ojačaju religiozni život vjernika, pa su im se počeli obraćati na njihovom maternjem jeziku. A kako su i sami većinom bili rodom iz Bosne i Hercegovine, oni su dobro govorili narodni jezik, pa su svoje knjige sve više stavljali u službu naroda. Ta njihova književna djela su po sadržini ostajala strogo u tokovima evropske protureformacije. Ali su se u njoj - pod uticajem latinskih i talijanskih pisaca, kao i starije hrvatske glagoljaške, te dubrovačko-dalmatinske književnosti - pojavile različite književne vrste, kako u prozi tako i u stihu. Među tim djelima posebno se ističu: Sto čudesa (1611.) i Besjede (1616.) Matije Divkovića (1563. - 1631.), Cvit od kriposti (1647.) Pavla Posilovića (umro 1653.), Fala od sveti (1708.) Stjepana Margitića (umro 1730.) i Pisna od pakla (1727.) Lovre Sitovića (umro 1729.). I među franjevcima koji su pisali na narodnom jeziku omiljeni su bili naročito ljetopisi, kojim su se oni opirali zaboravu i čuvali svoj identitet. Među najznačajnijim takvim ljetopisima su Ljetopis Nikole Lašvanina i Kronika franjevačkog samostana u Fojnici. Bosanski franjevci su pisali štokavskim dijalektom, latinicom ili bosanskom ćirilicom (tzv. bosančicom). Njihova djela su čistotom svoga jezika utjecala da se već u 17. stoljeću i u dubrovačkoj književnosti prihvati štokavski dijalekt. Zbog toga je njihov književni rad dvostruko značajan: oni su u Bosni i Hercegovini oživjeli književnost na narodnom jeziku, a istovremeno su svojim djelima utjecali na razvoj književnog jezika kod drugih hrvatskih pisaca tog vremena. 57

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

128

129

Tabla KNJIŽEVNOST NARODA BOSNE I HERCEGOVINE U 17. i 17. VIJEKU KNJIŽEVNO STVARANJE BOSANSKIH FRANJEVACA od svog dolaska u Bosnu (krajem 13. st..) organizirane i osnovne škole (na maternjem jeziku) i srednje škole (na latinskom jeziku) u duhu protureformatorskog katoličkog pokreta Juraj Dragišić, Matija Divković, Pavle Posilović, Stjepan Margitić, Lovro Sitović... Ljetopis Nikole Lašvanina i Kronika franjevačkog samostana u Fojnici.

130

Matija Divković (1563. -1631.) BESJEDA O FRATRU I RAJSKOJ PTICI58 MATIJA DIVKOVIĆ (1563. - 1631.) prvi je značajniji bosansko-hercegovački pisac koji je pisao na narodnom jeziku. Rodio se u selu Jelaškama kod Vareša. Pohađao je franjevačku školu, a onda je studirao teologiju u Italiji. Kao franjevac živio je u Kreševu i Olovu, gdje je i umro. God. 1611. objavio je u Veneciji prve svoje dvije knjige (Nauk krstjanski i Sto čudesa aliti znamenja Bogorodice), za čije je tiskanje sam izlio ćirilska slova. God. 1616. objavio je svoje Besjede, u kojima se poslužio srednjovjekovnim legendama i narodnim pričama, kako bi narodu na privlačan način izložio kršćanski nauk. Divkovićeva djela pisana su ijekavskim narječjem, ali s mnogo natruha ikavskog, tj. onako kako se govori među Hrvatima u Bosni između Vareša, Kreševa i Olova. BESJEDA O FRATRU I RAJSKOJ PTICI Bješe jedan redovnik dobra i sveta života i moljaše Gospodina Boga da bi mu očitovao kojugod slatkost nebeske slave. Ovi redovnik budući na molitvi, zapjeva kod njega jedna ptičica i on ušta da je uhvati; a ptičica prid njim pobježe u gaj, koji bješe blizu manastijera, i padši na jedno drvo, pjevaše na onom drvu. I ovi redovnik bješe pod onijem drvom i slišaše onu ptičicu gdi pjevaše. Potom ova ptica odletje, i ovi se redovnik povrati opet k manastijeru! scijenjaše da ne bijaše za jednu kruhopeču slišao one ptičice, i dođe na vrata na koja bješe izišao, i bjehu ona vrata zazidana, i zid bješe ostario. I nađe druga vrata sagrađena na drugom mjestu; dođe i poče kucati. I dođe vratar i otvori mu i poče ga pitati: "Otkuda si i tko si i što išteš?" Odgovorivši, reče ovi redovnik:"Ja sam izašao iz manastijera, i evo sam se sad opet povratio, a nahodim da je manastijer na drugi način učinjen." Vratar, ovo čuvši, otiđe k starješini i skaza mu svekoliko. Došavši starješina na vrata, pitaše ga govoreći mu: "Tko si i otkuda si?" Odgovorivši, ovi redovnik reče: "Ja sam fratar od ovoga manastijera i malo prije sam iz manastijera izašao u gaj, i evo sam se vratio sada, i nikoga ne poznajem od manastijera." Tada starješina s ostalijem fratri od manastijera počeše ga pitati govoreći mu: "Tko je bio starješina u ovom manastijeru onda kada si izašao nadvor?" i počeše iskati koliko je da je izašao iz manastijera, i nađoše da bješe slušao one ptičice trišta i četrdeset godišta. I ovo ne bijaše ptičica negoli anđeo u kipu jedne ptičice, koji toliko čudno slatkijem glasom pjevaše. Nut procijeni i viđi je li ovo vele čudna i velika stvar da ovi redovnik za trišta i četrdeset godišta ne oćuti glada, ni žeđe, ni zime, ni vrućine, ni goloće, ni bosoće od tolike slatkosti pjevanja ove ptičice, tako da se ni od česa ne spominjaše, ni od vremena koje prohođaše, ni od stvarih koje se činjahu na svijetu. Ako je dakle tolika i taka slatkost i razgovor u pjevanju jednog anđela, kolika će dakle radost, koliko veselje i koliko uživanje tada biti u kraljevstvu nebeskom, kada uspoje devetkom anđeoskih! Za interpretaciju Ova Divkovićeva besjeda lijep je primjer propovjedničke parabole, u kojoj se jedna religiozna ili moralna pouka prenosi u privlačnoj formi priče. Šta je smisao Divkovićeve pouke, a kako je ona uobličena? Ovaj tekst je napisan prije više od tri i po stoljeća. Analizirajte njegov jezik. Koliko vam je on blizak? Zašto su ovakve Divkovićeve besjede mogle postati toliko popularne u narodu da su se prepričavale kao usmene narodne priče? Da li je to bilo samo zbog njihove pouke? BESJEDA O ONIMA KOJI UZIMAJU TUĐE

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

131

Oni koje će Gospodin Bog izagnati iz slave nebeske su i trgovci koji krivo mjere i krive mjere drže i njimi kupuju i prodaju. I ovo se razumije - ili tko krivu mjeru drži, ili mjereći rukom unmiče i primiče, iliti tko kojom majstorijom čini da jedna stvar preteže veće negoli je sobom teška i vrijedna. Ovi koji ovakve stvari čine neka istinito znaju da sami sebi čine dvije vele velike štete i nekoristi. Najprvo, tjelesnu i svjetovnu plaću i dobitak gube. Jer, veli Bog Svemogući, kantar prav i istinit drži, da mnogo vrijeme budeš živjeti svrhu zemlje, što će Gospodin Bog tvoj dati tebi. Pogrditi će, uistinu, Bog onoga tko ovo čini i protivi se svakoj pravdi, to jest tko neprave i krive kantare i mjere drži i prodaje njima. Drugo, koji krivo mjere i prodaju gube plaću duhovnu, to jest kada sveti Mihoio aranđeo izmjeri dobra i zla djela njih, ta će, istinito, njih dobra djela vele malahno, aliti ništa ne pretegnuti pram zlijeh djelijeh. Tretje, koji draže (skuplje) prodaju nego pošto stvari valjaju, naročito koji draže prodaju na veresiju, aliti na vjeru, negoli na gotovo, ovi čine kamatu i držani su ono povratiti. Također, koji prodajući kriju i pokrivaju što je gore onim boljiem neka se ne vidi, a što je bolje, ono kažu govoreći se i zaklinjući se: ovako je svekoliko, i tako mnoge varaju i privaraju. I tako po dva načina sagrešuju: jedno što se krivo kunu, drugo što lažu i druge varaju. I tako ostaju dužni tuje povratiti. Četvrti su koji jeftinije kupuju negoli stvari valjaju, kako se mnogo puta događa, da jedni za nevolju svoje stvari prodaju sa štetom jer im se inako ne može, i koji ove stvari u sebi valjaju, ostanu držani naplatiti ono što po pravdi valjaju. Ove stvari mnogi ne pomišljaju ni procjenjuju, nego da mogu kupili bi i uzeli po novac što valja dukata. I tako čine protiva naredbi Božjoj i protiva ljubavi bratinskoj. Za interpretaciju Ova “besjeda” je napisana prije nešto manje od 400 godina. Ako se zanemare neke stilske nezgrapnosti, njen nam je jezik i danas sasvim razumljiv i blizak. Ukažite, međutim, na neke jezičke crte koje pokazuju da se naš jezik ipak za tih 400 godina razvio i promijenio. - Možete li na osnovu ove Divkovićeve “besjede” zaključiti nešto o poslovnom moralu ljudi onoga doba? Je li u tom pogledu “biznis” danas mnogo drukčiji? Nepoznati franjevac LJETOPIS NIKOLE LAŠVANINA “Ljetopis Nikole Lašvanina” najznačajnije je starije sačuvano djelo te vrste koje je pisano na narodnom jeziku. Njegov autor je bio porijeklom iz Lašve, bio je franjevac, jedno vrijeme je živio u samostanu u Fojnici, a umro je u Jajcu 1750. g. Rukopis njegovog ljetopisa je pronađen u Livnu i prvi put bio objavljen 1915. godine. U njemu su, poslije uvodnog dijela, u kojem se, po običaju tadašnjih ljetopisaca, izlaže historija svijeta od najstarih vremena, zabilježeni događaji od 1690. g, tj. od upada Eugena Savojskogs vojskom u Bosnu, pa sve do početka 18. st. U tom dijelu Lašvaninje u potpunosti preuzeo jedan stariji ljetopis, koji je bio vodio fra Stjepan Margitič, gvardijan u Fojnici. U posljednjem dijelu rukopisa ljetopisac je bilježio događaje kojima je sam bio svjedok. Iako nije uobličen kao književno djelo namijenjeno čitanju, taj Lašvaninov ljetopis je i književno značajan, jer u mnogim dijelovima daje vrlo upečatljivu sliku života u burnim godinama s kraja 17. i s početka 18. stoljeća. Vrijeme gladi i kuge (1690. godina)

132

Pomr mlogi narodi od glada, a bižanija bižaše od Save prid vojskom cesarevom. Kugod bi se malko ležahu nmrtci, nit se kopahu, nit imadiaše tko. Jiđaju resu lipovu, z drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke; u Sarajevu, kažu, izidoše dica mater mrtvu, u Banjoj Luci koga bi obisili bi ga gladni ljudi svega izili. U to vrime paša siciaše i višaše i uskoke i raju, koga god bi mu doveli. I davali bismo jist ubogim, ali kako bi se najilo, ta bi i umrlo. Stvar koja se mogaše prvo toga za deset grošah prodati, za jedan se prodavaše. Izprodava siromah kuće, pokućje, zemlje, sudje, haljine itd. Kuga projde, a ja odo(h) u Fojnicu, ali posla po me Arslan-beg Kovčić, a kad dojdo(h), reče: "Imam jednu oporuku na duši. Imao sam momka krstjanina i umrije od kuge, i rekao mi je za života da od njegova najma ukopam ga u grebju krstjanskomu i da mu usadim križ od kamena i ogradim greb. I to sam sve učinio, ali je još reko da mu činim misu na grebu i da mu dadem kantane mise. Zato te molim, otiđi, učini mu otar više glave i reci mu misu." I dade mi za mise, govoreći: "Neka znaš, fra Štipane, neka njegovo pri meni ništo ne ostaje." - I to zabiliži(h) za pogrdu oni(h) krstjanah koji su nepomlji izvršiti oporuke njiovi mrtvih. Za interpretaciju Ukažite na to da ovaj stari ljetopisac svoj izvještaj o jednoj strašnoj godini, kad su harali rat, glad i kuga, završava ovom mirnom pričom o čovještvu, koja sugerira prolaznost svih tegoba povijesnog svijeta i njima nasuprot stavlja trajne vrijednosti moralnog svijeta. U istom smislu protumačite i sljedeću njegovu priču. Slučaj Marka Kujundžije iz Podmilačja u župi jajačkoj (1696. godina) Ovoga Marka biše kuća i zemlja blizu jednoga kadije, koji se zoviaše Guliješ. Samo jedan potok među rastavljaše, a bia(h)u jabuke kadijine blizu potoka i padale bi na Markovu zemlju, a on bi uranio, ter bi ih opet pribacio na kadijinu. I to veće putah vidi isti kadia. Do nekoliko kadia pojde u Carigrad. Dojdoše mu konšije i priatelji, govoreći:"Što ćeš nam donit? Ele, nemoj koga zla učinit selu, ili vilajetu, i nemoj se na koga tužiti!" On odgovara: "Neću. Već ako jošter upitaju me ima li svetih ljudi u Bosni, hoću reći: ima Marko kujundžija." Dakle je dobro biti dobru i pravednu!

133

BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST NA ORIJENTALNIM JEZICIMA Nakon pada Bosne i Hercegovine pod tursku vlast započela je islamizacija stanovništva u našim krajevima, naročito onog njegovog dijela koji je bio prihvatio bogumilstvo. Islamizirani Bosanci i Hercegovci su se ubrzo počeli osjećati kao zasebna etnička grupa, a u kulturnom pogledu su sve više potpadali pod utjecaj arapsko-turske pismenosti, odnosno orijentalne islamske civilizacije u najširem smislu. Mnogi od njih su još u ranoj mladosti odlazili na školovanje u Istambul, gdje su se upoznali sa orijentalnom kulturom, pa su i sami počeli pisati na orijentalnim jezicima, i to najviše na turskom, koji im je, kao zvanični jezik Osmanskog Carstva, bio i najbolje poznat, ali također i na perzijskom, koji je bio klasični jezik orijentalne poezije i koji je bio obavezan predmet u mnogim medresama. I kao što su se u Osmanskom Carstvu isticali kao državnici i ratnici, mnogi Bošnjaci su postali znameniti i kao pjesnici, historičari, znanstvenici, pravnici i teolozi. Neki od njih su svojim divanima (pjesničkim zbirkama) ušli u historiju osmanske književnosti. Kao i na druge tadašnje osmanske pjesnike, i na većinu Bošnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima utjecala je klasična perzijska književnost, a naročito dvojica velikih perzijskih pjesnika, Omar Hajjam (umro 1123) i Hafiz (umro 1389), koji su u svojim rubaijama i gazelima pjevali - često u mističkom zanosu - o ljubavi, vinu i životnim zadovoljstvima. A upravo ti ljubavni, bekrijski i hedonistički motivi preovladavali su i u poeziji bošnjačkih pjesnika 16., 17. i 18. stoljeća. Pri tome su, međutim, ljubav i vino u toj poeziji najčešće predstavljali samo put ka jednom mističkom zanosu, u kojem se, po tom uvjerenju, jedino može neposredno iskusiti i spoznati konačna Istina i približiti se Bogu. To je naročito dolazilo do izraza kod onih pjesnika koji su bili pod uticajem sufizma, čije je osnovno načelo da se samo kroz ljubav može doći do spoznaje Istine, tj. Boga. U tome su poseban značaj imali derviši mevlevijskog reda, koji su po tekijama čitali i tumačili Mesneviju, veliko pjesničko djelo svoga osnivača Dželaluddina Rumija. A oni su i općenito imali presudnu ulogu u širenju perzijskog jezika i perzijske književnosti među obrazovanim Bošnjacima. Značajno je da je većina tih pjesnika koji su pjevali na turskom ili perzijskom jeziku često u svoje divane unosila duh i ton usmene narodne pjesme iz svog zavičaja, kao i vlastite uspomene na zavičajne predjele. Živeći i radeći daleko od rodnog kraja, oni su u svojoj poeziji često izražavali nostalgičnu čežnju za mjestima iz kojih su poticali, posebno za Sarajevom i Mostarom. Mnogi od njih su uz svoje ime ponosno dodavali pridjevak Bosnavi, označavajući njime svoje porijeklo. Osim poezije, Bošnjaci su na orijentalnim jezicima pisali i druga, filozofska, teološka, pravna i historiografska djela. Tako se Hasan Kafi Pruščak (1544. - 1615.) ogledao na području prava, politike, logike, stilistike i teologije. A Mostarac Mustafa Ejubović, pozatiji kao Šejh Jujo (1651. - 1707.), napisao je na arapskom jeziku više djela iz oblasti logike i gramatike. Među tim spisima poseban značaj ima Historija Bosne, koju je na turskom jeziku napisao Sarajlija Salih Sidik Hadžihuseinović Muvekit (umro 1899), a koja predstavlja prvo sintetičko historiografsko djelo o Bosni. Osim znanstvenih djela Bošnjaci su na orijentalnim jezicima pisali i djela druge vrste, kao što je Putopis Jusufa Livnjaka, u kojem je on opisao svoje putovanje na hadž 1615.

134

godine, ili Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije (1731. - 1809.), jedan od najznačajnijih proznih spisa iz naše prošlosti, u kojem je data vjerna i živopisna slika Sarajeva u drugoj polovini 17. stoljeća. OSNOVNI POJMOVI ORIJENTALNE POEZIJE Diwan - zbirka pjesama jednog pjesnika, koja sadrži više različitih pjesničkih oblika, ali koju objedinjava jedan isti duhovni sadržaj, najčešće hedonističko-mističke inspiracije. Bejt - rimovani dvostih, koji predstavlja zaokruženu misaonu cjelinu; glavna metrička jedinica koja gradi veće pjesničke cjeline u diwanskoj poeziji. Gazel - pjesma koja se sastoji od najmanje pet dvostiha s jedinstvenom rimom po shemi aa ba ca da itd.; u početku je bila ljubavna pjesma, a poslije je postala osnovni oblik u kojem su se izražavali islamski mistici, zastupnici tzv. tesawufa, mističkog učenja koje nastoji da spozna skrivena, ezoterička značenja ovozemaljskog svijeta, pa se zato izražava u alegorijama, simbolima i zagonetkama. Rubaija - pjesma od četiri stiha, u kojoj se jedinstvenom rimom rimuju prvi, drugi i četvrti stih; najčešće je sa sadržajem bekrijsko- erotske inspiracije. Kasida - duža pjesma koja se najviše koristila u diwanskoj poeziji; sastoji se od najmanje 15, a najviše 99 dvostiha rimovanih kao u gazelu: aa ba ca da itd.; može imati karakter pohvalne pjesme, ali i pjesme kojom se nešto kudi, pjesme u slavu znamenitih ljudi, ali i pjesme tužbalice. Mesnevija - pjesma čiji se dvostisi međusobno ne rimuju, zbog čega je predstavljala naročito prikladan oblik za dugačke pjesme, kakva je, na primjer, Rumijeva “Mesnevija”, koja je bila uzor mnogim kasnijim orijentalnim pjesnicima. Medhijja - pjesma pohvalnica. Nazira - pjesma spjevana po uzoru na pjesmu nekog drugog pjesnika, ali s vlastitim sadržajem. Tarih - hronogram; stih na arapskom kojim se obilježava izgradnja neke javne građevine ili neki važan događaj; u njemu zbir cifarskih vrijednosti arapskih pismena daje onaj datum koji se želi obilježiti tim stihom. Tabla BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST NA ORIJENTALNIM JEZICIMA Od Adnija (umro 1474.) do Arifa Hikmeta (umro 1903.). Safvet-beg Bašagić "Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti", 1912., Mehmed Handžić 1934. Dr. Hazim Šabanović divan, bejt, gazel, rubaija, kasida. mesnevija, medhijja, nazira, tarih

135

Derviš-paša Bajezidagić Gazel o Mostaru59 Derviš-paša Bajezidagić, rođen je u Mostaru polovinom 16. stoljeća a umro u Budimu 1603. godine. Nakon školovanja u rodnom gradu, nastavlja učenje u Istanbulu i tu dospijeva u dvorsku službu. Kasnije je bio bosanski valija. U tom svojstvu poslan je na odbranu Budima i tu poginuo. Ostavio je iza sebe jedan divan na turskom i persijskom jeziku. Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom "Bulbulistanu", napisao je naziru60 na "Mesneviju" Mevlana Dželaludina Rumija u dva toma. Napisao je vrlo uspješnu pjesmu o svom rodnom gradu i tarih61 posvećen Starom mostu u Mostaru, a ostavio je Mostaru i medresu, mektab i džamiju i opremio biblioteku uz džamiju. Pripadao je mevlevijskom tarikatu. Njegova poezija je refleksivna, iskričava - meditira o životu, sudbini, ljepoti. Derviš-paša spada među najznačajnije pjesnike osmanskog vremena u Bosni. Gazel o Mostaru Ko bi mogo opjevati redom S dvije kule velika ćuprija Sve ljepote divnoga Mostara Pružila sa preko rijeke čarne, Zar se čudiš, srce, što ga ljubim Te sa svojim velebnijem lukom Sa ljubavlju sinovskoga žara? Pričinja se poput duge šarne. O, ne ima na ovome svijetu, Ako nema sred bajnoga raja, Bistre vode i sviježega zraka, Što čovjeka sa zdravljem opaja!

Cio svijet da obiđeš redom Ne bi našo onakova svijeta; On je majdan darovitih ljudi, Šeher Mostar ures je svijeta.

Ko ga gleda, život mu se mladi A duša mu u nasladi plva, Svaki kraj mu i svako mjestance Zadivljene oči podraživa.

To je gnijezdo slavnije' junaka i na peru i na bojnom maču; ko odvazda i sada iz njega S dan na dan velikani skaču.

S voćem, s vodom i ostalim miljem On je druga Sirija na svijetu E bi reko da je rajska bašča Ko ga vidi u majskome cvijetu.

Neka šute indijske papige Neka svoje ne kazuju glase, O, dervišu! Ti si danas slavuj, Koji pjeva svog Mostara krase. s turskog: Safvet-beg Bašagić

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) nazira - pjesma spjevana po uzoru na drugog pjesnika, koju autor oponaša formom i porukom, ali kazana drugim riječima. 61 tarih - zapisivanje, historije, hronogram; vrsta stiha koji zbirom cifarskih vrijednosti daje broj, odnosno datum, koji se želi dati određenoj pjesmi. 60

136

Muhamed Nerkesi Sarajlija (1584. -1635.)62 MUHAMED NERKESI rođen je oko 1585. godine u Sarajevu. Višu školu učio je u Carigradu, ali ju je morao prekinuti, jer mu je umro otac, pa se vratio u zavičaj i zaposlio se. Radio je kao kadija u Gabeli, Mostaru, Novom Pazaru i Banjoj Luci, kao i u Carigradu, Solunu i Albaniji. Stekao je veliki ugled širom Osmanskog Carstva i kao prozni pisac i kao diwanski pjesnik. Nesretno je stradao u jednom ratnom pohodu 1635. godine. Uz veoma značajan i raznovrstan književno-umjetnički opus u prozi i stihu, Muhamed Nerkesija je pisac i jedne biografije "Putopisni opis života pravopisnog vezira". Historičari naše orijentalne književnosti se spore o godini rođenja Muhameda Nerkesije. Safet-beg Bašagić veli da Nerkesija rođen u Sarajevu oko 1591/2. godine što prihvata Salih Trako, kao i neki kasniji historičari književnosti. Međutim, u našoj novijoj literaturi, prihvaćeno je da je Nerkesija rođen 1584. godine, što prihvata Hazim Šabanović. Muhamed Nerkesija potiče iz kadijske porodice. Najprije se školovao u Sarajevu, gotovo sasvim izvjesno u Gazi Husrev-begovoj medresi. Više obrazovanje sticao je u Carigradu, ali kako mu je otac rano umro, bio je prisiljen da prekine obrazovanje, te da se i sam, nešto kasnije, posveti kadijskom pozivu, služeći na više mjesta, od Carigrada do Gabele, Novog Pazara, Elbasana, Banjaluke... Najzad, poslije trideset godina života koji mu je prošao putujući po Bosni i Rumeliji, sultan Murat IV ga je postavio za državnog hroničara u vojnom pohodu protiv Ravena. To je bilo krajem 1634. godine. Nažalost, na putu od Carigrada prema odredištu pao je s konja i u martu 1635. godine umro u blizini Izmita. Tamo je sahranjen, daleko od zavičaja. Kako je M. Nerkesija sebi, između ostalog, postavljao visoke moralne ciljeve, to je u biografiji Murtez-paše i napisao. U uvodu kaže da je djelo napisao da ukaže na idealan primjer vladanja, odnosno, uzor za buduće generacije kako bi trebalo da se vlada. On govori o načinu upravljanja državom čime je dao doprinos nauci koja se bavi ovim pitanjima. Nerkesija je ovo djelo napisao dok je bio kadija u Banjaluci. Pored pet proznih tekstova napisao je zbirku pjesama uglednim ličnostima što predstavlja vrhunac njgove stilske umjetnosti i to je dugo važilo kao uzor epistolarnoj književnosti na turskom jeziku. Nerkesija je veoma uspješan divanski pjesnik uočljiv vrlo bogat jezički izraz. Stihovi su mu raspjevani, lepršavi lirski. Cijenjen je i po medhijama63 i kasidama. Svojom ukupnom književnom djelatnošću Nerkesija je u vrhu pjesništva na turskom jeziku. Muhamed Nerkesi Sarajlija PJESMA PERU O pero, iako si nemoćno i naoko nijemo, bez jezika, kad pređeš u ruke pjesniku, on od tebe načini slavuja; Istoga časa počneš izvijati pjesme, u svakome napjevu otkrivaš hiljade tajni. Hodi sada, otpočni pjesmu i složi glas sa slavujem moje naravi!

62 63

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) medhija – pjesma pohvalnica

137

Muhamed Nerkesi Sarajlija PISMO Dođe mi od tebe pismo, što dušu razgaljuje; kad sam ga pročitao, metnuo sam ga na goruće srce. Bojeći se da ga uzdah moga srca ne sprži, odmah sam ga uzeo i metnuo na plačne oči. U strahu da ga suze mojih očiju ne saperu, skinuo sam ga s njih i metnuo u dušu. (Preveo Safvet-beg Bašagić) Muhamed Nerkesi Sarajlija (ODVOJIH SE OD SARAJEVA...) Odvojih se od Sarajeva, tuga me mori Rastadoh se od prijatelja šehera, to mi ranu tvori Čovjeku se čini u njemu može dugo živjeti, Jer u Sarajevu na hiljade česmi - vode života - žubori. Šeher Sarajevo kad oštre zime zazime Sijedi starci i momci u halvete se okupe Al' u proljeće kad behar probehara Perivoj ružičnjak u džennet se pretvara Do neba se uzdiže vika vinopija Svijet obavija vriska bekrija U to doba ljepotice u šetnju krenu Društvo prijatelja svaku stranu Sarajeva čini okićenu Bekrije sarajske, pićem u osami U kultu bašče s društvom su zasjeli U ćošku, zaljubljeni, iz očiju Lijevaju suze, jecaji se čuju Upoznao nisam te hurije, vidjeti ih treba Ta svugdje su cijenjene ljepotice Sarajeva Darujemo pobožnima džennetske djevice S turskog preveo: Mehmed Mujezinović Za interpretaciju Kako ovaj stari bošnjački pjesnik u “Pjesmi peru” tumači čudo poezije? Objasnite efekat gradacije u pjesmi “Pismo”.

138

Hasan Kaimija Kasida64 HASAN KAIMIJA ZERRIN OGLU (rođen u Sarajevu početkom 17. st. - umro u Zvorniku oko 1680.) pripadao je krugu pjesnika koji su pisali i na bosanskom i na turskom jeziku. O životu mu se malo zna, ali je ušao u narodno predanje kao čovjek koji je uvijek bio uz narod. Školovao se u Sarajevu i Sofiji. U Sarajevu je jedno vrijeme bio šejh Silahdar Mustafa-pašine tekije. Pripadao je halvetijskom i kadirijskom tarikatu. Autor je dva diwana na turskom jeziku od kojih je jedan poznat kao Varidat, tj. Predskazanje. Pjesme su mu najčešće kaside u kojim se slavi Bog i osnivač kadirijskog tarikata Abdulkadir Gejlanija. Hasan Kaimija Kasida Slava Bogu, u ovim časima On nam je pomogao I sa učiteljem ćemo sretan pazar ostvariti Svojim znanjem i riječima on nam je objelodanio Istinu. Misli i razum imama, vaiza, šejha, dosegnut ne mogu Nju. U šeriatu zna da razluči, istinitost zna da dokuči; U mističkim spoznajama, u tarikatu, molitvom

njegovom i zikrom ništa se ne može uporediti Ovo srce se zaljubilo i stalno (Ga) traži, crni zuluf stalno gladi Ono ljubljeno biće grli, to izuzetno biće (traži).

U svom srcu nađi predah ugodan, ti koji si viđen u Njemu kroz Njega Ni naprijed, ni nazad, ni desno ni lijevo, ni gore ni dolje nema Njega Kada se ukaže čovjeku koji ga voli, to čovjeka muči O Njegovom savršenstvu misli, Njegovu nadarenost ne može da dokuči Kada je voda moćan, mnogi to može da odriče,

Al' Bog vidi njegove mahane, i kad ga Munkir poriče I neka ga poriče. On je uvijek na čelu prijatelja Istine, Neka zloba od muke prsne, nek' onaj ko čuje 64

tome ne povjeruje. Nevažne su hvale i kuđenja kad sa Prijateljem protiču časi Neće li prijatelji, istomišljenici, pojas nevjerstva presjeći Ako se neko (na nevjerstvo osloni), neće li ostat sam, Hoće li biti naš saputnik, zar neće ispravne pozvati za spas. Na kog je on pogledao, taj miljenik derviša je ostao, I sve što postoji obilježeno je tim bezimenim znakom. Vani je nebo od sedam katova, do njeg će suptilni stići, Ovo uspeće je jedino stvarno, u srcu ta svjetla nađi! I srce ima sedam zavjesa, srce onog ko voli, Istinska sreća je u tebi samom, u sebi te tajne nađi! Onaj ko se na privid stvari osloni, u sedam raznih vatri će da izgori, Spašen je onaj ko se probudi i iz tog sna udalji. Duše koje samo Njega slijede, koje su od "siva" boje oprane, Duše koje ga osjećaju ovdje suštinu stvari su spoznale.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

139

Ko sebe u Bogu prolaznim spozna. On je tvorac svega, saznat će Koliko Mensura s riječima "Ja sam Bog", koliko Attara, sve nisko i prolazno napustiše Onaj što oštro oko ima, u stanju je uvijek da vidi,

Onaj što basiret ima, uvijek će s Istinom biti. Oduvijek ti postojiš i sam sebi si veo, Jer ova duša, strast i tijelo ti si; I Njega nemoj zaboraviti. Uđi unutra, otvori oko, iz privida Njemu pobjegni Tanani most pređi i lice Beskonačnog ćeš vidjeti. Dva svijeta su duša i tijelo, lice ljubljenog pod velom, I sve na ovom svijetu od Njega dolazi, zavjese će mu s lica spasti.

Udaljio si se od sebe samoga, Sve što postoji s Njim je i od Njega. Istina, što ti se kroz tebe samog javi u svemu je sadržana, U svem' postojanju nema Joj ravna, Sjemena su cvjetove dala. Ako vjeruješ u nered stvari, u Ka'bu trebaš otići, Kao žrtva tamo je stigao i Ismail bin Ibrahim bin Azeri. Oni što na svijet jedinstveni dođoše, Istina s Istinom postaše, Gore visoko se digoše i mošus tatarski udisaše. Popni se gore visoko, na visine od devet sfera, U Svevišnjeg ćeš se zaljubiti ime Plemenitog nećeš zaboraviti!

S turskog: Jasna Šamić On - odnosi se i na Boga, ali i na Učitelja, u ovom slučaju na osnivača kadirijskog derviškog reda Abdulkadira Gejlanija; tarikat - derviški red; zikir - podsjećanje, pominjanje Božijeg imena, posebno u derviškim pjesmama; veo, također i zavjesa, koprena - u poeziji sufijskog mistika simbolizira osjećanje krivice u duši i stida zbog nje: pjesnik se želi osloboditi tog osjećanja i uz pomoć svog Učitelja neposrednije prići Bogu, tj. spoznati Istinu. Za interpretaciju Ukažite na one stihove koji govore o pjesnikovoj potrazi za spoznajom Vječne Istine uz pomoć Voljene Ličnosti, koja je ovdje njegov Učitelj. Obratite pažnju na jezik simbola i metafora kojim se sugerira ezoterično iskustvo koje se doživljava kad se zbaci veo i utekne od iluzija ovozemaljskog svijeta.

140

Alaudin Sabit Užičanin (1650. -1712.) IZ “ZAFERNAME”65 ALAUDIN SABIT UŽIČANIN (rođen u Užicu 1650., a umro u Istambulu 1712.) - jedan je od najznačajnijih bošnjačkih pisaca koji su pisali na turskom jeziku. Živio je u raznim mjestima prostranog Osmanskog Carstva, a 1700. godine je došao i u Sarajevo, gdje je primljen kao već slavan pjesnik, pa je oko sebe okupio druge ljude od pera. Iza sebe je ostavio Diwan s preko 600 pjesama i epsku pjesmu od 426 stihova pod naslovom Zafernama (“Knjiga o pobjedi”), koja se odlikuje snažnim pjesničkim izrazom kako u opisima prirode tako i u opisu jedne bitke u tursko-austrijskom ratu, koja predstavlja središnje mjesto tog malog epa. Alaudin Sabit Užičanin (1650. -1712.) ZAFERNAMA (odlomak)66 ZIMA: Kao sablja dimiskija zima ciča Onda reče vojnicima ovaj govor krasni: Nasta; bura šibat poče poput biča. "Vitezovi, počujte me, da vam kažem jasno – Pod nebom se uhvatiše oblaci za kosu, na crnu ste zemlju došli, da pomrete časno. Dok s lica mu sami bijes na zemlju se prosu. Nit je ovaj svijet vječan, ni naklonost ima Bistro vrelo kao da je noge utopilo, neba, Ni brige ga što se nebo snijegom pokrilo. Al' gazija il' šehid svakom biti treba. Svijet posta div bijeli, štono strašno bruji, Kad ćemo dočekati 'vaki Bajram jedan? A na njega iz oblaka stup od leda struji. Ko pogine, biće šehid, ko ostane sretan, Zimovištem leže lađe - sve ih muči sjeta – Čujte, braćo, znamenit je dan današnji za nas, ko po snijegu da su b'jela jedra razapeta. Junački je ovo Bajram, slavni pir je danas. Po havuzim valjaju se od snijega grude Gazije će časno ime u narodu steći, Ko cvjetovi od ljiljana sred čiste posude. A šehidi u rajske će đulistane preći." E bi reko da nebesa svoje rublje peru Tad u vojsci vriska nasta, trese se od zora U moru ga ispiraju, pa po zemlji steru... Na površju zemaljskome devet slavnih gora. POZIV U BOJ: Kad ajete iz Kur'ana o boju Ta krvava suza kamen u rubin pretvara. razjasni, I crvene šekajike67 po poljima stvara. (S turskog prepjevao Safvet-beg Bašagić)

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) 67 Havuz - bazen, morska uvala; šekaik - božur. 66

141

Fevzija Mostarac (prva polovina 17. st. - 1745.)68 BULBULISTAN FEVZIJA MOSTARAC (rođen u Blagaju kod Mostara krajem 17. st. - umro u Mostaru oko 1745. godine) - bio je šejh mevlevijske tekije u Mostaru, a kao ratnik učestvovao je u boju turske vojske s austrijskim trupama kod Banje Luke 1737. Pisao je na perzijskom i turskom jeziku. Njegovo najznačajnije djelo je Bulbulistan (Bašča slavuja), koje je napisao na perzijskom jeziku. To je djelo mješavina proze i stihova, koje je nastalo po uzoru na slična djela klasika perzijske poezije Rumija i Sadija. Namijenjena je obrazovanim ljudima, mističke inspiracije, ali i sa znatnim utjecajem naše narodne poezije. Ovi stihovi se pojavljuju unutar proznog teksta i imaju svrhu da podvuku osnovnu misao koja je u njemu izložena. Zato je u njima više od pjesničkih slika hitna njihova misaona sadržina, na koju i treba obratiti pažnju. Ako želiš da nemaš neugodnosti, razmišljaj o svojim postupcima. Ko god radi u žurbi, kaje se. Spas se nalazi samo u promišljenosti. Ne boji se razmišljanja svaki onaj koji ima dokaz. Care! Što je to što te veseli na ovom prijelaznom svijetu? Čudno! Želio bih znati do kog si cilja stigao da si tako bezbrižan? Nemoj se uzalud hvalisati strpljivošću, Napravi probu na sebi kad budeš u srdžbi. Ako tvoje tijelo potvrdi tvoje riječi, Tada se možeš pohvaliti.

daje ljudima od talenta mjesto u posljednjem redu. Niski ljudi smatraju da je grijeh Darovati ljude od duha i uma. Oni ne znaju da su srca pametnih i oštroumnih Ljudi mjesto gdje se očituje Bog, Neka je uzvišena Njegova veličina. Nemoj se mnogo hvalisati da si napustio strasti. Moraš podnijeti mnogo tuge da bi ih ostavio. Stablo strasti nije lahko iščupati iz srca s korijenom, plodovima i lišćem.

(S perzijskog preveo Džemal Ćehajić)

Ako tražiš vodu životu, traži je u nauci i spoznaji. Svaki onaj koji popije samo jednu kap, postići će vječni život. Spasit će se tajne neznanja i dospjet će u ruke dobrih vodiča. Bit će drugi Hidra69 i dobit će novi život. Ne znam šta se događa na ovom svijetu

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Hidra, ili Hidir - prema predanju suvremenik Skendera Zulkarnejna (Aleksandra Velikog). S kojim je putovao u "tamni vilajet’, napio se vode života i stekao vječni život. 69

142

FADIL-PAŠA ŠERIFOVIĆ GAZEL70 (rođen je 1802. u Sarajevu, a umro je 1882. u Istambulu) - pjesnik, kaligraf, političar. Zauzimao je visoke položaje u vojničkom i vjerskom staležu u Sarajevu, koje je napustio 1878. u vrijeme austro-ugarske okupacije. Napisao je “Divan” sa svim žanrovima koji ulaze u takve zbirke. Ostavio je iza sebe i mnoge pjesme posvećene znamenitim ličnostima, kao hronograme kojim je obilježavao gradnju javnih objekata, rubaije i epigrame, kojim je reagirao na aktuelne događaje u Bosni i Turskoj. Pripadao je mevlevijskom derviškom redu i to se osjeća u većini njegovih pjesama. Fadil-paša Šerifović (1802. -1882.) GAZEL Kad ni car ne može biti lišen muke i bolova, Zar drugi da budu lišeni razmišljanja i snova. Bolest ljudi ovog svijeta nije jedne vrste. Da izliječi sve bolesti ima li takva lijeka?... Ašika kudiš, ej licemjeru vremena, a on je Do Sudnjeg dana oslobođen kleveta i suda. Ne budi sklon strastima, udalji se od lošeg društva, Sakrij se da bi slobodan bio od zamki i lopova. Uvijek se druži s čistim i pametnim ljudima Da budeš slobodan od nezrelih drugova. Ovaj svijet ne može uticati na Fadila Jer u sjeni Mevlaninoj on je spašen od nitkova. (S turskog preveo Safvet-beg Bašagić)

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

143

PROZNA KNJIŽEVNOST NA TURSKOM JEZIKU71 MULA MUSTAFA BAŠESKIJA (1732. - 1809.) rođen je u Sarajevu, gdje je proveo sav svoj život. Bavio se privatnim pisarskim poslom, a neko vrijeme je bio učitelj u mektebu, imam jedne džamije, te službenik Husrev-begovog vakufa. Od marta 1756. godine bilježio je znatnije događaje u Sarajevu i Bosni, te je ostavio opsežan zbornik bilježaka na turskom jeziku, koji je od velike važnosti za poznavanje povijesti Sarajeva u drugoj polovini 18. stoljeća. Vjerno je zapisivao sva važnija zbivanja, pri čemu je pokazivao izrazit pripovjedački dar. Cesto je iznosio svoje negodovanje protiv vlastodržaca i zulumćara i izražavao mišljenje širokih slojeva sarajevskog muslimanskog stanovništva. Mula Mustafa Bašeekija (1731.-1809.) LJETOPIS (Odlomci) Bašeskija je svoj ljetopis počeo pisati 1756. godine, a redovno ga je, kao neku vrstu dnevnika, vodio gotovo sve do smrti, skoro punih pedeset godina, s namjerom da potomstvu ostavi spomen na ljude i događaje svog vremena. Na jednom mjestu Bašeskija je napisao: ŠTO SE ZABILJEŽI OSTAJE, A ŠTO SE PAMTI IŠČEZAVA. Sačuvani rukopis “Ljetopisa” ima dva dijela. U glavnom, većem dijelu, na preko 300 stranica, pisac govori o tome šta se događalo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini između 1746. i 1805. godine, pri čemu o nekim događajima govori kratko, u nekoliko rečenica, a o tiekim mnogo opširnije. Drugi dio se sastoji od zapisa različite vrste: pjesama, anegdota, zapisanih snova i njihovih tumačenja, kao i opisa događaja iz svjetske historije i običnih stvari iz svakidašnjeg života. Zbog toga ovaj spis daje izvanredno živu sliku života u Sarajevu u Bašeskijino vrijeme. Pobuna žena Godina 1184. (1770.-1771.) Iza desetog dana proljeća jako se razvio behar. Kiša je padala cijeli mjesec, pa i više, po prilici oko četrdeset dana. Zato je behar zakasnio, a i snijeg se dugo zadržao na planinama. Bilo je mnogo i blata. Zbog velikih kiša i snijega koji padahu u proljeće, a i usljed slabosti životinja, malo je poskupilo meso, pšenica, a i svjećari podigoše cijenu svijećama. Iz vojnih razloga bijaše zabranjen Soči i drugim dželepčijama izvoz stoke u Vidin i Karavlašku. Međutim, građani saznadoše da dželepčije namjeravaju i ono malo volova što ih bijahu skupili u Bosni, za klanje u Sarajevu, da izvezu u inostranstvo. Zato mještani, kada za ovo saznadoše, održaše više sastanaka i zatražiše Ham. Saznadoše, međutim, da se kadija Omerefendija, zet muftijin, zauzeo za dželepčiju Soču u Travniku i navodno je pred pašom čak ogovarao Sarajlije. Ubrzo se iza toga stanje promijeni. Mehmed-efendija Fojničanin u 71

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

144

Istambulu zatraži mjesto muftije. Međutim, tadašnji sarajevski muftija Ermir- čelebi sastavi mahzaro svom dobrom ponašanju, te da je narod s njim zadovoljan i da ne prima Metimedefendiju Fojničanina za muftiju. Na ovaj njegov mahzar stavila je nekolicina svoje pečate, među kojima i nekoliko imama i kadija. Ali ostavimo po strani taj mahzar, pa pogledajmo jedno čudo Božje. Najednom se nenadano u dvorištu Begove džamije pod lipom pojavi četiri-pet žena, koje poslije završenog klanjanja povikaše da su siromašne, da nema i da se ne može dobiti mesa, svijeća, masla, a i ako ima - sve je skupo. Ove žene zahtijevahu da gradski ajani postave red i poredak i konačno pozvaše svijet da ide na mehkemu, kuda se svijet zaista zaputi. Međutim, u mehkemi ne nađoše mula-efendiju, jer on bijaše u Travniku. U mehkemi nađoše zamjenika Mustafaefendiju Hadžimusića, dvojicu kadija i nekoliko bašeskija na koje hude neznalice navališe i nogama ispreturaše peštahte i usljed velike stiske od pilava napraviše hlapu. Svi redom, što je kome na usta dolazilo, psovahu ajane:"Gdje je mito koje ste uzeli od dželepčija i mumdžija za muftijin mahzar? Nasilnici, dajte nam taj vaš mahzar, kojim tražite da se ubije Mehmedefendija Fojničanin! Gdje je, neka izađe na vidjelo taj vaš junak koji je mahzar sastavio?" Masa uhvati janjičarskog agu, koji, zbunivši se, nije znao ni lijevo ni desno i bijaše poput mrtvaca. Sa svih strana djeca navale kamenjem na neke otvorene dućane, pa ih vlasnici moradoše zatvoriti. Sutra je osvanuo pazarni dan i neki otvoriše dućane da nešto pazare. Ali žene, djeca i skoro sva čaršija ne okaniše se, nego opet poslije podne počeše tražiti da im se uruči mahzar kojim je traženo smaknuće Mrhmed-efendije. Povikaše da Mehmed-efendija nije ništa kriv: "Gdje je njegov mahzar? Brzo ga pokažite!" Svjetina navali na kuće mladog, naočitog age Gnjide, koje su se nalazile prema Husrev-begovom hamamu. Nemajući drugog izlaza, stražari donesoše iz muftijine kuće mahzar i baciše ga kroz prozor na ulicu. Radi agine sigurnosti i sigurnosti njegovih gostiju straža opali iz pušaka nekoliko hitaca, a pobunjene žene i djecu rastjeraše toljagama. Međutim, ovi odmah odoše u harem Careve džamije i o ovome izvjestiše čaršiju. Na to svi kao jedan navale na aginu kapiju i razlupaju mu prozore. Od svega ovoga se age koji su se nalazili u sobama prepadoše kao od Azraila72 i probivši jedan zid pobjegoše, pa se tako osramotiše. Ovako nešto nije se nikada u Sarajevu dogodilo. Ali, hvala Bogu, žrtava nije bilo. Jedino je alemdar Pakro, s agine strane, u pijanom stanju napao na žene i navodno je jednu od njih ranio, ali su i one njega ozlijedile. Možda se više neće ni moći pridignuti i ako ozdravi. Ovo se dogodilo 25. muharema 1184. godine. Na Trebeviću je snijeg bio sve do Jurjeva... (S turskog preveo Mehmed Mujezinović) Korist od bujica

Dželepcija - trgovac stokom; ilam - sudsko rješenje; kadija - sudac; muftija - vrhovni islamski poglavar u jednoj oblasti; mahzar - molba ili tužba, peticija upućena višim vlastima; imam - islamski svećenik; ajan - dužnosnik u lokalnoj upravi; mehkema - sud, sudska zgrada; mula-efendija - sudac; bašeskija - stari, isluženi janjičar; peštahta - stol za pisanje; mumdzija - svjećar; Azrail - anđeo koji donosi smrt; alemdar - barjaktar; muharem - prvi mjesec muslimanskog kalendara.

145

3. dana mjeseca bazirana (juna) pala je u bližoj okolici Sarajeva jaka kiša praćena ledom, usljed čega je nadošla bujica i poplavila sarajevske sokake. Voda je dovaljala kamenje i mnogo drugog materijala, pa je, na primjer, u Ćemaluši voda bila do pojasa i tekla kao rijeka, a i u drugim ulicama je bilo slično. Ova bujica je pričinila izvjesnu štetu, ali je korist bila deset puta veća od štete, jer je bujica za pola sata odnijela sve smetlje koje se zadržavalo ulicama možda i od unazad deset godina. Pojava jednog luđaka Ali evo i jednog čuda kojeg uzvišeni Bog pokaza kao primjer u ovoj ciči zimi: Početkom ove godine došao je u Sarajevo jedan luđak, za kojeg niko nije znao odakle je došao, iz kojeg mjesta. Bio je potpuno go, mršav, bos. Na glavi ni na nogama nije ništa imao. Jedino je na svom tijelu imao komad starog, otrcanog, kako se to kaže, sukna, kojim bi se pokrivao od pojasa. Noću bi bez vatre i pokrivača spavao na kaldrmi u čaršiji š tako provodio duge zimske noći. To sam vidio svojim očima. Svako kome bi ovaj došao na dućan, ili na drugo mjesto, da se ogrije na saksiji izgonio bi ga, jer ovaj bijaše, prvo, go, drugo, lud, treće, tijelo mu je zaudaralo izmetom, četvrto, bijaše ružan, ličio je na majmuna, peto, bio je pravi Karavlah. Međutim, nije znao ništa govoriti, nego bi samo vikao.'Tu, tu, tu, tu.'Navaljivao bi na vatru. Po noći bi ga paščad onečistila. Kad bi ogladnio, uzimao bi sve do čega bi dolazio bez pitanja. Derviš Salih, opančar Derviš Salih, opančar, šejh hadži-Sinanove tekije, žutobrad, kokošijeg vida, pravi i dobri čovječuljak, koji se nije ni u šta miješao, nego se bavio samo svojim poslom. Nije bio sasvim star, ali je još u mladosti stupio u derviški red i obukao hrku73 i ćulaf, pa je stalno učio virdove. Kod njega, to Allah zna, nije bilo ružnih svojstava. Bio je bolestan, imao je dvije žene. Bavio se izradom čarkova, bijaše pobožan. U velikom požaru Sarajeva, bježeći iz dućana od vatre, pao je u jedan bunar, gdje je pronađen nakon deset dana. Izvađen iz bunara, sahranjen je u groblju više Sinanove tekije. Na kraju U ovoj godini (1804) mene siromaha je dohvatila kap, pa usljed toga nisam ni bilježio umrle osobe, a bilo ih je mnogo. Doduše, nisam se ni raspitivao ni zanimao za to. Meni je mnogo godina, prevalio sam sedamdesetu. Za interpretaciju Bašeskija “nije bio neka znanjem ili položajem istaknuta ličnost, nego jedan, iako dosta učen, siromašan, skroman i povučen građanin Sarajeva, koji je pored ostale brige za održavanje života, svoga i svoje porodice, dospijevao da pazi šta se radi i događa u mjestu i da sve pobilježi s namjerom da potomstvu ostane sačuvan spomen na ljude i događaje u Sarajevu” (Vladislav Skarić). Ukažite na ona svojstva Bašeskijnog “Ljetopisa” koja pokazuju upravo taj demokratski, pučki pristup historiji, koji je karakterističan za ovog “siromašnog, skromnog i povučenog građanina Sarajeva”. 73

hrka - gornja haljina, ispunjena pamukom i prošivena; ćulaf - bijela kapica od valjane vune; vird - svakodnevna neobavezna molitva; čark - neka vrsta kalupa.

146

dodano: Posebno nije ostalo prostora da se skrene pažnja na zapažen naučni rad koji je ulazio u oblasti logike, govorništva, nauke o pojmovima, politike, osnove prava, pravne prakse, kritičkog tumačenja Kur’ana, dogmatike, spekulativne teologije i apologetike, gramatike i sintakse, metrike i stilistike te historije. Za teoriju književnih žanrova posebno su važne realizacije brojnih hronika, ljetopisa, putopisa, memoara, biografija i autobiografija.

147

BOŠNJAČKA ALHAMIJADO KNJIŽEVNOST74 U vrijeme cvjetanja književnosti na orijentalnim jezicima, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, nije bilo ni jednog pjesnika Bošnjaka koji bi pisao na narodnom jeziku. Tek kasnije, u 17. stoljeću, dolazi u Bosni i Hercegovini do pojave tzv. alhamijado književnosti, tj. književnosti na bosanskom jeziku koja je pisana arapskim pismom, “arabicom”. (Alhamijado je iskvarena arapska riječ el a’džemijje, što znači strani, nearapski). Alhamijado književnost znatno zaostaje za onom koju su bošnjački pisci pisali na orijentalnim jezicima, i to kako po raznovrsnosti oblika i sadržine, tako i po književnoj vrijednosti. Tome je uzrok prije svega to što su tu književnost pisali uglavnom ljudi niže naobrazbe, koji nisu poznavali ni klasičnu orijentalnu literaturu, ni literaturu koja se u to doba njegovala kod susjednih slavenskih naroda. S rijetkim izuzecima ona je imala uglavnom pobožno-didaktički karakter. Njeni glavni oblici su bili ilahije, kaside, zatim poslanice, pozivi i poruke (tzv. arzuhali), te pjesme napisane po uzoru na narodnu poeziju. Ilahije su pobožne pjesme u slavu vjere i Boga, napisane i pjevane s ciljem zadobijanja Božije milosti, često s izrazima mevlevijske, derviške mističke ljubavi prema Bogu. Najistaknutiji pjesnici ilahija bili su Muhamed Hevaji Uskufi iz prve polovine 17. stoljeća i Abdul Vehab Ilhamija s kraja 18. stoljeća. Kaside su izvorno pjesme-pohvalnice, koje su u diwanskoj poeziji na perzijskom i turskom jeziku predstavljale najomiljeniji pjesnički žanr, jer su, kao duže pjesme, dozvoljavale razvijanje pjesničke misli. Međutim, u alhamijado književnosti one su, za razliku od ilahija, predstavljale poučne pjesme svjetovnog karaktera, mada se njihova pouka također zasnivala na religioznom moralu. Poslanice su pjesme upućene nekim ličnostima od autoriteta (višim vlastima, pa i samom sultanu) u obliku molbi, žalbi ili pritužbi. One su posebno zanimljive zato što daju sliku društvenog i moralnog života Bosne tog vremena. Sve te tri vrste pjesama pisane su obično kratkim stihovima, složenim u strofe od četiri stiha, čiji se posljednji red obično ponavlja kao neka vrsta refrena. U formalnom pogledu od njih se razlikuju one pjesme koje su nastale prema narodnoj poeziji, lirskoj ili epskoj. U njima se stihom narodne pjesme najviše izražava ljubav prema dragoj ženi. Među takve pjesnike spada i Umihana Čuvidina (oko 1794. - oko 1870.), koja je jedina poznata alhamijado pjesnikinja. Ona je svoje pjesme pjevala u desetercu, sasvim u duhu narodnih pjesama. Takva je i njena poznata lirsko-epska pjesma s naslovom Sarajlije iđu na vojsku, u kojoj se govori kako su se skupile Sarajke djevojke i poslale pismo Ali-paši, koji je 1813. poveo vojsku protiv ustanika u Srbiji, s molbom da im iz rata vrati njihove ašike, jer ostaše mlade neudate.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

148

Muhamed Hevaji Uskufi (1601. -oko 1655.) VIŠNJEM DOGU KOJI SVE SAZDA MUHAMED HEVAJI USKUFI (1601. - iza 1651.), rodom iz sela Dobrinja kod Tuzle, jedan od prvih bošnjačkih pjesnika. Ostavši rano bez roditelja, otisnuo se u svijet i došao u Carigrad, gdje se bavio raznim poslovima. Pisao je pjesme na turskom jeziku, u kojima se osvrtao na razne društvene pojave i aktuelne događaje (na progone, podmitljivost turskih činovnika, pohlepu iz koje se rađa zlo i sl). Pisao je i pjesme na jeziku svog zavičaja, koji je nazivao bosanskim. Sastavio je i prvi tursko-bosanski rječnik. Muhamed Hevaji Uskufi Ilahija Višnjem Bogu koji sve sazda, kako ću poći, kako li doći? Pamet i dušu ko svemu razda, kako ću poći, kako li doći? Jadan i tužan da je ugodit, po volji uvik Njegovoj hodit, prvo i posli koj'nam će sudit! Kako ću poći, kako li doći? Drži sebe ti uvik na varu,75 Da se ne nađeš sa zlom u kam, Rad bi dolazit zavitnom daru. Kako ću poći, kako li doći? Bože jedini, put mi ukaži! Ne drži mene bez Teb'; utaži, Teb' srce teži s rastavne laži. Kako ću poći, kako li doći? Za interpretaciju Ova pjesma izražava iskreni religiozni zanos, u kojem se teži k Bogu kao krajnjem utočištu od ovozemaljskih zala. Ukažite na one pjesnikove riječi koje efektno izražavaju njegovu težnju, ali i nesigurnost u nalaženju puta k Bogu.

kar (kahar) - tuga žalost; zavitni dar - obećana nagrada onima koji se boje Boga i čine dobra djela. Drži sebe ti uvik na varu - drži se uvijek na oprezu (da te đavo ne bi prevario);

149

Abdul-Vehab llhamija (druga polovica 17. st. -1821.) KASIDA76 ABDUL-VEHAM ILHAMIJA rođen je u Žepču, u drugoj polovici 17. st. Bio je najplodniji pjesnik alhamijado književnosti: iza njega je ostalo preko dvadeset ilahija i kasida. Prema nalogu Ali-Dželaludin-paše zadavljen je u Travniku 1821. godine, i to vjerovatno zbog jedne pjesme u kojoj je ustao protiv tadašnjeg društvenog poretka. KASIDA Čudan zeman nastade, Sve zlikovac postade, Din-dušmanin ustade, Šta se hoće, zaboga? Već ta kata nestade, Zlo nam svako postade; Dobrih ljudi nestade; Šta se hoće, zaboga? Ne gledaju u ćitab, Ni uzimlju hičdževab, Niti misle na hesab; Šta se hoće, zaboga? Nasta čudna ulema, Jer ne čine amela, Od njih jadna proloma! Šta se hoće, zaboga? Ulemskoga sada hala, Zalud njima djekad fala,

Vrat slomiše porad mala; Šta se hoće, zaboga? Ovo trpit - teška muka, A još više turska bruka, Munafika stoji huka; Šta se hoće, zaboga? Turčin nema amela, Krivda pravdu zamela, Pa se pravda u mela; Šta se hoće, zaboga? Svi veziri pravo sude, Pa i paše dobro bude, Al murtari krivo sude, Šta se hoće, zaboga? I kod paša ima ljudi, Koje dobar vrlo hudi,77 Kad je više zlijeh ljudi Niko ne zna do Boga!

Za interpretaciju Ukažite na sliku društvenog života koja je data u ovoj kasidi i na pjesnikov buntovni stav. Podsjetite se šta je kasida i kojeg je porijekla.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Zemun - vrijeme; din-dušmanin - neprijatelj vjere; takat-moć; hič džebav - nikakav odgovor (ne daju); hesab račun; ulema - skup islamskih vjerskih starješina i učenjaka; amel - dobro vladanje; hal - položaj, stanje; mal imanje; imam - čovjek koji u džamiji predvodi zajedničku molitvu; murtar (muktar) - seoski starješina. 77

150

Umihana Čuvidina (oko 1794. - oko 1870.)78 ČAMDŽI MUJO I LIJEPA UMA

Vino piju age Sarajlije, vino piju, Zasavicu biju, ranjenici mladi podvikuju. Svaki veli: " Jallah, moja majko!" Čamdži Mujo: "Jallah, moja Umo!" Čamdži Mujo družini govori: "Ah, družino, moja braćo draga! Kada meni suđen danak dođe, suđen danak i umrli sahat, ufat'te mi konja lastavicu, i na konju zelenu dolamu! U dolami u džepu desnome, u njemu je prsten i jabuka, u zadžepku mrko ogledalo, podajte ga mojoj Umihani, nek s' ogleda, a mene ne gleda, nek s' udaje, a mene ne čeka, a ja ću se junak oženiti, crnom zemljom i zelenom travom. Ako bude roda gospodskoga, žaliće me tri godine dana. Ako bude roda hojratskoga, neće žalit ni tri bijela dana." To izusti, pa dušicu pusti, i umrije, žalosna mu majka! Ufatiše konja lastavicu i na konju zelenu dolamu. Kad su došli šeher Sarajevu, uzimaju prsten i jabuku, dadoše je dilber Umihani.

Desila se roda gospodskoga, žalila ga tri godine dana: za godinu lice ne umila, a za drugu ne nasmijala se, a za treću kosu ne oplela. Kad nastala četvrta godina, rusu kosu rukom odrezala, pa je šalje daji na kapiju. Dajo joj je kosu pozlatio, dajinica biserom kitila, pa je meće gradu na kapiju, ko prohodi da joj kosu žali: "Ova kosa u devletu79 rasla, u golemu jadu odrezana: il' je majka ukopala sina, il' sestrica brata jedinoga, il' djevojka svoga suđenika? Nit' je majka ukopala sina, ni sestrica brata jedinoga, već djevojka svoga suđenika, što ga neće steći dovijeka." Govori joj ostarjela majka: "Što ti žališ tuđina junaka? Nije ti ga majčica rodila". "Luda ti si, moja mila majko! Da si mi ga i triput rodila, ja ga ne bih ovliko žalila, ko što žalim tuđina junaka, ja ga neću steći dovijeka!"

Za interpretaciju Ukažite na izravni uticaj narodne pjesme na baladu ove najstarije poznate bošnjačke pjesnikinje. Ukažite, uz to, i na nesumnjivu ličnu emocionalnu doživljenost koju je ona unijela u te deseteračke stihove.

78 79

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Hojratski - prostoga roda; dajo (od daidža) - ujak; devlet - sreća, blagostanje.

151

KRAJIŠKA PISMA80 Poseban vid bošnjačke književnosti na narodnom jeziku predstavljaju tzv. krajiška pisma, koja su od 16. do sredine 19. st. pisali bošnjački zapovjednici na graničnim postajama Turske carevine i upućivali ih preko granice hrvatskim oficirima u službi Austrije i Venecije, mletačkim vlastima u dalmatinskim gradovima, uskočkim starješinama, dubrovačkoj vlasteli i crnogorskim glavarima. Ta pisma su pisana bosanskom ćirilicom, tzv. bosančicom, i ikavskim govorom. Ona u sebi sadrže nešto od onog epskog svijeta koji je opjevan u junačkim narodnim pjesmama 17. i 17. stoljeća. U njima se, naime, često govori o istim ljudima i istim događajima o kojima pjevaju i bošnjačke epske narodne pjesme, kao i pjesme o hajducima i uskocima: o pograničnim čarkama, obostranim pljačkaškim pohodima preko granice, o otmicama djevojaka i otkupima zarobljenika. Pri tome se u jeziku tih pisama mogu često prepoznati stilske crte i epske formule narodne pjesme. A zanimljivo je da su ih često pisala lica koja se sama pojavljuju u narodnim pjesmama kao epski junaci. U tom smislu zanimljivo je pismo koje je 1684. godine udbinskolički kapetan Mustafaga Hurakalović uputio preko granice Petru Smiljaniću. Jer taj turski kapetan je u narodnoj pjesmi opjevan kao legendarni Mustaj-beg Lički, a Petar Smiljanić i njegov sin Ilija su također poznati junaci uskočkih pjesama. Osim što predstavljaju povijesne dokumente o jednom burnom vremenu, koje je opjevano i u narodnim pjesmama, ta pisma sadrže bogatu građu iz koje se može proučavati jezik kojim su u to vrijeme govorili i pisali Bošnjaci. Mustafaga Hurakalović, Mustaj-beg Lički (17. st.) PISMO HARAMBAŠI PETRU SMILJANIĆU (1684. godine) Od nas gospodina Mustafage, kapetana udbinskoga i ličkoga, harambaši Petru Smiljaniću poklon i vele drago i lubeznivo pozdravlejne kako bratu i priatelu našemu. Čudimo se v. m. /vašoj milosti/ da nam nigdir list ne došo od vas, budući s našim ocem priatel. Toliko li mlite da mi nismo nišća posli oca vridni. Molimo v. m., ako ne bude koje oprave, ča smo vam bili pisali da opravite pri gospodinu đeneralu, molimo v. m., ako ča vidite da ne bude mira, dajte nam na glas po priatelsku skrovito, molimo v. m. I pozdravlaše vas naša mati i molaše vas za jednou tursku robinicu, a ča bude pravo, hoćemo vam uslati. Molimo v. m., pozdra/vi/te nam od naše strane sina vašega harambašu Iliju. Čuli smo da je junak na toj kraini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, zač je za jn. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu signu karabinu, ča znate, da tribuje. Vira moja, hoćemo mu je pošćeno jizpraviti. i Bog vas veseli. I molimo vas harambaša Ilija da nam ušalete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli. Amin. 80

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

152

Za interpretaciju Historijsko lice, Mustafaga, kapetan udbinski i lički, u narodnoj pjesmi je postao epski junak Mustaj-beg Lički, koji se isticao u bojevima sa zadarskim i senjskim uskocima. Šta vas u ovom njegovom pismu uskočkom starješini Smiljaniću podsjeća na junačke narodne pjesme? Po čemu se vidi da je između te dvije sukobljene strane u prošlosti postojala veća bliskost nego što se to obično ogleda u epskim narodnim pjesmama? Obratite pažnju na jezik pisma i na mješavinu dijalekata kojom je ono napisano.

153

ROMANTIZAM81 HRONOLOGIJA DOGAĐAJA 1750. -1865. 1749. rođen Johann Wolfgang Goethe; engleski romansijer Henry Fielding objavljuje svoj pikarski roman "Tom Jones". 1756. - 1763. engleska i Pruska u ratu s Austrijom i Francuskom na moru i kopnu (tzv. Sedmogodišnji rat); ruska carica Katarina Velika širi moć i teritorije Rusije. 1764. Jean-Jacques Rousseau objavljuje "Ispovijesti"; Josip II okrunjen za njemačko-rimskog cara. 1768. - 1779. kapetan James Cook istražuje pacifičke otoke. 1774. Goethe objavljuje roman "Patnje mladog Werthera"; Luj XVI okrunjen za francuskog cara. 1775 - 1783. američki rat za nezavisnost; 1776. donesena Deklaracija o nezavisnosti; 1788. usvojen Ustav SAD. 1781. Immanuel Kant objavljuje "Kritiku čistog uma"; njemački pjesnik Friedrich Schiller piše "Razbojnike", prvu romantičarsku dramu. 1787. austrijski kompozitor Wolfgang Amadeus Mozart komponira operu "Don Giovanni" ("Don Žuan"). 1789. počinje Francuska revolucija: narod osvaja glavni pariški zatvor Bastille, neredi u gradu. 1792. kralj Luj XVI je pogubljen na giljotini; evropske države objavljuju rat Francuskoj republici, bojeći se da njene radikalne ideje ne izazovu slične nemire po cijeloj Evropi; u Londonu Mary Wollstonecraft objavljuje "Odbranu ženskih prava", prvi feministički spis u Evropi. 1793.-1795. vladavina tzv. Terora u Francuskoj, koju vodi Maximilien Robespierre: preko 350 pogubljenja mjesečno; Poljska podijeljena između Rusije, Pruske i Austrije. 1796.-1799. Napoleon osvaja najveći dio Italije, 1798. osvaja Egipat, 1799. u državnom udaru preuzima vlast u Francuskoj. 1800. engleski pjesnik William Wordsworth objavljuje "Lirske balade"; Alexander Volta izumio prvu bateriju. 1804.-1814. Napoleon se proglašava carem; započinje nove ratne pohode; okupira Italiju i Španiju; pobjeđuje trupe Engleske, Austrije, Pruske i Švedske; 1812. dolazi do Moskve, ali je poražen kod Borodina i povlači se iz Rusije, gubeći pola armije u ruskoj zimi; 1814. pobijeđen je od saveznika i protjeran na Elbu; Srbija u dva ustanka protiv Turske zadobiva ograničenu samostalnost. 1807. G. F. Hegel objavljuje "Fenomenologiju duha"; Goethe završava prvi dio "Fausta". 1614. Napoleon se vratio u Pariz i ponovo okupio vojsku; poražen kod Vaterloa, prognan je na daleki atlantski otok Sv. Jelenu, gdje je i umro (1821.); saveznici su na Bečkom kongresu podijelili Evropu; u Engleskoj izumljena parna lokomotiva. 1819. prvi brod na parni pogon preplovljava Atlantik. 1922. Simon Bolivar predvodi revoluciju u Južnoj Americi; šest južnoameričkih država se oslobađa španske vlasti i stiče nezavisnost. 1830. julska revolucija u Francuskoj; car abdicira i ponovo se ustanovljuje republika. 1839. izumljen prvi oblik fotografije (dagerotipija). 1842. Honore de Balzac završava seriju svojih romana pod zajedničkim nazivom "Ljudska komedija". 1844. Samuel Morse izumio telegraf, koji je preobrazio komunikacijski sistem, omogućujući brzo prenošenje 1846. izumljena mašina za šivenje; prvi put upotrijebljena anestezija u hirurgiji. 1848. izbijaju revolucije u Beču, Mađarskoj, Italiji; Garibaldi započinje rat za oslobođenje Italije od austrijske i francuske vlasti; Karl Marx i Friedrich Engels objavljuju "Komunistički manifest". 1853. - 1855. Krimski rat; Engleska i Francuska sprečavaju prodor Rusije na Balkan. 1856. počinje prerada željezne rude u čelik. 1859. Charles Darwin objavljuje "Porijeklo vrsta" 81

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

154

1861. Rusija ukida kmetstvo. 1861. - 1865 građanski rat u SAD; ukida se ropstvo.

155

ROMANTIZAM U KNJIŽEVNOSTI EVROPSKIH NARODA82 Romantizam se kao književni i umjetnički pokret javio u vrijeme koje je obilježeno velikim revolucionarnim preokretima: najprije Francuskom revolucijom 1789. godine, a zatim nizom narodnooslobodilačkih ustanaka i nacionalnih pokreta širom Evrope. Romantizam je bio izraz tog revolucionarnog kretanja u društvu, koje je poslije vjekovne vladavine plemstva otvorilo perspektivu slobode, bratstva i jednakosti za sve ljude. Staviše, romantizam je i sam predstavljao dio tog revolucionarnog kretanja. Jer on nije samo izražavao opću težnju za slobodom već je i sam donosio tu slobodu, oslobađajući umjetnost i književnost od svih stega koje su sputavale ličnost stvaraoca i njegov umjetnički izraz. Pa iako je romantizam teško definisati kao jedinstven pokret, upravo je ta težnja za slobodom, za slobodnim životom, slobodnim izražavanjem ličnosti i slobodnim stvaranjem, osnovna zajednička karakteristika onih umjetnika i pjesnika koji su djelovali krajem 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća i koji se nazivaju romantičari. Pojam Sam izraz romantizam etimološki je u vezi s riječima roman, romansa, romanika, a pridjev romantični pojavio se još u 17. st. kao oznaka za ono što je nepravilno, nesavršeno, pretjerano u osjećajnosti, okrenuto srednjem vijeku umjesto antici, fantaziji umjesto razumu. A kad su početkom 19. stoljeća pisci i umjetnici odlučno istupili protiv klasicizma i racionalizma, oni su sami sebe nazvali romantičarima, naglašavajući tako svoju suprotstavljenost klasicističkoj vjeri u moć razuma i u njegove vječne zakone. Umjesto toga, romantičari su proklamovali punu slobodu stvaralačke ličnosti, njeno oslobođenje od klasicističkih okova i slobodno ispoljavanje njenih osjećanja, strasti i sveukupne psihičke energije. (Svaka dobra poezija je spontan izliv snažnih osjećanja - pisao je tada engledski pjesnik William Wordsworth). Nasuprot uvjerenju klasicista da umjetničko djelo nastaje pod djejstvom razuma koji “razumno misli”, koji uvažava “zakone ljepote” i koji stvara prema unaprijed datim “pravilima stvaranja”, romantičari su govorili da se umjetničko djelo spontano rađa iz duše i mašte genija, koji sam sebi određuje pravila. Umjesto čistih književnih vrsta koje je propisivala klasicistička poetika (ep, tragedija, komedija, oda, idila, ekloga itd.), romantičari su stvarali nove, mješovite oblike: romanticki ep i naglašeno lirskom inspiracijom, baladu, poemu, roman u stihovima, dramsku poemu, tragikomediju itd. U tradicionalnim oblicima razbijali su zadate kalupe, koje su, kao vječna pravila ljepote i razuma, sebi nametnuli klasicistički pjesnici (u drami, na primjer, tzv. “tri jedinstva” i podjelu na pet činova). A sve su to radili s namjerom da pjesničko djelo učine oblikom samoizražavanja pjesnikove ličnosti, koja više neće da podražava uzore, već traži svoj vlastiti izraz. Kult osjećanja 82

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

156

U svom antiklasicizmu romantizam je afirmirao izražajnu snagu osjećanja, koje se samo od sebe izliva čim naraste i osnaži se. Romantičari su sve svoje teme i motive podređivali tom emocionalnom intenzitetu koji su željeli izraziti, pa su sve stvari, a naročito prirodu, bojili jakim emocionalnim bojama. Predmeti iz prirode su redovno personificirani, da bi mogli u sebi ponijeti pjesnikovu osjećajnost. Metafore i neobična poređenja postali su uobičajena sredstva uspostavljanja srodnosti između prirode i pjesnikove duše. Pjesnik se nije libio ni najsmjelije hiperbole da bi izrazio svu jačinu svojih osjećanja. Uz to, on je svoj izraz podržavao muzičkom orkestracijom glasova i melodijskim kretanjem rečenice, nastojeći da mu riječ zazvuči kao emocijama natopljena muzika. A to je doprinijelo da njegovo djelo - bez obzira da li je drama ili roman, dugi spjev ili kratka pjesma - uvijek bude prožeto lirikom, u kojoj muzikalnost izraza podvlači njegov emocionalni sadržaj. U stvari, za romantičare je bila posebno karakteristična upravo ta opća sklonost prema lirici. I oni su, s jedne strane, u pravom smislu revolucionisali lirsku poeziju, osposobljavajući je za izražavanje najintimnijih, najsloženijih i najraznovrsnijih osjećanja. (Mnogi smatraju da se moderna lirika zapravo i začela u doba romantizma). S druge strane, oni su svakom književnom obliku dodavali naglašeno lirski ton: lirski roman, lirska drama, lirsko-epski spjev, poema, kao i tradicionalne lirsko-epske vrste (balada i romansa) najkarakterističnije su forme romantičke književnosti. Kult genija Osim pjesnikove osjećajnosti romantizam je afirmirao još i originalnost i individualnost pjesnikove stvarlačke ličnosti, koja iz sebe same, u vizijama svoje mašte i pod silinom svojih osjećanja, stvara neponovljivo nova i originalna umjetnička djela. Zato su se romantičari okrenuli onim velikim pjesnicima prošlosti u kojima su prepoznavali slobodni vizionarski duh Genija, koji ne priznaje pravila, već sam sebi određuje zakone po kojima stvara, kao što su to činili Dante, pjesnici španskog baroka i naročito Šekspir. I upravo je Šekspir, kojeg su romantičari suprotstavili klasicističkim dramatičarima kakav je bio Rasin, postao njihov idol. U njemu su oni vidjeli genijalno ostvarene vlastite težnje za razbijanjem svih klasicističkih pravila (o jedinstvu mjesta, vremena i radnje u drami, jedinstvu tona u tragediji, o podjeli na pet činova, o logičnosti i jasnosti u izražavanju osjećanja i sl.). U Šekspirovim dramama oni su nalazili ono čemu su i sami težili, a što je bilo suprotno zahtjevima klasicizma: prevlast osjećanja nad razumom, prevlast iracionalnog nad racionalnim, prevlast mašte nad unaprijed zadatim pravilima, i “uzorima”, prevlast nadahnuća nad umijećem, prevlast slobodnog stvaralačkog duha nad unaprijed zadatim “pravilnim” i “savršenim” oblicima. Ali, iako su mnogi romantičari u svojim dramama oponašali Šekspira (Victor Hugo, Puškin i dr.), oni su u njegovom stvaralaštvu više nalazili potvrdu za vlastita umjetnička nastojanja nego što su ostajali u granicama koje im je ono određivalo. Jer, romantizam je bio izraz jednog novog doba, čiji je duh bio suštinski drukčiji nego što je bio duh Šekspirovog vremena. Poezija rezignacije Nakon što je Francuska revolucija proklamovala ideale slobode i pravde, bratstva i 157

jednakosti, a ti ideali potom ostali samo neostvareni san, jer je razvoj događaja u samoj Francuskoj i u drugim zemljama Evrope više ojačao snage reakcije nego što je doveo do ostvarenja tih ideala, - romantičari su se počeli razočarano okretati od stvarnosti, izražavajući često jedno depresivno raspoloženje koje su sami nazivali “svjetskim bolom” (njem. Weltschmerz) ili bolešću vijeka (franc. mal du siecle). Bio je to osjećaj nemoći, besperspektivnosti i izgubljenih nada. A ta rezignacija (povlačenje pred stvarnošću i mirenje sa sudbinom) jedna je od najkarakterističnijih crta romantičke osjećajnosti: u to raspoloženje padali su svi romantičari, a neki su stalno bili u njemu. Otkriće prirode Sloboda za kojom su čeznuli i za koju su se mnogi od njih zaista borili ostajala je neostvareni san i iznevjerena nada. Zato su je oni počeli tražiti na drugoj strani, izvan društvene stvarnosti svoje epohe: u dalekim, egzotičnim zemljama, u davno doba srednjovjekovnih vitezova, u divljoj neoskvrnutoj prirodi ili u dubinama vlastite duše. U tom smislu za romantičku osjećajnost naročito značajno je bilo otkriće prirode. U stvari, još u 18. stoljeću francuski mislilac i književnik Žan-Žak Ruso (Jean-Jacques Rousseau) naučavao je da se čovjek rađa slobodan, a živi u lancima, jer ga je civilizacija okovala svojim konvencijama, zakonima i običajima. Ruso je zbog toga propovijedao povratak k prirodi kao jedinu mogućnost da se čovjek oslobodi okova civilizacije i vrati se prirodnom stanju prvobitne slobode. Ideje rusoizma romantičari su utoliko više prihvatali, jer je u njihovo vrijeme industrijska revolucija još više udaljavala čovjeka od prirode, zatvorivši ga u zatrovane, ružne urbane sredine. I romantičari su doslovno bježali u prirodu, i to u nedirnute, slabo naseljene, udaljene i često divlje predjele. A onda su u tom dodiru s prirodom osjetili kako se kao jedinke, osamljene i izgubljene, utješno utapaju u veliki beskrajni Univerzum i sretno uspostavljaju mističko jedinstvo sebe i svoje duše s prirodom i njenom dušom. Taj romantički susret s beskonačnim u uzbudljivom doživljaju prirode (veličanstvenih masiva Alpa, tajanstvenih prostranstava prašume, nepregledne površine vječno uzburkanog okeana, netaknute ljepote i mira nenaseljenih predjela) doveo je do jednog novog odnosa čovjeka prema prirodi. Čovjek se prestao osjećati samo okružen prirodom. On je postao njenim dijelom, pa je u njoj, u njenim bojama i zvukovima, u njenom svjetlu mraku, vidio i prepoznao sebe i svoju dušu. Između njega i prirode uspostavljen je tako intiman odnos da je zbivanje u prirodi postajalo izraz duše, a stanja duše su se projicirala u prirodu. U takvom odnosu prema prirodi romantičari su osjetili da više nisu sami, da se čovjek u svojoj konačnosti uključuje u beskonačno, da u svijetu ipak vlada jedinstvo, da se udružuje nebo sa zemljom, prošlost sa sadašnjošću, duša s prirodom. A to je romantizmu dalo karakterističnu složenost i dubinu misli i osjećanja. Interes za narodno stvaralaštvo U svojoj naklonosti prema svemu što je izvorno i blisko prirodi romantičari su se naročito oduševili usmenom narodnom poezijom i uopće djelima narodnog stvaralaštva, u čijoj prirodnosti i spontanosti su nalazili više istinske poetičnosti nego u pravilnim a vještačkim 158

tvorevinama klasicizma. Već krajem 18. stoljeća počelo je oduševljeno skupljanje narodnog blaga (folklor). A 1819. braća Grimm su započeli sistematski skupljati i objavljivati njemačke narodne bajke, što je izazvalo opći interes za tzv. narodnu književnost. I upravo su braća Grimm podstakla i Vuka Stefanovića Karadžića da pristupi skupljanju narodnog blaga u Srbiji i na Balkanu. U tom pogledu značajnu ulogu imala je i naša balada Hasanaginica, koju je prvi put zapisao i na talijanski preveo Alberto Fortis u svom putopisu Putovanje u Dalmaciju (Venecija, 1744.). Kako je to djelo privuklo pažnju mnogih umova Evrope, tako je i Hasanaginica već tada postala šire poznata. Dirnut sudbinom nesretne žene Hasanagine i ljepotom pjesme o njoj, tu baladu je na njemački preveo Johann Wolfgang Goethe, a onda su je prevodili i drugi veliki evropski romantičari: A. S. Puškin na ruski, Adam Mickiewicz na poljski, Walter Scott na engleski itd. Interes romantičara za folklor doveo je do otkrića sasvim novih kulturnih i umjetničkih modela, koji su bili drukčiji od klasične poezije i koje su romantičari rado oponašali. Taj oslonac koji su našli u izvornoj spontanosti narodne umjetnosti predstavljao je, uz Šekspira, najinspirativniju osnovu evropskog romantizma. Nacionalni karakter romantičarskog pokreta Uprkos mnogim zajedničkim karakteristikama romantizam u književnosti evropskih naroda ipak ne predstavlja jedinstven književni pokret. Jer, on je bio izraz određene historijske situacije, a pojedini evropski narodi su u prvoj polovini 19. stoljeća živjeli u različitim uslovima: negdje je izvršena građanska revolucija (u Engleskoj i Francuskoj), negdje je na vlasti još bila aristokratska klasa (u Njemačkoj, Austriji, Rusiji), negdje je narod živio pod tuđom vlašću (kao u većini slavenskih zemalja), negdje je već izvojevao nacionalno oslobođenje. Zato je romantizam u književnosti svakog evropskog naroda imao i neka specifična nacionalna obilježja. U nacionalnim sredinama u kojima je književnost igrala značajnu ulogu u razvitku nacionalne svijesti, pa i u borbi za nacionalno oslobođenje (kao, na primjer, u Italiji) romantizam je razvijao drukčije oblike (sa naglašeno patriotskim, nacionalnim i slobodoljubivim sadržajem) nego što je to bilo u sredinama u kojima je nacionalna svijest već od ranije bila formirana, a zemlja bila slobodna i politički nezavisna. Ustvari, romantizam je prvi veliki umjetnički i književni pokret u Evropi koji je imao naglašeno nacionalni karakter, pa je i prirodno da je u svakoj zemlji dobivao nešto drukčija, nacionalno obojena obilježja. A mnogi romantičari upravo zato su i postali prvi veliki nacionalni pjesnici, koji su najpotpunije izrazili duh i težnje svog naroda. Tabla – kraj 18. i u prva polovina 19. st. – pretjerano u osjećajnosti, okrenuto srednjem vijeku umjesto antici, fantaziji umjesto razumu – romantični - umjetničko djelo spontano rađa iz duše i mašte genija, koji sam sebi određuje pravila – opća sklonost prema lirici: lirski roman, lirska drama, lirsko-epski spjev, poema, balada i romansa 159

– – – –

svjetska bol povratak k prirodi interes za narodno stvaralaštvo imao naglašeno nacionalni karakter

160

Johan Volfgang Gete (Johann Wolfgang Goethe, 1749. -1332.) PATNJE MLADOG WERTHERA83 GOETHE, JOHANN WOLFGANG (Gete, Johan Volfgang, 1749. -1832.), veliki njemački pjesnik, dramatičar, romansijer i naučenjak. Bio je jedan od najsvestranije obrazovanih umova svoga doba. Veliki dio života proveo je u Vajmaru, gdje je bio savjetnik vajmarskog vojvode i upravnik pozorišta. Iz Vajmara je često putovao po Evropi. U Vajmaru je i umro. Pisao je veoma mnogo, u gotovo svim književnim žanrovima i iz raznih naučnih oblasti. Njegov umjetnički izraz mijenjao se tokom njegovog dugog života, a stvaralačku snagu sačuvao je duboko u starosti, pa je za svoje savremenike predstavljao oličenje vitalnog ljudskog duha i stvaralačke energije. Najpoznatija su mu djela: predromantična herojska drama “Gec od Berlihingena” (1773.), psihološki roman u epistolarnoj formi “Patnje mladog Vertera” (1774.), tragedija “Ifigenija na Tauridi” (1787.), u kojoj se Gete vratio izvornim vrijednostima klasične grčke književnosti, što je došlo do izražaja i u knjizi lirskih pjesama “Rimske elegije” (1790.). Nakon još nekoliko drama (“Egmont”, 1787, “Taso”, 1790.), romana o odgoju “Naukovanje Vilhelma Majstera” (1796.), idiličnog epa “Herman i Doroteja” (1797.), Gete je dovršio prvi dio svog najznačajnijeg djela, tragedije “Faust” (1806.), na kojoj je nastavio raditi skoro do svoje smrti. (Drugi dio dovršio je 1830., dvije godine prije smrti). U bogatom Geteovom opusu najznačajnije mjesto imaju dva njegova djela: roman o Verteru, u kojem je prvi put u evropskoj književnosti nagoviještena romantička osjećajnost i snažno izražen romantički “svjetski bol” (tj. osjećaj bolne nemoći čovjeka i njegovog razuma pred povijesnim zbivanjima i pred zagonetkom svijeta i života), a posebno njegova tragedija “Faust”, ta slobodno i originalno komponirana, značenjski vrlo složena i višeslojna dramska poema borbi duha i materije, života i ništavila, dobra i zla. U susretima sa najpoznatijim ličnostima onog vremena Gete je upoznao i srpskog skupljača narodnih umotvorina Vuka Karadžića i podržao ga u njegovom radu na skupljanju narodnih umotvorina. On je na njemački preveo poznatu baladu o plemenitoj Hasanaginici, koju je upoznao u prijevodu na talijanski u Fortisovoj knjizi “Putovanje u Dalmaciju”. PATNJE MLADOG WERTHERA (Odlomci iz romana) Roman “Patnje mladog Werthera” Gete je objavio 1774. godine, u vrijeme kada je u njemačkoj književnosti vladao pokret poznat pod imenom “Sturm und Drang” ("Silina i plahovitost", “Juriš i navala”), koji je bio usmjeren protiv onovremenog racionalizma i koji se u književnosti zalagao za slobodno izražavanje osjećanja i za afirmiranje pjesničkog stvaralačkog nadahnuća. Pripadnici tog pokreta bili su mladi njemački intelektualci koji su se borili ne samo 83

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

161

protiv uticaja francuskog klasicizma već i protiv klasnih privilegija feudalnog društva. Glavni junak romana, mladi, inteligentni i osjetljivi Werther, sudbonosno se zaljubio u lijepu mladu građanku Charlottu (Lottu), koja je bila vjerena za drugog mladića, državnog činovnika Alberta, za koga se poslije i udala, iako je bila zavoljela osjećajnog Werthera. Shvativši da za njegovu ljubav nema nade, Werther je prihvatio činovničku službu u jednom obližnjem gradu, gdje je često bio izložen poniženju, jer je bio običan građanin a ne plemić. U stanju potpunog beznađa on je na kraju izvršio samoubistvo. Roman je pisan u formi epistolarnog romana (tj. romana u pismima), koji je postao popularan u 18. stoljeću, jer je bio pogodan za izražavanje osjećanja ličnosti: u pismima prijateljima junak ili junakinja opisuje svoje emotivne reakcije na ono što se događa u životu. Najveći dio Geteovog romana sastoji se od pisama koje Werther piše prijatelju Wilhelmu. Tek pri kraju romana priču o Wertheru i njegovoj smrti preuzima tobožnji izdavač njegovih pisama. 16. studenoga Hvala ti, dragi Wilhelme, što sa mnom tako srdačno suosjećaš i dobronamjerno me savjetuješ, ali molim te da se smiriš. Pusti me, izdržat ću, unatoč svome umoru, imam još došta snage... Ja pred tebe stavljam svu svoju dušu, inače bih radije šutio... Što je drugo ljudska sudbina osim nužde da se otrpi što je komu dano i da se kalež ispije do dna? Taj je kalež Bogu bio gorak kada mu ga je nebo stavilo na njegove ljudske usne, zar da se dakle ja pravim važan i reknem da mi je sladak? Zašto da se stidim u strašnome času kad moje biće dršće između bitka i nebitka, kad munja prošlosti osvjetljuje mračni ponor budućnosti, kad sve oko mene tone, kad moj svijet propada? Zar to nije glas stvorenja pritiješnjena u sebe, koje samo sebi nedostaje, koje nezadrživo pada u ponor, na najdublje dno svojih uzaludno utrošenih snaga, koje škrguće: "Bože, Bože, zašto si me ostavio?"...84 21. studenoga Lotta ne vidi i ne osjeća da sprema otrov koji će upropastiti i nju i mene, a ja sa potpunom požudom ispijam pehar koji mi ona pruža na propast. Što znači dobrostiv pogled, koji mi ona često - često? ne, nego ponekad - upućuje, što znači ljubaznost s kojom ona prima pokoji nehotični izraz mojih osjećanja, sućut prema mojoj patnji, koja joj se vidi na čelu? Jučer, kad sam odlazio, pružila mi je ruku i rekla: "Zbogom, dragi Wertheru!" Dragi Wertheru! Bilo je to prvi put da me naziva dragim i ja sam protrnuo od sreće. Stoput sam ponovio tu riječ, a navečer kad sam se spremao u krevet i sam sa sobom svašta ćaskao, odjednom kazah: "Laku noć, dragi Wertheru!" - Morao sam se nasmijati samom sebi. 22. studenoga Ne mogu u molitvi reći: "Ostavi mi je!", a ipak mi se često privida kao da je moja. Ne mogu moliti ni: "Daj mi je!", jer ona pripada drugome. I tako se poigravam sa svojim mukama... 84

"Bože, Bože, zašto si me ostavio?’’ - riječi koje je Isus Krist izgovorio kada je bio raspet na križu (Iz Evanđelja po Mateju: 26,39)

162

24. studenoga Ona osjeća koliko patim. Danas mi je njezin pogled duboko prošao kroz srce. Našao sam je samu: ništa nisam rekao, a ona me je gledala. Nisam više u njoj vidio ljupku ljepoticu, ni osobu iz koje blišta duhovitost, sve je to pred mojim očima nestalo. Njezin je pogled djelovao na mene na jedan širi i ljepši način. Vidio sam u njemu izraz duboka suosjećanja, preslatke sućuti. Zašto joj se ne smijem baciti pred noge? Zašto je ne smijem zagrliti uz tisuću poljubaca? Povukla se do klavira i prodahnula svoje sviranje slatkim, tihim, skladnim pjevom. Nikad joj usne nisu bile dražesnije, bilo je kao da ih je otvorila u želji da srče slatke tonove koji su tekli iz klavira, pa da ih onda njezina čišta ušta ponove kao tajnovitu jeku. - Ah, kad bih ti mogao to iskazati! Nisam se dugo mogao savladati, prignuo sam glavu i prisegnuo tim usnama da se neću osmjeliti na cjelov, jer nad njima lebde nebeski dusi. Pa ipak: hoću! Eto vidiš, pred mojom je dušom zid koji me dijeli od sreće. Ipak, ja ću tu sreću dohvatiti, a onda ću propasti da okajem grijeh. Grijeh?... 6. prosinca Kako li me progoni njezin lik! I kad sam budan i kad sanjam snove, sva mi je duša njome ispunjena! Ovdje na čelu, gdje se skuplja sva snaga unutarnjega vida, vidim njezine crne oči, čim zaklopim svoje. Ovdje! Ne umijem se bolje izraziti. Zatvorim li svoje oči, jave se njezine. One su kao more stale pred mene, ušle u mene, kao ponor. Zaposjele su osjećajni prostor mojega čela. Što je Čovjek, kojeg su slavili kao poluboga?! Nedostaje mu snage kad ih najviše treba. Kad se u sreći uznese ili u patnji potone na dno, zar se neće i u jednome i u drugome baš onda zaustaviti i vratiti u svjesno stanje hladne tuposti kad najviše želi nestati u punini beskraja? 12. prosinca Dragi Wilhelme, nalazim se u stanju tipičnom za nesretnike o kojima kažu da ih je opsjeo zao duh. Kadšto me zgrabi nešto što nije ni strah ni pomama - neka unutarnja bjesomučnost, koja mi kida grudi i gnječi grlo... Onda lutam okolo i gledam grozne noćne prizore ovoga ljudima neprijateljskog godišnjeg doba. Tako sam morao izaći jučer navečer. Naglo je sve okopnjelo, čuo sam da je rijeka izašla iz korita, svi potoci nabujali, a poplava je moju dragu dolinu zahvatila od Walheima naniže. Istrčao sam oko jedanaest sati u noći. Bio je grozan prizor. Sa stijene se vidjelo po mjesečini kako ključaju podmukle bujice jurišajući na njive, livade i živice, na sve... Široka je dolina od vrha do dna postala jedincato olujno more u huci vjetrova. Kada bi mjesec izašao iz oblaka i zaustavio se, preda mnom se valjala i hučala razlivena voda i u njoj mjesečev divni i strašni odraz. Tada bih se naježio od straha, ali i od - žudnje! Raširio bih ruke, stajao nad ponorom i duboko disao htijući dolje, dolje... Potonuo bih u neko milje, u želju da bacim dolje sve svoje jade, sve svoje patnje, pa da se izgube u vrenju valova! Oh, samo da je dići noge s tla i svim je mukama kraj, ali za nešto takvo nemaš snage! - Još mi nije otkucao posljednji sat! Osjećam to. 163

Oh, Wilhelme, silno bih volio da nisam čovjek, nego da sam biće kadro s vihorom derati oblake, dohvatiti valove! Hoće li meni, sužnju na zemlji, ta slast jednom biti darovana? 85 S puno sam sjete gledao dolje u dubini mjesto gdje sam se s lottom bio zatekao ispod jedne vrbe i odmarao se nakon šetnje po vrućini. I tu je došla poplava, vrbu sam jedva prepoznao. Wilhelme, a što je s njezinom livadom, s okolicom njezine lovačke kuće? Mislio sam na našu sjenicu koju je sigurno srušila divlja bujica. Tada mi je u tami svijesti sinula sunčana zraka prošlosti, kao što utamničenika obdari san koji mu donesu slike pustih stada, livada i počasti! I ja sam dalje stajao. Ne prekorijevam se, znam da imam hrabrosti umrijeti. Ali trebao sam... zašto sada sjedim ovdje kao stara baba koja se grije drvom s trulih plotova i jede kruh isprošen na tuđim vratima, kako bi neveseli život, koji joj već ide kraju, malo olakšala i makar za trenutak produljila? 14. prosinca Što je to, dragi moj? Ja se plašim samog sebe! Zar moja ljubav prema njoj nije najsvetija, najčišća, prava bratska ljubav? Jesam li u svojoj duši ikad osjetio kakvu nećudorednu želju? Neću ništa reći! A sad ti snovi! Doišta imaju pravo ljudi koji ovakve suprotne učinke pripisuju tajanstvenim silama! Noćas sam je, dršćem dok ovo pišem, držao u zagrljaju, čvrsto sam je pritisnuo na grudi. Njezina su ušta šaptala ljubavne riječi, a ja sam ih pokrio s bezbroj cjelova. Moje su oči plivale u zanosu njezinih očiju! Bože, hoćeš li me kazniti što i sad osjećam sreću, čim se s puninom duše sjetim tih žarkih slasti? Lotta, Lotta! – Ali sa mnom je svršeno. Pamet mi se muti, već osam dana nemam snage doći k sebi, oči su mi pune suza. Nisam nigdje zadovoljan i svuda sam zadovoljan. Ništa ne želim, ništa ne tražim. Bilo bi bolje da odem! (Nekoliko dana kasnije Wertherje izvršio samoubistvo pištoljem koji je ranije bio posudio od Lottinog muža Alberta. Urednik njegovih pisama navodi zabilješke koje su kao nacrti za pisma ostali iza njega. Među njima je ijedna hamletovska dilema). "Podići zastor i koraknuti iza njega! To je sve! I čemu onda otezanje i oklijevanje? Jer ne znamo kako iza zastora izgleda? Jer nema povratka? Jer je svojstvo našega duha da zamišlja zbrku i tamu, premda o tome ne znamo ništa određeno?" (S njemačkog preveo Svevlad Slamnig) Za interpretaciju Patnje mladog Werthera pripadaju tzv. dobu sentimentalizma, koje je neposredno prethodilo romantičkom pokretu, ali ga je i pripremilo. Izgubivši racionalističku i klasicističku vjeru u moć razuma, pisci su počeli prikazivati čovjeka kao osjećajno biće, koje je često suočeno sa moralnim i socijalnim problemima koji prevazilaze njegove snage, zbog čega je ishod tog suočavanja obično tragičan. • Ukažite na složenu dinamiku duševnog života koja je izražena u ovdje navedenim Wertherovim pismima.

164

• Ukažite na romantičke crte njegove ličnosti (posebno u njegovom odnosu prema prirodi). • Razmislite kako je ovakva forma romana pomogla autoru da dovede do izražaja složena i protivrječna osjećanja svoga junaka.

165

Johan Volfgang Gete FAUST86 (Odlomak iz tragedije) U ovoj dramskoj poemi veliki njemački pjesnik Gete obradio je popularnu pučku legendu o dr. Faustu, koju je svoju dušu prodao đavolu. Po toj legendi Faust je bio čovjek koji se svojim umom suprotstavio Božijem autoritetu. On je težio za dobrima ovoga svijeta, za bogatstvom, za moći, za vrhunaravnim znanjem. Da bi to postigao, sklopio je ugovor sa Mefistom, vrhovnim đavolom, koji mu je sve to obezbijedio za života, a po smrti ga odnio u pakao. Ta se srednjovjekovna legenda u 16. st. proširila naročito u protestantskim zemljama (Njemačkoj i Engleskoj). Gete je tu legendu obradio u vrijeme kada su racionalizam i prosvjetiteljstvo 17. st. došli u krizu i kad se posumnjalo da razum može čovjeka dovesti do dubljeg saznanja. Geteov Faust je čovjek modernog doba, koji je izgubio ne samo vjeru u vrijednosti “onoga svijeta” već i vjeru u sposobnost razuma da dokuči neke druge, metafizičke vrijednosti. Zbog toga se on prepustio nasladama ovoga svijeta, ali kao učenjak i misaono biće ni tada nije prestao težiti za konačnim istinama i dubljim saznanjem života. Njegov ugovor sa Mefistom, u stvari, podrazumijevao je i težnju da proživi potpun život, ali i težnju da spozna život i njegove prave vrijednosti. Njegova lična tragedija je i bila u tome što je ostao rastrgan između težnje za nasladama “ovoga svijeta” i težnje za saznanjem metafizičkih vrijednosti života. Iz tog značajnog pjesničkog djela ovdje se donosi jedan kratak odlomak iz monologa koji na početku prvog čina izgovara Faust, koji, sam u noći, u svom kabinetu, razmišlja o nedovoljnosti vlastitog znanja i zato se odlučuje da se posveti magiji. Avaj, koliko ljeta minu otkako filozofiju, prava, a s njima i medicinu revno i trudno izučavah! Čak sam, na svoju žalost pravu, i bogoslovljem punio glavu. Šta stekoh, tuda, od nauke te? Znam samo ono što znao sam i prije. Magistar, čak doktor zovem se ja, a da li iko vidi i zna da deset već ljeta ovako hodam i učenike za nos vodam? A vidim da ništa ne možemo znati!

To će mi srce skoro razderati! Pametniji sam, doduše, od njih, od svekolikih doktora tih, od magistara, popova, ćata, od svih tih zvrndova i zamlata; sumnja ii'skrupula nije me takla, ne bojim se đavola ni pakla – al' me i radost napusti sva; ne uobrazih da saznah šta, da mogu nekoga poučavati87 i ljude nabolje preobražavati. A nemam ni para ni imanja, nit'svjetskih počasti i priznanja;

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.) Nostradamusova knjiga - knjiga proročanstva koju je 1555. objavio francuski astrolog i prorok Mišel Notrdam (ili u latinskom pisanju: Nostradamus). Faust se, nezadovoljan racionalnim spoznajama, okrenuo mistici i magiji. 87

166

ni pas to ne bi izdržao! Stog sam se, evo, na magiju dao, da bi moj čudni upio sluh tajnu što snažni je zbori duh, da ne moram više, uz gorak trud, ono što ne znam da pričam svud; da poznam šta je to što u srži na okupu vasionu drži... Zar još me ova tamnica krije? Proklet zagušljiv ćumez taj, gdje čak se i ljupki nebeski sjaj tmurno kroz okna šarena lije! Gomile knjiga oko mene, crvotočne, prašine pune, do vrha sobe zasvedene hartija žuta koja trune; predački namještaj sputava moj korak, svuda boce ove, kutije, bezbroj raznih sprava – to je tvoj svijet! I to se svijetom zove! (S njemačkog preveo Branimir Živojinović)

Zar pitaš još zbog čeg se plaši srce, i zašto grudi peče? Što bol ti ne da neobjašnjiv da nagon životni poteče? Mjesto prirode žive, kamo postavio je ljude Bog, kosturi, dim i memla samo svuda su ispred oka tvog. Ustaj! U širok bježi svijet! Neka te Nostrodamusova prezagonetna knjiga ova povede na tajanstven let! Priroda tebi pouku daće, vidjećeš svake zvijezde cilj, buknuće duša silom, znaće što zbore dusi sveudilj. Mozganjem suhim stići nećeš znakova svetih smislen sklad: duše, što pokraj mene ležeš, čuješ li, odgovori sad!

Za interpretaciju Ako imate na umu evropske prosvjetitelje 17. stoljeća, šta možete reći za Geteovog Fausta? Kakve nedoumice njega muče? Da li u ovim Faustovim razmišljanjima nalazite i neke dileme modernog čovjeka? Između kakvih težnji je on rastrgan?

167

Džordž Gordon Bajron (George Gordon Byron, 1778-1824) CHILDE HAROLD88 engleski pjesnik. Porijeklom je bio iz stare plemićke porodice, pa je nosio titulu lorda. Već njegov mladalački spjev “Childe Harold” (1812) oduševio je evropske književne krugove dramatičnim stihovima o pjesnikovim potresnim iskustvima s putovanja po južnim zemljama Evrope (Portugalu, Španiji, Grčkoj, Albaniji i Turskoj), čiji su narodi stradavali u krajnjoj bijedi i krvavim ratovima. Nakon objavljivanja tog spjeva Bajron je postao miljenik otmjenih krugova Engleske, i to ne samo kao veliki pjesnik već i kao otmjen mladić otvorenog držanja i slobodnog ponašanja, bistrog i hitrog duha i privlačnog muškog izgleda (mada je bio hrom od rođenja). Međutim, brzo je pao u nemilost, koliko zbog svog raspusnog života, toliko i zbog neukrotivosti svog duha. Zbog jednog skandala morao se rastaviti od svoje žene i napustiti Englesku. Od 1816. do 1823. živio je u Italiji. Zatim se pridružio grčkim ustanicima u njihovoj borbi za slobodu Grčke. Godinu dana kasnije umro je od groznice u malom grčkom mjestu Misolungiju. Osim lirskih pjesama izrazito romantičke inspiracije pisao je poeme i drame u stihovima, u kojima najčešće dominira jedan isti, za Bajrona karakterističan lik (kasnije će takav lik biti nazvan bajronovskim junakom): gord i plemenit, osamljen i neshvaćen, strastven i nemiran, pobunjen protiv društvenih stega, često mučen demonskim porivom da bližnjim nanosi bol, uvijek raspet između dobra i zla (Đaur, Manfred, Gusar, Kain). U satiričkom spjevu Don Huan, koji mnogi smatraju njegovim najznačajnijim djelom, Bajron je kroz priču o ljubavniku pustolovu dao grotesknu sliku viših slojeva evropskog društva, u kojem caruje glupost, licemjerje i pokvarenost. Svojom poezijom, ali i svojim karakterom i svojim životom, Bajron predstavlja oličenje pjesnika romantičara. CHILDE HAROLD (Odlomak) Veliki lirsko-epski spjev Lorda Bajrona Childe Harold jedno je od najznačajnijih pjesničkih djela evropskog romantizma. U tom pjesničkom putopisu, koji nas vodi od Portugala i Španije do Grčke i Albanije, a onda opet niz rijeku Rajnu, pa kroz Švicarsku i Italiju do Rima, Bajron je stvorio lik mladića melankoličnog i neshvaćenog, koji bježi od tiranskih konvencija aristokratskog društva u kojem je odrastao i koji u drukčijim kulturama i na drugim, uzbudljivijim mjestima traži smisao života. A taj lik je, u stvari, pjesnikov vlastiti autoportret. U njemu Bajron gradi mit o samom sebi kao buntovniku i kao žrtvi, kao grešniku koji odbija pokajanje i kao nesretnom stradalniku koji traži utjehu. Njegov Childe Harold putuje svijetom i nosi svoju bol, onu toliko prepoznatljivu romantičarsku svjetsku bol od koje su bolovali mnogi mladi ljudi onog vremena, još od Geteovog Vertera, koji je bio njihovo prvo utjelovljenje. Inače, 88

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

168

Childe (Čajld) u imenu junaka u stvari je srednjovjekovna engleska titula viteza pripravnika. (Pjevanje III, strofe 11-16) Tko može ružu gledat da ne želi Njom okitit se? Tko će obraz mio Promatrat i sjaj što ga nježno preli Ne ćuteć da star srcem nije bio Nikad? Tko slavu što je oblak svio Sanja ne žudeć k zvijezdi joj se dići? Harold još jednom u vrtlog se slio, U vir vrtoglav, htijuć Vrijeme stići, I ljepšem nego kada mlad bje, cilju prići.

Kao Kaldejac89 zvijezde gledat stade, Dok tako bića nastanio nije Sjajna ko one; dok zaborav jade Zemaljske, svijet i slabost ljudsku krije: Da u tom letu duh svoj držat smije, Bio bi sretan; ali glina guši Vječnu mu iskru, na sjaj kom se vije Zavidna, vezu ko da bi da sruši Što vezuje nas s nebom koje nam se skruši

Al brzo spozna da za ljudsko stado Pogodan nije; s kojim malo ima Zajedničkoga, nevičan da rado Podvrgne misli, premda duh mu njima Obuzet prije bješe; on ne prima, Nepokoran, nad umom svojim vlast Duhova s kojim snagama se svima Bori; gord u samoći, gdje zna cvast Čist život, i bez ljudstva, gdje diše u slast.

Al usred ljudskih nastambi on posta Nemiran, tmuran, umoran i sveo, Sokol što krila podrezanih osta A beskrajni mu zrak je dom: al smeo Nije se, opet za boj bješe zreo, Ko ptica koja zatočena ludi Bijuć o kavez prsima dok vreo Trak krvi perje ne skvasi, jer žudi U bijesu, duh taj sputan, progrist svoje grudi.

Gdje brda strše, tu on nađe druga; Gdje more huči, tu se dom za nj krio; Gdje svod je plav i gdje se sjaji duga, Sa strašću lutat znao je i htio; Pustoš, val, šuma, špilja, taj svijet cio Prijatelj bje mu; jednaki, jer zbore Jezik, još čišći no što mu je bio Rodni, kog zna za pustit dok sjaj tvore Sunčane zrake iznad jezera i gore.

Samoizgnanik Harold opet luta, Bez tračka nade, al s manje tegoba; Da živio je zalud, ta svijest ljuta, Da kraj je svemu s ove strane groba, Osmijehom skri mu Očaj što ga proba, Što, premda divlji - ko na trupu lađe – Kad tone pa u piću, dok tjeskoba Smrtna svud vlada, posada spas nađe, U njemu davnu radost budit zna još slađe. (S engleskog prepjevao Luko Paljetak)

Za interpretaciju - Označite epitete koji u ovim stihovima označavaju višesložnu i protivrječnu 89

Kaldejac, stari naziv za Babilonce, koji su bili poznati kao astronomi; al glina guši vječnu mu iskru - čovjek je stvoren od zemlje, ali je nadahnut božanskom iskrom.

169

romantičarsku osjećajnost. - Ukažite na pjesničke slike koje su izraz te osjećajnosti. - Opišite strofu s njenim karakterističnim opkoračenjima. Ta se strofa u engleskoj poeziji naziva Spenserova strofa, jer ju je prvi uveo engleski pjesnik Edmund Spenser (1552. - 1599.), autor spjeva “Vilinska kraljica”. U originalu ona je sastavljena od 9 stihova s rimama ababbcbcc. Uporedite tu shemu s onom koju je ostvario Luko Paljetak u svom prepjevu. Džordž Gordon Bajron DANAS NAVRŠAVAM TRIDESET ŠEST GODINA Već vrijeme je to srce da se smiri, Kad druga srca prestade da budi: No mada više voljen bit' ne mogu, Ja hoću da volim!

Gle, mač i zastava i polje bojno I slava, i Grčka svud oko mene! Ni spartanski borac na štitu nošen, Ne bješe slobodniji!

Svi moji dani već su žuto lišće; I cvat i voće ljubavi su prošli; Tek crv, i hrđa, i teški okov briga Svojina su moja!

Probudi se! (Ne Grčka - jer ona već bdi!)

Taj oganj što mi grudi mučki jede Sad samotan je ko vulkanski otok; Nit iko baklju pali na tom žaru – Tek lomača sam sama. Ni nada, ni strava, ni željno htijenje, Ni gordi zanos što ga patnja daje, Ni ljubavi moć već nisu moj dio, Umjesto toga ja nosim tek lance.

Odbaci sve te oživjele strasti, Nedostojne muževnosti! nek za tebe I osmijeh i mrštenje Ljepote Ravnodušni budu.

No tako zar, i ovdje, misli takve Da dušu moju tresu, i to sada, Kad Slava pokriva junačke odre Il vjenčava im čela?!

Potraži - što se rjeđe traži no nađe – Grob borca - koji ti najbolje priliči; Obazri se, izaberi svoje mesto I tad otpočini.

Moj duše, ti se budi! Spoznaj otkud Života tvoga krv porijeklo vuče, I pođi k cilju!

Za mladošću li žališ, našta život? Ta zemlja gdje se umire sa čašću Gle, tu je: Ustaj, i u boj poleti, I daj svoj dah hrabri.

(S engleskog prevao Jovan Popović) Za interpretaciju Ova pjesma sadrži radikalni preokret u pjesnikovoj osjećajnosti. Kakvo raspoloženje izražavaju prve četiri strofe? Zašto takvo raspoloženje nazivamo elegičnim? S čim se pjesnik suočava ovdje i sada, tj. u ustaničkoj Grčkoj, na dan svog tridesetšestog rođendana? 170

Kako se on u drugom dijelu pjesme odnosi prema svom nekadašnjem životu? U čemu nalazi novi smisao života? Ova pjesma označava sav raspon romantičke osjećajnosti - od klonuća do pobune, od elegičke rezignacije do revolucionarnog revolta. U tom smislu ona predstavlja i nešto više nego samo izraz pjesnikovih ličnih osjećanja. Razmislite zašto se takav Bajronov pjesnički lik s pravom doživljava kao potpuno oličenje romantičkog pjesnika? UPAMTITE POJAM Poema je lirsko-epska pjesma veće dužine, koja se razvila u vrijeme romantizma, kada su pjesnici i inače napuštali stare i utvrđene pjesničke vrste, stvarajući nove ili miješajući elemente različitih rodova i vrsta (lirike i epike, epike i drame i sl.). U evropskoj književnosti poemu je popularnom učinio Bajron, a zatim su, po ugledu na njega, poeme pisali i drugi romantički pjesnici (Puškin, Ljermontov, Laza Kostić, August Šenoa). U tipičnoj romantičarskoj poemi u velikoj mjeri se održava fabula kao epska podloga, ali se njen razvoj prekida čestim lirskim umecima (opisima prirode, pjesnikovim refleksijama, neposrednim izražavanjem osjećanja), koji ponekad i nisu čvršće vezani s ličnostima i događajima o kojima se govori u poemi. U modernoj poeziji, međutim, poema često gubi epsku podlogu, pa postaje lirska pjesma veće dužine. (Ako se u njoj i govori o nekim događajima, oni se više podrazumijevaju, nego što se o njima pripovijeda).

171

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN (1799.-1837.) EVGENIJ ONJEGIN90 PUŠKIN, ALEKSANDAR SERGEJEVIČ (1799. - 1837.), veliki ruski pjesnik. Iako porijeklom iz osiromašene plemićke porodice, školovao se u poznatom plemićkom učilištu u Carskom Selu, u kojem je u to vrijeme vladao duh političkog slobodoumlja. Iz učilišta je izišao kao glasovit pjesnik, koji pjeva o slobodi i protivi se apsolutističkoj carskoj vlasti. Zbog takvih stihova bio je prognan na jug Rusije, gdje je boravio od 1820. do 1824. godine. Družio se s članovima revolucionarnog kruga dekabrista, ali je u vrijeme njihovog ustanka (u decembru 1825.) živio kao prognanik u zavičajnom selu Mihajlovskom, pa je tako izbjegao kaznu robije koja je stigla dekabriste i njihove prijatelje. Zbog njegovog slobodoumlja dvorski krugovi ga nisu trpjeli i stalno su ga uvlačili u svoje intrige. Bio je prisiljen da pozove na dvoboj francuskog avanturistu i intrigama Dantesa. U tom dvoboju je bio smrtno ranjen. Kao dječak bio je u prilici da upozna bogato rusko narodno stvaralaštvo, pa je kasnije pisao pjesme i poeme u duhu narodnih bajki i balada (Ruslan i Ljudmila i dr.). Taj interes za usmenu književnost naveo ga je da prevede i našu baladu Hasanaginica. Dok je živio u progonstvu, na Krimu i Kavkazu, oduševio se Bajronom, pa je pod njegovim uticajem pisao romantičke poeme o razočaranim buntovnicima i društvenim otpadnicima ("Braća razbojnici", "Gusar", "Bahčisarajska fontana" i dr.). Kao i drugi evropski romantičari, visoko je cijenio Šekspira, pa je pod njegovim uticajem napisao tragediju sa sižeom iz ruske historije "Boris Godunov". Napisao je i više "malih tragedija" ("Mocart i Salijeri" i dr.). Pisao je i prozna djela: kratke romane "Dubrovski" i "Kapetanova kći", kao i novele ("Pikova dama" i dr.). U stvari, Puškin je u svim književnim vrstama postavio osnove na kojima se razvila bogata ruska književnost 19. st. A njegov roman u stihu "Evgenij Onjegin" i njegova lirika do danas su ostali vrhunska ostvarenja cjelokupne ruske književnosti. ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN EVGENIJ ONJEGIN U ovom romanu u stihovima veliki ruski pjesnik Puškin prikazao je društvenu stvarnost Rusije svoga doba, ali je izrazio i vlastita životna iskustva, duhovna stremljenja i politička ubjeđenja. Glavni junak, Evgenij Onjegin, predstavnik je tadašnje obrazovane ruske omladine iz krugova plemstva. Nezadovoljan svojom okolinom, on odbacuje lažni sjaj visokog društva u ruskoj prijestolnici i odlazi na selo. Tu upoznaje Tatjanu, otvorenu i iskrenu mladu djevojku, odgojenu u skromnoj porodici seoskog spahije. Ona mu u svojoj prirodnoj neposrednosti piše pismo u kojem mu priznaje da ga voli i nudi mu svoju ljubav. Ali Onjegin, u tom trenutku, ne uspijeva da u mladoj seoskoj djevojci vidi ženu dostojnu njegove pažnje. Zbog toga on odbija njenu ljubav. Kasnije se, uvrijeđen, upušta u dvoboj sa svojim dobrim prijateljem Lenskim. Braneći tobože svoju čast, on u tom dvoboju ubija svog prijatelja. Od tada on više ne može naći 90

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

172

svoj mir, niti sebi postaviti neki životni cilj. Kad je poslije nekoliko godina u otmjenim krugovima prijestolničkog društva iznenada ponovo sreo Tatjanu, on se strasno i iskreno u nju zaljubio. Ali ga je ona s prijekorom odbila. Duboko nesretan, Onjegin se okrenuo protiv društvene klase u čijim se predrasudama duhovno formirao, pa je pristupio revolucionarnom pokretu tzv. dekabrista. Ti aristokratski pobunjenici su uglavnom i sami bili razočarani mladi plemići. Neuspjeli ustanak u decembru 1825. godine odnio je u smrt, progonstvo ili psihički krah mnoge od njih. A takva je bila i sudbina junaka Puškinovog romana. Uz tri glavna lika - Onjegina, prvog u nizu "suvišnih ljudi" o kojim su pisali ruski pisci 19. st., Lenskog, pjesnika idealistu, koji ne vidi stvarni život, i Tatjane, najplemenitijeg lika u ruskoj književnosti - u romanu se kao ličnost pojavljuje i sam pjesnik, koji čas prati svoje junake i saosjeća s njima, čas se obraća čitaocima i ćaska s njima, čas prekida pripovijedanje čisto lirskim pasažima i izražava svoj pjesnički doživljaj prirode i ruske zemlje. Takav subjektivan ton, kao i samu formu romana u stihu, Puškin je preuzeo od Bajrona, ali je u svom djelu svemu tome dao neusporedivu iskrenost i neposrednost vlastite poezije. Tatjanino pismo Onjeginu (Iz III glave romana) "Pišem vam - šta bih znala bolje? I šta vam više mogu reći? Sad zavisi od vaše volje Prezrenje vaše da l' ću steći. Al'ako vas moj udes hudi Bar malo trone i uzbudi, Vi me se nećete odreći. Da ćutim ja sam prvo htjela, I za sramotu mojih jada Ne biste znali ni vi sada. Bar da se nadam da sam smjela Da ćete opet k nama doći I da ću ma i rijetko moći U selu da vas vidim našem, Da se veselim glasu vašem, Da vam što kažem, pa da zatim O istom mislim i da patim Dane i noći duge sama Dok ne dođete opet k nama. Al' osobenjak vi ste, znamo, teška vam je selska čama, A mi... mi ničim ne blistamo,

No iskreno smo radi vama. Što dođoste u naše selo? U stepi, gdje moj život traje, Ja ne bih srela vas zacijelo I ne bih znala patnja šta je. Smirivši burne osjećaje, Možda bih jednom (ko će znati?) Po srcu našla druga vjerna I bila bih mu žena smjerna, A svojoj djeci dobra mati. Drugi!... Al'ne, ja nikom ne bi' Na svijetu dala srce svoje! Oduvijek tako pisano je... Nebo je mene dalo tebi; Moj život sav je jemstvo bio Da ću te sresti izmeđ' ljudi; Znam, Bog je tebe uputio, Moj zaštitnik do groba budi... U snove si mi dolazio, I neviđen si bio mio. 173

Tvoj pogled me je svud proganjo, U duši davno glas odzvanjo... Ne, nije mi se san to snio, Jer čim si ušo, ja sam znala, Sva premrla i usplamsala, I rekla: on je ovo bio! Ja tebe često slušam sama; Govorio si sa mnom jednom Kad prosjaku pomagah bijednom I kad blažih molitvama Buru i jad u srcu čednom. Zar nisi ti i onog trena, priviđenje moje drago, Promako kroz noć kao sjena, Nad uzglavlje se moje sago šapnuo mi riječi nade Ljubavi pune i iskrene? Ko si ti? Čuvar duše mlade Il'kobni duh što kuša mene? Utišaj sumnje što me guše, Možda su sve to sanje moje, Zablude jedne mlade duše, A sasvim drugo suđeno je... Nek bude tako! Šta da krijem? Milosti tvojoj dajem sebe, Pred tobom suze bola lijem I molim zaštitu od tebe...

Zamisli: ja sam ovdje sama I nikog nema da me shvati; Sustajem i moj um se slama, A nijemo moje srce pati. Čekam te: nade glas u meni Bar pogledom oživi jednim, Ili iz težkog sna me preni Prijekorom gorkim i pravednim! Završih! Da pročitam, strepim... Od stida više nemam daha... Al'vaša čast mi jamči lijepim I predajem se njoj bez straha..." Uzdah po uzdah Tanju guši; Treperi list pod rukom njenom, Njenog se pisma omot suši Na jeziku neokvašenom. Priklonila je glavu lako, A ogrtač se meki smako Sa Tatjaninih divnih leđa... Al' mjesečina sve je bljeđa; Pomalo već dolina rudi I ko kroz maglu iskrsava; Zasrebrili se vir i trava. Pastirov rog težaka budi; Već sviće, svi se dižu vrijedno; Mojoj Tatjani je svejedno. (S ruskog prepjevao Milorad Pavić)

Za interpretaciju 1. Kažu da se u pismima najviše otvara ljudska duša. Kakva duša se otvorila u ovom pismu? Kakav utisak o Tatjani stičete iz njenog pisma? 2. Razmislite zašto se ta skromna djevojka odlučila da prva prizna i ponudi svoju ljubav? Šta ju je navelo da zanemari uobičajene društvene konvencije? 3. Na koji način je Puškin uspio da ostvari tako drag lik? Ukažite na neke detalje koje nam Tatjanu čine simpatičnom? 4. Razmislite zašto Tatjana u sredini pisma mijenja način obraćanja Onjeginu i sa "vi" prelazi na "ti". Kome ona govori u prvom dijelu pisma, a kome u drugom? A. P. KERNOVOJ 174

Trenutka još se sjećam sjajna, Kad preda mnom se ti pojavi Ko priviđenje, kao tajna, I ko ljepote genij pravi.

Polako su se vukli dani U zabiti, u zatočenju. Bez zanosa, bez suza ranih, Bez nadahnuća, nalik mrenju.

Kad tuga sve mi skrha nade, A kinjile me strepnje tašte, Tvoj nježni glas mi pjevat stade, I lik tvoj sanjah na dnu mašte.

Al stiže duši probuđenje. I opet mi se ti pojavi Ko iznenadno priviđenje I ko ljepote genij pravi.

No doba minu. Vihor snježni Raspršio mi sne i stravu. I predadoh ja glas tvoj nježni I lik nebeski zaboravu.

I kucat stade srce vruće. Nov život u njem maha uze. I opet plamti nadahnuće, I ljubav sja, i teku suze. (S ruskog prepjevao Gustav Krklec)

Za interpretaciju Uporedite ovu pjesmu sa dvije sljedeće i na osnovu toga odredite koji su osnovni motivi i raspoloženja Puškinove lirike. Koje su njeni svijetli, a koje tamni tonovi? ELEGIJA Ludo veselje mojih mladih ljeta, Kao mamurluk, sad mi samo smeta. Al kao vino - tuga davnog plača U mojoj duši biva sve to jača. Moj put je tmuran. A dane sve gore Nosi mi burno budućnosti more.

Ja živjet hoću, da mislim i stradam. Med nedaćama, jadima i zlima, Ja znam da za me i naslada ima. Ponekad opet zanijet ću se skladom, Nad svojom sanjom zaplakati kradom. tko zna, neće I' posljednji mi dani Ljubavlju zadnjom biti obasjani.

Al mrijet mi se neće. Još se nadam. (Prepjevao Dobriša Cesarić) SUŽANJ Za gvozdenom rešetkom tamnujem

On razdire plijen i leti u krug.

Ja - nekad slobodan orao mlad. Kraj prozora slijeće moj sretniji drug,

On kljuje i baca i gleda u mrak, krikom i pogledom daje mi znak.

sad,

175

Ja tačno razumijem šta htio bi reć; On poziva mene:"Hajd', vrijeme je već!

Na mjesto gdje oblak nad urvinom spi, Gdje plavetnilo mora na obzorju sja, Gdje lutamo... jedino vjetar i ja!"

Mi slobodne ptice smo. Hajde i ti (Prevela Irena Grickat)

176

Mihail Jurjevič Ljermontov (1814. -1841.) SAM U NOĆI...91 MIHAIL JURJEVIČ LJERMONTOV (1814. - 1841.), vodeći ruski romantički pjesnik, Puškinov nasljednik. Počeo je pjevati pod snažnim uticajem Bajrona (poeme “Kavkaski zarobljenik”, “Demon”). Zbog svojih buntovnih stihova bio je dva puta prognan na Kavkaz. U romanu “Junak našeg doba” prikazao je pobunjenog mladog intelektualca koji u licemjernom aristokratskom društvu ne nalazi životni cilj. Kao i Puškin, poginuo je u jednom dvoboju sa svega 26 godina života. SAM U NOĆI... Sam u noći idem prema drumu, Što kroz maglu ljeska se u gori. Sad pustinja nijemo sluša Boga I sa zvijezdom zvijezda sada zbori. Veličanstvom sijaju nebesa, Plavim sjajem nebo zemlju zali. Što to bolno osjeća mi srce? Čeka l' nešto il za nečim žali? Ne nadam se ničem od života, Niti žalim za ičim što minu.

Samo mira tražim i slobode, Zaspat žudim - nestati u tminu. Al' ne žudim hladni san mrtvaca; Zavijek usnut ja bih htio tako Da mi život u grudima dršće I da grudi dišu mi polako. Da noć i dan, mazeći mi uho, O ljubavi slatki glas mi zbori, Da nada mnom silan, vječno zelen, Stari hrast se njiše i šumori. (S ruskog prepjevao Dobriša Cesarić)

Za interpretaciju Obratite pažnju na protivrječnost pjesnikovog osjećanja: s jedne strane rezignacija pred životom i želja za smrću, a s druge strane čežnja za ljubavlju i mirom u prirodi.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

177

VIKTOR IGO (VICTOR HUGO, 1802. -1835.) ŠTA KAŽU USTA SJENKE92 IGO, VIKTOR (HUGO, VICTOR, 1802. - 1885.), francuski pjesnik, romansijer i dramatičar, jedan od najuticajnih pisaca svog doba. U predgovorima svojih prvih drama borio se protiv klasicističke koncepcije pravilne ljepote, za jedno novo shvatanje književnosti, u kojoj će, kao u prirodi, biti mjesta za sve pojave života, pa i za nakazno, ružno i groteskno. Premijera njegove drame Ernani (1830.) po prijemu kod publike i kritike značila je i konačnu pobjedu romantičarskog pokreta u Francuskoj. Svojim romanom Zvonar Bogorodičine crkve u Parizu (Notre-Dame de Paris, 1832.) ostvario je remek-djelo romantičarske proze, u kojoj je oživjela prošlost, pokrenule se ljudske strasti i oglasio se puk koji je živio u sjeni velike gotske katedrale u srcu Pariza. Drugim svojim značajnim romanom, Jadnici (1862), postao je jedan od najpopularnijih i najčitanijih pisaca 19. stoljeća. Kao pjesnik, Igo je bio i romantički vizionar, koji je zamišljeno zagledan u tajnu prirode i kosmosa, i gromki branitelj potlačenih, čiji je glas grmio u odbranu ljudskih prava, i satiričar, koji je šibao društvene nepravde. Čovjek protesta, koji je više od svega cijenio slobodu, uzvisivao pravdu i slavio čovještvo, Igo je bio jedan od najrječitijih predstavnika borbenog krila evropskog romantizma. ŠTA KAŽU USTA SJENKE Kontemplacije na rubu beskrajnog Znaj da sve pozna svoj zakon, svoj cilj, svoj put; Da - od zvijezda do majušnog prama neizmjernost osluškuje, Da u svemu što je stvoreno postoji svijest; I da bi uho moglo imati svoje vizije, Jer su stvari i biće jedan veliki dijalog. Sve govori: Vazduh što struji i morska lasta što brodi valom, Stabljika travke, cvijet, klica, element. Zar si univerzum drukčije zamišlj'o? Zar smatraš da bi Bog, pomoću koga oblik izlazi iz mnoštva, Sazdao ih zato da se nikad ne oglase: mračnu šumu, Buru, potok što valja crni nanos, Strahovitu hrid u talasima, životinju u planini, Mušicu, šibljak, trnjak na kojem raste kupina, I da ništa nije stavio u taj vječni žubor? Smatraš li da bi voda riječna i drveće šumsko, Kad ne bi imali šta reći povisivali svoj glas? Ne čini li ti se da je vjetar morski svirač na flauti? 92

Zar smatraš da bi okean, koji se nadima i koji se hrve, Bio zadovoljan da otvara svoju čeljust danju i noću zato Da bi duvao uprazno pjenušave šumove, I zar bi on rikao, pod uraganom koji bjesni, Kad njegova rika ne bi značila govor? Smatraš li da grobnica, obučena u zelenilo i noć, Nije ništa drugo do samo ćutanje? I zamišljaš li da duboka kreacija, koja sastavlja Svoj romor od drhtanja ljiljana i ruža, Da bi ga pomiješala s valima, s pirkanjem plavog neba, Ne zna šta kaže kad govori s Gospodom? Smatraš li da je to samo jedan smušeni jezik? Smatraš li da sva ogromna priroda samo muca, I da bi se Gospod, u svojoj neizmjernosti, Posvetio, zadovoljstva radi, na vjeki vjekova, tome Da sluša mucanje gluvonijemog? Ne, sve govori svojim glasom i sve ima miris;

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

178

Sve je u beskrajnosti neka stvar koja se obraća nekom; Misao ispunjava divotnu gužvu. Gospod nije sazdao nijedan šum, a da mu nije pridružio glas. Sve, kao tijeci, ili pjeva kao ja;

Sve govori. I sada, čovječe, znaš li zašto Sve govori? Dobro slušaj. To je zato što vjetrovi, talasi, plamenovi, Drveće, trske, hridi, sve to živi! Sve je to dušama ispunjeno! Na obali okeana, Džersi, 1855. godine

Za interpretaciju Za romantičarsku osjećajnost priroda nije značila samo sklonište od svakodnevnih briga gradskog čovjeka, niti samo utočište od opasnih prijetnji sve veće industrijalizacije. Romantički pjesnici su u prirodi otkrili dublji smisao svijeta, jer su u njoj doživjeli njegovu beskrajnost: u prirodi čovjek gubi osjećaj vlastite konačnosti i utapa se u neizmjernu beskonačnost. Zato su romantičari naročito voljeli one predjele u kojima su snažno doživljavali susret sa beskrajem (divlje planine i neprohodne planinske prevoje, buru i uzburkani okean). U pjesmama koje je nazvao razmišljanjem na rubu beskraja Viktor Igo je na obali okeana osluškivao glasove prirode. Šta su mu oni govorili? Kako on doživljava prirodu i svekoliki univerzum? Ukažite na neke od pjesničkih slika u kojima se priroda personificira, tj. oduhovljuje, i time čini poetski osmišljenom. Ukažite na neke od pjesničkih slika u kojima se zvukovi prirode doživljavaju kao govor svjesnog bića. Zašto se takav doživljaj prirode naziva panteizam?93

Panteizam (grč. πᾶς sav, svaki + θεός bog) je ideja da je sve Bog, ili da su Bog i svemir jedno te isto. Po panteističkom svjetonazoru, bog ne postoji kao samostalno biće odvojeno od pojavnosti, već je poistovjećen sa prirodom

179

HAJNRIH HAJNE (HEINRICH HEINE, 1797.- 1856.) LIRSKI INTERMECO94 njemački pjesnik. Proslavio se zbirkama “Lirski intermeco” (1823.) i “Knjiga pjesama” (1827.). Po suptilnom lirizmu i iskrenosti osjećanja, po muzikalnosti stihova i strofa, po subjektivnosti pjesničkih vizija, koje često dobivaju iznenadan obrt u duhovitoj, ironičkoj, ciničkoj poenti, Hajneova lirika je značila vrhunsko dostignuće njemačkog romantizma, ali je predstavljala i njegovo prevazilaženje, jer se u njoj već oglasio jedan kritički duh koji ironizira vlastitu osjećajnost. U svojim putopisima “Slike s puta” Hajne se iskazao kao pristalica Francuske revolucije, pa je na sebe navukao mržnju njemačke reakcije, zbog čega je 1841. godine napustio Njemačku i nastanio se u Parizu. Od tada njegova poezija postaje sve više satirična, jetka i gorka. Godine 1848. teška bolest ga je prikovala za postelju, iz koje do smrti (1856.) nije ustao. U njegovim “Posljednjim pjesmama” smjenjuje se tragika skrhanog tijela i sarkazam neukrotivog duha. Hajneov uticaj bio je velik na lirsku poeziju u mnogim evropskim zemljama. Kod Južnih Slavena cijenili su ga i prevodili mnogi značajni pjesnici: Zmaj, Kranjčević, Šantić, Nazor, Ujević, Cesarić, Tadijanović i dr. LIRSKI INTERMECO “Lirski intermeco” (1823.) njemačkog pjesnika Hajnriha Hajnea jedna je od najslavnijih zbirki lirske poezije u svjetskoj književnosti. Neposrednošću i jednostavnošću svog izraza, čistotom svojih emocija, koje kao da se pretaču u muzičke talase stihova i strofa, neskrivenim prisustvom pjesnikovog ja, koje se čas raduje, čas plače, čas podsmjehuje, te male Hajneove pjesme su znatno uticale na razvoj evropske lirike. A inspirisale su i neke od najvećih njemačkih kompozitora tog doba, da na njihovoj osnovi komponuju najljepše uzorke romantičke pjevane pjesme (Schubert, Schumann, Brahms i dr.). “Lirski intermeco” kod nas je u cjelini preveo pjesnik Aleksa Šantić. (Prijevod je prvi put objavljen 1897, a zatim, revidirano, 1919.). U tim prepjevima Santić je sačuvao duh i ton Hajneove lirike, ali joj je pridao i nešto od svog vlastitog pjesničkog glasa. 6. Prisloni lice uz moje lice, i tada Suze će skupa se liti. I čvrsto srce priljubi srcu, i tada Dva plama skupa će biti. I kad se u taj veliki plamen slije Tih suza reka vruća, I kad te silno zagrlim, ja ću umreti S ljubavi i čeznuća. 94

23. Što tako lepe ruže blede, reci, draga, što žute?! Što ljubičice suzno glede bolno u travi ćute? Što sada tako pesme setne U nebu ševa poje? Što li iz biljke bije cvetne

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

180

Ko zadah lešine koje? Što tako hladno iznad luga Svečana svetli traka? Što li je zemlja sva ko tuga, I pusta, ko grobna raka? Što me i sama tuga čepa, I što sam mračan ko sene? Zašto si, reci, moja lepa, Ti ostavila mene?

Momak devojku ljubi, No ova drugom je sklona; Taj drugi voli drugu I s ovim venča se ona. Za inat devojka pođe Za prvog čoveka što ga Na putu srete, i momak Vrlo je tužan stoga. To ti je stara pesma, No večno nova i mlada, 1 kom se desi - tom srce Puca na dva komada.

59. (Prepjevao Aleksa Šantić) Za interpretaciju 1. Kojim pjesničkim slikama pjesnik u prvoj pjesmi (6.) izražava intenzitet svog ljubavnog osjećanja? 2. Kako on to čini u drugoj pjesmi (23.)? Da li je u pitanju isti pjesnički postupak? (Objasnite odnos između pjesnikovog raspoloženja i njegovog doživljaja prirode.) 3. Koji je osnovni ton u trećoj pjesmi (39.)? LORELAJ

Ja ne znam šta treba da znači, Te tako tugujem, nekoj starinskoj priči Jednako umujem.

Sa zlatnim češlja je češljem, I peva još uz to, A glas od pesme zvuči Silno i čudesno.

Tu mirno protiče Rajna, Hladno je, hvata se mrak! Na vrhu od brega igra Poslednji sunčev zrak.

Lađara u malom čunu Njen divni zanosi ton; Na stene ne gleda dole, Već gore gleda on.

A na tom bregu se vidi Lepote devojke stas; Ona sva u zlatu blista, zlatnu češlja vlas.

I sad lađaru i čamcu Ja mislim da je kraj: A sve to sa svojom pesmom Učini Lorelaj.95

Lorelaj je litica na desnoj obali rijeke Rajne kod Koblenca u Njemačkoj, visoka 132 m. U vezi s njom nastala je legenda o vili Lorelaj, koja svojom čarobnom pjesmom zavodi brodare na rijeci i vodi ih

u smrt. (Uporedite tu legendu s pričom o sirenama u Homerovoj “Odiseji”. U čemu je univerzalnost te priče?)

181

(Prepjevao Aleksa Šantić) Za interpretaciju 1. Razmislite zašto je ta “starinska priča” privukla romantičkog pjesnika Hajnea Kakav je on smisao našao u toj staroj narodnoj legendi? 2. Zašto se takva pjesma zove balada?

182

FRANCE PREŠERN (1800. -1849.) SONET96 FRANCE PREŠERN (1800. - 1849.), veliki slovenački pjesnik, začetnik moderne slovenačke književnosti. U vrijeme kada je Slovenija bila pod austrijskom vlašću i kad je zvanični jezik u njoj bio njemački, on je poduzeo da svojom poezijom nacionalno osvijesti svoje sunarodnjake. Zato je u svojim lirskim pjesmama povezivao intimni život sa sudbinom naroda. Polazio je od narodne lirske pjesme, ali je njene izražajne mogućnosti proširio uvođenjem složenih oblika klasične evropske poezije. Njegovo najznačnije djelo Sonetni vijenac virtuozno je ostvarenje pjesničkog artizma. Knjiga pjesama Poezije objavljena je 1847. godine, samo dvije godine prije njegove smrti. SONET Uzdisaji su, suze odgajile ove nježne cvjetove s moga Parnasa: Iz želja mojih i vreloga čeznuća suze iz vrele ljubavi prema Tebi da se sTvojim moje ime slavi i iz domovinske ljubavi su lile. ponikle su ove rodne pjesme mile. Bolna pomisao da Slovenac mile ne voli majke koja se u nj uzda, i da ti ne možeš zavoljeti mene, gorčinom su mi napunile srce.

Želja da Sloveniju probudim cijelu, da nam se povrate časovi sreće, dale su snagu rastu im neveselu. MAGISTRALE

Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije, Rana je spomen on i tvoje hvale, Iz srca su svoje klice gnale Mokre i cvjetne ruže poezije. Iz kraja nisu gdje ih sunce grije; Cijelog svog vijeka lahor nisu znale, Oko njih su se čvrste hridi zbrale, Vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije.

I patnje su i plač im hrana bile, Jačahu ih da cvatu neveselo, Ura ih tamnih zatirahu sile. Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo! Jasnog svog oka daj im zrake mile I vedrije će nov cvijet gnati smjelo.

(Sa slovenačkog prepjevala Desanka Maksimović) Za interpretaciju Pjesnik izvor svoje poezije nalazi u dvije ljubavi. Ukažite na paralelu u kojoj pjesnik otkriva smisao svoje poezije.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

183

PONOVIMO I. 1. Koji period u evropskoj književnosti označavamo kao romantizam? Koji historijski događaji su ga uslovili? 2. Kako se romantizam odnosio prema klasicizmu 17. i 18. stoljeća? 3. Koje su osnovne karakteristike romantičke osjećajnosti? 4. Kako su se romantičari odnosili prema prirodi? 5. Zašto su se oni oduševljavali Šekspirom, a zašto narodnim stvaralaštvom? II 1. Koje književne vrste su najviše pogodovale romantičarima u izražavanju njihove osjećajnosti? 2. Navedite neka od pjesničkih djela u kojima se očituje romantičarska sklonost prema mješovitim književnim vrstama. III 1. U čemu je osnovni smisao Geteovog Fausta? Koje nedoumice muče njegovog junaka? Po čemu se on razlikuje od evropskih prosvjetitelja 17. stoljeća? 2. U kom smislu Bajron predstavlja oličenje romantičkog pjesnika? 3. U čemu je romantički karakter Puškinovog romana Evgenij Onjegin? 4. Po čemu je tipično romantičarski odnos Viktora Igoa prema prirodi? 5. Šta je romantičko u Hajneovoj lirici? A po čemu se ona udaljava od romantičarske osjećajnosti?

184

ROMANTIZAM U KNJIŽEVNOSTI JUŽNOSLAVENSKIH NARODA97 Tokom 19. stoljeća svi južnoslavenski narodi doživljavali su svoj nacionalni preporod. A upravo je književnost predstavljala ono djelatno područje u kojem se ta probuđena nacionalna svijest najpotpunije i najdosljednije izražavala. Jer u uvjetima borbe za nacionalno oslobođenje i političku nezavisnost ona je jedina mogla afirmirati duhovne težnje i stvaralačke mogućnosti naroda, njegov jezik i tradiciju, a time i njegovo prisustvo u savremenom svijetu. Zato je književnost tada - više nego ikada ranije - predstavljala oblik borbe za očuvanje i potvrđivanje nacionalnog identiteta naroda. I ona je to bila utoliko više što je u to vrijeme kod svih južnoslavenskih naroda predstavljala i osnovni oblik borbe za narodni jezik i njegovu afirmaciju. Jer, jezik je uvijek - a posebno u vremenima nacionalne ugroženosti - jedna od najznačajnijih oznaka nacionalnog identiteta. Ona ista težnja za slobodom, slobodnim životom i slobodnim stvaranjem koja je bila osnovna zajednička karakteristika evropskih romantičara dolazila je do izražaja i u književnim djelima većine južnoslavenskih pisaca skoro sve do kraja 19. stoljeća. Ali je ona kod njih u prvom redu značila težnju za nacionalnom slobodom, a tek onda i za slobodnim životom pojedinca u društvu. Ali je baš ta sprega nacionalnog i individualnog bunta, u kojoj je često sudbina naroda bila povezana sa ličnom sudbinom i ličnom srećom i nesrećom, predstavljala jednu od glavnih karakteristika romantičara sa slavenskog juga. Ljubav i patriotizam dvije su najčešće i najizrazitije teme južnoslavenskog romantizma. A u izražavanju i jednog i drugog osjećanja ti se pjesnici nisu libili ni hiperbole, ni patosa (tj. strastvenog zanosa, koji je zbog prevelikog oduševljenja ili uzbuđenja često neumjeren i pretjeran u izrazu). Ali u tome i jeste karakteristično romantičarski stil: strastvena osjećajnost, koja se izražava u predimenzioniranim slikama, u jakim kontrastima, u hiperbolama, u narastajućim gradacijama i u metaforama koje sve stvari boje izrazito emocionalnim bojama. I bez obzira na čestu neumjerenost u izrazu, romantičari su upravo na taj način doprinijeli da njihov jezik postane poetski izražajan, tj. da bude u stanju da izrazi najsloženija i najsnažnija čovjekova osjećanja. U tom pogledu u književnosti južnoslovenskih naroda romantizam je posebno značajan, jer je izvršio takav preobražaj jezika da je tek od tada on postao sposoban da bude jezik poezije u modernom značenju riječi. S romantizmom, u stvari, i počinje moderna književnost Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih južnoslavenskih naroda.

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

185

ROMANTIZAM U SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI98 KULTURNI PODUHVAT VUKA KARADŽIĆA Srpska književnost suštinski je obilježena rezultatima onog poduhvata koji je u 19. vijeku izveo Vuk Stefanović Karadžić, boreći se da narodni govor (u novoštokavskom dijalektu) postane srpski književni jezik. Vuk Karadžić je uspio da cijelu srpsku kulturu utemelji u narodnom životu i njegovim kulturnim vrijednostima: u njegovom govornom jeziku (jeziku seljaka, ratara i pastira) i u njegovoj bogatoj usmenoj tradiciji (u narodnim pjesmama i pričama, običajima i predanjima). Taj njegov poduhvat je bio utoliko veći jer je zahtijevao ne samo uporan rad već i upornu borbu i slamanje otpora sa svih strana: sa strane obrazovanih ljudi, koji su bili njegovali jednu od naroda otuđenu kulturu, pišući na vještačkom slavjano-serbskom jeziku; sa strane moćne Pravoslavne crkve, čiji su poglavari bili uvjereni da je čak i Vukova reforma pravopisa (s isključivanjem nekih crkvenoslovenskih slova i uvođenjem latiničkog j) mogla potkopati vjeru; sa strane srpskih glavara, pa i samoga kneza Miloša Obrenovića, koji su u svojoj neobrazovanosti i nepismenosti sumnjičavo gledali na Vukov rad i njegove susrete s poznatim evropskim naučnicima i književnicima. Potičući sa sela i duhovno sazrijevajući u Prvom srpskom ustanku, Vuk je sav svoj život posvetio velikom kulturnom poduhvatu koji je poduzeo. Iako samouk, on je - poslije početnih lutanja - taj poduhvat izveo ne samo s ogromnom energijom već i s jasnom sviješću što želi postići. U tome mu je mnogo pomogao učeni Slovenac Jernej Kopitar, s kojim se upoznao u Beču i koji ga je uputio da skuplja narodne pjesme, da piše gramatiku srpskog jezika, da sačini pravopis, da pripremi rječnik. A čim je objavio svoja prva glavna djela (Pismenica srpskog jezika, 1814; Narodna srpska pjesnarica, 1815; Srpski rječnik, 1818; Narodne srpske pripovijetke, 1821), Vuk jeza svoj rad zainteresirao i pridobio mnoge ugledne ličnosti evropske nauke i književosti, među njima i velikog pjesnika Goethea i poznatog filologa i folkloristu Jakoba Grimma. S njihovom podrškom i podrškom sve većeg broja pristalica iz krugova mlađih srpskih intelektualaca Vuk je sve uspješnije vodio svoju borbu. Poslije mnogo otpora, sukoba i polemika, a također i odricanja, oskudice i bolesti, Vuk je doživio pobjedu svojih ideja. A s razlogom se smatra da se to dogodilo 1847. godine. Te godine Vuk je objavio svoj prijevod Novog zavjeta, u kojem je na djelu pokazao sve izražajne mogućnosti novog književnog jezika. Te godine je njegov mladi sljedbenik Đura Daničić objavio značajno naučno djelo Rat za srpski jezik i pravopis, u kojem su naučnim argumentima ušutkani svi Vukovi protivnici. Te godine Branko Radičević je objavio svoje Pesme, u kojima je konačno potvrđeno Vukovo uvjerenje da se na osnovama narodnog govora i narodne poezije može razviti jedna sasvim nova, po osjećajnosti i izrazu moderna književnost. A sve je to značilo prekretnicu u kulturnom razvoju srpskog naroda. VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ (1787. - 1864.) rodio se u selu Tršiću kraj Loznice. Nije imao redovno školovanje, ali je ipak rano naučio čitati i pisati, i to bolje nego većina njegovih 98

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

186

zemljaka iz tog vremena. Zato su ga za vrijeme Prvog srpskog ustanka 1804. godine ustaničke vođe uzeli za pisara. Poslije neuspjeha Karađorđevog ustanka, kao i mnogi drugi Srbi, Vuk je iz Beograda prebjegao najprije u Zemun, a zatim u Beč. U Beču je upoznao Jerneja Kopitara. Taj susret je bio od sudbonosnog značaja ne samo za Vukov život već i za cijelu srpsku kulturu. Jer, po Kopitarevim savjetima i uputama Vuk je počeo skupljati narodne pjesme, pisati gramatiku, pripremati rječnik. Objavivši svoja prva djela, Vuk je postao poznat u književnim krugovima širom Evrope. Ali je i dalje sve vrijeme živio u oskudici, jedva prehranjujći svoju veliku porodicu. Zato je bio prisiljen stalno i na sve strane tražiti pomoć kako bi mogao nastaviti sa svojim radom. Ali su ga svi sumnjičili: ruska vlada da je austrijski špijun, mitropolit Stratimirović da podriva pravoslavlje, knez Miloš da rovari protiv njega i Srbije. Čak i kad je u Njemačkoj dobio mnoga priznanja za svoj rad i postao počasni doktor Univerziteta u Jeni, Vuk nije u domovini nalazio razumijevanja ni potpore. Tek kad je njegov rad na skupljanju narodnih umotvorina postao poznat širom Evrope (dobio je tada i stalnu pomoć ruske akademije nauka), Vuka su počeli slaviti i u njegovoj domovini. Tada je on već dobio bitku za novi književni jezik i pravopis, a za sobom je imao veliko djelo, i to u više oblasti: u skupljanju narodnih umotvorina, u proučavanju narodnih običaja, u radu na gramatici i rječniku srpskog jezika, u historiografiji. Na temeljima tog djela razvila se ne samo srpska nova književnost već i cjelokupna moderna srpska kultura. ROMANTIZAM U KNJIŽEVNOSTI JUŽNOSLAVENSKIH NARODA težnju za nacionalnom slobodom ljubav i patriotizam doprinijeli da njihov jezik postane poetski izražajan Vuk Stefanović Karadžić, Jernej Kopitar, Đura Daničić Rat za srpski jezik i pravopis

187

BRANKO KADIČEVIĆ (1824. -1853.) KAD MLIDIJAH UMRETI99 rođen je u Slavonskom Brodu. Svoje najljepše dane proveo je kao đak gimnazije u Sremskim Karlovcima, koji su u ono vrijeme bili značajno središte srpskog kulturnog života. Godine 1843. odlazi na studije prava u Beč, gdje se zbližava sa Vukom Karadžićem i njegovim pristašama, naročito sa mladim filologom Đurom Daničićem. Taj krug oko Vuka u Beču predstavljao je prethodnicu ne samo srpskog romantizma već i nove srpske književnosti, koja se počela razvijati na Vukovim idejama. Radičevićeve Pesme, objavljene 1847., značile su prvu veliku potvrdu ispravnosti tih ideja. U njima je na narodnom jeziku i u duhu tih ideja progovorio jedan talentovani pjesnik, združujući poetski izraz narodne lirike i raspoloženja evropske romantičke poezije. Radičević je za života stigao objaviti samo još jednu zbirku pjesama (1851.). Razbolivši se na plućima, umro je mlad, u 28. godini, kako je u nekim svojim pjesmama i slutio. KAD MLIDIJAH UMRETI Lisje žuti veće po drveću, Čudio se tvojemu slavuju, lisje žuto dole veće pada, Tvojoj reci i tvojem izvoru, Zelenoga ja više nikada Videt neću! Mog života vir je na uviru! Glava klonu, lice potavnilo, Bolovanje oko mi popilo, Ruka lomna, telo izmoždeno, A kleca mi slabačko koleno! Dođe doba da idem u groba...

O, pesme moje, jadna siročadi! Deco mila mojih Seta mladi'! Htedoh dugu da sa neba svučem, Dugom šarmom da vas sve obučem, Da nakitim sjajnijem zvezdama, Da obasjam sunčanim lučama...

Zbogom, žitku, moj prelepi sanče! Zbogom, zoro, zbogom, beli danče! Duga bila, pa se izgubila, Zbogom, svete, nekadanji raju, Zvezde sjale, pa su i presjale, Ja sad drugom moram ići kraju! A sunašce ono ogrejalo, O, da te tako ja ne Ijubljah žarko, I ono je sa neba mi palo! Još bih gledo tvoje sunce jarko, Sve nestade što vam dati spravlja'SIuš'o groma, slušao oluju, U traljama otac vas ostavlja. Za interpretaciju 1. Pjesma je kompovana od tri dijela, tj. tri kompoziciona motiva. Odredite svaki od njih! - Šta pobuđuje pjesnikovu slutnju smrti u prvom dijelu? - S kakvim osjećanjima se on - u drugom dijelu - rastaje od života? - Kakav je - u trećem dijelu - njegov odnos prema vlastitoj poeziji? 2. Pjesma je ispjevana u desetercu, ali je njen ritam ipak bitno drukčiji nego ritam junačke narodne pjesme. Zašto? (Obratite pažnju na različite oblike lirskog ponavljanja, kao i na rime, koje proizvode izrazito muzički “ugođaj’pjesme.) 99

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

188

3. Obratite posebnu pažnju na prva četiri stiha pjesme i na način na koji se u njima najprije uspostavlja paralelizam, a zatim razvija kontrast, čime je doživljaj jeseni doveden u vezu sa slutnjom vlastite skore smrti.

189

Petar II Petrović Njegoš (1813.-1851.)100 LUČA MIKROKOZMA PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ (1813. - 1851.), pjesnik i vladika crnogorski. Rodio se u Njegušima podno Lovćena, kao Rade Petrović, u porodici koja je po tradiciji davala crnogorske vladike. Upravu nad Crnom Gorom preuzeo je u svojoj 18. godini, i to u vrijeme kada je Turska carevina i dalje uporno nastojala da pokori tu malu slobodnu zemlju. Nastavljajući težnje svog strica, Petra I, trudio se da modernizuje svoju državu, pa je uveo senat, iz Rusije donio štampariju, osnovao prvu školu, počeo graditi putove i odlučno suzbijao samovolju plemenskih glavara. Dosta je putovao i održavao prisne veze s mnogim učenim Srbima i Hrvatima tog vremena. Poznanstvo s Vukom Karadžićem navelo ga je da i sam počne skupljati junačke narodne pjesme (“Ogledalo srpsko”, 1845). U svojim prvim djelima oponašao je junačke narodne pjesme (“Svobodijada”, 1835.). Ali upoznavši klasičnu i modernu evropsku književnost, nastojao je u svojim djelima sjediniti epski duh i povijesna iskustva koja su sadržana u narodnom pjesničkom predanju sa misaonošću i složenijim oblicima velike evropske književne tradicije (religiozno-filozofski spjev “Luča mikrokozma”, 1845.) U drami “Lažni car Sćepan mali” (1851) obrado je jednu istinitu zgodu iz crnogorske historije (pojavu nekog pustolova koji se Crnogorcima predstavio kao prognani ruski car). U svom najpoznatijem djelu, “Gorskom vijencu” (1847), on je nastojao ostvariti poetsku sintezu duha junačke narodne poezije i evropske romantike. Mlad se razbolio od tuberkuloze. Umro je u 38. godini života na Cetinju. LUČA MIKROKOZMA (Odlomak) Njegoš, vladika crnogorski, kao pjesnik je bio prirodno zaokupljen dvjema temama: historijskom sudbinom Crne Gore, o kojoj je govorio u dramskom spjevu Gorski vijenac i drami Lažni car Šćepan Mali, i kosmičkom sudbinom čovjeka pred Bogom. Glavno djelo tog drugog tematskog kruga je filozofsko-religiozni ep Luča mikrokozma, u kojem se priča o tome kako se pjesnikova misao, kao iskra svjetla (luča), odvojila od njegovog bića (mikrokosmosa, tj. malog kosmosa) i uputila kroz svemir do prostora gdje obitava Bog, u težnji da spozna istinu o sebi i o čovjekovoj sudbini. U prva dva pjevanja tog epa govori se o kosmičkom letu pjesnikove misli, a u ostala četiri se razvija priča o pobuni Satane protiv Boga i o padu Čovjeka, koji je za trenutak bio stao na stranu pobunjenog anđela, pa je zbog toga prognan s neba na zemlju. Luča mikrokozma spada u tzv. kosmogonijske epove kakav je Izgubljeni raj velikog engleskog pjesnika Johna Miltona iz 18. stoljeća. Spjev je sav ispunjen pjesnikovim refleksijama o mjestu čovjeka u svijetu. LUČA MIKROKOZMA Zadatak je smiješni ljudska sudba. 100

Ljudski život snoviđenje strašno!

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

190

Čovjek izgnat za vrata čudestvah, On sam sobom čudo sočinjava: Čovjek bačen na burnu brežinu Tajnom rukom smjeloga slučaja, Siromašan, bez nadziratelja, Pod vlijanjem tajnoga promisla. On se sjeća prve svoje slave, On snijeva presretnje blaženstvo; Al'njegovi snovi i sjećanja Kriju mu se jako od pogleda, Bježe hitro u mračnim vrstama U ljetopis opširni vječnosti; Samo što mu tamnijem prolaskom Trag žalosti na duši ostave, Te se trza badava iz lanca, Da za sobom pronikne mračnosti. ...Je l' mu ovdje dvostruka kolijevka? Je I' mu zemlja tvorcem određena Za kaznu kakvu tajanstvenu, Il'nagradu burnu i vremenu, Il'rasadnik duhovnog blaženstva? Ah, ovo je najviša tajna I duhovne najstrašnije bure – Ovoga su u grobu ključevi. ........................... Koliko sam i koliko putah Svod plavetni neba sveštenoga, Briljantnim zasijan sjemenom,

Zaklinjao dušom zapaljenom Da mi svetu otkrije tajnu: Ili ga je tvorac ukrasio, Veliku mu knjigu otvorio, Da tvar slavi tvorca i blaženstvo, Ili'da čovjek na nje listu čita Ništavilo prekomjerno svoje. S vnimanjem sam zemaljske mudrace Voprošava o sudbi čovjeka, znaniju njegovom pred Bogom; No njihove različne dokaze Nepostojanost koleba užasna: Sve njih misli najedno sabrane Drugo ništa ne predstavljaju mi Do kroz mrake žedno tumaranje, Do nijemog jednog narječija, Do pogleda s mrakom ugašena. Snom je čovjek uspavan teškijem,101 U kom vidi strašna priviđenja, jedva se opred'jelit može Da mu biće među njih ne spada. On pomisli da je neki puta Od sna ovog oslobodio se; Ah, njegove prevarne nadežde: On je tada sebe utopio U sna carstvo tvrđe i mračnije I na i pozor strašnih snoviđenja!

ZA INTERPRETACIJU Ukažite na dileme koje muče pjesnika u njegovom razmišljanju o čovjekovoj sudbini. Obratite pažnju na riječi i slike koje stvaraju tamne boje u kojima romantičarska misao 101

čovjek izgnat za vrata čudestvah - Njegoš je vjerovao u postavku o prethodnom postojanju ljudske duše, koja je nekad bila nebeski duh, pa je prognana s neba zbog učešća u Sataninoj pobuni: iz svijeta čudesa dobila je “mjesto za vratima”, tj. tamo gdje sjede nepoželjni; pod vlijanjem tajnoga

promisla - pod utjecajem čovjeku nepoznatih Božjih misli; te se trza badava iz lanca - iz okova materije i tijela; je V mu ovdje dvostruka kolijevka?- da li se na zemlji rađaju i duša i tijelo, ili je duša nebeskog porijekla?

191

vidi čovjekov položaj u svijetu.

192

Jovan Sterija Popović (1806. -1856.) RODOLJUPCI102 srpski komediograf i pjesnik. Rođen je u Vršcu. Škole je učio u Sremskim Karlovcima, Temišvaru i Pešti. Po završetku studija radio je kao advokat u Vršcu, zatim kao profesor Više škole u Beogradu, te kao načelnik u ministarstvu prosvjete Kneževine Srbije. Svoj književni rad započeo je pisanjem romana po ugledu na tada popularnog srpskog romansijera Milovana Vidakovića, ali je onda u “Romanu bez romana” ismijao i svog uzora i svoj vlastiti sentimentalistički stil. Nakon toga počeo je pisati komedije, u kojima je izvrgao ruglu negativne pojave u srpskom građanskom društvu: pomodarstvo, snobizam, pohlepu, lažnu učenost, lažno rodoljublje kojim se prikriva grabež i koristoljublje (“Laža i paralaža”, “KirJanja ili Tvrdica”, Zla žena, “Pokondirena tikva”, “Beograd nekad i sad”, “Rodoljupci”). U komedijama Sterija je, s jedne strane, slijedio ideje prosvjetiteljstva 17. stoljeća, ali je, s druge strane, nagovijestio realizam u srpskoj književnosti. Osim komedija pisao je refleksivnu poeziju (Davorje) i historijske drame, po kojima je i bio pravi predstavnik srpskog romantizma. Razočaran u društveni i politički život Beograda, povukao se u svoj rodni grad, gdje je i umro. RODOLJUPCI (Odlomci iz komedije) Godina je 1848. U Ugarskoj je ustanak Mađara protiv austrijske vlasti. UJužnoj Ugarskoj (današnjoj Vojvodini) Srbi, međutim, ustaju protiv mađarske vlasti i tako staju na stranu austrijskog cara. Pri tome se mnogi opredjeljuju čas za jednu čas za drugu stranu, u zavisnosti od toga kako se okreće ratna sreća i od čega mogu izvući veću ličnu korist. Taj politički nemoral 'rodoljubaca’ Sterija je u ovom “veselom pozoriju” izvrgao žestokoj poruzi. U Predgovoru ovako je objasnio zastoje to učinio: Predgovor ...Dokle se god budemo samo hvalili, slabosti i pogreške prikrivali, u povesnici učili koliko je ko od predaka naših junačkih glava odrubio, a ne i gde je s puta sišao, donde ćemo hramati i ni za dlaku nećemo biti bolji; jer prostaci i mladi ljudi, koji se tako zapajaju, i ne misle da može biti i pogrešaka u nas, pak sve što im se predlaže za čistu istinu i dobrodetelj smatraju. Bacimo pogled na najpoznatiju povesnicu našu. Što je bilo luđe, preteranije, nesmislenije, to je imalo više uvažatelja, a glas umerenosti smatrao se kao nenarodnost, kao protivnost i izdajstvo... Otud nije čudo što nevaljali i pokvareni, a takvih ima svuda, pod vidom rodoljubija svaku priliku za svoju sebičnost upotrebljavaju, i najbezumnije sovete daju, ne mareći hoće li se time kakva šteta naneti. Sebičnom je dovoljno kad je samo njemu dobro i kad prostaka može na svoju ruku da preokrene, a za dalje se ništa ne brine. Pozorije, dakle, ovo neka bude kao privatna povesnica srpskoga pokreta. Sve što je bilo dobro, opisaće istorija; ovde se samo predstavljaju strasti i sebičnosti. A da moja namera nije s otim ljagu bacati na narod, nego poučiti ga i osvestiti, - svaki će blagorazuman rodoljubac sa mnom biti soglasan. 102

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

193

Na gradskom trgu okupili se srpski građani Zutilov, Serbulić, Smrdić i drugi, koji pod mađarskom zastavom glasno izražavaju lojalnost Mađarima i kače mađarske kokarde. SVI (uzimaju kokarde i sebi pridevaju, osim Gavrilovića). MILČIKA: Zar vi nećete? GAVRILOVIĆ: Zahvaljujem; ja mrzim te stvari. ŽUTILOV: Gospodin Gavrilović je i tako od konzervativne partije. GAVRILOVIĆ: Ja se trudim da budem od partije poštene. ŠERBULIĆ: Šta vi tu sve o poštenju, kao da mi nismo pošteni! GAVRILOVIĆ: Ja to ne kažem. ŽUTILOV: Ostavite, kad se radi o slobodi, onda je poštenje neznatna stvar. Kažite, zašto se ove kokarde ne bi načinile iz opštinske kase, da svaki može po jednu dobiti? Ne pokazuje li to da se ljudi u magistratu ne drže sa slobodom? ŠERBULIĆ: Tako je! Da se zbace, da se zbace! Imamo mi boljih ljudi! ŽUTILOV: Sad treba da dođu u službe samo liberali. ŠERBULIĆ: Tako je! ŽUTILOV: Drugo: treba da se povisi plaća onima koji su u službi. Sad je sloboda, u slobodi se mora slobodno živiti, a bez dosta novaca slobodno se živiti ne može. ŠERBUlICToje lepo! ŽUTILOV: Treće: novci koji su od poreza, koji su za lanjsku i preklanjsku godinu skupljeni, da se podele između pravih patriota. ŠERBUUĆ Prekrasno! ŽUTILOV: Ljudi su batinama bili naterivani da vuku kamen za kaldrmu. Sad je sloboda, niko se ni na šta naterati ne može. Dakle, da se kamen proda i ti novci da se takođe podele među pravim patriotima. ŠERBULIĆ: Vrlo pametno! GAVRILOVIĆ (za sebe): Au, da lepe slobode! Dolazi mladi pjesnik Leprsić i donosi vijest da su se Srbi u Ugarskoj digli protiv Mađara i da traže svoju autonomiju. Građani koji su maloprije podržavali Mađare i bili spremni da svoja imena promjene u mađarska sad govore drugo. LEPRŠIĆ: Dan i za nas sviće. Glas slobode, koji se po Evropi ori, odziva se i u prsima junačkog Srbina. Kad se svi bude, Srbin spavati ne sme! Skupština je određena za prvi maj: tu će se obnoviti naša stara prava, izabraće se vojvoda i patrijarh, i ustanoviće se Vojvodina srpska. ŠERBULIĆ: Oho! LEPRŠIĆ Ta jedna reč "oho" zaslužuje da se u novine stavi; a teško svakom na koga počnu novine vikati. GAVRILOVIĆ: Dobro, gospodine, teško svakom koji ne želi svome rodu dobra. Samo, kako će to biti? LEPRŠIĆ: Evo kako. Srbiji su najviše krvi prolili za oslobođenje Mađarske; upravo oni su osvojili Srem, Banat i Bačku, a u privilegijama jasno stoji da sve zemlje koje Srbiji zadobiju za 194

sebe zadrže; dakle, ove su zemlje naše. GAVRILOVIĆ: Kako naše? LEPRŠIĆ: Postavićemo našeg vojvodu, naše ministre, naše vlasti i sudove, pa mir. Kad je Srbin do velikog zvanija dolazio?! Najviše solgabirov ili febirov. ŽUTILOV:Tu imate puno pravo! LEPRŠIĆ: U Vojvodini srpskoj ne sme biti činovnik nego Srbin, od minister-prezidenta do poslednjeg pisara. ŽUTILOV: Tako treba! LEPRŠIĆ: U Vojvodini srpskoj Srbin neće plaćati porez. SMRDICTo, to! GAVRILOVIĆ: A kako će se izdržavati? LEPRŠIĆ: Vojvodina srpska imaće svoju ftnansiju, svoju narodnu kasu, i iz nje će se svi troškovi podmirivati. GAVRILOVIĆ: A kako će se puniti? LEPRŠIĆ: To je briga finans-ministera, a ne vaša! SMRDIĆ (pljeska rukama): Pravo, pravo!... Ratna sreća se okreće. Mađari su odnijeli pobjedu nad Srbima. Građani u strahu skidaju srpske kokarde i sad se zalažu za slogu s Mađarima. LEPRŠIĆ: Da se uverite kako ljubim slogu, evo pristajem na sve, i za ljubav vašu skidam srpsku kokardu. ŠERBULIĆ. To je vrlo pametno, jer bi se Mađari našli jako uvređeni. SMRDIĆ: I ja tako velim. (Poskidaju kokarde) ŠERBULIĆ: Ne bi li bilo dobro da metnemo mađarske kokarde, kao gospodin Žutilov? Ta mi smo i tako Srbiji; a Mađari, kad vide svoje kokarde, može biti da neće ni istraživati što smo radili. LEPRŠIĆ: To ide malo dalje, ali rodoljublje sve dopušta. Zato ćemo ovako učiniti: ispod haljine da se postave kokarde srpske, jer naša srca srpski dišu, a spolja metnućemo mrske kokarde mađarske, za znak kako nas ugnjetavaju! ŠERBULIĆ: Živio gospodin Lepršić. Zaista pametan dečko! LEPRŠIĆ (pridevajući mađarsku kokardu). Čekajte dok bude Dušanovo carstvo, pa ćete videti. Za interpretaciju Pročitajte komediju Rodoljupci i ukažite na poruku koju ona nosi. (U obzir uzmite i riječi iz Sterijinog Predgovora). Ukažite na postupke kojim Sterija postiže komiku. Pri tome obratite posebnu pažnju na komično koje se postiže u dijalogu, zatim na ono koje se postiže u situacijama i najzad na ono 195

koje je sadržano u samim karakterima.

196

Đura Jakšić (1832. - 1878.) PONOĆ103 najizrazitiji romantički pjesnik u srpskoj književnosti. Rodio se u banatskom selu Srpska Crnja, u siromašnoj porodici. Učio je slikarstvo, ali zbog nemaštine višu školu nije završio. Radio je kao učitelj i nastavnik crtanja u manjim mjestima u Srbiji. Siromašan i boemski nastrojen, nemiran i buntovnog duha, stalno je dolazio u sukob sa vlastima u provinciji, pa se zbog toga često morao seliti iz mjesta u mjesto, čak i onda kada se već bio proslavio svojim književnim radom. Umro je u Beogradu kao siromašan boem, ali priznat i kao slikar i kao pjesnik. Pisao je pripovijetke, historijske drame (“Seoba Srbalja”, “Jelisaveta”, “Stanoje Glavaš”), romantičke poeme i lirsku poeziju. I kao slikar i kao pjesnik, Jakšić je izražavao snažan, buntovan temperament, beskompromisnu slobodoljubivost i silovitu romantičarsku osjećajnost. PONOĆ ...Ponoć je. Da ljubav ne ide?... Da zloba nije?... U crnom plastu nema boginja; Slobodne duše to je svetinja. Možda se krade, da nam popije To gluho doba, taj crni čas – I ovu jednu čašu radosti? Al'kakav glas?... II' možda, suza ide žalosti, Po tamnom krilu neme ponoći Da nas orosi tužna kapljica? K'o grdan talas jedan jedini Ili nam mrtve vraća zemljica? Da se po morskoj valja pučini, *** Lagano huji, k'o da umire, Vrata škrinuše... II' da iz crne zemlje izvire. O, duše! O, mila seni! Možda to dusi zemlji govore? O, majko moja! O, blago meni! Il' zemlja kune svoje pokore? Mnogo je dana, mnogo godina, II'nebo, možda, dalje putuje? Mnogo je gorkih bilo istina; Da moju kletvu više ne čuje? Mnogo mi puta drhtaše grudi, Pa zvezde plaču, nebo tuguje, Mnogo mi srca cepaše ljudi, Poslednji put se s zemljom rukuje... Mnogo sam kaj'o, mnogo grešio Pa zar da neba svetu nestane? I hladnom smrću sebe tešio; Pa zar da zemlji više ne svane? Mnogu sam gorku čašu popio, Zar da ostane - Tama?... Mnogi sam komad suzom topio... I hod se čuje... O, majko, majko! O, mila seni! Da I'ponoć tako mirno putuje? Otkad te, majko, nisam video, Ni vazduh tako tiho ne gazi. Nikakva dobra nisam video... K'o da sa onog sveta dolazi? II', možda, misliš: "Ta dobro mu je, II' kradom oblak ide naviše? Kad ono tiho tkanje ne čuje, II' bolnik kakav teško uzdiše? Što pauk veze žicom tananom Il'anđ'o melem s neba donosi? Nad onim našim crnim tavanom! II'oštru kosu, da ga pokosi? Med' ljudima je, među bližnjima!"... 103

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

197

Laska ih dvori, izdajstvo služi, Al' zlo je, majko, biti međ'njima: Pod ruku s zlobom pakost putuje, S njima se zavist bratski rukuje, A laž se uvek onde nahodi Gde ih po svetu podlost provodi;

A nevera se sa njima druži... O, majko, majko, svet je pakostan, Život je, majko, vrlo žalostan!...

Za interpretaciju 1. U kakvom je raspoloženju nastala pjesma Ponoć? Izdvojte one stihove u kojima pjesnik neposredno govori o sebi, o svojim osjećanjima i o svom životu. 2. Na koji način je komponovana ova pjesma? - Šta je izazvalo pjesnikova priviđenja u prvom dijelu pjesme? Kakvim rečeničkim oblicima se ta priviđenja pretvaraju u pjesnikove nejasne slutnje? - Obratite pažnju na raznovrsnost i bogatstvo pjesnikovih “figura” u tom dijelu pjesme. Izdvojte alegorije, metafore, personifikacije i hiperbole i objasnite u čemu je njihova izražajna snaga. - Kako je u pjesmu uveden njen drugi glavni motiv? Kakva osjećanja u pjesniku izaziva priviđenje majčine sjeni? - Kakvu funkciju imaju oni različiti oblici lirskog ponavljanja na početku drugog dijela pjesme? - Kako pjesnik doživljava svijet? Izdvojte one imenice koje označavaju poroke i mane u posljednjih osam stihova! Šta zapravo izaziva pjesnikov bol i konačno osjećanje da je “život vrlo žalostan”?

198

Jovan Jovanović Zmaj (1833.-1904.) ĐULIĆI UVEOCI104 JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ (1833. - 1904.), najplodniji srpski pjesnik 19. stoljeća. Rodio se u Novom Sadu, koji je u ono vrijeme bio kulturni centar vojvođanskih Srba (“srpska Atina”), iako je bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Završio je najprije studije prava, a kasnije i medicine. Čitav život je pisao pjesme: ljubavne, rodoljubive, satirične, političke, dječije. Uređivao je mnoge časopise, među njima i satirički časopis “Zmaj”, po kojem je i dobio nadimak. Dječijoj poeziji posvetio se poslije smrti svoje djece. Tada je počeo uređivati i dječiji časopis Neven. Prevodio je mnoge pjesnike sa mađarskog, ruskog, njemačkog i francuskog jezika. Njegovu poeziju karakterizira iskrenost, toplina osjećanja, jednostavnost i čvrsta veza sa stvarnim životom, ličnim i društvenim. Pisao je brzo i lako, na razne životne teme, pa je iza sebe ostavio obimno i raznovrsno pjesničko djelo. ĐULIĆI UVEOCI Među najpoznatija djela srpske romantičke poezije spadaju dvije Zmajeve zbirke: “Đulići” (1864.) i “Đulići uveoci” (1888.), u kojima je pjesnik u pjesme pretvarao najintimnije trenutke svog života. U “Đulićima” je zapisivao sretne trenutke ljubavi i životnih radosti u krugu porodice. (Zmaj je “Đuliće” posvetio svojoj ženi Ružici, pa otuda i njihov naslov: “đul” turski ruža). “Đulići uveoci” nastali su u vrijeme kada je smrt pohodila pjenikov dom i kad su mu, jedno za drugim, umrli i žena i djeca. Zato je u njima, u svoj iskrenosti, izražen dubok osjećaj bola i tuge, koji je pjesnik ipak uspijevao kristalizirati u čiste oblike prave lirike. Inače, Zmaj je svoje “Đuliće uveoke” počeo zapisivati kada mu se voljena žena na smrt razboljela, a on joj, iako ljekar po struci, nije mogao pomoći. IV. Pođem, klecnem, idem, zastajavam, Idem, stanem, k'o očajnik kleti, Šetalicu sata zadržavam; Opet zborim reci bez pameti: Jurim, bežim, k'o očajnik kleti: "Ne sme nam umreti!" Zborim reci, reci bez pameti: "Ne sme nam umreti!" Idem, stanem, pa mi klone glava Nad kolevkom gde mi čedo spava. Vičem Bogu: Ona je još mlada! Čedo s' budi, pa me gleda nemo; Vičem pravdi: Ona se još nada! Gledamo se, pa se zaplačemo; Anđelima: Vi joj srce znate! Pa i njemu, k'o očajnik kleti, Vičem zemlji: Ona nije za te! Zborim reci, reci bez pameti: Ni od kuda nema mi odjeka, "Ne sme nam umreti!" - Vičem sebi: Zar joj nemaš leka!... VIII U naručje mrtvom bogu, Mrtvo nebo, mrtva zemlja, Izumrlo što je moglo, Ne miču se magle sive; Samo boli još ne mogu. Mrtvi dani, mrtve noći, - Samo boli jošte žive. Navikla se suza oku, Izdahnuti tu je rada; Tone, pada mrtva nada Al'se s mrtva oka vraća, 104

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

199

Pa na mrtvo srce pada.

Iz njeg'niču ove pesme, Mrtvo cveće bez mirisa.

Mrtvo srce suza budi, Padajući na nj sa visa, XXX Što je java tako kivna, Da ti veru svu potresa! Otkud sanku sila divna Da otvori sva nebesa?

Raj sa zemljom zagrli se I hladnoća asa toplotom; One međe rastope se Među smrti i životom.

Zasijaju zračne staze, Ka da s' u duž zvezde sjate, Vidiš svoje kako slaze, - Same duše - al poznate.

Čuješ večnost kako bruji, Na njenom se suncu zgrevaš; Kroz dušu ti vera struji - I ti ne znaš da to snevaš

Za interpretaciju Pjesma IV: U trenutku kada mu je voljena žena na umoru pjesnik doživljava duboko uzbuđenje, nemir i strah. Na koji način je on uspio to osjećanje izraziti u svojoj pjesmi tako da ga i mi osjećamo dok je čitamo? (Obratite pažnju na različite postupke lirskog ponavljanja, koji signaliziraju prisustvo jakih emocija, ali ih i harmoniziraju: paralelizmi, refren, tautologija, gradacija). Pjesma VIII: Ponavljanje epiteta mrtav uspostavlja osnovni emocionalni ton ovog Zmajevog “uvelog đulića”. Ako imate na umu da ponavljanje u pjesmi uvijek predstavlja postupak organizacije, onda sigurno možete objasniti kako to da u ovoj pjesmi jedan epitet sa krajnje neugodnim značenjem (“mrtav”) doprinosi njenoj harmoničnosti. Pjesma XXX: U trenucima velike tuge pjesnik doživljava viziju otvorenog neba. Kakav smisao on pridaje svojim priviđenjima?. U čemu je smisao početne antiteze: java - sanak?

200

LAZA KOSTIĆ (1841.-1910.), SANTA MARIA DELLA SALUTE105 srpski pjesnik i dramski pisac. Rođen je u Kovilju u Bačkoj. Studirao je pravo u Pešti. Bio je jedan od vođa političke organizacije vojvođanskih Srba, Ujedinjene omladine srpske. Radio je kao profesor i sudija. Posljednje godine života proveo je povučeno u Somboru. Prevodio je Šekspirove drame (“Ričard III”, “Romeo i Julija”, “Hamlet”), bavio se filozofijom i estetikom (“Osnovi lepote u svetu”), pisao tragedije u stihu (“Maksim Crnojević”, “Pera Segedinac”), a objavio je i dvije zbirke pjesama (“Pesme”, 1873. i 1874.) Jedan je od najoriginalnijih srpskih pjesnika, koji je smjelo tražio nove riječi i nove ritmove za svoje pjesničke vizije. MEĐU JAVOM I MED SNOM Srce moje samohrano, dan što plete, noć opara, ko te dozva u moj dom? među javom i med snom. neumorna pletisanko, što pletivo pleteš tanko Srce moje, srce kivno, među javom i med snom. ubio te živi grom! što se ne daš meni živu Srce moje, srce ludo, razabrati u pletivu šta ti misliš s pletivom? među javom i med snom! ko pletilja ona stara, Za interpretaciju Šta kazuje ovaj pjesnički “sukob” s vlastitim srcem? Šta u čovjekovoj psihi označavamo riječju srce? Zašto je to srce neumorna pletisanka? Razmislite šta znači pjesnikovo upoređivanje srca sa mitskom pletiljom koja po danu opara ono što po noći isplete. Kakve su to sfere između jave i sna u koje čovjeka vodi njegovo srce, a on se u njima ne može snaći? Kojim postupcima se ostvaruje izrazito ritmička i harmonička forma ove pjesme? Izdvojte postupke ponavljanja, kojima se skladno i ritmički upečatljivo organiziraju stihovi i strofe. Obratite pažnju na eufoničku vrijednost asonanci (ponavljanja istih samoglasnika) i aliteracija (ponavljanja istih ili srodnih suglasnika). Šta te strofe međusobno povezuje u formalno jedinstvenu pjesničku strukturu? SANTA MARIA DELLA SALUTE Oprosti, majko sveta, oprosti, što naših gora požalih bor, na kom se, ustuk svakoje zlosti, blaženoj tebi podiže dvor; prezri, nebesnice, vrelo milosti, što ti zemaljski sagreši stvor: Kajan ti ljubim prečiste skute, Santa Maria della Salute. 105

Zar nije lepše nosit lepotu, svodova tvojih postati stub, nego grejući svetsku grehotu u pepo spalit srce i lub; tonut o brodu, trunut u plotu, đavolu jelu a vragu dub? Zar nije lepše vekovat u te,

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

201

Santa Maria della Salute?

Santa Maria della Salute.

Oprosti, majko mnogo sam strado, mnoge sam grehe pokajo ja; sve što je srce snivalo mlado, sve je to jave slomio ma'; za čim sam čezno, čemu se nado, sve je to davno pepo i pra', na ugod živu pakosti žute, Santa Maria della Salute.

Dve se u meni pobiše sile, mozak i srce, pamet i slast, dugo su bojak strahovit bile, ko besni oluj i stari hrast; napokon sile sustaše mile, vijugav mozak održa vlast, razlog i zapon pameti hude, Santa Maria della Salute.

trovalo me je podmuklo, gnjilo, al ipak neću nikoga klet; što god je muke na mene bilo, da nikog za to ne krivi svet: Jer, što je duši lomilo krilo, te joj u jeku dušilo let, sve je to s ove glave, sa lude, Santa Maria della Salute!

Pamet me stegnu, ja srce stisnu', utekoh mudro od sreće, lud. utekoh od nje - a ona svisnu. Pomrča sunce, večita stud, gasnuše zvezde, raj u plač briznu, smak sveta nasta i strašni sud O, svetski slome, o strašni sude, Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj ne vide vid; iz crnog mraka divan mi svanu, ko pesma slavlja u zorin svit; svaku mi mahom zaleči ranu, al težoj rani nastade brid: Što ću od milja, od muke ljute, Santa Maria della Salute?

U srcu slomljen, zbunjen u glavi, spomen je njezin sveti mi hram, kad mi se ona odonud javi, ko da se bog mi pojavi sam: U duši bola led mi se kravi, kroz nju sad vidim, od nje sve znam za što se mudrački mozgovi mute, Santa Maria della Salute.

Ona me glednu. U dušu svesnu nikad još takav ne sinu gled; tim bi, što iz tog pogleda kresnu, svih visina stopila led, sve mi to nudi za čim god čeznu', jade pa slade, čemer pa med, svu svoju dušu, sve svoje žude, - svu večnost za te, divni trenute! Santa Maria della Salute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove silnih mi želja navreli roj, ona mi dođe kad njojzi gove, tajne su sile sluškinje njoj. Navek su sa njom pojave nove, zemnih milina nebeski kroj. Tako mi do nje prostire pute, Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota? Zar meni blago toliko sve? Zar meni starom, na dnu života ta zlatna voćka što sad tek zre? Oh, slatka voćko tantalska roda, što nisi meni sazrela pre? Oprosti moje grešne zalute,

U nas je sve ko u muža i žene, samo što nije briga i rad, sve su miline, al nežežene, strast nam se bliži u rajski hlad; starija ona sad je od mene, tamo ću biti dosta joj mlad, gde svih vremena razlike ćute, Santa Maria della Salute. 202

A naša deca pesme su moje, tih sastanaka večiti trag; to se ne piše, to se ne poje, samo što dušom probije zrak. To razumemo samo nas dvoje, to je u raju prinovak drag, to tek u zanosu proroci slute, Santa Maria della Salute. A kad mi dođe da prsne glava o tog života hridovit kraj, najlepši san mi postaće java,

moj ropac njeno: 'Evo me, naj!' Iz ništavila u slavu slava, iz beznjenice u raj, u raj! U raj, u raj, u njezin zagrljaj! Sve će se želje tu da probude, dušine žice sve da progude, zadivićemo svetske kolute, bogove silne, kamoli ljude, zvezdama ćemo pomerit pute suncima zasut seljenske stude, da u sve kute zore zarude, da od miline dusi polude, Santa Maria della Salute.čitanka II

U kasnim godinama svog života Laza Kostić je zavolio mladu i lijepu Lenku Dunđersku, koja je prebrzo i prerano umrla. Ta kasna ljubav i njen tragičan završetak inspirisali su ga da napiše ovo remek-djelo srpske poezije. Venecijansku crkvu Svete Marije od Spasa, koja se nalazi na otoku San Đorđo preko puta čuvenog Trga sv. Marka, Kostić je posjetio u mladosti. Saznanje da su Mlečani u temelje svojih palata i crkvi ugrađivali borova debla s dalmatinskih planina navelo ga je tada da napiše pjesmu Dužde se ženi!, u kojoj je osudio mletačko pustošenje šuma s druge strane Jadrana. Sjećajući se u poznom dobu života te svoje osude, Kostić je pomislio da je ljepota nešto više od prirode i da je ona vječna i univerzalna. Time je i započeo svoju poemu Santa Maria della Salute. U njoj je pred slikom prelijepe venecijanske crkve ispovijedio tužnu povijest svoje pozne ljubavi. Za interpretaciju Obratite pažnju na kompoziciju pjesme. Ona se sastoji od niza međusobno povezanih motiva, koji u svojoj povezanosti razvijaju jednu duboku intimnu dramu. Izdvojite glavne kompozicione motive: Šta čini prvi, uvodni motiv (prve dvije strofe)? Na koji način je taj motiv povezan s pjesnikovom intimnom dramom. U kom smislu on opravdava zvukovno efektni refren, koji se provlači kroz cijelu poemu i čvrsto je uobličuje? Šta čini drugi uvodni motiv (sljedeće dvije strofe)? Kakav je pjesnikov odnos prema životu koji je proživio? Šta čini glavni motiv poeme i na koji način je uveden? Kakva promjena nastaje u tužnoj monotoniji pjesnikovih poznih godina? Kako se razvija taj glavni motiv poeme? Do kakvog unutarnjeg sukoba dovodi ta iznenadna sreća u ljubavi? Kakav je ishod tog sukoba? Označite onaj momenat poeme kada nas pjesnik iz realnosti, u kojoj je sve srušeno, vodi u svijet svojih snova. Kakva je ta pjesnikova vizija? (Obratite pažnju na gradaciju s kojom je ona ostvarena i razmislite šta opravdava završnu hiperbolu). U šta se na kraju poeme pretvara pjesnikov san o ljubavi? Na koji način on intimnu dramu uzdiže na nivo kosmičkih zbivanja? 203

204

ROMANTIZAM I LIRSKA POEZIJA106 Iako je lirska poezija nastala u davna vremena i već u antičkoj Grčkoj dostigla visoki stepen pjesničke izražajnosti, ona je, ipak, tek u doba romantizma, u provali romantičarske osjećajnosti i romantičarskog subjektivizma, postala jednom od glavnih vrsta književnosti. Ona je, doduše, oduvijek predstavljala emotivno topao i saosjećajan način iskazivanja čovjekovog doživljaja života i svijeta, i to na način u kojem na prvo mjesto dolazi čovjekovo unutarnje ja, njegova osjećanja i misli, njegovo vlastito, uvijek duboko emotivno doživljavanje životnih pojava, njegovo saosjećanje sa ljudima i stvarima. Ali tek u romantizmu, kada se to čovjekovo “ja” oslobodilo svih stega društvenog života i osamostalilo kao uzbudljivi svijet za sebe, “svijet duše” ili “mikrokosmos”, lirska poezija je postala središnji oblik književnosti. Tek u romantičkoj poeziji taj svijet duše, sa svim njegovim uzbuđenjima, nemirima, maštovnim vizijama i snovima, postao je jednako zanimljiv kao i svijet društva i historije, a za mnoge i zanimljiviji. Odziv duše na izazov predmeta Kako je davno rečeno, lirska pjesma je “odziv duše na izazov predmeta”, tj. ona predstavlja reakciju pjesnikove duše na predmete, pojave i događanja u životu. A pjesnika sve može taknuti i nadahnuti da stvori pjesmu. I on naročito od vremena romantizma - od svega može stvoriti pjesmu. Jer, sve može pokrenuti njegova osjećanja i izazvati duboka preživljavanja u njegovoj duši. Pri tome pjesnik teži da svoja osjećanja prenese na svoga čitaoca i da ga učini saosjećajnom dušom, u kojoj će njegova pjesma pokrenuti ista raspoloženja i isto onako duboko i snažno doživljavanje života. Zato je njegov izraz uvijek posebno ekspresivan, tj. sposoban do izražaja dovesti, i tako na čitaoca prenijeti, svijet duše, koji i jeste pravi sadržaj lirske pjesme u romantičarskoj inspiraciji. Udaljavanje od svega što je obično, banalno, svakodnevno Kako su njegova osjećanja duboko lična i po tome sasvim posebna i neusporediva, pjesnik nastoji da se odvoji i udalji od svega što je obično, banalno i svakodnevno. To karakteristično odstupanje od uobičajenog podjednako se ostvaruje na planu jezika (neobičnim redom riječi i neobičnim spojevima riječi, neobičnim epitetima, metaforama, poređenjima i sl., te tzv. metričkim govorom, tj. govorom u stihu), kao i na planu slike (personifikacijama, hiperbolama, antitezama, alegorijama, simbolima i sl.). Doživljavajući stvari snažno i duboko, on ih i vidi na neobičan način, pa ih takve - čudne i neobične - uvodi u svoju pjesmu. A takvima ih čini različitim postupcima očuđenja, koji se tradicionalno nazivaju “stilske figure”: poređenjima, metaforama, hiperbolama, personifikacijama, alegorijama, simbolima itd. A nakon romantizma ti su postupci iz osnova preobrazili pjesnički izraz, koji je u modernoj poeziji sav u znaku te težnje za očuđenjem i našeg svijeta i našeg jezika. Težnja ka umjetničkom oblikovanju pjesme 106

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

205

Ali lirsku poeziju karakterizira još jedna značajna težnja, težnja za umjetničkim oblikovanjem pjesme kao cjelovite i skladno ostvarene jezičke umjetnine. To lirskoj pjesmi daje izrazitu harmoničnost, tj. skladnu uobličenost, što je, opet, naročito karakteristično za romantičku liriku. Romantičari su često oblikovali pjesmu kao da je muzička kompozicija, pa su njenom glasovnom i ritmičkom organizacijom ostvarivali izrazito melodične i harmonične pjesme. A pošto je u lirskoj pjesmi jezički izraz tako dosljedno podvrgnut umjetničkom organizovanju, onda je sasvim razumljivo da se upravo stih javlja kao najprirodniji oblik lirskog pjesničkog govora: u stihu jezički izraz dobiva karakter ritmičko-harmoničke organizacije višega reda. (Istina, lirske pjesme mogu biti napisane i u prozi, ali su one i tada izrazito ritmički organizirane i skladno oblikovane). Zbog toga lirska pjesma nije samo izraz jednog snažnog osjećanja već i umjetnički cjelovito ostvarena forma, tj. skladno oblikovana umjetnina. Emocionalnojednistvo nekoliko motiva sa lirskim subjektom u središtu Što se tiče kompozicije lirske pjesme, karakteristično je da u njoj nema fabule, ni razvijanja radnje, ni detaljnih i potpunih opisa. Lirska pjesma je obično kratka, sva usredsređena na one momente koji izražavaju jedno jedinstveno raspoloženje. U njoj obično postoji jedan glavni motiv i on se na razne načine varira i proširuje s nekoliko drugih motiva, koji su najčešće povezani na osnovu sličnosti ili kontrasta. Ti motivi se razvijaju jedan iz drugog pomoću asocijativnih veza, pa najčešće nisu logički povezani, jer ne razvijaju jednu misao, već izražavaju jedno raspoloženje. Ponekad se poetski smisao pjesme na završetku zgušnjava u tzv. poentu, koja predstavlja neku vrstu emotivno-misaonog zaključka, u kojem je izraženo osnovno poetsko značenje cijele pjesme. U stvari, lirska pjesma predstavlja emocionalno jedinstvo nekoliko motiva, koji u različitim varijacijama izražavaju jedno isto osnovno osjećanje. U njenom središtu je jedno “ja” (tzv. lirski subjekt), u čiji su doživljaj “uvučene” sve druge stvari: priroda i društvo, kosmos i zavičaj, čovječanstvo i narod, prošlost i sadašnjost, stvarnost i san, drugi ljudi i žene (a naročito je ljubav oduvijek, i osobito u romantizmu, bila značajna i velika pjesnička tema).

206

ROMANTIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI107 HRVATSKI NARODNI PREPOROD Hrvatski preporod je naziv za društveni, politički i kulturni pokret koji su tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća vodili hrvatski pisci i intelektualci, zastupajući težnje mlade građanske klase u njenoj borbi za nacionalnu ravnopravnost Hrvata u Austro-Ugarskoj monarhiji. Oni su sami sebe nazivali ilircima, jer su smatrali da izražavaju raspoloženje svih slavenskih naroda koji žive u nekadašnjoj Iliriji, tj. u zemljama Balkana. (Zbog toga se njihov politički i kulturni poduhvat zove još i ilirski pokret). Kao i njihov vođa Ljudevit Gaj (1809.-1872.), većina njih je, s izuzetkom grofa Janka Draškovića, porijeklom bila iz malograđanskih, trgovačkih, činovničkih i seljačkih porodica. Kako je u to vrijeme Hrvatska bila izložena bezobzirnoj mađarizacije, ti su se hrvatski pisci odlučno borili za priznavanje nacionalne posebnosti i ustavopravne ravnopravnosti Hrvata u okviru austrougarske carevine. A u svom su programu imali i ideju ujedinjenja Hrvata s drugim južnoslavenskim narodima koji su živjeli pod austrougarskom vlašću. Zbog toga su blisko surađivali s nekim srpskim piscima iz kruga pristalica Vuka Karadžića, pa su s njima 1850. u Beču sklopili dogovor o zajedničkom književnom jeziku, prihvatajući novoštokavski dijalekt umjesto kajkavskog, kojim su do tada pisali pisci u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj. U stvari, svoju reformu književnog jezika, kao i stvaranje novog hrvatskog pravopisa, ilirci su započeli još ranije, uzimajući kao model jezik na kojem je nastajala bogata dubrovačka književnost. Naime, još 1830. godine Ljudevit Gaj je u Budimu objavio svoju Kratku osnovu horvatskoslavenskoga pravopisanja i na osnovu toga 1835. reformirao jezik i pravopis svojih Novina, koje je pokrenuo godinu dana ranije. Tako su Gajeve Novine, kao i njihov književni prilog koji je izlazio pod naslovom Danica ilirska, najavile ne samo novi hrvatski književni jezik (zasnovan na štokavskom narječju) već i novu hrvatsku književnost. Od druge godine izlaženja Gajevih Novina (1836) tim književnim jezikom počeli su pisati gotovo svi hrvatski pisci tog vremena: Ivan i Matija Mažuranić, Stanko Vraz, Petar Preradović, Dimitrije Demeter, Ivan Kukuljević, Antun Nemčić, Ljudevit Vukotinović i dr. A njihovim književnim radom postavljen je temelj razvoju moderne hrvatske književnosti.

107

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

207

Ivan Mažuranić (1814.-1890.) SVAKI NAROD IMA PRAVO NA SVOJ JEZIK108 IVAN MAŽURANIĆ (1814.-1890.), hrvatski pjesnik i političar. Rodio se u Novom Vinodolskom u Hrvatskom primorju. Gimnaziju je učio na Rijeci, koja je u to vrijeme bila pod jakim uticajem austrijske i talijanske kulture. Studirao je prava u Zagrebu. Kao student pridružio se ilirskom pokretu. Kasnije se nalazio na visokim političkim položajima, pa je od 1873. do 1880. bio i hrvatski ban. Iz zavičaja je ponio ljubav prema narodnoj pjesmi, kao i prema staroj dalamatinskoj i dubrovačkoj književnosti. U toku školovanja razvio je najprije naklonost prema klasičnoj književnosti, a kasnije se oduševljavao Bajronom i Puškinom, talijanskom i njemačkom romantičarskom književnošću. Te uzore imao je pred očima i kad je pisao svoj poznati spjev Smrt Smail-age Čengića (1846.), u kojem je, kao pravi romantik, patetično, u trijumfu, reagirao na vijest da su Crnogorci u Hercegovini napali i pogubili poznatog bošnjačkog feudalnog zemljoposjednika Čengića. Romantički duh tog spjeva dobio je nacionalistički karakter, jer se svoji vide kao nosioci Dobra, a tuđi (drugi) kao nosioci Zla. Ipak, taj spjev zbog toga ne gubi značaj za historiju hrvatske književnosti, jer predstavlja prvo pravo pjesničko djelo ispjevano modernim hrvatskim književnim jezikom. SVAKI NAROD IMA PRAVO NA SVOJ JEZIK (Odlomak iz spisa “Hrvati Mađarom”) Ovaj spis, koji predstavlja prvu modernu prozu hrvatsku, objavio je Ivan Mažuranić 1848. godine, u vrijeme kada je započela revolucija u Mađarskoj i kad mu se činilo da se na novim, demokratskim osnovama može riješiti osnovni problem koji je u 19. stoljeću opterećivao hrvatsko-mađarske odnose zbog upornih pokušaje jezične i državnopravne mađarizacije Hrvatske. Bez obzira što su poništene u hrvatsko-ugarskom ratu 1849. godine, ideje tog spisa zadržale su trajnu vrijednost. U isto vrijeme, u njima se jasno odražava sam duh hrvatskog narodnog preporoda. Jednakost, sloboda i bratinstvo za sve pod krunom ugarskom živuće narode i jezike! Zakonom dakle ustanovit valja da u Ugarskoj i stranah ne ima gospodujućeg ni naroda ni jezika nikakova. Svako bo gospostvo isključuje jednakost, isključuje slobodu, isključuje bratinstvo. Izmeđ sluge i gospodara, roba i gospodina ne ima jednakosti, ne ima slobode, ne ima bratinstva. Ne ima blagoslova nego prokletstvo. A prođe već evo vijek preimućstva ne samo osoba nego i naroda i jezika. Biljega bo ovoga stoljeća jest: uskrsivanje narodnosti, bratinstvo i sloboda naroda i jednakost jezika. A tko vijek ovaj razumije i tumači drukčije, ili je duhovno slijep ili hotimice vara i sebe i 108

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

208

druge. A slijepci i varalice nijesu od ovoga stoljeća. A ako koga još i imade gdjegod, ništa zato: to je netopir (šišmiš) zaostao za noćnijem jatom svojijem, ter ga tako zateklo i sunce. Vidjet netopira gdje se u zoru koprca po zraku, neobično je, istina, al pogibeljno nije. Jer carstvo njegovo nije od svjetlosti nego od tmina, i kad se pomoli sunce a on nađe gdjegod zgodan zaklon, bez sumnje uklonit će se. Na stranu dakle s idejami stoljeća staroga o preimućstvu ovoga ili onoga naroda ili jezika. Jer kako narodi, tako i svi jezici stvoreni su od naravi jednijem pravom i jednoga uzroka, to jest porazumljenja radi. A tko ne trpi u državi ugarskoj više jezika, postavljenijeh onamo rukom udesa i naravi, čudno zaista da se ne pothvati poraziti Tatre da sva Ugarska bude jednako ravna, ili donje strane posuti Uralom da od Ugarske načini Švajcu. Mila je poljaninu ravnica, mile su brđaninu gore. A tko da se usudi izreći, da I'je u naravi pretežnije polje, da I'planina? kad je postavljeno od Boga i jedno i drugo. Da li je Mađar bolji od Nijemca? da li Nijemac bolji od Slavenina? da li Slavenin bolji od Vlaha? Po naravi doista nije, a zašto da bude po zakonu? Da li nijesu svi jednako bez ikakve razlike djeca jednoga Boga, sinovi jedne matere domovine, nosioci jednijeh istijeh dužnosti u državi? ili morda dužnosti Mađar imade od Nijemca veće? ovaj od Slavenima? taj napokon od Vlaha? Ako je tako, kažite te dužnosti kakve su i koje? A ako li nije tako, zašto da se jedan zove domaćinom a drugi u vlastitoj svojoj domovini tuđininom? Zašto da jezik jednoga uživa sva prava, a drugi ako hoće da svojijem ili piše Ili govori, da se mora pred državom, domovinom svojom, sakrivati da toga radi ne sagriješi suprot zakonu i ne bude kriv sudu? Za jednake dužnosti pravo je da se uživaju i prava jednaka...

209

Petar Preradović (1813.-1872.) RODU O JEZIKU109 PETAR PKERADOVIĆ (1818.-1872.), hrvatski pjesnik. Rođen je u selu Grabovnici kod Bjelovara u siromašnoj oficirskoj porodici. Pošto je rano ostao bez oca, primljen je na školovanje u vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Kao oficir i kasnije general službovao je širom Austro-Ugarske Monarhije, kojoj je u to vrijeme pripadao i veliki dio Italije. Počeo je pisati pjesme kao oficir u Milanu, i to na njemačkom jeziku, jer je hrvatski bio gotovo sasvim zaboravio. U tuđini se zainteresirao za ilirske ideje, pa je i sam postao oduševljeni ilirac. Za prvi broj zadarskog ilirskog časopisa Zora dalmatinska (1844.) napisao je svoju prvu hrvatsku pjesmu Zora puca... u kojoj je pozdravio nacionalno buđenje Hrvatske. Ubrzo je postao najznačajniji i najplodniji ilirski pjesnik. Objavio je nekoliko knjiga pjesama: Prvenci (1846.), Nove pjesme (1851.). Kao i svi romantičari, najviše je pisao ljubavne, patriotske i refleksivne pjesme. A kao ilirac slavio je slavenstvo, povratak rodnoj grudi i maternji jezik. Znatno je uticao na razvoj hrvatske poezije 19. stoljeća. RODU O JEZIKU O jeziku, rode, da ti pojem, O jeziku milom tvom i mojem! preslatkom glasu onom U kome te mile majke Usnivahu slatke bajke, Koga šaptom i romorom Duši ti se svijest probudi, Te ti spozna i uvidje Da ti bolje nije nigdje Do na tvoje majke grudih! Po njemu te svijet poznaje živa, Na njem ti se budućnost osniva. Zato uvijek k njemu teži, U njegovo jato hrli, Oko njega mi se grli u čvrsto kolo veži, Pa ti neće vremeniti Burni trijesi da nahude; Po jeziku dok te bude, I glavom će tebe biti! Ljubi si ga, rode, iznad svega, 109

U njem živi, umiri za njega! U njem sve si blago slaviš Što ti osta od starine, Nemaš ljepše ni baštine Potomstvu si da ostaviš. Alem-kamen on ti budi, Kog da čuvaš kao oko, Kog da braniš kao soko, Komu da si vjeran svudi. Svaka zvijezda svojim svijetlom sijeva, Svaka ptica svojim glasom spijeva, Ti jezikom svojim zbori! Slatkim glasom materinim Odlikuj se među inim! Bog bo mili s njim te stvori, Njim da budeš svoj svojemu, Njim da srcu odolijevaš, Njim da plačeš i popijevaš I njim da se moliš Njemu! Tuđ tuđinu, tebi tvoj doliči, Tuđi poštuj, a svojim se diči!

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

210

Dičiti se možeš njime: Njim carevi carevahu, Njim kraljevi kraljevahu, Slavne mu je loze ime, Slavan puk ga svojim zove, I dok bude slavi stoljeća, Bit će i on njojzi jeka Od vjekova u vjekove! Od Stambola grada do Kotora, Od Crnoga do Jadranskog mora Njeg'vu carstvu prostor puče, Tuj po gorah i dolinah Preko devet pokrajina Svud ga majke djecu uče; Sokolova, sokolića Njegovijeh gnijezdo tu je, Svuda tud se pjevat čuje Pjesan Marka Kraljevića! Junačkijem glasom u njem poje Junak narod uspomene svoje. Uz gusle se u njem ore Kroz sve vijeke nama doli Sve radosti i sve boli Našeg svijeta - pjesni tvore

Utrnulih naših plama. Osvjetlanih naših lica, Sva je naša povjesnica Velik samo zbor pjesama! On ti svakoj tuzi i radosti, On ti duše cijeloj nutarnjosti Jedin pravi tumač biva. U njem ti se žalost topi Da ti suza lice škropi, U njem s čuvstva radostiva Tvoje srce vatrom gori, U njem samo potpunoma Ljubav milog tvoga doma Jasno, krasno tebi zbori. Ljub'si, rode, jezik iznad svega! U njem živi, umiri za njega! Po njemu si sve što jesi: Svoje tijelo, udo svijeta, Bus posebnog svoga cvijeta U naroda silnoj smjesi. Bez njega si bez imena, Bez djedova, bez unuka. U prošasti sjena puka, U buduće niti sjena!

Za interpretaciju Kakvi su historijski razlozi naveli Preradovića da se svom narodu obrati ovom odom (svečanom pjesmom) jeziku? (On je imao i jedan lični razlog za to. Otkrijte to iz njegove biografije.) Zašto pjesnik upozorava svoj narod: Po jeziku dok te bude, i glavom će tebe biti! (Objasnite zbog čega je upravo jezik osnova nacionalnog opstanka). Kakve funkcije, po Preradoviću, ispunjava maternji jezik? Izdvojte stihove koje o tome govore. Objasnite onu strofu u kojoj Preradović govori kao ilirac, zalažući za jedinstven književni jezik svih južnoslavenskih naroda. Razmislite zašto tu ideju nisu htjeli podržati ni Srbi, ni Slovenci, ali ni neki drugi hrvatski pisci tog vremena. Zašto takva težnja protivrječi Preradovićevom vlastitom stavu izraženom u stihu: Svaka ptica svojim glasom spijeva. / Ti jezikom svojim zbori! 211

čitanka II MOJA LAĐA Plovi, plovi, moja lađo, U koj'godijer kraj; Ja ti cilja još ne nađoh, Sama cilj si daj!

Plovi dan i noć! Uzdaj se u vjetra volju I valova bijeg, U budućnost gledaj bolju, K nebu digni stijeg!

Kad te amo već zanesla Tvoje sudbe moć, Raspni jedra, pruži vesla, DVIJE PTICE Zabludila morska ptica U daljine kopne zemlje I susrela kosovicu Gdje u gaju slatko pjeva. "Kako možeš pjevat, tužna,

U pustinji ovoj suhoj, Gdje ni kapi vode ne ima?" "Pjevahu i moji stari U istome ovom gaju." Domovina kakva bila Rođenom je sinku mila.

Za interpretaciju Pjesme Moja lađa i Dvije ptice su alegorijske pjesme. Objasnite šta to znači. Šta u prvoj pjesmi označava lađa koja plovi bez cilja? Kako ta slika uspijeva izraziti pjesnikovu vjeru u život? Šta nam kazuje Preradovićeva alegorija o dvije ptice? U kakvom odnosu su posljednja dva stiha te pjesme prema prethodnoj slici? (Upamtite: kada se alegorija završava izričitim tumačenjem, ona se naziva parabola). Dovedite Preradovićevu pjesničku ideju s političkim idejama koje je Ivan Mažuranić izložio u svom spisu Hrvati Mađarom. Obratite pažnju na metrički oblik jedne i druge pjesme. U kakvom stihu je ispjevana pjesma Dvije ptice? A od kakvih stihova i strofa je složena pjesma Moja lađa?

212

August Šenoa (1838. -1881.) ZLATAREVO ZLATO AUGUST ŠENOA (1831.-1881.) najznačniji je hrvatski književnik iz druge polovice prošloga stoljeća. Obimnošću i vrijednošću svoga djela on je odredio čitavo jedno razdoblje u hrvatskoj književnosti (tzv. “Šenoino doba”) i izvršio snažan uticaj na nekoliko generacija hrvatskih pisaca. Rodio se u Zagrebu u obitelji obrtnika. Pravne nauke studirao je u Zagrebu i Pragu. U početku se bio posvetio novinarstvu i radu u kazalištu. Književnim radom počeo se baviti u zrelim godinama, a ostavio je za sobom veliki broj romana, pripovjedaka, pjesama, feljtona, kritika i prijevoda (sa francuskog i slavenskih jezika). Hrvatsko narodno kazalište mu je 1868. godine izvelo komediju “Ljubica”. Od 1874. do smrti uređivao je glavni hrvatski književni časopis “Vijenac”. Napisao je čitav niz historijskih romana, u kojima je, na osnovu proučavanja arhivske građe, umjetnički sugestivno oživio starija razdoblja hrvatske povijesti. S mnogo smisla za dinamiku proznog izraza, za građenje likova, za razvijanje složene i razgranate fabule, za dočaravanje historijske atmosfere, Šenoa je u tim romanima nastojao nacionalno i socijalno osvijestiti široke čitalačke slojeve u Hrvatskoj. (Historijski romani su mu: “Zlatarevo zlato”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna”, “Diogeneš”, te nedovršeni roman “Kletva”). Napisao je i veći broj pripovijesti i kraćih romana s tematikom iz suvremenog života. Tim djelima postao je rodonačelnik hrvatske realističke proze: (“Prijan Lovro”, “Mladi gospodin”, “Ilijina oporuka”, “Branka”, “Prosjak Luka” i dr.) Iako je u svojim djelima sačuvao mnoge tipično romantičarske crte, on je nagovijestio i nove mogućnosti pripovjedačke književnosti, otvarajući tako epohu realizma, za koji se i teorijski zalagao u predgovorima svojih romana, u kritikama i naročito u raspravi “Naša književnost”. Smatrao je da je nacionalni život Hrvata mnogo bogatiji nego što se to vidjelo iz hrvatske književnosti onoga doba, pa je zahtijevao od pisaca da slikaju stvarni život naroda. A i sam je to nastojao činiti. Svojim brojnim zanimljivim djelima Šenoa je još za života pridobio brojne čitaoce, koji su do tada uglavnom čitali njemačke knjige, pa se zato može reći da je on stvorio hrvatsku čitalačku publiku. ZLATAREVO ZLATO Zlatarevo zlato prvi je Šenoin historijski roman. On ga je napisao 1871. godine na osnovu bogate historijske građe koju je našao u zagrebačkim arhivima. Okvir romana - život zagrebačkih građana u drugoj polovini 16. stoljeća i njihovi sukobi s plemstvom - historijski je osnovan, a Šenoa ga je vrlo živo i upečatljivo prikazao. Međutim, u gradnji likova i vođenju fabule on je ispoljio izrazito romantičarske crte: ličnosti su jednostrano prikazane (ili su idealizirano dobre i plemenite, ili su demonski zle), zapleti su često nevjerovatni, praćeni misterijama, otmicama, ubistvima iz potaje, ludilom i sl. Taj spoj romantičkih fabula i historijski vjerodostojne osnove karakterističan je i za druge Šenoine historijske romane (“Seljačka buna”, “Čuvaj se senjske ruke”, “Diogeneš” i “Kletva”). Radnja romana “Zlatarevo zlato’’ dešava se krajem 16. stoljeća u Zagrebu i okolici. 213

Okosnicu fabule čini nesretna ljubav lijepe Dore, kćerke zagrebačkog zlatara Krupića, i mladog plemića Pavla Gregorijanca, čiji je otac Stjepko bio gospodar Medvjedgrada i hrvatski podban, moćan i osion feudalac i veliki neprijatelj zagrebačkih građana. Ta ljubvna fabttla romana usložena je mnogim zapletima, koje uglavnom realizuje berberin Grga Cokolin, opaki spletkar, trovač i podvodač, tajanstvenog porijekla i ponašatija. Ljubavtio-avanturističku nit romana Šenoa je utkao u široku historijsku osnovu, na kojoj je dao složenu sliku društvenih sukoba u vrijeme kada su se zagrebački građani odlučno odupirali samovolji hrvatske feudalne gospode i novog bana Ungnada. Jer, još u 13. stoljeću Zagreb je “bulom” (poveljom) ugarskog kralja Bele IV - bio proglašen “slobodnim gradom”s vlastitom upravom. Međutim, njegovi građani su se neprestano morali odupirati nasilju feudalaca i često oružjem braniti svoja prava. Građani ustaju protiv feudalaca Ujutro dana prije Tominja sjedio je sudac Jakopović u svojoj sobi na varoškoj kući. Sutra ima biti sabor kraljevine, a danas pregledat će ban ono nekoliko četa što je preostalo bilo u Zagrebu, pa da ih pošalje na Turke. Nemilo gladio Jakopović čelo te razmišljao kako će sutra u saboru otkriti nasilje podbana, kako će svečano prosvjedovati protu samovolji bana, koji je pod silu nastanio gladnu i žednu vojsku u kućama građanskim protu pravu i običaju. Najednoć prenu se sudac od svojih misli, pred vratima zazveknuše ostruge, i pred sucem se pojavi MelkiorTompa od Horšove, pobočnik banov. - Gospodine suče! - odreza mrki vojnik - dobar dan. Šalje me velemožni gospodin ban. - A šta želi njegova velemožnost, plemeniti gospodine - zapita sudac mirno. - Velemožni gospodar moj vrlo se ljuti na grad. A kako i ne bi? Gladan je, vi ga ne hranite, žedan je, vi ga ne pojite, hladno mu je, vi ga negrijete, po noći je mrak, a vi mu ne dajete svjetla, i vojska gladna i žedna. - Plemeniti gospodine! - odvrati sudac-ja ne znam, vjere mi, toga zakona po kojem ovaj plemeniti varoš hraniti, pojiti i grijati mora gospodina bana. On nam je gost, a što se može, to se i onako čini, premda je grad siromašan, jer nam je tuča sav prirod potukla. Zlatna bula naša veli samo da grad ima dati banu vola i sto krušaca kad prvi put dođe u Zagreb, al'to ne ide bez kraja i konca, a još manje smo dužni hraniti silnu njegovu družinu. Da je vojska gladna i žedna? Šta ču joj ja? Kad je sve izjela i ispila što je u gradu bilo, da se već kod sirotinje pojavljuje glad, kad kukavni narod mora da jede suh kupus mjesto mesa. To recite gospodinu banu. Ja mu toga reći neću, mene se to i ne tiče - odgovori vojnik - Ja vam, suče, samo kažem banovu zapovijed, to jest da ima grad dati svaki dan gospodinu banu dok bude u Zagrebu deset vrčeva stara vina, deset kruha, deset funti dobre govedine i deset lojanih svijeća, a izim toga zobi i sijena. - A ja velim u ime grada komu sam glava i sudac da mi toga dati nećemo! - odvrati sudac odrješito. - E, dobro, suče, vi ne dajte, a mi ćemo uzeti! - zaviknu pobočnik. 214

- A ja prosvjedujem svečano u ime cijele općine građana i stanovnika plemenitoga varoša. - Protestirajte makar do sudnjega dana. Sad znate što vas čeka. Zbogom! - završi Tompa i ode. - Za malo vremena zazveknu na pazitornju zvonce. - Gori! Gori! - čulo se ulicama. Žene, djeca, građani letjeli blijedi gradom. I jače zveknulo zvono. - Gori- Gori! - Smiluj nam se Bog i sveti Florijan! Sada zazvoni zvono i Sv. Marka. Učas popade građanstvo. Uzrujan poleti sudac pred "Dverce" na gradski zid. Kraj crkve sv. Markete vinuo se bijeli dim nad krovom jedne kuće, a iz dima planu plamen. - Čija je to kuća? - To je kuća Marka Tutkovića, gospodine suče! - viknu jedan gradski stražar doletjev bez kacige uzbrdo. - Tko ju je zapalio? Gregorijančevi konjanici. Jedno pedeset pijanih konjanika doleti do sv. Markete i stalo iz malih pušaka pucati na krov. Sama je slama. Sve je propalo. Siromašni Tutković! - Pa zašto nisi branio? - Ta htio sam, al'oni stali pucati na mene. A sada krenut će na Harmicu pa će ondje paliti kuće. Poteci brže na varošku kuću! Pedeset građana nek uzme puške, pa nek krenu kroz Kamena vrata na Harmicu, nek ide s njima Krupić i Blaž Štakor! - Oh, spectabilis, spectabilis! - doleti vas usopljen i plačući kapelan Čalković: - Oh, bestae in fernales. Vi znate kakve sam lijepe kruške imao u vrtu, i jabuke, i šljive i breskve, same ple menite voćke. Pa sve - sve posjekoše mi ti antikristi - sve; i naložili vatru da peku okradena odojka. Sve. Ja molim da se solemniter protestira. - Tu nema protestacije van ovakve! - odvrati bijesan Jakopović dignuv šaku i pohita natrag varoškoj kući. Al za dva koraka ustavi ga jadikujući debeli kramarčić Šafranić. - Gospodine suče, moju ženu, moju dragu ženicu popali grčevi. Što će bez kravice, lijepe kravice preko zime, a? Šta će? Poginut će. Joj! A odakle mi mlijeka?Ti antikristi, ti španjolski draguni raznijeli nam dva plasta sijena. A šta će moja ženica piti? Ti antikristi odnijeli mi rakiju. - Pustite me, kume Andrija! Imam prečega posla; treba braniti grad! - odvrati sudac i poleti dalje. Ali kad dođe na Markov trg, ljuta li prizora! Pijani vojnici razvalili Magdinu daščaru i naložili veliki oganj. Jadna starica ležaše bez svijesti na stubama Sv. Marka. Oko vatre igrali bješnjaci kolo mašući kopljem, na kojem bijahu nabodeni pilići, guske i kruh. Kraj stola stajala velika bačva vina, a na bačvi jahao pijan vojnik stišćući živa prasića umjesto gajđa. A podalje povlačili španjolski draguni sumrtva gradskoga notara Vernića za kosu. - Dosta! - zagrmi Jakopović - mjera je puna. Stražari, latite se koplja pa udri na te pijance. 215

Bubnjaru, bubnjaj! Neka se zvoni da se građani skupe pod oružje. Zatvorite gradska vrata! Izvezite lumbarde na bašte. Konja mi dajte. Za tili čas navali gradska straža naperenom halebardom na pijanu četu i oslobodi Vernića. Draguni i pješaci nagnuše bjegati prema Kamenim vratima, jer je vojska stajala poredana u donjem gradu. Zvono se orilo, bubanj tutnjio, građani uhvatili puške i koplja. Kao munja letio sudac na konju, da vidi jesu li svuda vrata zatvorena. Na brijegu Medvešćaka pucale puške, tu odbijahu građani Gregorijančeve banderijalce. Sad nek mi dođe Ungnad! - zaškrinu Jakopović - da vidimo hoće li nam uzeti što ne dajemo! Da, da, gospodine suče - zakriješti mali Šafranić, mašući ratoborno ogromnim kopljem mi im ništa ne dajemo, niš', niti za dinar papra tomu štajerskomu banu. Nek tko dođe od tih španjolskih žabara - ja ću ga kao miša na moje koplje - na, ovako! - i silovito bodnu kramarčić kopljem u zrak. Uto zagrmi grom. Šafranić problijedje i prišapnu dršćući Garucu, koji je za bubnjem uz njega stajao. Isuse, Marijo! Dragi kume Garuc, ta to je puška bila! - I velika puška, kume Šafraniću - odvrati bubnjar. - Ta bi mogla čovjeku i glavu otpiriti? - zapita dršćući kramar. - Bi, ako je čovjek ima! - opet će Garuc. Građanstvo stajalo spremno pod oružjem, a na čelu sudac Jakopović sa plavetnom gradskom zastavom na konju. Uto doleti od Kamenih vrata kovač Štakor zasukanih rukava, pod širokom kacigom, crna lica, noseći tešku gluntu na ramenima. - Šta je, zaboga, majstore? - zapita ga sudac. - Zlo, gospodine suče! - Govorite, zaboga, majstore! Nas pedesetorica prašili smo ajd dosta dobro, i pijani Gregorijančevi banderijalci podbrusili pete od naših glunta. Mi na brijegu, a oni pod brijegom, mi na njih, a oni bjež'. Al sada nadođe drugi bijes. Ban pregleda na Harmici svoju vojsku, a ta vam je urlikala i vikala da seje nebo potreslo."Junaci", reče smijući se bijesnoj četi,"uzdajte se u mene, pa ako vam te zagrebačke hulje ne čine po volji, a vi po njima. Vele da će vas tužiti kraljevskoj svjetlosti. Neka! Tu sam ja vaš kralj i nitko drugi. Čujte, zvono u gradu proti vama, gledajte, lumbarde naperili proti banovoj vojsci pa se zatvorili u svoje zidine. Al ima ih izvan zidina, držmo se tih, ajd na njih!"zaviknuše svi, i bojim se, gospodine suče, da će ti vragov zapaliti naše jadne sugrađane. Oj, pomozite, gospodine suče! - Ha! Eto naše sreće - zaviknu sudac i skoči s konja - ajte sa mnom, majstore Blažu! Sudac i kovač upute se k banovu stanu. Vrata bjehu zatvorena. Sudac lupi tri puta na vrata, i dršćući otvoriše ih banovi sluge. - Je l'gospa banica u kući? - zapita sudac oštrim glasom. - Jest - odgovori oklijevajući sluga. 216

Sudac pohiti u baničinu sobu. Banica Klara sjedaše blijeda i nijema za stolom, upirući glavu u ruke. Kad opazi suca, prepa se i posegnu za malom puškom koja je bila na stolu. Uzvišena gospo! - prihvati sudac. - Vaš velemožni gospodin i ban zbija s nama za naše gostoljublje šale. Izjede nas on i njegova vojska, a sad mu bijesne čete hoće da zapale predgrađe. - Al šta ću vam ja? - zapita banica. Toga ne smije biti. Znajte da ban s vojskom stoji van grada. Građani skočili na oružje, zatvorili vrata, a vi ste naša sužnjica; i jedna kuća neka plane pod gradom, pa će planuti i ova kuća nad vašom glavom. - Jeste li pobjesnjeli? - zadrhta Klara. Nijesmo, uzvišena gospo! Zdrave smo pameti. Sjednite, pišite svomu gospodaru neka se okani bjesnila, neka otpusti vojsku, jer - jer inače vas više vidjeti neće. - Gospodine suče! -Tu nema šale. Sjednite, pa pišite! IL pismo il - glava! Bez duše sjede Klara pisati i preda sucu ispisani list papira. - Evo! - reče. - Zbogom, gospo! Čuvajte glavu, ne iziđite iz kuće.l ode sudac s kovačem. Zamalo poleti gradski konjanik iz Kamenih vrata na Harmicu, preda banu Klarinu zapovijed i poruku Jakopovićevu da će se građani vratiti u mir, ako se ban pod pečatom zavjeri da će otpremiti vojsku. Od jada igralo Ungnadu lice kad je čitao pismo sjedeći na konju sred svojih časnika. - Čitajte sramotu, čitajte! - okrenu se svojom drugovima. - Jeste li ikad vidjeli takva smeta bez lica i obraza? Proklete hulje, ta sablje mi, htio bih ih zgnječiti gvozdenom cakom, al - oj, luda! - da ostavih banicu u tom gujskom leglu. Zaglavit će mi - moja Klara! Šta - šta, gospodo, da uradim? - Psine! - zaškrinu Gregorijanec - to je veleizdaja, imat će krvnik posla. - Da, da! - primijeti prabilježnik Mirko Peteo - to je dobro, to će biti kašnje, al sad nije hasne, sada valja spasiti gospu banicu. Zato neka vaša velemožnost izdade Zagrepčanima pismo i neka pošalje vojsku u Ivanić. A poslije - no, imat ćemo prilike u saboru! - Tako je - potvrdi MelkiorTompa. Ban od ljutine čupao crvenu bradu. Napisa pismo, natisnu pečat i predade ga gradskome ulaku. Zatim jahao sa časnicima od čete do čete, prišapne svakome četovođi nekoliko zlovoljnih riječi i poletje snužden sa nekoliko velikaša natrag u grad. Vojska pako krenu šuteći put Save i ostavi Zagreb.110

110

ostruge - mamuze, okov na jahačkim čizmama; Harmica - nekadašnji naziv za današnji Trg bana Jelačića u Zagrebu; spectabilis (lat.) uzoriti; hestiae infernales (lat.) - paklene zvijeri; solemniter (lat.) - svečano; kramar trgovac; draguni - rod u austrijskoj vojsci; notar bilježnik; lumbarda - starinski top; halebarda - vrsta koplja (s sjekirom ispod vrška); banderijalci - zastavnici, barjaktari; štajerski ban hrvatski ban Ungnad bio je rodom iz Štajerske u Austriji; glunta - kratka starinska puška; hasna - korist; ulak - kurir.

217

Za interpretaciju Pročitajte u cjelini roman “Zlatarevo zlato”. Nakon toga odgovorite na sljedeća pitanja: Ko su glavne ličnosti u romanu? Izdvojte one koje su idealizirane, zatim one koje su oličenje zla, te one koje su obavijene velom misterije. Ukažite na sporedne ličnosti koje doprinose živopisnosti historijske slike onog vremena. Da li su i one date u karakterističnoj Šenoinoj “crno-bijeloj tehnici”? U navedenom odlomku označite one pojedinosti koje ostvaruju upečatljivu sliku života u starom Zagrebu. Kojim pojedinostima je Šenoa u tom dijelu romana izgradio lik suca Jakopovića? U kakvom ga je svjetlu prikazao? Čime Šenoa uspijeva sugerirati dinamiku zbivanja? (Obratite pažnju na ritam njegovih rečenica u pričanju o uznemirenosti građana i sučevom organiziranju otpora). HISTORIJSKI ROMAN Roman koji čitaoce vraća u dalju prošlost s ciljem da mu predoči jedno drukčije vrijeme i drukčije ljude stvorili su romansijeri u vrijeme romantizma. Za njih je ta daleka prošlost, u kojoj se stvarala povijest njihova naroda, predstavljala jedan svijet koji je zanimljiviji i uzbudljiviji od savremenog urbanog svijeta. Rodonačelnik takvog romana bio je Walter Scott. U svom predgovoru za roman Waverly (1814) on je pisao da je za historijski roman najpogodnije ono doba u kojem su dvije kulture u sukobu; u takvom konfliktnom svijetu izmišljeni, fikcionalni likovi učestvuju u stvarnim historijskim zbivanjima, često zajedno sa stvarnim historijskim ličnostima. Upravo takav je i najpoznatiji Scottov roman Ivanhoe (Ajvanho), čiji je glavni junak razbaštinjeni saksonski vitez koji je u sukobu sa svijetom kojim vladaju Normani. A takav tip romana stvarali su i drugi pisci iz doba romantizma: Victor Hugo (“Bogorodična crkva u Parizu”), Alexander Dumas (“Tri mušketira”, “Grof Monte Kristo”), Puškin (“Kapetanova kći”), Manzoni (“Zaručnici”), Sienkiewicz (“Ognjem i mačem”), a u hrvatskoj književnosti, pored Šenoe, još i J. E. Tomić, Eugen Kumičić, K. Š. Đalski, M. Jurić Zagorka. Većina tih historijskih romana spada među najčitanija djela svjetske književnosti. Među njima, pak, ima i onih u kojim historija daje samo slikovitu pozadinu, a junacima tek živopisan kostim, za maštovni svijet uzbudljivih događaja i avantura, kao što su, na primjer, romani A. Dumasa i M. Jurić Zagorke. čitanka IUPAMTITE POJMOVE PRIPOVJEDAČ (ili NARATOR) teorijski je naziv za onoga ko u pripovijeci ili romanu priča priču. U tom smislu pripovjedač je lice koje priča, bez obzira da li je to sam autor; ili neki unutarnji pripovjedač (tj. neka ličnost koja se u samom djelu pojavljuje i kao zaseban lik i kao onaj koji priča priču); ili neko lice koje se ne može identificirati kao zaseban lik i čija je jedina uloga da priča priču. TAČKA GLEDIŠTA - Teorijski je naziv za položaj koji u pripovijeci ili romanu zauzima pripovjedač i iz kojeg on posmatra ljude i događaje o kojima govori. A on o njima može govoriti na razne načine i sa različitih “gledišnih tačaka”. On može pričati kao neko ko sve zna i sve vidi 218

(tzv. sveznajući pripovjedač) i koji zato može o svemu pouzdano govoriti, slobodno se krećući iz jednog vremena u drugo, s jednog mjesta na drugo, kao i iz spoljašnjeg i vidljivog svijeta u unutarnji i skriveni svijet ljudske duše. Isto tako, pripovjedač može imati neki ograničeni vidik (tz. ograničeni pripovjedač), pa pričati samo o onome što je kao svjedok događaja sam vidio, ili pak samo ono što je čuo od drugih. Osim toga, pripovjedač se može ponašati kao objektiv neke kamere, koji sasvim objektivno registrira spoljne događaje, bez ispoljavanja vlastitog odnosa prema stvarima (tzv. objektivni pripovjedač). Pri tome on može, ali i ne mora ulaziti u skrivena duševna stanja likova (vidi: INTROSPEKCIJA), ili imati uvid u njihovu prošlost (vidi: RETROSPEKCIJA). Nasuprot tome, on može pripovijedati iz ličnog ugla (tzv. subjektivni pripovjedač), koji govori samo ono što on - kao pojedinac - vidi i zna. Najzad, ulogu pripovjedača može imati i neko lice iz priče: glavni junak, koji pripovijeda o onome što je doživio, ili, pak, neka sporedna ličnost, koja svojim pripovijedanjem posreduje između događaja u priči i čitalaca. (To je tzv. unutarnji pripovjedač). A svaka od tih gledišnih tačaka pripovjedača bitno određuje prirodu priče i način pripovijedanja. (Bez obzira na “gledišnu tačku pripovjedača” pripovijedanje može biti u prvom ili trećem licu. Vidi: IH- i ER-FORMA). INTROSPEKCIJA - (pogled unutra) postupak je neposrednog pripovjedačevog ulaženja u unutarnji život ličnosti. Time romansijeri i novelisti, naročito u moderno doba, prikazuju duševna stanja svojih ličnosti, njihova osjećanja, razmišljanja, snove, sjećanja, maštanja. Kako modernim romansijerima često nije cilj da prikažu neka spoljnja zbivanja, već unutarnja preživljavanja čovjeka, oni često odbacuju fabulu (kao “priču o događajima”), pa različitim postupcima introspekcije prikazuju unutarnji život svojih ličnosti. RETROPSKECIJA - (pogled unazad) postupak je prekidanja hronološkog izlaganja događaja i vraćanje u neko ranije vrijeme. Retrospekcija može biti sasvim kratka, ali se može razviti u zasebne prizore ili pak pretvoriti u neku zasebnu priču. ER-FORMA - (er - njem. on, ona, ono) označava pripovijedanje u trećem licu. Pripovjedač je izvan svijeta o kojem priča, zbog čega nema ni potrebe da se oglasi s vlastitim “ja”. ICH-FORMA - (ich, njem. ja) označava pripovijedanje u prvom licu. To omogućava prisniji i doživljeniji pristup ličnostima i događajima o kojima se govori u pripovjedačkom djelu. U tom obliku pripovjedač može govoriti o onome što se - navodno - dogodilo u njegovom životu, bez obzira da li je on bio glavni učesnik u tim zbivanjima ili pak samo njihov svjedok. Tim oblikom pripovijedanja pisci se služe i onda kad puštaju da neka njihova ličnost priča o svom životu i svojim životnim iskustvima. A tim se postupkom služe svaki put kad žele ostvariti emotivno doživljeniji pristup ljudima i događajima o kojima govore u svom djelu.

219

OSNOVNE ODLIKE PRIPOVJEDAČKE PROZE (PONAVLJANJE)111 Epu i epskoj pjesmi, koji su se njegovali u starijoj književnosti, odgovaraju u novijem vremenu roman i pripovijetka, koje zajedno nazivamo pripovjedačka proza. (Ona se nekad naziva i epska poezija u prozi, čime se ističe njen epski karakter, jer u njoj, kao i u epici, nalazimo pričanje o ljudima i događajima, opširnost u iznošenju životnih pojedinosti, kazivanje u prošlom vremenu i sl.) Intimni svijet pripovijetke i romana Za razliku od epa i epske pjesme, koji su prvobitno bili upućeni skupu slušalaca, roman i priovijetka se od početka upućuju pojedinačnom čitaocu. (U stvari, te književne vrste su se i počele razvijati kada se i u širim slojevima naroda počela širiti pismenost, a naročito onda kada se razvila štamparska tehnika i kada su i manje bogati ljudi mogli nabavljati knjige). Zbog toga se pripovjedačka proza zasniva na prisnijem odnosu između pisca i njegovog čitaoca nego što je to bio slučaj u epskoj poeziji. Naime, pisac se sada neposredno obraća čitaocu kao pojedincu. A iz tog proizlaze i osnovne odlike pripovjedačke proze. Dok ep i epska pjesma u uzvišenom tonu govore o događajima i ličnostima značajnim za cijeli jedan kolektiv (plemensku zajednicu ili narod), roman i pripovijetka u intimnom tonu govore o životu čovjeka kao pojedinačne ličnosti. Likovi u njima nemaju onaj općenarodni značaj kakav imaju likovi u epskoj poeziji. Likovi u romanima i pripovijetkama su individualizirane ličnosti sa vlastitim životnim sudbinama, kao npr. Don Kihot ili Verter. Čak i ako se obrađuju neki historijski događaji i prikazuju neke historijske ličnosti (kao seljačka buna i njen vođa Matija Gubec u Šenoinom romanu Seljačka buna), u pripovjedačkoj prozi posebna pažnja je uvijek posvećena i intimnom čovjekovom životu, tj. onome o čemu ne govori historija i što ne zanima historičare. (Na taj se način pred nama razotkriva unutrašnja strana i naličje povijesnih činjenica: mi ulazimo ne samo u kabinet već i u spavaću sobu povijesnih lica i postajemo svjedoci njihovog kućnog života i njihovih porodičnih tajni; ona su nam pokazana ne samo u paradnoj povijesnoj uniformi već i u kućnom haljetku i kapi za spavanje, pisao je V. G. Bjelinski). Pripovjedačka djela, pričajući o događajima, obrađuju prije svega ličnost čovjeka i, naročito, njegov unutarnji život, intimni svijet njegovih osjećanja, navika, snova, želja itd. A to najviše i zanima čitaoca kao osamljenog pojedinca, koji u tišini svoje sobe čita neki roman ili pripovijetku. Fabula i karakter Postoje pripovjedačka djela koja svojim čitaocima nude ne toliko zanimljive ličnosti koliko zanimljive fabule. Tako je obično u djelima tzv. zabavne ili trivijalne književnosti, u kojima se sav sadržaj icrpljuje u fabuli, tj. u sklopu događaja. I dok u takvim djelima fabula ima značaj sama za sebe (kao uzbudljiva, napeta, zapletena priča), u djelima umjetničke književnosti, fabula služi piscu kao sredstvo za prikazivanje likova i njihovih odnosa i za prikazivanje njihove životne sudbine. Jer, pošto se čovjekova ličnost najvidnije očituje upravo u njegovim postupcima, u djelanju i akciji, onda upravo fabula omogućava piscu da otkrije 111

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

220

prirodu njegovih ličnosti. Zato je američki romansijer Henry James s pravom rekao: “Što je slikanje karaktera ako ne objašnjavanje događaja? A što je prikazivanje događaja ako ne razvijanje karaktera?” (Drugim riječima, likovi se otkrivaju u fabuli, a fabula razvija likove.) Kompozicija i kompozicioni motivi Pošto se pripovjedačko djelo obično komponuje oko jedne fabule, onda se njegovi dijelovi (tzv. kompozicioni motivi) mogu posmatrati s obzirom na ulogu koju imaju u razvoju te fabule. Ako jedan uvedeni motiv pokreće nove događaje i tako doprinosi razvoju fabule, onda se on naziva dinamički motiv. A ako ne utiče na razvoj fabule, onda se naziva statički motiv. On može imati različite funkcije: može dočaravati pejzaž (prirodu), enterijer (unutarnje prostorije: sobe, hodnike i sl.), eksterijer (vanjski prostor: ulice, trgove, dvorišta, vrtove), a može biti introspekcija (pogled u dušu ličnosti: u njena osjećanja, snove, želje i sl.) ili retrospekcija (pogled u prošlost: na neke ranije događaje, koji se javljaju u sjećanju ili koji su značajni za razumijevanje sadašnjosti). Osim toga, u statičkim motivima mogu se razvijati sporedne, epizodne ličnosti ili sporedni, epizodni događaji, koji ne utiču na razvoj glavne radnje. Najzad, u statičkim motivima pisac može raspravljati o nekim društvenim ili filozofskim problemima ili iznositi svoje refleksije, stavove i osjećanja. Pripovijetka ili novela Kraći oblik pripovjedačke proze naziva se. pripovijetka ili novela. U umjetničku književnost uveo ju je Giovanni Boccaccio. U njoj se obrađuje jedan poseban i izdvojen događaj, koji obično predstavlja bitan ili bar karakterističan momenat u životu jedne ličnosti. U tom jednom događaju (ili kratkom nizu događaja) otkriva se priroda ličnosti ili se prelama njena životna sudbina. Iako pripovijetka predstavlja samo jedan “isječak iz života” (Mopasan), ona ipak teži da “na minimumu prostora obujmi maksimum života” (Gorki): pomoću samo nekoliko životnih pojedinosti ili pomoću jedne osebujne ljudske ličnosti ona nas zna suočiti s nekim suštinskim pitanjima čovjekova života. Pripovijest Ako pripovijetka dobije veći obim, razvijajući čitav niz događaja ili prateći cijeli život jedne ličnosti, ona se obično naziva pripovijest. Tada ju je često teško razlikovati od romana, pa se i naziva kratki roman. Roman i njegova kompozeija Duži oblik pripovjedačke proze je roman, i on predstavlja razvijenu sliku života, u kojoj se može ispoljiti cjelovito piščevo viđenje čovjekovog položaja u društvu ili u svijetu uopće. U umjetničku književnost uveo ga je Servantes. Za razliku od pripovijetke, koja je usredsređena na jedan lik ili jedan događaj, u romanu obično upoznajemo mnoge likove, čije su životne sudbine isprepletene, i mnoge događaje, koji zajedno čine složenu sliku jednog društva ili jednog vremena. S obzirom na način na koji su događaji povezani u fabulu može se govoriti o tri tipa kompozicije romana. U romanu stepenaste kompozicije događaji se izlažu u njihovom razvojnom toku: oni dolaze jedan za drugim, ali obično i proizlaze jedan iz drugog. U romanu prstenaste kompozicije glavna fabula se razvija u okviru neke druge priče, tzv. okvirne 221

pripovijesti, koja kao neki prsten opasuje fabulu. (Drugim riječima, roman sadrži neku uvodnu priču, iz koje nas prebacuje na glavni tok radnje, da bi se na kraju vratio na početnu situaciju). U romanu paralelnih radnji pored osnovne radnje razvijaju se uporedo s njom i neke druge radnje, koje se ukrštaju i miješaju s glavnom radnjom. Takva kompozicija omogućava piscu da u romanu prikaže više grupa ličnosti i više različitih događaja, koji se često dešavaju na različitim mjestima i u različitim sredinama, pa njegov roman tako postaje široka slika ljudi i naravi jednoga društva ili jednog vremena. Međutim svaki romansijer traži svoju vlastitu romanesknu formu, u kojoj će na nov i originalan način izraziti svoje viđenje života i ljudske sudbine. Zato je roman vrlo raznovrsna i promjenljiva forma književnog stvaranja. A osim što može razvijati fabulu (tj. sklop povezanih događaja), roman u sebe može primiti i drugu, vrlo raznoliku građu. Tako se u modernom romanu fabula po pravilu zanemaruje u korist introspekcije, tj. ulaženja u unutarnji život ličnosti, i to pomoću različitih postupaka, kao što su unutarnji monolog i tok svijesti. Isto tako, fabula se često zanemaruje u korist rasprave o najrazličitijim problemima života i umjetnosti, tako da esejistička refleksija često predstavlja i glavno događanje u romanu.

222

ROMANTIZAM U BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOSTI112 BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST I NJENO MJESTO U RAZVOJU NACIONALNE SVIJESTI Sve do austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine bošnjački pisci su svoja pjesnička djela pisali na orijentalnim jezicima i u duhu orijentalne književne tradicije. Oni manje obrazovani Bošnjaci, pak, pisali su ih na narodnom jeziku, ali arapskim pismom (alhamijado književnost). Tek u drugoj polovini 19. stoljeća napravljen je prvi korak ka književnosti pisanoj bosanskim jezikom i zapadnim pismom (ćirilicom ili latinicom), što je najavilo postepeno kulturno osamostaljivanje Bošnjaka i njihovo odvajanje od orijentalne, tursko-arapske kulture. Taj prvi korak učinio je prvi bošnjački novinar Mehmed Sakir Kurtćehajić (1844.-1872.) kad je 1868. godine pokrenuo list Sarajevski cvjetnik, (Đulšeni-Saraj) štampajući ga uporedo na turskom i na bosanskom jeziku. U prvom broju tog lista Kurtćehajić je najavio da će u njemu posebnu pažnju posvetiti jeziku, koji treba da je uglađenijim riječima iskićen i ukrašen, ali da pri tome sve treba da je napisano tako da ga može svako razumjeti čitajući ili slušajući. Ističući razumljivost jezika, Kurtćehajić je, u stvari, podrazumijevao da se Bošnjaci moraju sporazumijevati na svom vlastitom jeziku, koji je slavenskog, a ne orijentalnog tipa. Međutim, tek poslije 1878. godine ta je njegova inicijativa urodila plodom. Naime, tek tada su bošnjački pisci počeli prihvatati zapadnjački sistem književnosti, u kojem dominiraju drukčije književne vrste (roman, novela, sonet i sl.) kakve oni nisu ranije njegovali, slijedeći duh orijentalne tradicije. Osim toga, u zapadnjačkom sistemu književnosti književna djela su već odavno, i svugdje, bila pisana na živom narodnom jeziku. U tom pravcu posebno značajnu ulogu odigralo je Narodno blago Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka iz 1887. godine, koje se s pravom smatra kamenom temeljcem nove književnosti Bošnjaka. Jer, tim djelom je Kapetanović - po vlastitim riječima - dao lijep primjer i temeljit povod bošnjačkim piscima da pišu knjige na materinskom jeziku, stavljajući im na uvid ono blago koje je, po njemu, trebalo biti duhovna sadržina tih knjiga. Zajedno sa zbornikom Koste Hermana Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini (1888), Kapetanovićevo Narodno blago doprinijelo je da bošnjačka književnost svoj novi temelj nađe u duhu i jeziku vlastitog naroda.

112

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

223

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839. -1902.) NARODNO BLAGO113 MEHMED-BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK (1839. - 1902.) rođen je u Vitini kod Ljubuškog. Ruždiju je završio u Mostaru, a medresu u Ljubuškom. Za vrijeme boravka u Trebinju upoznao se s Vukom Vrčevićem, austrijskim vicekonzulom i poznatim skupljačem narodnih umotvorina, koji ga je potakao da se i sam bavi skupljanjem narodnog blaga. U doba turske vladavine vršio je razne administrativne dužnosti, ali je stigao i putovati po Evropi. S dolaskom austro-ugarske uprave u Bosnu uključio se u pokret koji je nastojao Bošnjake približiti tekovinama zapadnoevropske kulture. Godine 1883. objavio je Pouku o lijepo i ružnom ponašanju. Godine 1887. objavio je zbornik Narodno blago, u kojem je skupio narodne poslovice, prispodobe, tj. slikovite narodne izreke, kao i neke narodne pjesme. Godine 1891. pokrenuo je list Bošnjak, oko kojeg je okupio gotovo sve bošnjačke pisce tog vremena (Safvet-bega Bašagića, Rizu Kapetanovića, Edhema Mulabdića i dr.). Godine 1896. i 1897. objavio je u dva toma Istočno blago, zbornik mudrih izreka prevedenih s orijenatalnih jezika i iz orijentalnih književnosti. Na taj način on je bošnjačkim piscima kao duhovni orijentir dao i narodne umotvorine i orijentalnu-islamsku misao, što je i ostalo osnovna orijentacija bošnjačke književnosti tog vremena. IZ NARODNOG BLAGA Priča se kako je nekad mrav pošao na put, - pitali ga: "Kuda ideš?", odgovori: "Idem u Meku da posjetim svetu ćabu"; reknu mu: "Odaklen ti toliki malehan i neznatan, pa da ti dođeš na ćabu!"; na to mrav odgovori: "Ja lijepo i dobro znadem da tamo doći i doprijeti ne mogu, ali je moja želja da se samo na tome svetome putu nađem, pa zato idem." Otprilike tako sam ti i ja s ovom mojom zbirkom; i ja baš lijepo i dobro znadem da ja nijesam došao do toga da bih mogao Bog-zna što znamenitoga napisati i izdati, ali je i moja želja: da se samo na književnom polju nađem, pa zato sam se uputio ovo narodno blago sabrati! Drugo, odavno mislim i nadam se da će ovo moje izadanje dati lijep primjer i temeljit povod, eda će odsela biti od naše braće muhamedovaca mnogo i drugijeh koji će rado početi po koju knjižicu na svome materinskom jeziku pisati i izdavati - i koji će objeručke prihvatit se sabirati i istraživati svoje plemenito i neiscrpivo blago. Eto s toga sam se i ja istisnuo tobož na književno polje! Istina je: otkako me je majka muškim pašom opasala, te sam počeo s ljudima praću plesti, - još odonda počeo sam uviđati u poslovicama i izrekama našeg slavnog naroda veliku i jezgrovitu misao, s kojom je mogao za vječnu potrebu sam sebi tako kratko, zgodno, lijepo i temeljito pravac stvoriti. Zato kada bih koju poslovicu ili mudru izreku čuo, odmah bih ju naizust rado zapamtio i suviše još upisao, - sve misleći i namjeravajući: eda li ću kada sretan biti, pa da toga cvijeća jednu rukovet saberem i ukitim, te daju mognem na čast rodu i miloj domovinu na srijedu iznijeti... Dakle, ne znam dalje što bi drugo ljepše rekao nego: eto ti, naš mili narode, jedna lijepa hrpa tvog vlastitog i značajnog blaga, pa se mudro i vješto s njim služi, kao što su nam se i naši pradjedovi uvijek služili i svoje misli tako krasno izražavali! Probiraj, rode! što koji begeniše, kao iz puna rešeta mehkih, zrelih i lijepih krušaka!! Što 113

Lešić, Zdenko Književnost 2, Čitanka za 2. razred gimnazije, Sarajevo publishing, Sarajevo (2003.)

224

se jednom ne dopadne, može se lahko dopasti drugome! Ljubi, rode, svoje milo blago I čuvaj ga kao čedo drago!!! 1. Ako hoćeš da si dobar, ne čini drugom što tebi nije drago. 2. Ako hoćeš da si predobar, ni u gori zla ne govori. (Ove dvije poslovice jako mi se dopadaju i čini mi se da bi mogle biti temelj za jednu veliku zgradu, pa zato sam ih naprijed proturio). 20. Ako je i crna krava, bijelo mlijeko daje. 22. Ako je i kusa munara, na njoj je Ćišić mujezin. (Ćišići - to je jedna porodica koja se broji među prve u Hercegovini. U Mostaru u njihovoj mahali ima jedna munara koju je vjetar davno do polovine srušio, te je i dan-danas kusasta, pa se kaže u narodu: ako je i kusasta munara, na njoj je Ćišić mujezin. S tim se hoće reći: ako je i rđava stolica, glasovit je onaj koji na njoj sjedi). 17. Beg ja, beg ti, tko će na vodu? 42. Bješe ga ogrijalo sunce, Al' mu brzo za planinu zađe. 88. Bog vidi dobra i zla djela, ali ne žuri. 146. Bolje je na putu deset puta umrijeti nego kod kuće jedanput. (To znači kad čovjek umre kod kuće, svršena je stvar, a može se više puta čuti i razglasiti se da je umro na putu, a on može biti ipak živ). 200. Bože, krivoga spasi, a pravi je i onako spašen. 1. Da Bog da, kćeri, da te kadija uzme, ali nije prilike. 2. Da budala zna da je budala, dvije bi pameti imao. 92. Dobra ovca malo bleji, al mnogo mlijeka daje. 114. Dobrom konju sto mahana, a ršavu samo jedna. 144. Dok ludi ne progovori čini se da je pametan. 176. Došla mu stražnjica za vrat kao u pauna. (Kad se neko od objesti odviše ponese). 192. Druga pamet mačku pod rep. (tj. pošto se vrati od kadije, ali od kakva drugoga suda, mnogi se kaje: što nijesam ovako 225

rekao, ali to mačku pod rep). 251. Dvije se ribe na jednoj vatri pekle, a jedna drugoj vjerovala nije.

226

Safvet-beg Bašagić (1870. -1934.) SAFVET-BEG Bašagić (1870. - 1934.), bošnjački pjesnik, prevodilac i historičar. Rodio se u Nevesinju. Orijentalne jezike i historiju studirao u Beču, gdje je doktorirao s disertacijom “Bosanci i Hercegovci u islamskoj književnosti”. Bio je predsjednik Bosanskog sabora. Godine 1900. pokrenuo je prvi bošnjački književni časopis “Behar”, u kojem se počela stvarati moderna bošnjačka književnost. Osnovao je bošnjačko kulturno i prosvjetno udruženje “Gajret” (1903). Objavio je brojne radove iz historije Bosne i Hercegovine. Prvu zbirku pjesama, “Trofanda”, objavio je 1896. Kasnije pjesme je objavljivao obično pod pseudonimom Mirza Safvet (“Misli i čuvstva”, 1905; “Izabrane pjesme”, 1913). Napisao je i dramu “Boj pod Ozijom” (1905). Uspješno je prevodio slavnog perzijskog pjesnika Omara Hajjama, čije su “Rubaije”, u Bašagićevom prepjevu, uticale na više bošnjačkih pjesnika (Musu Ćazima Ćatića, Hamzu Humu i dr.). Kao pjesnik oslanjao se na orijentalne uzore (klasične perzijske i arapske pjesnike), kao i na usmenu liriku, naročito sevdalinku. U tome je produžavao tradiciju romantičke poezije. JESENSKI UZDASI Sjedi djeva pod uvelom ružom, Na rukuje naslonila glavu, Čame oči oborila tužno U blijedu djetelinu travu. Sjedi djeva pod uvelom ružom, A misli joj po svemiru lijeću, I mlađana neprestano sniva O proljeću i šarenom cvijeću. "Kad ćeš doći, mileno proljeće, Da oživiš drveće i cvijeće,

Da okitiš polja i livade, Da moj dragi po njima se šeće? Onda bih ga ja vidjela mlada Ne u hefti već svakoga dana, Tamo doli u zelenoj bašči, Kako šeće oko šadrvana. A ovako ja ga vidjet neću Pod pendžerom ni u mjesec dana! Dođi, dođi, mileno proljeće, Dođi, dragi, željo uzdisana."

Za interpretaciju Na osnovu ove pjesme utvrdite jedan od glavnih izvora Bašagićeve pjesničke inspiracije. U kakvom odnosu, onda, njegova poezija stoji prema poeziji evropskih romantičara? Ukažite na blagu ironiju koja provijava ovom pjesmom i zbog koje ona nije samo puka, zakašnjela imitacija romantičarskih pjesnika iz prve polovine 19. stoljeća.

227

GAZEL Iznad mene vedro nebo ko pučina plava, Ispod mene ravnim poljem talasa se trava. Oko mene po đulbašči cvate šarno cv'jeće, A preda mnom malvazija114 prava. Pokraj mene za trpezom sjedi moje zlato Kroz po oči na me gleda ko kad srna spava. U daljini prate frule veselih pastira Bleku janjadi, ovaca, riku teladi i krava.

Pijem vino, gledam dragu i mirišem cv'jeće, Slušam frulu kako stado divno nadpjevava. Budućnost me ne zanima, za prošlost ne marim.

Oboje je za me sanak, a sadašnjost java. Živi, Mirza, i uživaj, dok te sreća služi, Da te sjutra od kajanja ne zaboli glava!

Za interpretaciju Na osnovu ove pjesme odredite drugi značajni izvor Bašagićeve pjesničke inspiracije. Objasnite kakva je to pjesma koja se naziva gazel. Ukažite na anakreontski, “bekrijski” duh koji prožima ovu pjesmu i dovedite ga u vezu s Bašagićevim velikim poetskim uzorom, perzijskim pjesnikom Omarom Hajjamom. HERCEGOVINI Lijepa ti si, Herceg-zemljo, Ljepša si od majskog cvijeta! Milija si oku mome Od ostalog svega svijeta. Šarno cvijeće tvoga polja, Svijetlo borje tvoga gaja, Više mome oku gode Već sve čari bajna raja. Tko je gledo tvoje stijenje, Tvoje gorje bijelih glava, Tvoje rijeke što se viju Preko polja i dubrava,

Tko je gledo tvoja vrela, Kako skaču iz pećina Zadivit ga mnogo neće Čari slavnih Apenina. Ne imadeš rimskih slika, Ni saraja arapskijeh, Ni misirskih piramida, Ni hramova helenskijeh, Ali sve to ni najmanje Ne priječi čedo tvoje Da te ljubi, da te slavi, Da ti slatke pjesme poje.

Za interpretaciju 114

Malvazija - vrsta kvalitetnog bijelog vina.

228

Ljubav i domovina osnovne su teme Bašagićeve poezije. Na koji način je on tu drugu temu uveo u ovu pjesmu? Šta je iz svog zavičaja suprotstavio slavnijim i bogatijim zemljama?

229

Avdo Karabegović Hasanbegov (1873. -1900.) NA MJESEČINI115 AVDO KARABEGOVIĆ HASANBEGOV (1878. - 1900.), bošnjački pjesnik. Rođen je u Modriči. Znanje turskog arapskog jezika stekao u modričkoj medresi. Zbog nekih pjesama i svoje patriotske političke orijentacije bio progonjen, da bi tek 1900. godine na preporuku pjesnika S. S. Kranjčevića bio primljen u Učiteljsku školu u Sarajevu, gdje je iste godine i umro. Avdo Karabegović Hasanbegov NA MJESEČINI Umorni zraci blago umiru – Gdje u sunčanom se žaru ljeskaju. Pošljednji pozdrav tihoj večeri Anđeo mira krilom mahnuo O, u tom tihom miru večernjem I od tog jednog toplog zamaha, Ja slušam cvrkut malih ptičica, Ko tanko velo, večer prozračna Uz tihog vjetra toplo pirkanje, Na upokojenu zemlju spusti se. I meni ko da nešto govori: Ko krotka djeva crne trepavke, O, spavaj, dijete, spavaj bezbrižno, Tako je narav oči sklopila Nad tobom anđ'o mira stražari! I tihim, mirnim sankom zaspala. Nekakvim blagim, tihim umorom, A kroz sklopljene crne trepavke, O, u tom blagom miru večernjem, Ja vidim lik tvoj, mili anđele, U tvome krilu, milo janješce, Nada mnom što se tiho nadnio; Umorna glava kad mi počiva U zabrinutom čelu tvojemu Bez strasnih želja srca mlađanog, Duboka tuga stalno počiva. Bez misli i bez nadanja! A blagog vjetra tiho pirkanje Mirisnu tvoju kosu plavetnu, O, u tom blagom miru večernjem Rasturivši u sitno p rame nje, I moja duša tiho uzleti Leluja nestašno. U beskonačnost tajnog prostora I oprosti se veza zemaljskih, O, kako milo, kako lagodno Bez cilja luta Božjim svemirom Kroz uspavanu dušu struje mi I gleda zv'jezde, sitne praščiće, Čarobni zvuci pjesme slavujske! 115

Karabegović, Avdo Hasanbegov (1878-1908), bosanski književnik, rođen u Modriči, u poznatoj begovskoj porodici, koja je u ovaj grad doselila iz Budima. U Modriči je završio mekteb. Otac mu nije dao da pohađa državnu, nekonfesionalnu, tzv. komunalnu školu. Krijući od svakoga Avdo je naučio čitati i pisati uz pomoć svoga amidžića i imenjaka Avde Karabegovića. Nakon očeve smrti, u svojoj petnaestoj godini završio je osnovnu školu. Uskoro iza toga umrla mu je i mati, a u amanet mu je ostavila dvije sestre i brata, te u svojoj osamnestoj godini postao je njihov domaćin i skrbnik. Već tada je ozbiljno počeo poboljevati. Godine 1898. njegovo zdravlje bilo je u toj mjeri narušeno da je i sam počeo vjerovati u svoj kraj ali, uprkos svemu, uporno je radio na vlastitom obrazovanju i nastojao da se upiše u sarajevsku učiteljsku školu. Primljen je, ali tri mjeseca poslije toga vratio se kući i umro u dvadeset i drugoj godini svoga života. Počeo je pisati već u 18. godini života. Svoje pojedinačne radove objavljivao je u Gajretu, Građaninu, Bršljanu, Zori, Nadi, Nevenu i mnogim drugim časopisima. Pred smrt je Svetozaru Ćoroviću poslao rukopis sve svoje pjesme, da ih objavi ako može. Obajavljene su tri zbirke njegovih pjesama: prvo izdanje Ćorović je priredio 1902., a druge dvije učiteljski pripravnici u Somboru 1903. i 1904. godine. Mnogi smatraju da je on najtragičnija figura i pojava, uz Ziju Dizdarevića, kako među bošnjačkim književnicima, tako i među bošnjačkoj predratnoj omladini.

230

I tako mi je toplo u srcu, U njem ko da slavuj stanuje I svoje tužne pjesme klikuje... Ja ljubim vas, o sitni slavuji, I vaše pjesme tako volim ja! Oh, dok sam bio malo djetešce, Menije moja mila majčica Pjesmice vaše slatko pjevala Uspavljujući me u maloj kolijevci.

U nijeme krše sjaju bešćutno.

A tamo negdje vrlo daleko Kroz večer tihu potok žubori, Uz mladog lišća tiho šuštanje, 1 opet čujem: s šumom dubokim, S klisure tvrde u crnu provalu Strmoglavce se roni vodopad I prskajući svojim biserom Daleko uvis ko prah srebrni Na bukovom se granju ustavlja. I s mladog lišća, kao suzice, Kapljice krupne tiho kapaju. Iz tog sanka mene probudi Duboki uzvik noćne jejine – Ja prvo uprem oči u tebe: I opet vjetar tiho ćarlija, I kosom tvojom titra lagano. I uprem nebu pogled sanjivi I hladni zraci blijedog mjeseca

O, u tom blagom miru večernjem Ja vječno slušam pjesme slavujske I slušam vječno šumni vodopad U bezdane gdje se ruši provale; slušam cvrkut malih ptičica tajanstveno slušam na granju Mladoga lišća tiho šuštanje, večernjeg vjetra krilom dirnuto.

O, u tom blagom miru večernjem Kako je slatko, kako ugodno, U tvome krilu, milo janješce, Ovako spavat slatko, bezbrižno! I tako mi je toplo u srcu Kad čujem tvoga srca kucanje I tvojih grudi strasne uzdahe.

O, iz tog sanka ne bih želio Da mi se ikad duša probudi oko da mi više pogleda U suhu prozu žića ljudskoga! O, slušao bih vječno vodopad, U bezdane gdje se ruši provale mladog lišća šuštanje Večernjeg vjetra krilom dirnuto.

Za interpretaciju Opišite koje lirske motive pjesnik uvodi u svoju pjesmu i na koji način ih povezuje. Ukažite na dramatičnu spregu različitih osjećanja (ljubavi, mističnog doživljaja prirode, čežnje, nezadovoljstva, sreće). Ukažite na one pjesičke slike i stilske figure koje govore da je ovaj mladi, prerano umrli pjesnik bio istinski nadaren.

231

KNJIŽ. EPOHA

VRIJEME

PISCI

DJELA

OSOBINE

Antička

8. st. p.n.e. 476. n.e.

Homer, Eshil, Sofoklo, Evripid, Plaut, Vergilije

Ilijada, Odiseja, Okovani Prometej, Antigona,

- antropocentrizam, - antropomorfizam, - poštivanje zadatih pravila

Srednjevjekovn a

476. n.e. 1492.

Humanizam i renesansa

15. i 16. st.

Reformacija, protureformacij a i barok Klasicizam

2/2 16. st. 1/2 17. st

Romantizam

80-ih 18. st. 40-ih 19. st.

Realizam

2/3 19. st. 70. - 90-ih 19.st.

Moderna (naturalizam, simbolizam, impresionizam futurizam… Međuratna književnost (ekspresioniza m nadrealizam, socijalna lit.)

70-ih 19. st. pred 2. sv. rat

2/2 17. st 1/2 18. st

1918 - 1941)

Tvrdica, Eneida Tristan i Izolda, Roman o Troji, Aleksandrida Bokačo, Petrarka, Servantes, Šekspir Kalderon, Đanbatista Marino Molijer, Rasin, Kornej Igo, Gete, Bajron, Puškin, Bašagić Balzak, Stendal, Flober, Tolstoj, Dostojevski, Mulabdić Zola, Bodler, A. Frans, T. Gotje, T. Marineti,. Ben, A. Breton, L. Aragon ...

Dekameron, Kanconijer, Don Kihot, Hamlet

- memento mori, - zanemarivanje autorstva - neorginalnost - carpe diem, - antropocentrizam, - narodni jezik

Život je san

- pretjerano ukrašavanje - gomilanje stilskih sredstava

Tvrdica, Fedra, Sid Jadnici, Faust, Čajld Harold Evgenije Onjegin, Trofanda iz ... Evgenija Grande, Crveno i crno, Gospođa Bovari Rat i mir, Braća Karamazovi, Zeleno busenje, Žerminal, Cvijeće zla,

- kopiranje antike - poštivanje pravila - spojiti korisno i lijepo - osjećanja ispred razuma - uzor narodna umjetnost - narušavanje pravilnosti - oponašanje naravi - tipizacija kao opće načelo - prozne vrste - bez tajnih i zagonetnih snaga

- otpor prema realizmu i klasici - bjeg od stvarnosti, -introspekcija, iracionalnost - neprihvatljive krajnosti

Majka hrabrost ..., U potrazi za izgubljenim vremenom, Uliks, Čarobni brijeg...

232

književni rodovi i vrste

epska književnost

ep epska pjesma roman pripovijetka

lirska književnost

himna, oda, elegija, idila... gazel, kasida, rubaijja... sonet

dramska književnost

tragedija, komedija, drama u užem smislu

epsko-lirske vrste

balada, poema i romansa

233

Stilske figure glasovne figure

figure riječi

sintaksičke figure

figure misli

asonancija, ponavljanje vokala, aliteracija, ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, onomatopeja, oponašanje zvukova iz prirode, ž ivotinjskih glasova i sl, anafora, ponavljanje riječi na početku stihova, epifora, ponavljanje riječi na kraju stiha, simploha, ponavljanje riječi i na početku i na kraju stihova, anadiploza, ponavljanje jedne ili više riječi sa kraja jednog na početak drugog stiha. metafora, ... personifikacija, ... sinegdoha, uzimanje dijela umjesto cjeline, jednine umjesto množ ine, određen broj umjesto neodređene količine i obratno, eufemizam, zamjena riječi njezinim blaž im značenjem, epitet, ... alegorija, upotreba riječi u prenesenom smislu s tim što se pravi smisao otkriva tek ako određene pjesničke slike u cjelini zamjenimo pojmovima, ustanovivši tako na što se one zapravo odnose, simbol, je zamjenjivanje neke riječi, ž ivotne pojave ili pojma njegovom uslovnom, alegorijskom pojavom. inverzija, znači obrtanje reda riječi ili djelova rečenice, red drugačiji nego što je gramatički ispravan, retoričko pitanje, pitanje na koje se ne očekuje odgovor, elipsa, nastaje kada se iz rež enične cjeline izostavljaju pojedine riječi na takav način da se smisao cjeline ipak mož e razabrati, asindet, nastaje nizanjem riječi bez njihovog gramatičkog povezivanja, polisindet, nastaje nizanjem veznika bez njihove gramatičke potrebe. poređenje, ... antiteza, ...hiperbola, figura preuveličavanja radi naglašavanja određenog emocionalnog stava prema predmetima, pojavama ili radnjama, litota, figura suprotna hiperboli, gradacija, nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojim se izaziva postepeno pojačavanje ili slabljenje početne predstave, ironija, misli se obrnuto u odnosu na ono što se kaž e, paradoks, izricanje naizgled samih sebi suprostavljenih misli, oksimoron,spajanjem suprotnih pojmova stvara se pojam novog značenja

234

KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI NAZIV

KNIŽEVNE VRSTE

Knjiž . u BiH do 1463.

testamenti, epitafi, pisma, darovnice, zapisi na marginama Lirika, Epika, epsko-lirske Zijaija, Muhemed Karamusić, vrste (balada, poema, Derviš-paša Bajezidagić, romansa) Muhamed Nerkesija, Abdulvehab Ilhamija...

Knjiž . osmanskog doba (knjiž . na orijentalnim jez. usmena knjiž . alhamijado knjiž evnost epistolarna knjiž evnost) Preporodna knjiž evnost (1878 - 1918) I, II, III, IV

Međuratma književnost (1919 - 1941) I, II, III Poslijeratna knjiž evnost (1945 - 1992)

PISCI I DJELA

Epika (romani i novele), Mehmed-beg Kapetanović Lirika, Drama Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Ahmed Muradbegović, Musa Ćazim Ćatić... Epika (romani i novele), Hamza Humo, Skender Lirika, Drama Kulenović, Alija Nametak, Enver Čolaković, Hasan Kikić, Zija Dizdarević Epika (romani i pripovjetke) Meša Selimović, Nedžad Lirika, Drama Ibrišimović, Abdulah Sidran, Irfan Horozović, Dževad Karahasan

235

KNJIŽEVNOST U BIH U OSMANSKOM PERIODU

Naziv Kniževnost na orijentalnim jezicima (divanska književ.)

Alhamijado književnost

pisci Derviš-paša Bajezidagić, Muhamed Nerkesija, Husejn Lamekanija, Aludin Sabit Užičanin, Mehmed Mejli Guranija, Fadilpaša Šerifović… Muhamed Hevaji Uskufij Mehmed-aga Prušćak Umihana Čuvidina Fejzo Softa

djela osobine Gazel o Mostaru, Pjesma o Sarajevu, Zafernama Divan

Narodna književnost (Usmeno pjesništvo)

"Hasanaginica", "Smrt braće Morića", "Smrt Omera i Merime", "Ženidba Smajlagić Mehe", "Sadih Almu nasred atmejdana"…

Epistolarna književnost Mustaj-beg Lički (krajišnička pisma)

Pismo Petru Smiljaniću u Ravne Kotare

236

Književnost u Bosni i Hercegovini 1878-1941 EPOHA

1918.-1941.

1878.-1918.

ZATIŠJE KNJIŽEVNOM STVARANJU BOŠNJAKA (1878-1882)

PISCI I DJELA U

Nema aktivnih pisaca - M. Kapetanović Ljubušak “Šta misle Muhamedanci u Bosni” - S. B. Bašagić “Rodoljupke” - M. Hulusija “Vatan”

DOBA KNJIŽEVNOG BOSANSTVA (1883.-1897.)

OSOBINE otpor AU (razjedinjenost Bošnjaka) stradanje Bošnjaka (egzekucije, seobe, osiromašenje...) Hercegovački ustanak, Kalaj listovi na turskom, slavenski listovi, vlastiti list kiraethane prohrvatska (“cvijeće”, pseudonimi, školovanje) prosrpska (nacija i vjera, stipendije) neutralna, probosanka (bosanstvo) Behar, Gajret, Biser biblioteke i društva politički pokret Bošnjaka

DOBA KNJIŽEVNE POLARIZACIJE (1894-1905)

- Osman Nuri Hadžić “Bez nade” - Edhem Mulabdić “Zeleno Busenje” - Avdo Karabegović “Pjesme”

DOBA VLAS-TITIH KNIŽEV-NIH LISTOVA I IZDANJA (1900-1908)

- Musa Ćazim Ćatić “Izabrane pjesme” - A. H. Bjelavac “Minka” - Nafija Sarajlić “Teme”

DOBA IDEJNOESTETSKIH TRAŽENJA I NEDOUMICA (1918-1927)

H. Humo “Nutarnji život” M. Šuvarić “Književni ljudi” S. Husejnović “Domovina”

izgubljena orjentacija pkušaj buđenja samosvijesti kod omladine

DOBA IDEJNOESTETSKIH I DRUŠ.POL. DIFERENCIJACIJA (1927-1935)

A. Muradbegović "Bijesno pseto" A. Nametak H. Humo "Grozdanin kikot"

FORME KNJIŽEVNIH DJELOVANJA KNJIŽEVNOHISTORIJSKI TOKOVI (1935-1941)

R. Filipović “Prikaza” H. Dizdar “Zapisi u kamenu” S. Burina “Tri sjećanja na majku”

pokretanje “Behara” udruživanje bošnjačke snage preko “Gajreta” i “Novog Behara” smanjenje jaza između režimskih i antirežimskih pisaca “Novi Behar” pokušava povezati bošnjačku inteligenciju sa hrvatskom radi pravljenja izvjesne ravnoteže

S-H PISCI DJELA

- Aleksa Šantić Svetozar Ćorović Jovan Dučić

Ivan Miličević fra Josip Božić Ivan Klaić

A. B. Šimić Nikola Šop Zvonimir Šubić

Marko Marković Brnko Ćopić Ilija Grbić

237

kompozicija lirskog književnog djela lirske slike

motivi

lirski ugođaj

glavni

sporedni

kompozicija epskog djela

tema

fabula

likovi

statički

motivi

dinamički

uvod

kulminacij a

zaplet

rasplet

kompozicija dramskog djela

uvod

tema

dramska radnja

likovi

zaplet

kulminacija

peripetija

rasplet

238

BOŠNJAŠKA KNJIŽEVNOST U 100 KNJIGA I kolo 1. Dženana Buturović "Usmena epika Bošnjaka" 2. Munib Mglajlić "Usmena balada Bošnjaka" 3. Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima 4. Edhem Mulabdić "Zeleno busenje" 5. Alija Isaković "Drame" II kolo 1. Kosta Hermann Narodne pjesme Bošnjaka, I 2. Kosta Hermann Narodne pjesme Bošnjaka II 3. Abdurezak Hifzi Bjelevac Minka 4. Ahmed Muradbegović Pjesme - Novele 5. Nedžad Ibrišimović "Priče i novele" III kolo 1. Zbornik alhamijado književnosti 2. Š. Sarajlić - N. Sarajlić 3. Meša Selimović "Tvrđava" 4. Mak Dizdar "Kameni spavač" 5. Zulfikar Džumhur "Putopisi" IV kolo 1. Stari bosanski tekstovi - Bošnjačka epigrafika 2. Safvet-beg Bašagić "Pjesme i prepjevi" 3. Hamza Humo "Grozdanin kikot" 4. Muhamed Kondzić "Sužnji" 5. Abdulah Sidran "Sarajevska zbirka" V kolo 1. Avdo Međedović "Ženidba Smailagić Mehe" 2. Musa Ćazim Ćatić Pjesme i prepjevi 3. Alija Nametak "Trava zaboravka" 4. E. Kišević - I. Kajan 5. Dževad Karahasan "Istočni divan" VI kolo 1. Krajišnička pisma 2. Hamid Dizdar Pjesme i pripovijetke 3. Skender Kulenović "Ponornica" 4. Bisera Alikadić Pjesme - Larva 5. H. Hajdarević - S. Mehmedinović VIL kolo 1. Fadil-paša Šerifović "Divan" 2. M. Kapetanović Ljubušak "Narodno blago" 3. Ćamil Sijarić Pripovijetke 4. Midhat Begić Eseji i kritike 5. Jasmina Musabegović "Skretnice" VIII kolo 1. Usmena proza Bošnjaka 2. Osman - Aziz "Bez nade" 3. Salih Alić "Pjesme" 4. Muhsin Rizvić Eseji i kritike 5. K. Mahmutefendić - R. Mahmutćehajić IX kolo 1. Usmena lirika Bošnjaka 2. E. Mulabdić "Na obali Bosne" (Pripovijetke) 3. D. Imamović - R. Filipović - Š. Pandžo 4. Skender Kulenović Pripovijetke 5. Sead Fetahagić Novele - Drame X kolo 1. S. Bašagić "Bošnjaći u islamskoj književnosti" 2. Enver Čolaković "Legenda o Ali-paši" 3. S. Nazećić - D. Buturović 4. Tvrtko Kulenović "Karavan" 5. S. Arnaut - S. Begović - S. Gudžević

XI kolo 1. Fevzija Mostarac "Bulbulistan" 2. Bošnjački komediografi (izbor) 3. Hasan Kikić Pripovijetke 4. Izet Sarajlić Pjesme 5. N. Idrizović - M. Bosnawi XII kolo 1. Uskufija 2. Karabegović - Dikić - Kurtagić 3. Kikić - Krupić - Šeremet - Ramić (eseji i kritike) 4. Meša Selimović "Derviš i smrt" 5. Irfan Horozović "Talhe ili šedrvanski vrt" XIII kolo 1. Mula Mustafa Bašeskija 2. M. Šuvalić - Z. Dizdarević 3. M. Selimović - M. Dizdar (eseji i kritike) 4. Husein Tahmiščić Pjesme 5. Dž. Latić - Z. Ključanin XIV kolo 1. Vahdetija, Lamekanija, Fahrija 2. I. Taljić - S. Obhođaš 3. Meša Selimović "Ostvo" 4. Fadil Hadžić "Komedije" 5. S. Grozdanić - Dž. Ćehajić - F. Nametak XV kolo 1. Ilhamija 2. Hamza Humo "Pjesme" 3. S. Trhulj - Z. Topčić 4. A. Mujkić - F. Duraković - D. Uzunović 5. H. Krnjević - M. Maglajlić XVI kolo 1. Varvari Alipaša 2. A. Ljubović - H. Šengić - S. Orahovac 3. Zaim Topčić "Zemlja heretika" 4. Ćamil Sijarić "Bihorci" 5. I. Hadžić - I. Rebronja XVII kolo 1. Livnjak - Novljanin - Hadžinesimović 2. A. Muradbegović "Drame" 3. Derviš Sušić "Pobune" 4. Muhamed Abdagić "Feniks" 5. K. Prohić - H. Kapidžić-Osmanagić XVIII kolo 1. Kaimija - Nihadija 2. Derviš Sušić "Nevakat" 3. Alija Isaković "Taj čovjek", "Jednom" 4. M. Kondžić "Silicijumfront" 5. F. Kajević - I. Marković XIX kolo 1. L. Marijanović "Junačke pjesme..." 2. Bošnjački putopis XX stoljeća 3. S. Kulenović - E. Duraković (eseji i kritike) 4. N. Ibrišimović "Ugursuz" 5. M. Novalić - F. Muminović XX kolo 1. Mejlija 2. Husein Bašić "Tuđe gnijezdo" 3. B. Redžepagić - Z. Hodžić 4. M. Pašić - E. Ekinović 5. M. Delalić - H. Demirović

239

100 najvećih djela svjetske književnosti Gilgameš (1700. pr. n. e.) Veda (1500 - 500. (p.n.e.) Rgveda Ši-King (oko 1300-400. (p.n.e.) Pjesme Biblija (1000-100.(p.n.e.) Pjesma nad pjesmama Homer (8.st.(p.n.e.) Ilijada Ezop (6. st. (p.n.e.) Basne Pindar (518. (522) - 442. (p.n.e.) Ode Eshil (525-456. (p.n.e.) Perzijanci Sofoklo (469-406. p.n.e.) Antigona Euripid (480-406. p.n.e) Medeja Aristofan (445.(448)-385. (380. p.n.e.) Ptice Mahabharata (400. pr.n.e. - 400.n.e.) Bh.vadgita T. M. Plaut (254-184. pr.n.e) Hvalisavi vojnik T. Lukrecije K. (96/99 - 55. pr.n.e) O prirodi G. V. Katul (84-54. p.n.e.) Lirske pjesme P. Vergilije M. (70-19.pr.n.e) Eneida K. Horacije F. (65-8.(p.n.e.) Ode P. Ovidije N. (43. p.n.e. - 18. n.e.) Metamorfoze P. Arbiter (?-66.n.e.) Satyricon M. Selimović (1910-1982) "Derviš i Smrt" Man’jošu (oko 760) Pjesme Li Taji - po (oko 700-762) Pjesme Beowulf (oko 700-750.g.n.e.) Tisuću i jedna noc (9-14.st.) Omar Hajjam (?- 1123) Rubaije Carmina Burana (11-13.st.) Vagantske pjesme Pjesan o Rolandu (12.st.) Pjesan o Cidu (oko 1140) Kalevala (12.st.) Izbor W. Vogelweide (oko 1170- oko 1230) Pjesme Dante A. (1265-1321) Božanstvena komedija F. Petrarca (1304-1374) Kanconijer Đ. Bokačo Dekameron F. Vion Testamenti L. Ariosto Bijesno Orleando F. Rable Gargantua i Pantagruel Luis de Kamoes Lizitanci T. Taso Oslobođeni Jerusalim M. de Servantes Don Kihot Lope de Vega Fuente Ovejuna V. Šekspir Hamlet Kalderon de la B. Život je san D. Milton Izgubljeni raj Molijer Mizantrop Rasin (1639-1699) Fedra D. Sfift (1667-1745) Guliverova putovanja Volter (1694-1778) Kandid Karlo Goldoni (1707-1793) Mirandolina Gete (1749-1832) Faust Šiler (1759-1805) Razbojnici W. Scott ((1771-1832) Ajvanho

Stendal (1783-1832) Crveno i crno A. Manconi (1785-1873) Zaručnici Bajron (1788-1824) Čajrld Harold P. Biš Šeli (1792-1822) Lirika H. Hajne (1795-1856) Poezija Đ. Leopradi (1798-1837) Poezija A. Mickiewicz (1798-1855) Gospodin Tadija A. S. Puškin (1799-1837) Evgenij Onjegin H. de Balzac (1799-1850) "Šiča Goriot" V. Hugo (1802-1885) "Jadnici" H. C. Andersen (1805-18759) Bajke E. A. Po (1809-1849) Pripovijetke N. V. Gogolj (1809-1852) Mrtve duše Ch. Dickens (1812-1880) Velike nade M. J. Ljermontov (1814-1841) "J. našeg doba" I. S. Turgenjev (1818-1833) Ocevi i djeca H. Meldville (1819-1891) Moby Dick W. Whitman (1819-1892) Vlati trave Ch. Baudelaire (1821-1867) Cvjetovi zla G. Flaubert (1821-1880) Madam Bovari F. M. D. (1821-1881) Braća Karamazovi H. Ibsen (1828-1906) Nora L. N. Tolstoj (1828-1910) Rat i Mir M. Twain (1835-1910) Doživljaji H. Finna E. Zola (1840-1902) "Jazbina" A. Strinberg (1849-1912) Gospodica Julija G. de Maupassant (1850-1893) Jedan život Dž. B. Shaw (1856-1950) Davolov ucenik A. P. Šehov (1860-1904) Tri sestre R. Tagor (1861-1941) Gitandžali L. Pirandelo (1867-1936) Šest lica traži autora M. Proust (1871-1922) U traženju izgubljenog vremena R. M. Rilke (1875-1926) Pjesme T. Mann (1875-1955) Budenbrookovi A. Blok Dvanestorica H. Hese Igra staklenih perli D. Džojs Uliks F. Kafka Proces T. S. Eliot Pusta zemlja K. Šapek Pripovjetke B. Pasternak Doktor Živago V. Mjakovski Poezija V. Fokner Buka i bijes B. Breht Majka hrabrost E. Hemingvej Kratke priče G. Lorka Poezija H. L. Borhes Fikcije S. Beket Čekajući Godoa A. Kami Stranac

240

Predsedništvo Modern Librarz, deo Random House-a, stoljeća 1. Džems Džojs Uliks, (1925) 2. F.Skot Ficdžerald Veliki Getsbi, (1925) 3. Dž. Džojs Portert umjetnika u mladosti, (1916) 4. Vladimir Nabokov Lolita, (1958) 5. Oldos Haksli Hrabri novi svijet, , (1932) 6. Vilijem Fokner Buka i Bijes, (1929) 7. Džozef Heler Kvaka-22, (1961) 8. Artur Kestler Pomračenje u podne, (1941) 9. D.H.Lorens Sinovi i ljubavnici, (1913) 10. Džon Štajnbek Plodovi gnjeva, (1939) 11. Malkolm Lovri Pod vulkanom, (1947) 12. Samjuel Batler The Way of All Flesh, (1903) 13. Džordž Orvel 1984, (1949) 14. Robert Grejvs Ja, Klaudije, (1934) 15. Virdžinija Vulf Ka svetioniku, (1927) 16. Teodor Drajzer Američka tragedija, (1925) 17. Karson McKalers Srce je usamljeni borac, (1940) 18. Kurt Vonegut Slaughterhouse-Five, (1969) 19. Ralf Elison Nevidljivi čovjek, (1952) 20. Ričard Rajt Domorodac, (1949) 21. Sol Belou Henderson the Rain King (1959) 22. , Džon O'Hara Sastanak u Samari (1934) 23. Džon Dos Pasos S.A.D. (trilogija), (1937.) 24. Vajnsburg Šervud Anderson Ohajo, (1919) 25. E.M.Forster A Passage to India (1924) 26. Henri Džejms The Wings of the Dove, (1902) 27. Henri Džejms Ambasadori, (1903) 28. F.Skot Ficdžerald Tiha je noć (1934) 29. Džems T.Farel The Studs Lonigan Trilogy, (1935) 30. Dobar vojnik, Ford Mardok Ford (1915) 31. Džordž Orvel Životinjska farma, (1946) 32. Henri Džejms The Golden Bowl, (1904) 33. Teodor Drajzer Sestre Keri, (1900) 34. Ivlin Vo Šaka prašine, (1934) 35. Vilijam Fokner Dok ležah na samrti, (1930) 36. Robert Pen Voren Svi kraljevi ljudi, (1946) 37. Tornton Vajlder Most San Luis Rej, (1927) 38. E.M.Forster Hauardov kraj, (1910) 39. Džems Boldvin Kazati planini, (1935) 40. Graham Grin Srce stvari, (1948) 41. Vilijem Golding Gospodar muha, (1954) 42. Džems Diki Porođaj, (1969) 43. A. Pauel A Dance to the Music of Time, (1975.) 44. Oldos Haksli Kontrapunkt života, (1928) 45. Ernest Hemngvej Sunce se ponovo rađa, (1926) 46. Džozef Konrad Tajni agent, (1904) 47. Džozef Konrad Nostromo, (1904) 48. D.H.Lorens Duga, (1915) 49. D.H.Lorens Zaljubljene žene, (1921) 50. Henri Miler Rakova obratnica, (1934) 51. Norman Majler Goli i mrtvi, (1948)

objavilo je 1998. listu izabranih najboljih knjiga 52. Filip Rot Portnojeva boljka, (1969) 53. Vladimir Nabokov Blijeda vatra, (1962) 54. Vilijam Fokner Svjetlost u avgustu, (1932) 55. Džek Keruak Na putu, (1957) 56. Dašiel Hamet Malteški orao, (1930) 57. Ford Medoks Ford Kraj parade, (1950) 58. Edit Vorton Godine nevinosti, (1920) 59. Maks Birbom Zulejka Dobson, (1911) 60. Voker Persi The Moviegoer, (1961) 61. Vila Kater Smrt dolazi po biskupa, (1927) 62. Džems Džons Odavde do vječnosti, 63. Džon Šiver Vapšot hronika, 64. Dž.D.Selindžer Lovac u žitu, 65. Entoni Burges Paklena pomorandža, 66. V.Somerset Mom O ljudskom Robovanju, 67. Džozef Konrad Srce tame, 68. Sinkler Luis Glavna ulica, 69. Edit Vorton The House of Mirth, (1905) 70. Lorens Darel Aleksandrijski kvartet, (1960.) 71. Ričard Hjuz Divlji vetar na Jamajci, (1929) 72. V.S.Najpol Kuća za gospođu Bisvoz, (1961) 73. Natanijel Vest The day of the Locust, (1939) 74. Ernest Hemingvej Zbogom oružje, (1929) 75. Ivlin Vo Scoop, (1938) 76. M. Spark Te Prime of Miss Jean Brodie, (1961) 77. Džems Džojs Fineganovo bdenje, (1939) 78. Radjard Kipling Kim, (1901) 79. E.M.Forester Soba sa pogledom, (1908) 80. Ivlin Vo Brideshead Revisted, (1945) 81. Sol Belou Avanture Ogi Marč, (1953) 82. Valas Stegner Angle of Repose, (1971) 83. V.S.Naipol A bend in the River, (1979) 84. Elizabet Boven Smrt srca, (1938) 85. Džozef Konrad Lord Džim, (1900) 86. E.L.Doktorov Regtajm, (1975) 87. Arnold Benet The Old Wive’s Tale, (1908) 88. Džek London Zov divljine, (1903) 89. Henri Grin Voljeti, (1945) 90. Salman Ruždi Djeca ponoći, (1981) 91. Erskin Koldvel Duhanski put, (1933) 92. Vilijam Kenedi Ironweed, (1983) 93. Džon Faules Madžioničar, (1966) 94. Džin Rajs Široko Sargasko more, (1966) 95. Iris Mardok Pod mrežom, (1954) 96. Vilijam Stajron Sofijin izbor, (1979) 97. Pol Bauels The Seltering Sky, (1949) 98. Dž. M.Kejn Poštar uvijek zvoni dva puta, (1934)

99. Dž.P. Donlivi The Ginger Man, (1955) 100. B. Tarkington Veličanstveni Ambersonovi, (1918)

241

Dobitnici Nobelove nagrade za književnost 1901 1902 1903 1904 1905 1906 1907 1908 1909 1910 1911 1912 1913 1914 1915 1916 1917 1918 1919 1920 1921 1922 1923 1924 1925 1926 1927 1928 1929 1930 1931 1932 1933 1934 1935 1936 1937 1938 1939 1940 1944 1945 1946 1947 1948 1949 1950 1951 1952 1953 1954 1955 1956 1957 1958 1959 1960

Sully Prudhomme (France) Theodor Mommsen (Germany) Björnstjerne Björnson (Norway) Frédéric Mistral (France) J. E. Eizaguirre (Spain) Henryk Sienkiewicz (Poland) Giosuè Carducci (Italy) Rudyard Kipling (United Kingdom) Rudolf C. Eucken (Germany) Selma O.L. Lagerlöf (Sweden) Paul von Heyse (Germany) Maurice Maeterlinck (Belgium) Gerhart Hauptmann (Germany) Sir Rabindranath Tagore (India) Not awarded Romain Rolland (France) Verner von Heidenstam (Sweden) Karl Gjellerup i Henrik Pontoppidan (Denmark) Not awarded Carl Spitteler (Switzerland) Knut Hamsun (Norway) Anatole France (France) Jacinto Benavente y Martinez (Spain) William Butler Yeats (Ireland) Wladyslaw S. Reymont (Poland) George Bernard Shaw (United Kingdom) Grazia Deledda (Italy) Henri Louis Bergson (France) Sigrid Undset (Norway) Thomas Mann (Germany) Sinclair Lewis (United States) Erik Axel Karlfeldt (Sweden) John Galsworthy (United Kingdom) Ivan Alekseevich Bunin (SSSR) Luigi Pirandello (Italy) Not awarded Eugene Gladstone O'Neill (United States) Roger Martin du Gard (France) Pearl Buck (Sydenstricker) (United States) Frans Eemil Sillanpää (Finland) - 1943 Not awarded Johannes V. Jensen (Denmark) Gabriela Mistral (Chile) Hermann Hesse (Switzerland) André Gide (France) T. S. Eliot (United Kingdom) William Faulkner (United States) Bertrand A.W. Russell (United Kingdom) Pär F. Lagerkvist (Sweden) François Mauriac (France) Sir Winston Churchill (United Kingdom) Ernest Hemingway (United States) Halldór Kiljan Laxness (Iceland) Juan Ramón Jiménez (Spain) Albert Camus (France) Boris L. Pasternak* (SSSR) Salvatore Quasimodo (Italy) Saint-John Perse (France)

1961 1962 1963 1964 1965 1966 1967 1968 1969 1970 1971 1972 1973 1974 1975 1976 1977 1978 1979 1980 1981 1982 1983 1984 1985 1986 1987 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003. 2004 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012 2013. 2014. 2015. 2016. 2017

Ivo Andric (Yugoslavia) John Ernst Steinbeck (United States) George Seferis (Greece) Jean-Paul Sartre* (France) Mikhail A. Sholokhov (SSSR) S. Y. H. Agnon (Israel) N. S. (Germany-Sweden) Miguel Angel Asturias (Guatemala) Kawabata Yasunari (Japan) Samuel Beckett (Ireland) Aleksandr I. Solzhenitzyn (SSSR) Pablo Neruda (Chile) Heinrich Böll (West Germany) Patrick V.M. White (Australia) Eyvind Johnson i Harry Martinson (Sweden) Eugenio Montale (Italy) Saul Bellow (United States) Vicente Aleixandre (Spain) Isaac Bashevis Singer (United States) Odysseus Elytis (Greece) Czeslaw Milosz (Poland-United States) Elias Canetti (United Kingdom) Gabriel García Márquez (Columbia) William Golding (United Kingdom) Jaroslav Seifert (Czechoslovakia) Claude Simon (France) Wole Soyinka (Nigeria) Joseph Brodsky (United States) Naguib Mahfouz (Egypt) Camilo José Cela (Spain) Octavio Paz (Mexico) Nadine Gordimer (South Africa) Derek W. Walcott (St. Lucia) Toni Morrison (United States) Oe Kenzaburo (Japan) Seamus Heaney (Ireland) Wislawa Szymborska (Poland) Dario Fo (Italy) José Saramago (Portugal) Günter Grass (Germany) Gao Xingjian (China) Sir Vidiadhar Surajprasad Naipaul (UK) Imre Kertész (Hungary) John Maxwell Coetzee (JAR) Elfriede Jelinek (Austrija) Harold Pinter Orham Pamuk (Turska) Doris Lessing (United Kingdom) J. M. Gustave Le Clézio (France and Mauritius) Herta Müller (Njemačka) Mario Vagras Ljosa (Peru) Tomas Tranströmer Mo Yan Alice Munro Patrick Modiano Svetlana Alexievich Bob Dilan Kazuo Ishiguro

242

Literatura Udžbenici i stručna literatura (književnost i jezik) Čitanka za 2. razred gimnazije, Lešić, Zdenko Sarajevo publishing, Sarajevo 2003. Ratmira Pjanić “Naš jezik 2“, Sarajevo publishing, Sarajevo 2003. Halilović, Jahić, Palić Gramatika bosanskog jezika, Halilović, Senahid Pravopis bosasnskog jezika, Časopisi: Didaktički putokazi Lica Naša škola Odjek Prosvjetni list Preporučena literatura Alis Majl "Kreativnost u nastavi" Antologije bošnjačke književnosti 1-10, Alef, Sarajevo Babić, Finka, Moguš, Pravopis hrvatskog jezika, ŠKZ Bahtin, Mihail O romanu, Nolit, Beograd Bahtin, Mihail Problemi poetike Dostojevskog, Nolit, Beograd Barnes, Julijjan Floberov papagaj, Beker, Od Odiseje do Uliksa, ŠKZ Biti, Vladimir Pojmovnik suvremene književne terije, Matica Hvatska, Zg 1997. Bošnjačka književnost u književnoj kritici 1-6 Botica, Hrvatska usmenoknjiževna čitanka, ŠKZ Božović, R. Uvođenje učenika srednje škole u svijet romana, Svjetlost Sarajevo 1877. Božović, Rajko "Uvođenje učenika srednje škole u svijet romana" But, Vejn Retorika proze, Nolit Bg 1976. Čedić, J. Školski rječnik lingvističkih termina u bosanskom jeziku, Institut za jezik Duraković, Enes Riječ i svijet Enciklopedija (Leksikografski zavod, Zagreb ili "Prosveta" Beograd) Enciklopedijski rječnik moderne lingvistike, Nolit, Beograd Fergason, Francis Pojam pozorišta, Frangeš - Šicel - Rosandić "Pristup književnom djelu" Fridrih, Hugo Struktura moderne lirike, Stvarnost, Zagreb 1999. Govorne vježbe, ŠKZ, 1990. Hamzić, Mirzet Književni termini - rječnik, Sedam, Sarajevo 2001. Idrizbegović, Amira Bosanski jezik i Bošnjaci, Sejtarija, 2003. Ingarden, Roman O saznanju književnog djela, Nolit, Beograd Isaković, Alija Rječnik bosanskog jezika Ivić, M. Pravci u lingvistici, Jahić, Dževad Trilogija o bosanskom jeziku, Vrijeme, Zenica 2000. Jakobson, Roman Lingvistika i poetika, Jonke, Ljudevit Književni jezik u teoriji i praksi Katanić-Bakaršić, Marina Stilistika, NUK, Sarajevo 2001. Kazaz, Enver Bošnjački roman 20. stoljeća, Zoro Sarajevo 2004. Kloitz, Warner Otvorena i zatvorena forma, Kristal, Dejvid Enciklopedijski rječnik u teoriji praksi Kyriacau, Chris Temeljna nastavna umijeća, Educa, Zg 1991.

243

Lešić, Zdenko Jezik i književno djelo, Svjetlost, Sarajevo 1979. Lotman, Jurij Struktura umjetničkog teksta, Nolit, Bg 1978. Lukač, Đerđ Teorija romana Marek, Jurij Književnost i jezik u školi, Markijevič, Henrik Teorija književnosti, Michel, Mario de Umjetničke avangarde 20. stoljeća, NZMH, Zg 1990. Model u dramaturgiji na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa, CEKADE, Zg-88 Molnari, Historija pozorišta, Mujezinović, N. i Pekmez, M. Iz sehare bošnjačke, Svjetlost, Sarajevo 1998. Mujezinović, Nidžara Čas lektire (korelacija užih nastavnih oblasti), Svjetlost, 1998. Nametak, Abdurah. Hrestomatija bošnjačke alhamijado književnosti, Svjetlost, Sa 1981. Nametak, F. Pregled knjiž. stvaranja bh muslimana na turskom j., EL-Kalem, Sa 1989. Pavletić, Vlatko Kako razumjeti poeziju, ŠKZ Pavletić, Vlatko Ključ za modernu poeziju, Globus, Zagreb 1980. Peco, Asim Zvončići zvone, akcenatska čitanka Pirić, Alija Stil i tekst, Bosanska riječ, 2000. Poljak, Vladimir Didaktika, Povijest svjetske književnosti, Mladost, Zagreb 1975. Pranjić, Jezikom i stilom kroz književnost, ŠKZ Prop, Vladimir Morfologija bajke, Prosveta, Bg 1982. Radovanović, Milorad Sociolingvistika, BIGZ, Beograd Riđanović, M. Jezik i njegova struktura, Sarajevo 1984. Riječ u filmu, Film i književnost, film i kazalište, ŠKZ 1990. Rizvić, Muhsin Interpretacije iz romantizma Rječnik književnih termina, Nolit, Beograd 1986. Rječnik stranih riječi (Klaić ili Vujaklija) Rosandić - Šicel, Pristup nastavi književnosti Rosandić i Silić, Jezik, izražavanje i stvaranje 1, ŠKZ 1990. Rosandić, Dragutin Metodički pristup romanu Rosandić, D. Metodika književnog odgoja i obrazovanja, ŠKZ 1986. Rosandić, Problemsko stvaralaštvo i izborna nastava knjiž., Svjetlost Sarajevo 1975. Slatina, Mujo Nastavne metode, Filozofski fakultet, Sarajevo 1998. Solar, Milivoj Suvremenasvjetska književnost, ŠKZ 1990. Solar, Milivoj Teorija književnosti, ŠKZ, Zagreb 1984. Solar, Milivoj Teorija proze, SNL, Zagreb 1989. Šamić, Midhat Kako nastaje naučno djelo, Šicel, Hrvatska književnost, pregled povijesti, ŠKZ Šoljan, Antun Sto najvećih djela svjetske književnosti, Nakladni zavod MH, Zg 1980. Štajger, Emil Temeljni pojmovi poetike, CERES, Zg 1996. Tanović, Ilijas Frazeologija bosanskog jezika, Dom štampe, Zenica 2000. Tomaševski, Boris Teorija književnosti, Uspenski, B. A. Poetika kompozicije, semiotike, ikone, Nolit Velek i Voren, Teorija književnosti, Wilioms, Drama od Ibzena do Brehta,

244

Lešić Zdenko - Čitanka II - PDFCOFFEE.COM (2025)

References